11. lipnja 2023.
Kiša pada nad Zagrebom, a ja sjedim pokraj prozora u dnevnom boravku koji više nije moj. Pisanje dnevnika trebalo bi liječiti, kažu. Nisam sigurna pomaže li, ali pokušavam.
Danas smo, ja, moja djeca Ivan i Marija, te odvjetnik gospodin Nenad Pavlović, bili okupljeni u uredu u Gundulićevoj. Nenad je prokašljao, popravio naočale, iako su sjedile savršeno, i staloženo raširio dokumente. Vanjska grmljavina narušavala je sablasnu tišinu.
– Dakle, – započeo je, prstima ravnajući papire kao da će o njihovom poretku ovisiti naša sudbina, – ovdje smo radi posljednje volje pokojnoga Josipa Perkovića. Molim vas pristupite s ozbiljnošću.
Sjedila sam doslovno između dvoje svijeta: lijevo Ivan, 42 godine, plavo odijelo, košulja iz Njemačke, cipele skuplje od moje mjesecne mirovine. Ruke položio na stol; mirne, ukočene, naviknute da ne odaju misli. Desno Marija, 38, u lanenoj haljini boje suhe ruže, podignute kose, jaka svojom tihom ljepotom za koju se nije trebalo truditi. Gledala je kroz prozor, duboko u oblacima.
Pomislila sam na Josipa; zadnje je mjesece sjedio za stolom, prevrtao papire. Pitala bih ga: Što radiš?, a on bi samo: Sortiram dokumente, Nevenka. Nemoj me smetati. Nisam ga smetala. Cijeli život ne smetam: ni mužu, ni djeci, ni okolnostima. Zvala sam to ljubavlju, iako danas ne znam što je zapravo bilo.
– Mama, jesi li dobro? pitao je Ivan, ne okrećući glavu. Prava pitanja, pravi izraz. Znam svog sina. Znam od one noći kada mu je bilo tri i kad je razbio Josipovu vazu pa slagao da je Marija kriva dok je ona još spavala. Tada sam šutjela i pometla staklo sama. I dan-danas ne znam zašto.
– Dobro sam, – izgovorila sam.
Marija me poluokrenuto pogledala, u pogledu joj tračak topline, kao da želi reći: Ovdje sam, mama. Ali ništa nije rekla. Među nama stoji zid, ne od kamena, već od svega što smo prešutjele.
Nenad je čitao monotono, odvjetničkim rječnikom, režući našu toplu, zapetljanu obitelj do prijedloga, članaka i postotaka.
Stan na Masarykovoj, tri sobe, ide na ime Ivana Perkovića… Ivan je jedva primjetno kimnuo, bez iznenađenja.
Udio u firmi Perković i partneri, sedamdeset posto, također Ivanu Perkoviću…
Marija je gledala kroz prozor; prsti na torbici samo su se malo stegnuli.
Vikendica u Samoboru, sa svim pripadajućim zemljištem, Mariji Perković.
Na trenutak sam osjetila popuštanje napetosti kod Ivana. Nama nevidljiva sitnica, ali meni prepoznatljiva jer ga poznajem iz minute njegova rođenja.
Nenad je završio, pogledao nas: Ima li pitanja?
Ivan odmah: Moramo razgovarati o majci. Dogovorili smo mama će kod mene. Potrebno je urediti papire.
Osjetila sam Marijin pogled.
– Mama? tiho.
– Sve smo već odlučili, – odgovorila sam, mirno, a samu sebe nisam bila tako sigurna. Ivan je već govorio o tome uz čaj, uvjerljivo, ujednačeno, ali nešto u meni je šaptalo: Pričekaj, Nevenka.
Nisam čekala.
– Mama, jesi li sigurna? Marija je govorila tiho, ali u toj tišini je zveckala bol.
– Marija, ne dramatiziraj, – Ivan istim onim umiljatim glasom. Mama je odlučila. Poštuj to.
– Ja pitam mamu, ne tebe.
– Mama ti je odgovorila.
Opet grmljavina, ovaj put snažnija. Pogledala sam svoju djecu, jednu s lijeva, drugu s desna, i pitala se gdje sam pogriješila. Ili možda, što nisam napravila. Možda je to moja vlastita pogreška što sam cijeli život pokušavala ne biti na putu.
Papirologija je trajala. Kiša je šamarala stakla dok smo potpisivali. Ja potpisujem i mislim na Josipa, na to je li on stvarno znao razlikovati što je stvarno, a što nije, ili smo svi samo tako vjerovali.
Kasnije, na ulici pod kišobranima, Marija me zaustavila.
– Mama, možeš sa mnom. Odmah. Nikad te neću ostaviti.
– Marija, ne izmišljaj rekla sam, iako mi se u grlu stegnulo. Ideš u vikendicu. Tamo nema ničega.
– Tamo su krov i zidovi. Ostalo ću, mama, ja napraviti.
– Ti ne znaš uređivati kuće.
– Znam ja više nego misliš, mama.
Ivan je stajao malo sa strane, buljio u mobitel praveći se da ne čuje. Znam da je čuo svaku riječ. Oduvijek je sve čuo.
– Idi, Marija, – rekoh tiho. Sve će biti dobro.
Gledala me još dugo, u pogledu nešto dublje od savjesti ili tuge, nešto za što nemam ime.
– Dobro, mama.
Ušla je u svoj stari auto, a kiša joj je tukla po ramenima i nije se okrenula. Djeca kad odraste, odlaze tako ne zauvijek, ali svaki put malo dalje. Svaki put boli na neki novi način.
Ivan me pridrži pod ruku.
– Idemo, mama. Pojačava se nevrijeme.
I otišla sam s njim.
Samobor je sedamdeset kilometara od Zagreba; cesta vodi kroz šumu koja je nekad plašila Mariju zvala ju je strašnom šumom. Došla je krajem svibnja kad je sve bilo zeleno toliko da su i borovi izgledali toplo. Vikendica Perkovićevih sada njezina, mada se još ne navikava na to sagrađena je šezdesetih. Djed Josip gradio je čvrsto, od dobrog materijala, ali prošlo je pola stoljeća; drvo pocrnilo, negdje propalo, mahovina na sjeveru. Veranda škripi. Prozorske kapke vise ukrivo. Vrt je zarastao; tragove starog povrtnjaka krije samo korov.
Marija je stajala s torbom i ključem u ruci. Drugi bi možda zaplakali; ona nije. Ne pred ljudima, ni pred sama sobom. Navikla od malena suze su samo stvarale neugodu.
Stavila je ključ u bravu. Brava se nećkala, ali popustila. Vrata su zaškripala posebnim zvukom starine kao da diše.
Unutra je mirisalo po vlažnom drvetu i još nečemu što ne znaš imenovati, ali je zapravo toplo. Ne miris napuštenog, nego nenaseljenog, ali čekajućeg. Miris mjesta koje pamti.
Obišla je sobe. Tri male, kuhinja s čeličnom peći, veranda sa stolom prekrivenim cvjetnom prostirkom. Stara pepeljara u obliku sove. Dugo ju je držala, pa vratila.
U boravku orahov kredenc, sjećanje na zlatna vremena; pokraj njega krevet s metalnim uzglavljem i madracem u prugastoj navlaci. Prozori gledaju na vrt, a kroz prljavo staklo sve izgleda akvarelno, kao san.
Otvorila je prozor. Miris borovine i mokre zemlje; daleko je kukala kukavica, uporno, kao metronom.
– Krenimo, – prišapnula je sama sebi. Neki red mora postojati.
Dva tjedna posvetila je pranju, krpanju, izbacivanju smeća. Novca za pravi popravak nije imala. Ivan se sjetio i toga, pobrinuo se pravovremeno ne samo za nasljedstvo, nego i za njezine kontakte. Marija je restauratorica, ali u ovom poslu veze znače sve. Izgubila je dva važna posla, samo su joj javili ispričavamo se, nije moguće. Sve je odmah shvatila. Nije govorila ni sama sebi. Energiju je čuvala za važnije.
Našla je posao u maloj radionici u Jastrebarskom Stari okvir, vlasnik, gospodin Petar Horvat, sedamdesetogodišnjak s rukama tvrdima kao žile. Plaćao je malo, ali redovno i pošteno.
Svako jutro pedalirala je biciklom pronađenim u šupi, popravljeno vlastitim rukama. Put je trajao 40 minuta kroz borovu šumu. Šuma ništa ne pita. Jednostavno postoji.
Na majku sam mislila svaki dan.
Nevenka je živjela s Ivanom u novoj kući na Bukovačkoj cesti, velikoj, s garažom i saunom. Ivanova žena, Lidija, bila je ogledna uredna, hladna, kao izloženi kristal. Namijenila mi je sobu, novu garnituru, zavjese. Ali ta se sobica nalazila u dijelu kuće s posebnim ulazom, kao skrovito prilagođena odmah sam shvatila razlog, ali opet šutjela.
Isprva, Ivan je dolazio svaki dan, pitao što mi treba. Nosio novine, ponekad čaj. Kasnije rjeđe. Lidija još rjeđe. Unuci Ivan ima dvoje, dečka od dvanaest i djevojčicu od devet zavirili bi, ali nije bilo računala, tableta, samo stare knjige i albumi.
Sjedila sam i razmišljala. Osjećala sam da sam pogriješila, ali ne shvaćam točnu grešku. Mislila sam na Josipa, kako bi on prezirao ovo što sada vidim znao je gledati u ljude, reći istinu. Ivan to nije volio. Josip bi otvoreno govorio. Ja nisam. Štediš mir, misliš da je mir važniji od istine. Možda sam pogriješila.
Marija je nazvala tri tjedna nakon preseljenja.
-Mama, kako si?
-Dobro, Marija. Sve je dobro.
-Izlaziš van?
-Šetam po vrtu.
-Vrt od Lidije?
-Pa… zajednički vrt.
-Mama, – čujem kroz njezin glas tihu napetost koju ne izgovara. Ako ti bude loše, samo reci.
-Nije mi loše.
-Znam. Ali ako bude.
-Dobro, Marija.
-Našla sam nešto zanimljivo u vikendici. Ispričat ću kasnije.
-Što si našla?
-Kasnije, mama. Da budem sigurna.
Spuštam slušalicu, gledam u ekran na kojem piše: Marija. Trajanje poziva: 4:17.
Što je mogla pronaći? Što tamo ima?
Marija je to otkrila slučajno. Baveći se onime što radi najbolje gledanjem u staro drvo. Restauratori vide drugu priču; vide slojeve, tragove vremena. Obišla je svjetiljkom sobu pogotovo kut gdje struja još ne radi i primijetila dasku koja je drukčije tamna. Ne od vlage. Drukčije.
Pokucala. Zvučalo je prazno.
Podigla dasku i otkrila mali skriveni pretinac, obložen filcom. Unutra dvije stvari.
Prvo, manja slika na platnu, pažljivo umotana u voštani papir. Polako je otvarala, instinktivno, nježno. Na slici pejzaž polje, šuma, sumrak s jednim oblakom. Jednostavno i istodobno zapanjujuće točno, kao suština riječi polje.
Na kutu, potpis: Wacław Opaliński. Poljski slikar iz 19. stoljeća, čija su djela većinom nestala nakon rata. O ovoj sliki nije bilo traga u katalozima; znala je, proučavala u fakultetskim danima.
Drugo, pismo. Zatvoren omot, rukom Josipa označeno: Mariji.
Nije ga odmah otvorila. Samo je sjedila, kraj izvađene daske, disala. Ptice su vani tiho cvrkutale dok je nastupala večer.
Onda ipak otvori.
Marija, ako čitaš, sve se dogodilo kako sam mislio. Neću pisati previše, ti najbolje znaš. Slika je tvoja, jer samo ti vidiš stvarno. To nije fraza.
Na tvoje ime ostavio sam račun u banci u Zürichu. Dokumenti su kod odvjetnika Nenada Pavlovića, posebno. Ako nije dao odmah, reci mu: Josip šalje pozdrav Kati. On će znati.
Što se tiče Ivana. Ja poznajem svoga sina. Znam sadašnjost i što će biti. Nije mi žao. Želim samo da znaš vidio sam sve, sve godine, kakva si narasla, upravo tako.
Čuvaj mamu. Pravila će se da je dobro, uvijek. Bolje nego treba. Znaš je bolje nego što ona misli.
Oprosti što to nisam govorio za života. Puno sam te volio. Tvoj otac.
Marija pređe još jednom cijelo pismo, složi ga i vrati. Samo tada je dopustila suzama da krenu, tihim, kratkim suzama onih što znaju žalovati s mjerom.
Sljedeći dan otišla je u Zürich, potražila Nenada, izgovorila rečenicu o Kati. On je izvadio kuvertu iz sefa.
– Josip je tražio da predam vama, nasamo, – reče suho. – Takva mu je bila volja.
Brzo je pregledala tu je kartica, tu su papiri. Iznos je šokantan.
-Znali ste za ovo? pita tiho.
-Znao sam da postoji kuverta, ne i sadržaj.
-Hvala, – reče i ode.
U autu je sjela, zvala bivšeg kolegu iz Züricha stručnjaka za privatne kolekcije. Dogovor je bio kratak: sliku želi na ekspertizu, sumnja na Opalińskog.
-Brzo mi je treba, – rekla je.
Vratila se u Samobor i mislila zna život iznenaditi. Nekad sve odnese, pa ostavi praznu kuću, a upravo tu se nađe ono što sve okrene.
Ali prije galerije, pojavio se susjed.
Tonči Škorić, živio je dvije parcele dalje, kuća mu je bila skladna, brižljivo građena. Primijetila ga je tog prvog tjedna, kad je stao gledajući kuću kao živo biće.
-Dobar dan, – rekla je iz pristojnosti.
-Dobar, – odgovori on. – Nova ste?
-Da.
-Dobra kuća, – reče samo to. Ne loše održavana; ne za rušenje. Samo: dobra je.
-Vi mislite?
-Znam. Drvo valja, zidovi stoje, temelj čvrst. Samo malo treba obnoviti. Kuća diše.
-Vi ste građevinar?
-Arhitekt.
Tako su se upoznali. Bilo je to kratko, kao uvod u dug roman. Tonči je bio šutljiv, ali kad progovori, smisleno. Ne zbog tišine iz nelagode, već iz promišljenosti.
Pomoze joj nekoliko puta s radovima: pokazao kako zamijeniti trulo drvo bez rušenja zida, što sa škurama, donio sredstvo protiv gljivica otišao bez iščekivanja zahvalnosti.
Jednog popodneva, kad je obnova stigla na pola, sjeli su prvi put zajedno na verandu i popili čaj. Nije to bio sastanak, samo vrijeme dvoje ljudi koji se umiju uspravno šutjeti.
-Dugo ste ovdje?
-Tri godine. Doselio sam kad sam zatvorio biro u Zagrebu.
-Zašto ste zatvorili?
-S partnerom nisam mogao više. Imao je druge ideje o arhitekturi. Ja mislim: zgrada služi čovjeku, ne obrnuto. On suprotno. Otišao sam.
-Žalite?
-Nikada. Prvi je godina bila teška, ali nikada.
-Pronašao vas Petar Horvat, pohvalio vas, – dometnuo je. – Pravi ste majstor.
Pričali su dugo, do mraka i cvrčaka. Razgovor koji ne pamtiš po sadržaju, ali po osjećaju: bilo je kako treba.
Jesen u Samoboru bila je očaravajuća. Marija ju je promatrala, bilo je teško raditi boje, borovi, sve kao platno nekog mudrog slikara.
Tada joj je prvi put pala na pamet galerija.
Ideja je došla kao i najbolje ideje: iz ničega. Sjedila je u obnovljenoj sobi, bjelih zidova, misleći imam Opalińskog, potvrđenog, imam novac, znanje; samo prostora nemam za sve to.
Zvala je Tončija.
-Trebam vas kao arhitekta, – rekla je.
-Kada?
-Sutra?
-Sutra.
Tri sata je ona pričala, on slušao, rijetko pitao. Nakon toga izvukao je blok, brzo skicirao. Savršeno je pogodio što je htjela.
-Vaša ideja?
-Gotovo. Ovdje bih ja ipak drugačije.
-Zamijenite, – rekla je.
-Ok. Ovako je bolje.
U tom času Marija je znala, nešto se dogodilo. Nije to bila filmska drama, samo unutarnji klik: tako to biva s pravim ljudima.
A kod Ivana sve je išlo prvo naglo uzbrdo, zatim nizbrdo. Josip je posao gradio polako i mudro. Ivan je išao na brzinu, širio se, uzimao rizične projekte, a sigurnosti se rugao kao staromodnoj vrlini. Prvo su mu išle poslovne prilike, a onda su narudžbe stale, kredit teško pao, skliznuo je prema minusu. Lidija je otišla svojoj majci.
Nevenka ga je promatrala svaki dan, njegovo lice, koje je sve teže skriva. Ubrzo je posjeti bilo sve rjeđe, preko telefona, onda ni to. Sjedila je u priključku i gledala kroz prozor staru jabuku u vrtu: rodila je svake godine, i podsjećala ju je na Mariju: tiha, prkosna, živa.
Marija se javljala jednom tjedno, pričala o kući, radu, jeseni, jednom površno spomenula Tončija ali Nevenka je to usput čula kao najvažniju rečenicu.
On je arhitekt? – pitala je.
-Je, mama.
-Dobar čovjek?
Mala stanka.
-Dobar, mama.
-To je dobro, – izustila sam samo to. Jer više nije bilo poželjno pitati.
U Samoboru je snijeg pao rano, u studenom. Marija je već zakrpala svu izolaciju, s Tončijevom pomoći popravila peć. Kuća je držala toplinu, deda ju je valjano sagradio.
Zimi se bavila slikom, ne restauracijom nije bilo potrebe već birokracijom: dokumenti, porijeklo, kontakti po Europi. Strpljivo, tiho.
Jedne večeri, uz neobičnu atmosferu mećave, kad je peć režala toplo, rekla je Tončiju sve: pismo, nasljedstvo, Opalińskog, račun u Zürichu. Prvi i jedini put.
Slušao je, šutio.
-Tvoj je otac volio tebe, – rekao je.
-Sada znam.
-Znala si prije?
-Ponekad. Njemu je teško bilo razlikovati ljubav od tišine.
Tonči je kimnuo, i znala je da i on ima povijest s tišinom.
-Kaj ćeš s novcem?
-Galerija. Mala, u gradu, s restauracijskom radionicom uz nju. Da ljudi donesu starinu i saznaju njezinu priču. Da stvari imaju dom.
-Hoćeš pomoć oko projekta?
-Pa naravno, – nasmijala se. Zato ti i pričam.
Oboje su se smijali, onim smijehom bez riječi.
Ivan je došao u Samobor u veljači. Čim sam njegov Mercedes vidjela, znala sam tko je. Sjela sam na trijem. Nije izgledao zlobno, ni jadno, nego iscrpljeno.
– Marija.
– Ivan.
Pustila sam ga unutra, skuhao mi je čaj, držao šalicu obema rukama. On, koji je uvijek znao sve.
– Čujem, znaš živjeti, – rekao je.
– Radim, – odgovorih.
– Mislim na nešto drugo.
– Znam na što misliš, Ivane.
Tišina.
– Marija, teško mi je sad.
– Znam.
– Mislim, tata mi je znao spominjati da ima tu nešto u kući. Nešto posebno. Jesi išta našla?
Gledala sam ga mirno. Ovo je moj brat, kojeg znam četrdeset godina, uvijek najbrži, najpametniji, a sad sjedi, prosi novac.
– Jesam, – rekla sam.
Podigao je pogled, refleksno.
– Očevo pismo. Pisao mi. Pisao je da me voli. Da je sve vidio. To je sve.
Ivan se pogne.
– To je sve?
– To nije malo.
– Razumijem. A… znaš gdje sam sada?
– Znam.
– Treba mi pomoć. Samo kratko, da premostim ratu, poslije ću…
– Ne, Ivane.
Stao je.
– Što?
– Ne dam ti novac.
Veliko iznenađenje u očima, zamislila bih to prije nemogućim.
– Marija, pa ja sam ti brat?
– Znam.
– Nemreš samo…
– Ivane, – prekinem ga smireno sjećaš se one scene s odvjetnikom? Da sam nepraktična, da ne znam s imovinom i da mi vikendica ionako previše znači… Bio si u pravu za jedno ja jesam drugačija. I što znam, mogu podijeliti s kim ja želim. Tako je mislio i tata.
– Marija…
– Nisam ljuta, Ivane. Stvarno nisam. Ali pomoći ti ne mogu. Ne bi ti to pomoglo. To bi samo nastavio dalje.
Dugo je šutio. Vani je vijavica puhala, crnogorično drveće ljuljalo se u daljini.
– Zna li mama? konačno pitao.
– O čemu?
– O… pismu, o onom što imaš.
– Ne. To je moje.
– Hoćeš joj reći?
– Kad bude vrijeme.
Ustao je, uredno ostavio šalicu, obukao kaput.
– Promijenila si se, – rekao je. Nije to bila optužba.
– Možda. Možda sam samo postala ono što jesam.
Otišao je. Gledala sam kako se auto udaljava i osjećala samo umor i nešto što nije sućut nego ono kad gledaš čovjeka kakav je mogao biti.
Mamu sam povela u ožujku.
Ne iz impulsa, nego iz odluke koja je dozrijevala. Došla sam rano, poslula mamu unaprijed:
– Mama, doći ću.
– Zašto, Marija? Dobro sam.
– Znam, svejedno dolazim.
Lidija je otvorila vrata, gledala me pogledom olakšanja: U priključku je, ključ joj je tamo.
Pokucala sam. Mama je otvorila kao da me čeka. Odjevena, počešljana, red u sobi, ali onaj hladni red koji ostane kad se nema što drugo.
– Marija, – nasmiješila se pomalo krijući krivnju.
– Pakiraj se mama. Idemo.
– Marija, ne izmišljaj…
– Mama, – primila sam je za ruke. Hladne, iako je grijanje radilo. Slušaj. Ovdje si sama. Ivan je stalno zauzet, Lidija također. Djeca u svojim svjetovima. Sjediš u toj sobi i gledaš jabuku. Viđaš je kroz prozor? Dobra je, ali zaslužuješ više.
Šutjela je. Suhe oči, ali iza suhe kore puno vode.
– Kod mene je toplo, ima peć, vrt, borovi. Pravo je dobro, mama. Pravo.
– A Ivan?
– Odrastao je, snaći će se.
– Neće biti sretan.
– Možda. Njegovo je pravo a tvoje pravo je biti tamo gdje ti je dobro.
Dugo me gledala. Onda reče:
– Tamo mala kuća.
– Dovoljno je mjesta. I tvoja soba ima prozor s pogledom u vrt.
– Ona tatina?
– Ta.
Počela je polako pakirati, birajući samo svoje: fotografije, nekoliko knjiga, šal koji je prije 20 godina plela, kutiju s pismima i sitnicama. Gledala sam kako život stane u dva kofera. Ni previše, ni premalo. Samo ono iskreno.
Ivan je nazvao dok smo napuštale grad.
– Mama ide k tebi.
– Da.
– Marija, to je…
– Ivan, ide k meni. Znaš gdje sam, možeš je posjetiti.
Stanka.
– Nije fer…
– Zbogom, Ivane.
Prekinula sam i pogledala mamu.
– Marija, imaš nekoga? nije pitala, primijetila.
– Imam, mama.
– Dobar je?
Pomislila sam na Tončija. Kako gleda stare krovište, kako šuti kad treba, kako uzme moj olovku i odmah shvati.
– Dobar je.
– To je dobro.
Vozile smo se Samoborom dok je zalazilo proljetno sunce i snijeg još sjajio na borovima. Mama je gledala kuću, dvorište, obnovljenu ogradu.
– Dobra kuća, – rekla je.
– Netko je i meni to rekao.
– Pametan čovjek.
– Jako.
Tonči nas je čekao. Bez pompe, došao i samo bio ondje. Dovoljno.
– Dobar dan, gospođo Nevenka, – rado je rekao.
Mama ga je pogledala strogo, onim pogledom kakvim majke sude buduće zete.
– Dobar dan. Ti si arhitekt?
– Jesam.
– Marija pričala.
– Znam. Pričala je što, dobro ili loše?
– Dobro. Jesi li zaslužio?
– Trudim se.
Mama kimne, stvarno, bez dodataka.
– Dobro. Pomozi s koferom.
On je uzeo kofer. Osjetila sam toplinu između sve troje toplinu za koju nemam riječi, ali znam da je prava.
Godina je prošla.
Proletjela, onako kad ti je svaki dan ispunjen pravim poslom i umorom na kraju. Galeriju smo otvorile u listopadu, skromnu, dvije prostorije stare ville u centru, radionica iza, natpis Žive stvari. Ime je smislila mama. Jedne večeri rekla: Marija, stvari su žive, u njima je čovjek. Uzela sam to kao naziv.
Bila je sretna.
Na otvorenju je bilo više ljudi nego što smo očekivali. Prva izložba centrirana je na Opalińskog: slika je prošla potvrde, ušla u katalog, novine su prepoznale priču poljski slikar, hrvatska obitelj, i umjetnost koja nadživljava generacije. Neki su lijepo pisali, ja nisam čitala. Vidjela sam ljude pred slikom, to je bilo dovoljno.
Ivan je nazvao. Odmaknula sam se na kraj prostorije.
– Čestitam, – rekao je.
Mirno, umorno.
– Hvala, Ivane.
– Mama?
– Ovdje je. Druži se s ljudima.
– Kako je?
– Dobro. Bolje nego prije.
– Znam za Lidiju. Otišla je.
– Čula sam.
– Sad radim kao revizor u drugom gradu.
Ništa nisam rekla. Revizor je daleko od direktora, ali znam koliko mu je to teško palo.
– To je dobar posao. Revizori trebaju svuda.
– Da, trebaju.
Pauza.
– Marija, ja… – zastane. Mislim o svemu… puno.
– Znam.
– Ljutiš se?
– Ne.
– Uopće?
– Uopće. Umorila sam se biti ljuta odavno.
Duga tišina.
– Tata je bio u pravu, – tiho će. Ti znaš prepoznati stvarno.
Gledam kroz prozor, listopad zadnje boje pred zimu.
– Ivane, znaš i ti. Samo si dugo bježao od toga.
– Možda.
– Kad budeš htio doći, dođi. Mama će biti sretna.
Pauza.
– A ti?
Zamislila sam se, stvarno.
– I ja. Valjda.
Nije to oprost, ni odbijanje samo prilika.
Vratila sam se u prostoriju, mama je pričala starijoj gospođi o orahovom kredencu što sada stoji u galeriji, a prije u vikendici. Obrazi su joj rumeni, živa, svoja, kakvu je davno nisam vidjela.
Tonči je stajao uz rub, s gostima. Kad sam ušla, pogledao me, običnim pogledom sve u redu? Klimnula sam mu. On se nasmiješio, okrenuo natrag.
Vanjski pljusak nije bio ljut, ni grmljavinski, nego onaj listopadski, što godinama pada tiho, dugim razgovorima. Prišla sam prozoru, gledala kišobrane, mokro lišće, lampione upaljene iako je još dan.
Mama je prišla s leđa.
-Kiša, – rekla je.
-Da.
-Tata nije volio kišu.
-Sjećam se. Govorio je da ga od nje boli glava.
-A ja volim. Oduvijek sam voljela. Samo nikad nisam rekla.
Pogledala sam je njezina sijeda kosa, lice poznato ali pomalo novo, kao što ljudi doista postanu poznati tek kad ih vidiš iznutra.
-Mama, zašto nisi rekla?
-Pa nisam htjela smetati.
Primila sam je za ruku. Sada joj je bila topla.
-Nikad više tako, mama.
Stisnula je dlan. Ne jako. Onako da bude uz mene.
-Znam, – rekla je.
