Nemoj me lagati, mama.
Bako, smijem li zamoliti dragoga Boga da mi se mama vrati?
S kraja sobe stajala je stara gospođa, prekrižila se, a baka Karmela mahne rukom maloj praunuci.
Moli, draga, moli. Dragome Bogu se sve može moliti, blago je pogurnula Anicu prema ikoni.
U baranjskoj selu, oboje, i stara baka i mala praunuka, molile su za isto. Jedna zbog noćnih misli, a druga iz dječje naivnosti.
Tako je to smatrala Ružica, majka Aničina. Dobro je znala da ju baka odvodi u crkvu, pričešćuje, daje popu molitvene cedulje. Ukratko, kvari dijete tim svojim zastarjelim pogledima na svijet.
Naravno, uskoro će ona uzeti Anicu k sebi i sve popraviti. Uskoro, ali još ne sada…
Eh, kad te uzmem, otići ćemo na more, srce moje! Znaš li ti kakve su tamo zore i sutoni? Tamo je more crveno u zalasku, a jutra mliječna, noći tamne, naši susreti vječni…, govorila je, grleći Anicu.
Sjedile su u dvorištu, ograđene drvenom ogradom, oko koje su tukali pilići. Kuća, mada sagrađena od debelih slavonskih greda, već je upala i nakrivila se: donje grede propale su u zemlju a sredina krova objesila.
Pokraj njih stajala je velika čatrnja, u koju je s krova kapala mutna požutjela voda.
A voda na moru, Anči, slana je… i čista. Nije kao ova tvoja, umočila je prste u čatrnju, zavrtila glavom i uzdahnula, Uzeti ću te, samo još malo strpi se. Daj mi vremena.
Nikoga dražeg, ljepšeg ni vrednijeg od mama, Anici nije bilo. I baku je voljela, ali ona je bila već stara, ružnjikava i posve drugačija od mame.
Mama je mirisala posebno. Nekim nepoznatim cvijećem. I činilo joj se da to cvijeće sigurno raste uz more. Uz ono more na koje će ona i mama zajedno poći.
Bako, mi ćemo uistinu s mamom uskoro na more, a tamo je voda slana i čista, nije kao naša ovdje, hvalila se Anica kad bi mama otišla natrag.
Ići ćete, naravno da ćete. Samo ti pojedi krumpir do kraja, inače nećeš imati snage. Do mora je daleko. Mama ima još posla, daj joj vremena…
Anici nije bilo jasno što znači riječ pjesnikinja sve do pete godine. Tako ju je baka zvala. Jednom, kad je mama Katica, došla, donijela je tanku knjižicu i rekla da ju je napisala. Anica to shvati doslovce i, kad je majka za Zagreb otišla, uzme knjižicu, obriše prstiće u hlače, promatra slova i diveći se misli kako je sve to netko mogao tako jednako i ljepo napisati?
Uzimala je bilježnicu, pokušavala crtati slova, kao mama, iako ih još nije znala pravilno.
Što to radiš? pitala bi baka, navečer umorna, a mala nije mogla spavati. Ma vidi ti nje, kako ti to lijepo ide!
Nije, kod mame je ljepše, ljutila se Anica.
Eh, a ona je već odrasla, prava pjesnikinja. Doći će i tvoje, naučit ćeš. Daj spavati.
Baka gasi svjetlo. Anica nevoljko odlazi u krevet, ali još dugo zamišlja ta uredna zavijena slova pod jastukom.
Kajala je na majku.
Sve do šeste godine nije se ni pitala zašto su majke kod svih djece stalno tu, a kod nje daleko. Baka Karmela nosila je stalno nekoliko slojeva odjeće. Koliko se Anica sjećala na bluzi još jedna, pa pregača, pa krilo. Čarape s gumicama, stare papuče, gospodarstvo što još treba?
Samo je za crkvu baka navlačila sivi vuneni kostimić, nebo plavu bluzu i šarenu maramu. Sve je sama šivala na staroj Singerici. Tu je navuku zarazila i Ružicu pa je upisala za krojačicu.
Baka sada odijeva i plete za Anicu. Bila je solidno obučena, možda nesuvremeno, ali za selo je to bilo to: trajne tkanine i prava vuna. Kad bi selom prošla pokretna trgovina, baka bi uvijek prvo izabrala Anici cipele, hulahopke.
Vrtića nije bilo, od zabava i društva samo su igre s djecom po širokim seoskim ulicama i blatnjavim dvorištima.
Mama Ružica dolazila je sve rjeđe. Poslovi nisu išli. Jednom, kad je odlazila, ponijela je i svoju zbirku pjesama.
Uzeti ću je, bako. Sve sam ih već podijelila, ne treba vam, ionako stoji kod vas.
Pa, Anica piše slova iz nje. Mogla bi joj ostaviti.
Daj joj drugu knjigu, reci joj da je i ta moja. Ionako ne čita.
Kad Anici zatreba knjiga, baka joj ponudi zelenu knjigu iz ormara, tvrđa, s pozlaćenim slovima. Sad precrtava slova iz nje.
Jedno ljeto, kad je imala šest godina, dođe uplakana, bez gumba na novoj pletenoj majici.
Anici! Što se dogodilo? baka podigne ruke.
On… on… jecala je i pokazala prema vrtiću.
Potukla se s Mišom iz susjedstva koji je rekao da je njena mama ostavila, luta negdje, a baka se satrla od posla i ništa ne kupuje jer joj mama ne šalje novce.
Rekla sam: moja mama je pjesnikinja, sama piše knjige! A on veli lažeš! A ja ne lažem, bako, zar ne lažem?! u suzama Anica otrči, zgrabi mamino zeleno izdanje i pojuri van.
Baka nije stigla za njom, ali znala je što slijedi. Djeca su već znala čitati.
Glupa si, Anice! Evo, piše: S. Jesenjin. Lirika. To nije napisala tvoja mama…
Djeca su se smijala, bacala knjigu, Anica se trudila uzeti je nazad. Pristupili su starijem dečku, on se nasmijao i rekao da je knjiga zaista Jesenjina.
Baka Karmela došla je zadihana.
Bako, reci! Reci! To je mamina, tražila je pojašnjenje praunuka.
Baka je bez riječi uzela knjigu, povela Anicu kući.
Pogriješila sam, oprosti mi, Ančice. Slabo vidim, pa sam zamijenila. Mama će ti, drugi put donijet svoju. Napisat ću joj.
Anica je šutjela.
Daj, zgrabi knjigu i baci u koprive.
Anice! Što ti je?! Što knjiga kriva? I to je netko pisao, trudio se.
Uzalud se trudio, ne osvrćući se, ode prema kući.
Kroz koji dan dođe joj prijateljica Ema iz sela, mlađa godinu dvije.
Ja ti vjerujem. Tvoja mama je to napisala. Oni su glupi, Anice.
Ne vjeruj im. Nije mama. Mrzim i pjesme i pjesnike!
A mamu?
Šutnja. I sama još nije znala što zapravo ne štima s njenom mamom.
***
Ružica je znala kruh pjesnikinje težak je kruh. U osam godina izašle su joj samo dvije tanke zbirke pjesama, a sad, čekajući treću, zarađivala je nastupima po domovima kulture, školskim i studentskim smotrama, proslavama.
Nekad je pisala za školske novine, u srednjoj, na šnajderskoj praksi, skucala je i baladu. Išla s time na natjecanja, pobjeđivala. Pjesme su joj povremeno izlazile u lokalnom listu.
Šnajderstvo joj je bilo važno samo da sebe dotjera. Nakon škole, zaposlila se kao sekretarica u nakladništvu. Tamo je i upoznala odgovornog novinara iz Zagreba, Marka Jurića, koji je stigao izvještavati o požarima.
Trudnoća je bila njezin pokušaj da ga pridobije. Seli se tada iz Osijeka u Zagreb.
Ali Jurić, kao pred vatrom požara, bježao je od nje. Jedino što joj je našao posao i place.
Kćer je ostavila baki na selu, koja je i nju tako uzgajala. Majka joj je umrla dok je još bila mlada.
Uskoro se udala, ali muž, pjesnik, bio je slabić i čovjek tužnog pogleda, često je nestajao. Nakon razvoda ostane joj sobica u zajedničkom stanu, ništa od njezinih snova.
Tri zadnje godine Ružica je stanuje s inženjerom iz tvornice cipela, šutljivim i pomalo dosadnim, ali je njegov stan bio samo njezin utjeh. Oboma je to suživot odgovarao. Ružica je bila zgodna, ponekad draga, dobra kuharica i darežljiva.
Samo bi njemu djelovala neobična sa svojim manirama. Nikada nije znao kakva je zapravo Ružica. Jednom naivna i nježna, drugi put hladna i otresita.
I drugi su je znali smatrati čudnom. U večeri je šila ekscentričnu odjeću. Ugleda li široke hlače ili višeslojnu suknju, odmah stane rezati i šivati sebi. Srećom, materijala je bilo, krojila je brzo, a jednu starinsku mašinu dobila je od garderoberke. I modni časopisi su odlazili pod škare. Ružica je uvijek izgledala posebno, nosila duge haljine i šarene suknje.
Jer, ipak je ona pjesnikinja.
S inženjerom se ipak raziđe pa opet natrag u zajedničku sobu.
Snove i nade o slavi, ljepšem životu, susretu prave ljubavi, stalno je gajila. Čeznula je za boemskim životom.
Znala je da baka Karmela nije vječna i teško joj je s djetetom. Pisala je o tome pjesme, poetske jecaje o gorčini neizvjesnog gubitka, smrti i čežnji za kćeri.
Prvo je ručala kako će Anicu uzeti kad krene u školu. Ali, to ljeto imala je kratku vezu sa kiparem. Postala mu je i muza. Do jeseni su prekinuli. Anica je, opet, ostala kod bake.
Na selu je, čini joj se, Anica postala drska, odvraćala je baku. Ali još uvijek je djetinje popuštala, na kraju bi se rastajale nježno. Ružica je uvijek znala naći izgovor i ponovno odgađala njen dolazak. Obećavala bi: dogodine ću.
Mama, hoćeš li opet lagati? upita dijete, gledajući je ispod oka.
Ružica zastenje iznenađena. Zagrli svoju Anicu, nježno udišući.
Joooj, kako možeš tako misliti! Volim te, srce moje! Volim, čuješ!
Uloga majke patnice odlično joj je pristajala.
Anica je vjerovala. Kako ne bi vjerovala takvom zanosu?
***
Kako je baka, Anice? pitala je teta Marica, trgovkinja iz zadruge.
Zimi je mala preuzela sve oko kuće. Baka je oboljela. Sada je došla s prvim susjedom, stricem Ivanom.
Leži. Kuham joj kompot. To joj najviše paše.
Sama kuhaš?
Sama. Ma nije teško, znam.
Svaka čast, Anice. S takvom unukom baka se može i razboljeti!
Selo je bilo jedno srce, svi su sve znali. Za kokoši je pazila bakina prijateljica, stara baka Matilda, njezina unuka bila je Ružičina prijateljica iz mladosti. Lijekove je donosila poštarica Anđa, a za namirnice je Anicu vozila obitelj susjede Eme, stric Ivan razgrtao snijeg, cijepao drva, a Perica, seljak iz susjedstva, posebno je pazio dvorište i naftu ubacivao.
Peć paliti znala je sama, kuhati također. U početku su često dolazile pomoći Matilda i teta Olja, ali kad su se uvjerile da mala dobro kuha, dolazile su rijetko.
Da bar naša Ema zna kao ti, Anice! Svaka čast!
Sve Aničine prijateljice već su krenule u školu. Ona je trčala Emini, gledala s čežnjom radne bilježnice.
Vidi mi već čitamo. Ovo je A, ovo U, skupa daju au.
A što je ua?
Manje smo još čitale.
Možda beba plače, vidi crtež…
Emin udžbenici Anici su se jako sviđali. Bila je uvjerena: ona će u školu tek u Zagrebu, jer će ju mama to, točno to ljeto uzeti. Tako je obećala.
Baka je ležala u sobi na starom širokom otomanu, više od stotinu godina starom. Navečer bi se Anica uvukla k baki pod noge.
Bako, koja je ovo slovo?
A, pa onda N, I, C, A. Eto, Anica. Možda ozdravim koju, pa odem u školu i uzmem ti bukvar. Valjda će dati, ha…
Poslije dugog ležanja, morala je ipak baka Karmela u bolnicu. Matilda ju je nagovorila.
A Anica? Snaći ću ju! Vidjeti kakva je! K meni će, a ja ću paziti na kuću i kokoši. Ti samo idi.
Ali i u bolnici Matilda nije dozvolila da stara bude sama. Svi iz sela donose što treba, izvještavaju kako mala pomaže.
Matildina unuka Ljerka stigla je pomoći. Pokušava baku odvući u Zagreb k sebi ili u Rijeku kod sina, ali Matilda se ne da. Prija joj selo.
Ljerka je došla kad se Anica snašla u kući Matildinoj.
Tetka Ljerka, baka Matilda kaže da se tava stavlja u peć.
Aha Ti si prava domaćica, hvala ti. Sad ti, malo pa ja, na proljeće će moja mama doći. Vidiš, stalno ju nagovaramo da ode, a ona neće. Voli selo.
I ja ću uskoro otići.
Ti? pita Ljerka, pola u šali.
Da. Mama će me ovo ljeto uzeti. Tamo ću joj ići u školu.
Lijepo. A znaš pjesmice?
Ne, ali molitve znam. S bakom sam učila. Hoćete čuti? Oče naš, koji jesi na nebesima…
A slova znaš?
Znam. Ali nemam bukvar.
Ljerka se nasmiješi.
Ja sam učiteljica. Učit ću te bez bukvara. Hajmo!
Ovih nekoliko dana bili su najsretniji u Aničinu djetinjstvu.
Mama dolazi uskoro? Obećala je baki knjigu za Dan žena.
Obećala? Donijet će je. Čekaj, Anice.
Ljerka se ugrizla za usnicu. Joj, kako je to divno dijete.
***
Baka Karmela se oporavljala. Sada je Anica imala poticaj.
***
Ružica nije očekivala na tvorničkoj proslavi, kad je s pozornice recitirala, za rukav je potegne…
Ljerka?
Bile su iz istog razreda, susjede.
Držala je cvijeće i žurila dalje.
Ljerka?! Ružica se osvrnula.
Ja… Bok, Ružo.
Otkud ti tu?
Došla malo poslušati. Jako lijepo čitaš.
Hvala…
Ova pohvala ju nije oraspoložila. Znala je da je Ljerka završila učiteljsku, udala se, živi u Zagrebu.
Ni sama se nije zanimala previše. Sreća i slike bile su njoj važne.
A sad je tu. Zašto? Možda joj muža zovu ovdje?
Imaš tu nekog svog?
Prijatelj mog muža radi tu. Pomogao me naći tebe.
Mene? Zašto?
Htjela sam te vidjeti. Zar ti nije drago?
Drago, draga, ali… Sad me čekaju. Razumiješ. Kako si?
Polako. Radim u školi, muž još uvijek u istoj tvornici. Navrati nam.
Nemam vremena, Ljerka, i sad žurim…
Idi, idi, znam da te čekaju. Sretan Dan žena, Ružo!
I tebi! Ne osvrnuvši se, brzo ode u salu.
Glavne stolice već su bile zauzete, morala je sjesti skrajno, dok ju netko nije pozvao u središte.
I Ružica pristane. Tako se obnovilo staro prijateljstvo. Ubrzo je Ružica bila često u njihovoj kući, upoznala Ljerkinog muža, Stjepana.
Par je imao svoju bol Ljerka nije mogla nositi dijete. Stjepan je tugovao, ali volio je ženu.
O Anici su pričale samo jednom. Ružica je lamentirala i objašnjavala, plakala, obećavala da će uzeti dijete k sebi.
Više o tome nisu pričale.
Planirano su ljetovali zajedno u Dalmaciji. Tik prije puta, Ružica dođe uplakana: zbirku su joj odbili. Ljerke nije bilo doma, Stjepan ju tješio, ona plakala, grlila ga, zatim brzo izjurila u taksi.
Ljerka kasnije odustane od ideje da Ružica ide s njima, vrebajući kako će joj to objasniti. Ružica je to lako primila:
Ma, sama sam odlučila da neću. Imam druge planove, zagonetna Ružica.
A Anica? Obećala si je uzeti k sebi. Dobro čita, kaže mi učiteljica. Pametna curica.
Pa, vjerojatno… Ako okolnosti dopuste…
Ljerka sada shvaća neće to biti nikada. A djevojčica ima već osam godina.
Ružo, ni tvoje zbirke nismo čitali. Gdje se mogu kupiti?
Evo, nosi. To je drugo izdanje. Trećeg, čini mi se, ne bude.
***
Anica je čuvala i grlila mamino izdanje. Sad je mogla i sama čitati. Tetka Ljerka donijela joj je zbirku.
Jučer su došle iz škole upisati Anicu u prvi razred u susjednom selu. Baka je bila zabrinuta. Ni uniforma ni cipele nisu kupljene, a kolovoz je pri kraju.
Mama nije stigla. A Anica je čekala, svaki dan gledala cestu i seosku kapiju.
Ne budi mi lažna majko… ne laži… molila se tihu molitvu.
Pročitala je zbirku nekoliko puta. Jednu strofu pročita, gleda kroz prozor i pokušava shvatiti smisao. Ili je ona premala, ili je sve pisano tako zakučasto.
Mučila je baku pitanjima, baka bi se već ljutila.
Nije više imala snage za ljutnju. Osjećaji su se istrošili.
A Anicu joj je bilo žao. Dijete čeka. Bolje da nije obećavala. A ni haljinicu nije donijela.
Nije više imala snage ni za ljutnju.
Bako, postoji li raj ljubavi?
Kako kažeš?
Raj ljubavi? Pricala si da je raj, kad umru oni dobri, tamo se vole. Je li to taj raj ljubavi?
Eh, valjda je. Ne znamo dok ne dođemo…
A mama piše: O, raju ljubavi, ne prevari! Zar se tamo laže?
Ne, tamo sigurno ne lažu. To je baš raj.
Ja bih u raj… Anica izusti naglo.
A što ćeš ti tamo? Prerano je za to…
Baka baci pogled, potajice obriše suze. Sve ona kuži. I za mamu.
Tada zalaje pas u dvorištu. Kad laje, nije netko domaći. Anica otvori vrata i potrči u zagrljaj.
Teta Ljerka!
S njom je došla Matilda, vukući bolnu nogu, ali noseći kolače. Pili su zajedno čaj, pričali duže. Anici je bilo lijepo, ali odrasli su je poslali van važne priče. Otišla je do Eme.
Anice, istina je da odlaziš? upita je tužno Ema.
Ja? Anica pogne glavu, Ne idem. Mama je opet lagala.
Nije, teta Ljerka će te uzeti k sebi. Nećeš biti više sama.
Što?
Anica munjevito potrči kući, zalupi vratima, stane usred kuhinje, zbunjena pogleda.
Žene je oštro gledaju. Ljerka prva shvati.
Ideš sa mnom, hoćeš, Anice?
Još je bila ukočena, onda kratko kimne.
Mama sve zna. Dozvolila je da te uzmem. Ona sada… ima puno obaveza…
Anici je svejedno. Tetka Ljerka bila joj je draga. Nije tako blještava kao mama, miriše po kruhu, ne po cvijeću, nema šarene haljine, ali je sigurna, tu je.
Anica je zagnjuri glavu u Ljerkino krilo, ova ju zagrli.
Bit će dobro, Anice. Mama će dolaziti. Posjećivat ćemo baku.
Baka Karmela i Matilda su se uzrujale prikupljajući Anicu. Matildu nisu mogli nagovoriti u grad; Ovdje ću s Karmelom, ako treba, i umrijet.
Za par dana, traktorist Nikola dođe po kofere. Selo je ustalo na oproštaju. Anicu i baku svi su voljeli a sada su zahvalni Ljerki.
Bako, šapne Anica bake na uho ti ozdravi. Ne moli više u crkvi, da se mama vrati. Živi sama. Ja ću, kad narastem, doći po tebe, to ti obećajem. Vjeruješ li mi?
Vjerujem, dušo moja, kako ne bih? baka nije željela plakati, ali snage za suzdržati suze nije imala, samo su se kotrljale niz obraze. Prekriži sebe i dijete.
Traktor zahuji, krenu putem punim prašine.
Stani, stani, dede ovdje! vikne iznenada Anica.
Što je, Anice? čudi se Ljerka.
Nikola već zaustavi. Anica iskoči, zatrči kroz koprive. Ova su joj bila gotovo do ramena.
Anice, opeći ćeš se! zove Ljerka.
Nikola, navuče rukavice, prostire koprive. Anica veselo uzvikuje.
Evo je! i zgrabi oštećenu zelenkastu knjigu.
Kaj to nosiš? Jesenjin iz kopriva, ha! smije se Nikola.
Što je to? začuđena je Ljerka.
Pjesma. Pomislila sam: knjiga nije kriva, nju je netko pisao…
Dok je Anica brisala knjigu, Ljerka je osjećala sve veću odgovornost prema ovom djetetu, iznevjerenom u svojim snovima.
Mjesec prije, predložila je Ružici da uzme Anicu pod svoje. Lakoumna Ružica se obradovala; imala je novu priliku zvali su je u Rijeku. Turneja je putovala s koncertima, a tamo je trebala pjesnikinja. Ponadala se sretnom susretu.
Potpisala je sve papire olako, nastavila sanjariti o putovanju i novim vezama. Ljerka ju je slušala sa žaljenjem. Rujihine pjesme koje je pročitala vozeći knjigu Anici, ostale su prazne i hladne. Nije bilo topline, nije bilo duše.
Na povratku, Ljerka i mala čitale su Jesenjina.
Dobro nam došla! Stjepan je otvorio vrata, široko raširenih ruku. Znao sam da si ti prava mala domaćica! Izvoli, gdje su koferi? Ajmo!
Par dana kasnije, Anica je već sjedila u školskoj klupi. Doma je čekao crveni ruksak, pribor za školu. Samo su cipele kupljene u zadnji tren.
Dok bi stajala na školskom trgu, s buketom, gledala bi Stjepana koji joj veselo namiguje. Svi su ga smatrali tatom, a činilo se da je i to njega veselilo.
U drugom dijelu školskog igrališta bila je Ljerka, učiteljica, odmjerena i smirena. No stalno bi pogledavala, tražila nekog.
Anici nisu rekli da je mama obećala doći. Ljerka joj je detaljno objasnila kako će pronaći školu, ali Stjepan je odmah rekao: Ne čekaj, ne govori Anici. Opet će je prevariti.
Nije joj rekla, ni sama nije vjerovala.
Ali, opet se okretala, tražila… pa se naljutila na sebe. Nije bolje nego biti mala Anica.
***
Majka Anicu u deset godina posjetila je tri puta. Pjesme je prestala pisati, radila je u krojačkom salonu. Bake Karmela i Matilda pokopane su brzo za redom. Ružica tada nije mogla doći, no kasnije će na grobu bake Karmela dugo plakati i kukati, cijelo selo će vjerovati da je prava tuga.
Kad je Anica završavala školu, Ružica joj je obećala sašiti maturantsku haljinu.
Neće je sašiti, mama. Ne vjerujem. Bolje odmah drugačije, tiho je šapnula Anica Ljerki.
Onda sutra idemo u dućan. Haljina je ozbiljna stvar. Kako si odrasla, Anice!
Odrasla, ali uvijek ću biti tu uz vas dvoje. Obećajem
***Već je proljeće prešlo u ranu jesen kad su Ljerka, Stjepan i Anica nakon škole sjeli na klupicu ispred zgrade. Lišće je polako žutilo, djeca iz dvorišta vukla su bijele kapute i crtala krugove kredom, a iza prozirne ograde razlijegao se miris pečenih kestena. Ljerka je pogladila Anicu po kosi.
Pa znaš što, znaš li kome si slična? upitala je tiho, smješkajući se.
Kome? Anica upilji oči, radoznale i već mnogo mudrije nego one s djetinjstva kraj blatnjavih dvorišta.
Malo mami, malo baki, a najviše sebi. Tako je to s pjesnikinjama, sve što prožive nose u srcu, pišu i kad šute, i kad gorčina stane pod jezik.
Stjepan se nasmije, izvadi iz džepa mali rokovnik i novi kemijski.
Evo, književni poklon. Piši kad god poželiš.
Anica primi poklon kao da je nešto dragocjenije od haljine za maturu. Okrene nekoliko praznih listova, stisne ih dlanom. Tada, bez riječi, spusti pogled na još jednu knjigu onu iskrivljenu, zelenkastu iz kopriva sada je stajala na stolu, mirisala na stare kišne dane.
U sebi obeća da će jednoga dana napisati pjesmu koja neće biti o odlascima, ni o neistini, nego o malim ljudima koji pletu ljubav, kao bakina vuna, i griju ruke drugima. O onima koji ostaju i na čijim se ramenima može spavati kad more postane predaleko.
A kad je uvečer, u novoj sobi, otvorila prozor, mirisao je kruh, iako nije bilo cvijeća. Zvijezde iznad zgrade nisu bile slavonske, ali ni one nisu lagale.
Sklopila je oči i usnula, sigurnija nego ikada, dok je niz papire proklizavala prva tiha rečenica njezine buduće, vlastite zbirke.
A pjesme, stidljive i nježne, napokon su postale njezine.
