Ej, znaš, moram ti ispričati nešto što mi se ovih dana stalno mota po glavi. On se pojavio u mom restoranu baš kad sam mislila da me više ništa ne može iznenaditi.
Sedam godina. Sedam dugih godina sam svako toliko razmišljala kako bi to izgledalo kad bih ga opet srela, ako ga ikad i sretnem. Zamišljala razne scenarije u nekima bih plakala, u drugima bih mu rekla nešto tako precizno da bi ga boljelo. I onda, kad je Ivan Kovačević sjeo u kut mog restorana i pogledao me onim pogledom tipa koji je tisuću puta u glavi probao tu scenu, nisam osjetila baš ništa od svega što sam zamišljala. Samo laganu živčanost, kao kad ti muha cijeli dan zuji oko glave.
Prišla sam stolu. Ne zato što sam htjela, nego zato što je to ipak bio moj restoran moj projekt, moja firma, na pročelju piše Severina i partneri velikim slovima. Nisam imala namjeru povući se s vlastitog terena.
Marija, kaže on, ustaje sav stisnut. Glas mu puca na mjestima, onakav kakav muškarci koriste kad žele ispasti dirljivo. Izgledaš nevjerojatno.
Ivane, odgovaram ravnodušno. Jesi naručio nešto?
Došao sam porazgovarati s tobom.
Konobari ovdje rade od osamnaeste, kažem, imat ćeš vremena pričati dok ti donesu meni.
Sjedam. Ne zato što me zanimaju njegove priče, nego zato što bi stajanje bilo predramatično, a teatar sam prestala voljeti davno.
Zapamti kako je ovo počelo. Ili bolje rečeno, završilo. Da bi shvatila zašto sam ga tu večer gledala kao staru napuknutu žbuku na zidu, moramo se vratiti unatrag. Nije ni predaleko. Sedam godina i tri mjeseca.
Tada sam još bila samo Maja Radić. Imala sam dvadeset šest, polu-završenu faks, samouka dizajnerica unutarnjih prostora, radila za malu građevinsku firmu. Precrtavala tlocrte koje bi onda ispravljali iskusniji, zarađivala taman dovoljno da platim sobu u Zagrebu i jednostavne obroke, bez ikakvih luksuza. Ali sam imala Ivana. Ivan Kovačević, trideset jednu godinu, projekt menadžer u jednoj developerskoj firmi, zgodan na onaj način kod kojeg si misliš da će s godinama prerasti u karizmu ili ispasti prazno. Ja sam vjerovala u ovo prvo.
Družili smo se dvije godine. Mislila sam to je to.
Te jeseni sam ga zvala s, po meni, odličnom vijesti. Ruke su mi drhtale, stiskala sam mobitel kao da će mi pomoći.
Ivane, moram ti nešto reći.
Slušam.
Trudna sam.
Pauza. Ne ona od sreće. Druga pauza. Kad čovjek skuplja hrabrost za bijeg.
Majo, kaže napokon, to ja ne znam. Treba mi vremena da razmislim.
Dobro, kažem, osjećam stezanje u prsima ali tjeram tu misao.
Razmišljao je dva dana. Treći dan je donio svoje stvari, one što je ostavljao kod mene. Torba na podu, ne ulazi ni u dnevnu.
Nisam spreman na to. Znaš da mi je sada teško u životu. Ne mogu preuzeti takvu odgovornost.
Koje teško razdoblje, Ivane? pitam tiho.
Majo, nemoj još komplicirati.
Šutjela sam. Skužila sam u tom trenutku ono što dvije godine nisam htjela priznati da sam voljela nekog kog zapravo nije bilo. Bio je fizički tu, a iznutra prazan. Dekoracija.
Mjesec dana kasnije, zajednički znanci mi kažu Ivan se viđa s Josipom Horvat. Trideset peta, vlasnica lanca frizerskih salona, stan na Jarunu, auto, fina vina. Doznala sam to u pauzi za ručak, uz pohanu piletinu iz menze, i nisam osjetila stvarno ništa. Iscrpilo me sve.
Zima je bila teška. Ostala sam bez sigurne love, firma mi je smanjila satnicu. Sama sam pokušavala naći klijente, slabo mi je išlo. Živjela sam na minimumu. Jela ono najjeftinije, prebacila se u manju sobicu, a trudnoća nije bila ni blizu idilična. Liječnica upozorava mir, opuštenost, to su uvjeti, ali miru treba novca. A novca nema.
U veljači, u 32. tjednu, završila sam hitnom. Ne sjećam se puno samo bijeli strop i osjećaj da mi tlo bježi ispod nogu. Luka je rođen prerano. Skoro kilo i pol, odmah ga odvode. Ne čujem njegov plač.
Dva tjedna sam svaki dan stajala kraj one debele staklene stijene u odjelu intenzivne njege i gledala svoje malo biće u inkubatoru, s cjevčicama svuda. To su bile najduže dvije tjedana mog života. Ne nužno najgore. Svaki dan jedno obećanje sebi: Ako preživi, postat ću druga osoba. Ne bolja ni gora. Drugačija. Naučit ću držati se.
Luka je preživio.
Kad su ga konačno donijeli, omotanog u bolničko ćebence, kad ga uzmem u ruke tako sitnog i toplog, nisam plakala. Samo sam pomislila: sad je krenulo nešto novo.
Prve godine se i ne sjećam najbolje. Bila je to rutina. Nahrani, presvuci, uspavaj, odspavaj tri sata, ustani, otvori laptop, nacrtaj još jedan tlocrt, pošalji ponudu, primi odbijenicu, pošalji drugu, nahrani sve tako u krug. Luka je spavao na mojim rukama, naučila sam crtati jednom rukom.
Hvataš sve što se nudi. Preuređenje wc-a za 200 kuna, slaganje boja za nečiju kuhinju, raspored namještaja s fotka. U početku ti je neugodno, ali kasnije shvatiš da je to posao kao svaki drugi važniji od ponosa. Naučiš čitati ljude. Kad kažu nešto moderno misle hoću da susjedi vide da sam faca, kad kažu funkcionalno, znači nemam baš za trošiti, ali me sram reći.
Na kraju prve godine Luke, skupila sam već dvadesetak stalnih klijenata. Mali, ali vjerni. Njihove stvarne potrebe naučiš prepoznati. To mi se kasnije pokazalo kao super vještina.
Druge godine sam krenula raditi iz coworkinga, ne jer sam mogla, nego jer je rad od kuće s djetetom postao nemoguć. Tamo sam srela Petra Bogdanića. Preko pedeset, radi s obnovom starih zgrada u Zagrebu i pretvara ih u poslovne prostore. Povučeni tip, dobro sve motri i sluša dulje nego što je uobičajeno.
Sprijateljili smo se kad mi je zapeo printer. Ja ga rastavljam, šutim, ne žicim pomoć, a on to gleda.
Strpljiva ste kaže on kad je papir konačno izašao.
Nisam kažem samo znam da sa živciranjem ništa ne dobijem.
Smiješak, ruka:
Bogdanić. Petar.
Radić. Maja.
Što projektirate?
Pokazujem tlocrt stan u staroj zgradi, komplicirani stropovi, sve izokrenuto. On dugo gleda.
Vidim da su nosivi zidovi maltretirani bez stručne procjene?
Ne znam, ovdje radim zadnje izmjene.
Radite sama?
Da.
Koliko dugo?
Par godina.
Školovanje?
Nenavršena Arhitektura.
Ne pita dalje.
Imam objekt, mali, bivša obiteljska vila u centru. Htio bih najam par ureda, zajednički prostor, malo kafić. Prošli projektanti su previše šablonski.
Mogu baciti oko.
Dođite petak, javim adresu.
Odem. Satima mjerim, fotkam, pratim svjetlo. Prostor težak, ali zanimljiv. Raniji projekti prešućuju draž starog, guraju sve pod ravnilo.
Ovdje nema smisla forsirati šablonu kažem. Treba iskoristiti originalne elemente. Grede, stare prozore. Ne skrivati.
To će biti skuplje?
Ne, samo drugi način.
Napravi koncept.
Koliko imam vremena?
Koliko treba.
Nacrtam plan u tjedan dana. Ne zato što žurim, već jer sam ga imala u glavi. Neke prostore vidiš odmah.
Gleda dugo, pa pita:
Kako to znaš?
Što?
Ti detalji, npr. zadržiš staru ciglu u kafiću i prikažeš je.
Lijepa je, nema potrebe skriti je.
Klimne, pomiri se s tim.
Uziman te na projekt. Cijeli honorar, ugovor, korektan odnos. Ako bude dobro, bit će još poslova.
Bilo je dobro.
Tri godine radim s Petrom na pet različitih objekata. Paralelno držim svoje klijente i Luka raste. Zapošljavam dadilju na nekoliko sati, kasnije ga upisujem u vrtić. Iz najma sobe prelazim u garsonjeru, pa u mali dvosobni. Kupujem normalan radni stol.
Petar nije nikad davao savjete nepotrebno, ali kad ga pitaš kaže konkretno i bez filozofije. Zna izvana i iznutra građevinski biznis, pomaže mi shvatiti kako cijela mašinerija funkcionira.
Jednom ga pitam, uz kavu:
Zašto ste mi dali priliku kad nisam imala reference?
Nisi bila nitko, kaže. Bila si osoba koja je pola sata bacala oko na printer, bez panike. I dala mi tlocrt s rukopisom nekog tko razmišlja, ne kljuca odokativno.
Taj razgovor mi je ostao kao dijelić spoznaje vlastite vrijednosti mirno i jasno.
Peti Lukin rođendan označio je otvaranje mog Severina i partneri u firmu. Prezime je uzeto iz djevojačkog, malo preradila Radić Severina, samo da bude jasno ovo je novo. Samostalno. Moje.
Isprva mi firma škripi. Zapošljavam, griješim s ljudima, neki odu, neki ne odgovaraju. Svaki put analiziram, što se dogodilo, što mogu bolje. Petar je uvijek tu kad pitam, nikad se ne gura.
Među nama se nešto mijenja polako, ne filmski. Skontam da mi je važno što on misli, ne samo poslovno. Da kad Luka boluje, Petar bez pitanja preseli poslovne sastanke kod mene, donese papire i pokuca.
Jednog su večernjeg poluvremena, dok Luka spava, sjeli uz kavu i shvatili da je mir s pravom osobom jači od bilo kakvog veselja.
Dosadno ti je, priznaj?
S tobom? Ma kakvi. Tko ima što raditi, ne dosađuje se.
Nisam nastavila, on nije forsirao. Ali od tada je sve među nama dobilo neki mir, kao da smo oboje znali da je sve na svom mjestu.
Kad je Luki bilo šest godina, dobila sam veliki posao projekt restorana u staroj palači na Masarykovoj ulici. Vlasnik, mladi zagrebački ugostitelj, htio je nešto upisano, ne ni retro, ne ni hladno moderno, nego nešto svoje, posebne priče. Pročitala sam ga. Nekoliko sastanaka. Prva prezentacija, odmah klik.
To je to! kaže oduševljeno.
Projekt se razvukao na osam mjeseci. Povijesna ograničenja, ventilacija, akustika Skoro svaki dan sam bila tamo. Kroz prostor vidiš kako nešto novo raste, a da se stara zgrada ne izgubi.
Kad se otvorio restoran, nisam došla kao projektantica, nego kao gost. Sjedim, pijem vodu, gledam ljude koji ni ne znaju koliko su puta mijenjani kutovi, tražila sam nijansu parketa mjesec dana. Zid s otkrivenom ciglom sjetio me prvog projekta s Petrom.
Osjetila sam mirnu ispunjenost. Možda ne ponos, nego mirnu sreću nekoga tko zna da je napravio nešto pravo.
I baš tu, u mom restoranu, nakon tri mjeseca, ulazi Ivan Kovačević.
Znaš kako se zove ovaj restoran? pitam ga kad konobar ode.
Severina, odgovara.
Eto vidiš.
Gleda me s nekom tužnom mješavinom kajanja i umora. Prije bih to pronašla privlačnim, sada vidim samo ono ispod prazninu.
Majo, puno sam razmišljao zadnjih godina.
Ivane, hoćeš li razgovarati ili samo ispričati monolog koji si pripremio?
Zastane.
Slušam, dodam tiho.
Nisam tada bio čovjek. Bio sam kukavica, otišao sam kad je trebalo ostati.
Ispričaj do kraja.
Sve se raspalo Josipa i ja završilo prije tri godine. Biznis propao. Pokušavam nešto drugo, nije to to. Mislio sam na tebe i dijete.
Na sina, ispravim ga. Zove se Luka. Ima sedam godina.
Nešto mu prođe kroz lice, valjda neka vrsta grižnje savjesti.
Želim ga upoznati.
Ne.
Majo
Ivane, sedam godina si imao vremena. Donio si odluku. Luka sada ima svoj svijet, stabilan, siguran, s odraslima koji su tu za njega. Ti više nisi dio toga.
Ali ja sam mu otac.
Biološki. I to je sve.
Ne možeš me izbrisati.
Mirno gledam, kao kad na projektu nađeš grešku pa je ispraviš.
Nisam izbrisala. Samo sam nastavila. Razlika je velika.
Konobar donese vodu. Ivan uzima čašu, vraća je.
Molim te, daj mi priliku ne zbog prošlosti, nego zato što je moglo biti drugačije.
Ivane, kažem mirno udajem se.
Šuti.
Za koga?
Za čovjeka koji je bio tu kad ti nisi bio. Koji nije pitao zašto nešto radim niti sumnjao u mene. Kad je Luka bio bolestan, donosio je papire doma jer nisam mogla doći. Gledao me kao osobu, ne kao problem.
Majo…
Nemoj kažem. Samo te molim, ne pričaj sada o ljubavi. Ne zato što zvuči grubo, nego zato što je prekasno.
On šuti, gleda u stol.
Uzmem torbicu, izbrojim nekoliko novčanica, stavim za rub stola, dovoljno za njegovu večeru.
Za račun, kažem. Bilo mi je zanimljivo.
Ozbiljno mi ostavljaš novac? Ne zna je li mu neugodno ili je povrijeđen.
Da, potvrdim. Izgleda ti je teško razdoblje, računaj kao malu pomoć. Hrana je ovdje zaista dobra.
Zakopčam kaput, svijetlosivi vuneni, šivan po mjeri u jednom malom ateljeu na Ilici. Prije godinu dana to ne bih mogla, sada mogu.
Majo…
Okrenem se.
Nisi mi oprostila, kaže tiho.
Nisam. Ali to ti više ništa ne znači. Oprost je za ljude čija te prisutnost još boli. Ti mene više ne diraš.
Prođem među stolovima, nekoliko ljudi pažljivo pogleda, jedan tip s bara isprati pogledom. Ja ne primijetim, već razmišljam o drugim stvarima.
Vani je već mrak, kraj rujna, miris kiše i mokrih kamenih ploča. Obožavam Zagreb u to vrijeme grad bez šminke, bez špice, samo svoj.
Petar me čeka kod auta. Ne igra se mobitelom. Samo oslonjen na haubu, gleda me. Na njemu tamnoplavi kaput, bez kravate, kakav uvijek nosi. Jednom sam mu rekla da ljudi s kravatama izgledaju kao da čekaju svečani razlog. On ih meni više ne nosi.
Jesi se zadržala, kaže.
Nisam, dvadeset minuta.
Jesi OK?
Zastanem.
Jesam. Čudno dobro. Kao da je nešto napokon sjelo na svoje mjesto.
Hladno ti je?
Nije.
Uhvatimo se za ruke, jednostavno, bez puno riječi. Krećemo prema autu.
Luka je pitao kad ćemo doma, kaže.
Kad je zvao?
Prije sata. Dadilja ga je uspavala. Rekao sam mu da ćemo brzo.
Navirit ću, kažem, samo da ga pogledam.
Naravno.
Sjednemo u auto, upali motor, ali ne kreće odmah. Pogleda me.
Bio je on tamo?
Bio. Ništa posebno nije rekao. Ja sam odgovorila što sam morala.
Dobro si?
Okrenem se prema njemu. Gledam ga pod svetlom lampe, pomalo umornog, mirnog, poznatog.
Petre, znaš da ne znam zahvaljivati ljudima na svemu kako treba? Onako iskreno.
Znam.
Eto, neću ništa deklamirati. Ti znaš i bez toga.
Klimne i upali auto.
Vozimo uz Savu. Zagreb noću, lampioni u vodi. Jesenji mrak, zrak opor, ali lijep. Ja kroz prozor mislim sad u restoranu gdje sam sve to nacrtala sjedi jedan čovjek koji je davno otišao s vrećicom stvari. Pogleda u jelovnik, u stol, u prazno. Sam je. I, znaš što? Nije mi ni hladno ni vruće. Prošlost nije stvar za praštanje ili zaborav. Ona je dio nacrta. Gledaš staru grešku i naučiš za sljedeći put.
Luka spava kad stignemo. Ulazim u njegovu sobu. Sedam mu je. Spava na boku, uho zalijepljeno uz jastuk, poluotvorenih usta, živ i stvaran.
Prisjetim se onog stakla u bolnici. To malo biće s cijevima. Od toga sam bježala svih ovih godina, ne od izdaje ili boli, već od one noći kad sam sebi tada obećala da ću izdržati.
Popravljam mu pokrivač, izađem tiho.
Petar u kuhinji, uz čaj. Skrolla po mobitelu, ali čim uđem ostavi ga.
Spava, kažem.
Znam. Mirno?
Kao uvijek.
Natočim vodu, sjednem.
Petre, pitam ga. Jesi li ikad požalio ovo sve s nama, što više nismo samo suradnici?
Pogleda me, mirno, polagano.
Majo, požalio sam samo jednom u životu što nisam ranije s tobom pričao i o životu, ne samo o poslu. Ostalo? Ni sekunde.
Prebacim mu ruku preko šake.
Vani pada kiša, tiha, jesenska, prava zagrebačka. U restoranu na Masarykovoj sada vjerojatno poslužuju glavna jela, ljudi pričaju, gledaju zidove koje sam mjesecima izmišljala. Jedan kut, sigurno, sad je prazan.
Meni je to sve već prošlo kroz glavu. Sad mislim kako Luka sutra ima crtanje, što obožava, kroz tjedan dana prezentacija za veliki projekt, i kiša vjerojatno neće stati cijelu noć. I sve to, ni kiša, ni crtanje, ni posao, ni ova kuhinja, ni ova ruka, ne bi postojalo da nisam sve slagala sama, ciglu po ciglu, u tri ujutro s djetetom na rukama nad projektom nečijeg wc-a.
To je moj život. Ne onaj o kojem sam sanjala s 26, ali bolji.
Petre.
Da?
Sve je dobro.
Stegne mi dlan.
Znam.
Kiša pada. Luka spava. Restoran radi do ponoći. I negdje u njegovoj toploj sali ostao je netaknuti čaša vode i par novčanica na stolu.
Dovoljno za večeru. Svi računi su pokriveni.
***
Ako želiš da bude pošteno, moram još nešto reći, ono što obično ne pričam naglas.
U ona prva dvije godine, dok sam radila noću, više puta sam poželjela nazvati Ivana. Ne da ga vratim, samo da mu kažem: vidi ovo. Vidi kako živimo. Nisam. Ne zbog ponosa. Shvatila sam da to trebam zbog sebe, ne zbog njega, i da moram naučiti dobivati što mi treba na drugi način.
Jedne zime, kad je Luka imao osam mjeseci, uspavam ga, otvorim laptop, gledam plan i skužim da ne mogu više. Ruke ne slušaju, mozak stao. Deset minuta sjedim u mraku. Ne plačem. Samo sjedim. Onda otvorim laptop opet.
To je bio izbor. Ne velika sudbinska odluka, nego mala, svakodnevna. I tada, i puno puta kasnije.
Kad su počeli dolaziti pravi novci, prva prava stvar koju sam si priuštila bile su radionice o građevinskim konstrukcijama, što nisam stigla na fak(su). Htjela sam znati do detalja, ne samo nagađati. Profesor me gledao zbunjeno, svi okolo jedva dvadeset i nešto.
Radite već u struci?
Da.
Dugo?
Par godina.
Zašto onda osnovni tečaj?
Zato što želim znati, ne misliti da znam.
Klimne i ne pita dalje. Ta želja da ne glumim većeg stručnjaka nego što jesam, kasnije mi je donijela najviše klijenata. Ljudi to valjda prepoznaju, kad ne foliraš, vjeruju ti više nego onima koji sve znaju.
Jednom mi Petar kaže:
Marija, imaš red čekanja tri mjeseca, a odbijaš svaki treći projekt jer iskreno kažeš nije moja domena ili neću stići do roka.
Ljudi su se umorili od toga da im svi govore samo ono što žele čuti, kažem mu. Treba im netko tko govori istinu.
I tu smo zapravo prestali biti samo poslovni par. Nismo nikom ništa dugovali, niti je on mene patronizirao. Poštivali smo posao jedno drugom. I to je dobar temelj za sve dalje.
Kasnije sam shvatila i neke stvari o Petru. Voli čitati, ne poslovnu literaturu već pravu prozu. Na stolu mu često knjiga koju sam i ja čitala kao mlađa i ostala frapirana.
Otkud vam to?
Kupio prije godina, treba mi za povremeno podsjećanje. Vi čitali?
Više puta. Kakav kraj vam je?
Preko sat vremena nismo pričali o poslu, prvi put.
S Ivanom toga nije bilo. Kafići, kino, komentari poznanika. Nema sadržaja. Tada mi je to bilo normalno sada nije.
Kad je Luka imao šest, uzela sam ga na jedan objekt da vidi gdje radim. Šetao je okolo, gledao sve, pipa zidove.
Mama, ovo si ti smislila?
Ja sam nacrtala, ali radili su majstori.
Ali to je tvoje?
Ideja je moja.
Znači ovo je malo tvoje.
Je, malo.
A sve mame imaju svoje mjesto?
Nisam znala što reći. Samo: Neke da, neke ne; bolje imati.
Poklopio glavu i nastavio kao da je sve jasno.
Bilo je i neugodnih trenutaka platio je pola, nestao klijent, izvođač nešto zezne, konkurent ukrade ideju. Nekad riješim pregovorima, nekad pravicom, jednom sam otišla sama na gradilište i smireno objasnila majstoru u čemu griješi. On bez riječi i napravio opet.
Nisam osoba kojoj oprost dolazi lagano, ali znam biti pravedna. To nije isto.
Kad je Petar predložio večeru ne-poslovno, pitala sam:
Siguran si da je to pametno? Radimo zajedno, ne želim nešto zafrkati.
Može biti zeznuto.
I?
I neću biti kukavica.
Cijenim tu preciznost.
Večera. Druga. I više nam povratka na staro nije trebalo. Posao ide svojim tokom.
Luka je sve prihvatio mirno. Djeci je promjena normalna ako su objašnjena bez laži. Rekla sam mu jednom, bez uljepšavanja:
Luka, Petar mi je važan. Bit će sada više s nama. Kako to gledaš?
To je onaj koji je nosio tortu za moj rođendan?
Da.
On mi je OK. Neka dođe.
Par mjeseci kasnije, Luka Petru:
Igrate šah?
Igram.
Naučit ćete me?
Naravno, ako mama da.
Mama, može?
Može.
I tako su po večerima krenuli šahirati. Luka brzo uči, Petar ne popušta, ali i ne pobjeđuje svaki put.
Ponekad promatram s vrata, sretna što to nisu rasprave, ni galame, samo mir i prisutnost. Netko je tu jer želi biti, ne zato što mora.
Zaruke su prošle bez drame. Skuhala sam kavu, Luka spavao, vani kiša.
Majo, želim da se vjenčamo.
Gledam ga.
Zašto?
Jer želim biti ovdje. Ne povremeno. Stalno.
Nije najromantičnije, ali je iskreno.
Može?
Može.
Prsten je došao dan kasnije, bez kutije, mali, nenapadni, odmah sam ga stavila.
To je stajalo iza mene tu večer kad sam otišla iz restorana. Nikad nisam rekla Ivanu, a niti ću ikome neke stvari su samo tvoje.
Prije mnogo godina, dok je Luka još bio beba, sjedila sam kraj prozora, pitala se ima li pravde u životu. Nema. Život ide, i ti ga gradiš kako znaš.
Boli je bilo za deset života. Nije nestala. Samo više nije glavno. Zamijenilo ju je ono što sam napravila.
Niti me izdaja osnažila. Nema velike mudrosti u tome. Jačaju te male odluke u ponoć kad umjesto gašenja laptopa otvoriš novi nacrt. Kad uzmeš sitan posao, umjesto da sjediš i brojiš nepravde. Kad staneš pred staklo u inkubatoru i kažeš: još samo danas.
I usamljenost je bila stvarna. Nisam je prerastala, ali s vremenom razlikuješ samoću zbog boli i samoću kao prostor. Drugi tip samoće mi paše. Noć, dijete spava, tvoja tišina, tvoja stvar.
Drugu šansu sam davala samo sebi. Svaki dan. Bilo je bolje nego što sam mogla zamisliti.
Kad smo Petar i ja vozili doma te večeri, gledala sam mokre lampione Zagreba, ne misleći na Ivana. Planirala sam proširenje firme, novog projektanta, Lukinu školu, zajednički stan. Sve što ima smisla.
Stolčić u restoranu na Masarykovoj su već sigurno spremili. Konobar pokupio novac. Račun zatvoren.
Sve priče jednom završe. Ne onda kad ti hoćeš, već kad skužiš da više ne pričaš o prošlom, nego o sutrašnjem danu.
Petar je u autu pustio neku laganu, bez riječi, samo piano.
Umorna?
Ne. Dobro mi je.
Nije više trebalo ništa reći.
Kiša je padala. I to je bilo točno.
