Zove me muž sa sobom.
Gle, Mašo, jel’ ti to Dorica trči?
Vraćale su se s košnje, vruće i umorne, kad im je u susret potrčala Dorica, bosa, u laganom šarenom haljinčiću, s rupčićem preko ramena. Imala je četrnaest godina, bila mlađa sestra Maše.
Nešto se doma dogodilo?
Maš, Maš hvata Dorica zrak, povuče sestru za ruku i zaustavi je Davor je došao, isplahne.
Kaj? izleti Maši.
Nisu trebale puno pričati, odmah su razumjele. Uputile su se prema bunaru. Dorica je bacila kantu, povukla za ručku, bunarska se voda razlila, Maša brzo skinula maramu i dobro se polila hladnom vodom. Mlađa joj tutne svoj maramu da se obriše. Maša zaveže maramu, a Doricu gleda kao u ogledalo.
I?
Dobro je, klimne Dorica i popravi sestri maramu, Kaže, došao po tebe. Dobili ste stan.
Dobili…, ponovi jek Maša, Dobili, znači, uzdahne, A kako je doma?
Krenule su prema kući.
A joj, mater po štali posprema, a ja sam bila kod krava na ispaši. Jedna baka…, brzopleto će Dorica, i nismo ga vidjele, direktno je ušao. A po hodniku je bio rasut luk. Ni baka ga nije prepoznala, mislila je da je Jura došao zbog peći, a mater sve žali što je nered. A on, znaš, fin, uredan, košulja na kockice. Pravi građanin… Mašo zastane Dorica, a starija sestra zamalo udari u nju Mašo, ti ćeš sad otić’, jel’ da? U plavim, bezdanim Doricinim očima zacakle suze. A ja… bez tebe, kako ću?
Mašu uhvati neki bijes prema sestri. Toliko je čekala taj trenutak, a mala, bedasta, cvili.
Daj, šuti Dorice! Jesi poludjela? Znaš da sam udana. Zove me muž odbrusi hladnokrvno.
Doria šmrca, vuče se za sestrom.
A Maša stvarno dugo je čekala ovo. Više od godine dana. Čekala je i cijelo selo. Netko sa srce, a drugi s podsmijehom. Baba bi tiho brisala oči šarenim pregačom.
Jadna naša Maša. Ni djevojka, ni udovica, ni prava žena…
Majka bi uzdahnula, otac bi dlanom lupnuo o stol:
Razvedi se pa bok! Kakva je to familija!
Maša bi noću plakala, pisala pisma Davoru, trčala na poštu i nadala se.
Opet pišeš? klimala bi poštarica teta Vera, brzo bi prolistala koverte i stavila žig A tebi nema ništa.
Znam, nekako ponosno bi Maša i trčala niz škripave stepenice.
Davor nije volio pisati. Pisao je, ali rijetko. Četiri pisma u godinu i pol dana. Što da piše? Objasnio je: kad dobijemo stan, dolazim po tebe. Dotad je živio u Rijeci, u velikoj radničkoj sobi s još sedam muškaraca.
Drugi su dovodili žene i u te kuhinje, odijeljeni zavjesama, i živjeli tako. Ali Davor nije htio takav život za njih. Da dobiju stan…
Mašu je obuzela panika. U čemu je otišla na košnju? Na njoj samo stara suknja i bakina bluza s dugim rukavom da je ne ispeče trava. Sad je i leđa mokra. Sanjala je ovo, susret s Davorom! I vidi kako će je vidjeti, sasvim neurednu… A on je sad gradski čovjek, među obrazovanim, kulturnim ženama.
Ajde, Dorice, ti prva uđi, a ja ću kasnije. Reci mu da se moram presvući, s košnje sam.
Dobro. Odjeni onu svoju plavu haljinu, baš ti lijepo stoji.
Obući ću je, klimne Maša, osjećajući srce kako lupa od uzbuđenja.
Presjekle su dvorište, ispod ograde, brže do kuće. Ušle su na trijem, Maša uznemireno baci pogled sestri, a Dorica uđe prva. Luka što je ležao po hodniku Doria je već pokupila, mater naredila.
Maša uđe za sestrom. Mater, zabavljena, s maramom skroz do obrva, petlja se oko stola prekrivenog izlizanim stolnjakom. Za stolom sjedi Davor. Okrene se, pogleda ih sa smiješkom.
Evo, Maša je došla, najavi ponosno Dorica, Samo je znojna s košnje, sada će se presvuć’.
Maša shvati da je bilo glupo pustiti sestru naprijed. Kao da sama nema jezika.
Anica! Vidi, kako si narasla! Davor ustaje, nadvija se nad ženu niža stasa Da te poljubim?
Pričekaj, presvući ću se, poslije, promuca Maša, sklanjajući pogled. Ne bi se ljubila pred materom i sestrom.
Uvuče se u sobu, za njom i Dorica. U tišini, slušajući što se događa u kuhinji, skidaju Mašinu košnju, navlače plavu haljinu, češljaju kosu.
Dan prije banje, baš sad! gunđa Dorica, O, cipele! potrči po jedine lijepe cipele.
Mater u kuhinji trabunja o seljačkim stvarima, košnji, bolnim nogama. Koliko puno priča, znači da je nervozna i ne zna kako bi zabavila gosta.
Davor se promijenio. Odrastao nekako. Kao da mu je mala ova njihova kuhinjica, vonja po nekoj drugoj cigareti, po nečemu gradskom.
Napokon, Maša je spremna, pogleda se u ogledalo i zakorači u kuhinju. Davor ustane.
Mašu su znali smatrati lijepom. Niska, nije bila mršava, ali stasita. Dečki iz sela su za njom bacali oko. A Davor je bio mudar zapečatio vezu prije svog odlaska u grad. Inače bi je drugi preoteo.
Ta djevojka sada stoji pred njima, u plavoj haljini, tamnosmeđa duga debela pletenica, jamice na preplanulim obrazima, otvoren pogled, blagi osmijeh.
Davor se divi, vadi cigaretu iz džepa i premeće ju.
Pa, mater, vodim ja Mašu sad. Na cijeni sam sad, dobio sam stan…
Nastali su dani punih briga pripremali su Mašu za grad. Pakirao se miraz. Suhonjava joj baka, koja je prije brinula hoće li je muž ikad ‘uzeti’, sad briše oči i mrmlja:
Otići će, ostavit će nas. Nema mira tom svijetu.
Majka uzdiše, spaja valenke i kapa prtljagu. Dorica je na pola sretna, na pola tužna s odlaskom sestre nestaje dio njihova mirisnog, toplog, djevojačkog svijeta.
A Maša je u magli od iščekivanja promjena, od ljubavi, od ponosa. Svi su sumnjali da će Davor doći, a sad evo njezinih crvenih jedara.
Cijelo selo je došlo na ispraćaj. Bijeli konj na cesti ravnodušno pase travu, samo on nije uzbuđen. Svi drugi su na nogama. Maša Ašperger odlazi, odnosno od sad se već preziva Farkaš više od godine. Žene u šarenim rupcima, djevojke-prijateljice nagurane u kući.
Djed Luka Gunjača galami i kleveće grad i gradske.
Valentina Škunca grize usne od nelagode:
Nemoj zamjeriti, Mašo, nisam htjela ništa loše, ono, kad sam rekla da ti Davor ima drugu. Znaš kakvi su gradovi, Polka pričala…
Maša se tiho nasmiješi.
Ni ne zamjeram, Val. Znam ja svoj red. Bili smo se zaručili, on me nije mogao ne doći po mene.
Davor nosi stvari, puši s muškarcima, svima steže ruku na odlasku.
Ne tuči moju Mašicu. Ona ti je glavna domaćica, sve može, za djevojku nema bolje. Ne zamjeri, baka briše suze.
Majka maše, gleda dugo za kćeri, dok svi ne odu.
Otac i Dorica pošli su s njima do kolodvora. Tek što su krenuli, Davor uzdahne:
Konačno. Prava kokošinjac: klok-klok-klok.
Maša pogleda sestru, osjeti nelagodu i strah od novoga. Kako će ona u tom gradu?
U nebu treperi ševa, oko njih polja zaudaraju na sijeno i cvijeće. Voze se prema stanici.
Čuvaj je, grubo promrmlja otac na peronu, ruku pruži zetu.
Dorica više ne skriva suze. Maša tješi sestru.
Ne plači, Dorice. Dođi u posjet. Kad završiš školu, dođi studirati k nama. Velik je stan. Dođi.
Mašo, ti, ako tamo nešto bude… vrati se. Ja ću te čekat`.
Vlak klapara, staša, spremno ulaze. Odlazi stanica, spremišta, vodeno crpilište. Odlazi ogromni silos, što blješti na suncu. Odlazi otac u sivom odijelu, Dorica stišće suknju i maramu drugom rukom.
I zalete se krajolikom trske bijelih breza, valovita polja, poznate šumske kose i vedro, razigrano nebo puno sunca i oblaka. Mašu hvata strah, i radost istovremeno.
Daj zaboravi Maša. Zovi se Anica, a ne Maša. Tako se predstavi, šapne Davor kad se upoznaje sa suputnicom.
Dobro, klimne Maša.
Sad je bila spremna slušati Davora u svemu. Što zna ona o gradskom životu? Ništa.
Potražio je kasnije auto, vozili su se uskim gradskim ulicama među kućama sličnima na njihova sela, a opet među zgradurinama. Na ulicama ljudi, drugačiji od nje.
Sve je bilo novo Maši, ali još strano. Evo je, došla je, a ti ljudi ne mare za nju, nikad je neće ni upoznati. Zbog toga joj se grad činio tuđim, hladnim, nema nikakve veze s njom.
Ali Davor već pokazuje:
Vidiš li onu ogradu? Naš je kombinat. Vidiš ono gradilište? Nova škola. Red ispred trgovine? Sigurno stiglo nešto posebno.
Izašli su u dvorište puno klupa i užeta za veš. Na klupi sjede dvije mlade majke s kolicima, ali ne pozdravljaju ih, ni ne prilaze. Davor sam tegli torbe do četvrtog kata, Maša dolje, smije se potiho, ne zna kako da razgovara.
Jel’ vi idete u trideset i petu? upitaju je.
Mi? pogleda zbunjeno u ulaz, Još ne znam.
U trideset i petu, valjda, klimne jedna drugoj, Druge su odavno useljene. Što ste vi tako kasno došli?
Ne znam, veli Maša.
Davor izlazi, nose zadnje kofere.
Davore, mi smo u trideset i petoj? pita Maša gledajući visoke prozore, čita beskonačne brojeve stanova.
Jesmo, što? Pitali su?
Cure dolje. Zašto ste kasno uselili?
Normalno uselili. Što ih briga, promrsi Davor, Slušaj, samo na posao maramu nosi. U trgovinu možeš slobodno bez. Razumiješ?
U redu…, odgovori Maša, gleda kroz prozor. Visoko. I kako živjet ovdje?
Prešla je prag novog stana, pogleda unaokolo. Pod je bojan gotovo crven, žute tapete… Izuli su se, prošli do velike sobe. Hladan pod liježe pod nogama. Soba ogromna, potpuno prazna. Na prozoru vrata.
Što kažeš? Davor se smiješi.
Oh samo to uspijeva reći Maša. Nikad nije vidjela takve prozore.
Izaći ćemo na balkon? povlači je, sam izlazi ali ona ostaje, boji se tog visine, balkona što lebdi nad gradom, Ne boj se, samo zakorači! smije se Davor.
Ne-ne, preteška sam…
Ma zakorači povuče je.
I Maša zakorači, čudno, osjećaj kao da će pod nestati pod njima. Zakoračila je jer je Davor tako rekao. Balkon ne propadne. Pogleda dolje, zavrti joj se.
Idemo unutra…
Smiješna si ti. Ajmo. Još nisi vidjela kuhinju i kupaonicu.
Štednjak blješti bijel, kako ga ne uflekati? Voda… Kupaonica… WC odmah tu.
Vidiš, pokazat ću ti kako se pale bojler. Davor škripeći šibicom, pali, pokazuje. Maša se još boji tog plamena. Zna da sama neće riskirati upalit taj čudesni agregat.
U kupaonici pere ruke u toploj vodi, jak se mlaz kupa, a Maša ima potrebu tražiti pipac ispod, kao doma kod bakrena umivaonika.
Kasnije sjede na podu uz zid gledaju te zidove, prozor. Davor puši i priča kako je došao do stana. Dogodilo se, igrom slučaja, dodijelili mu ga, a on baš tad raskinuo brak, pa stan njemu.
Donijet ću ležaj iz radničkog doma privremeno. Kasnije ćemo kupiti sve. Krevet, stol, frižider. Čeka se naravno, red. Ti danas sama tu prenoći, Ančice. Ne može nas dvoje na ležaju…
Maša pristaje, što je noć u praznoj sobi. Sad joj predstoji cijeli novi, zanimljiv i drugačiji život u gradu.
Davor je dovezao ležaj i jastuk, sjede na nj, ljubi je ali ne više dan pun uzbuđenja. Izvade domaću kobasicu, kruh, posuđe što joj je majka spakirala. Večera na koferu, umjesto stola.
Kad ostane sama, Maša dugo istražuje novu kuću, proučava štednjak. Uspije zagrijati vode, obrisati se.
Noć pada na grad, svjetle prozori, ulična rasvjeta. Maša stoji na prozoru i prstima dodiruje hladno staklo, gleda kako zrakom plove gusti, ružičasti dimovi, odsjaji svjetala, grad i kasno navečer živi, diše, bruji autima i žurbom ljudi. Sjeća se svog sela večernje tišine, škripavih vrata.
Vidi baku kako moli i liježe, otac spava, Dorica s karbidnom lampom čita knjige, majka… na peći, koljena bole. I naravno, majka misli na nju…
Maša stoji kod prozora. Negdje tiho svira muzika. Iza svakog od stotinu sjajnih prozora živi neki svoj život. I sad je ona obitelj. Njezin će prozor biti jednako lijep s cvijećem, duplićima zavjesama. Jednom će i ona s kolicima sjediti pred ulazom i čekati muža iz kombinat. Za žensku sreću ne treba puno. Samo se treba priviknuti, pokazati Davoru kakva je domaćica.
Što bi rekla baka? Krug noge kolači. E pa, štednjak tu, a pleh će kupit. Trgovine će pronaći. Kolači, pa kolači…
Prvi dani bez Davora u stanu, u tuđem gradu, u stanu što još miriše na boju, sa starom ležaljkom u kutu i stvarima po vrećama, puni su straha.
Kako je teško bilo samo izići iz zgrade! Bojati se susjeda. Proći gradom do trgovine! Semafor? Teorijski Maša sve zna, al u teoriji. Kao marljiva učenica, uči veliki grad. Mora sama, Davor radi, a navečer dođe umoran, ode nakon dvosatnog boravka.
Dani puni novog. Upija sve što joj je potrebno.
Drugi dan već peče pite. Nađe trgovinu, kupi mlijeko, brašno i ostalo. Pite malo zagore sa strane, ali uspjelo je. Sve radi na prozoru, jer nema kuhinjskog stola. Davor kasnije jede s guštom. No opet spava u radničkom domu. Nema kreveta nestašica.
Maša mjeri što nose gradske žene. Raskrila plavu haljinu najprikladnija tu.
Ima Maša kune, otac joj dao lijep iznos za domaćinstvo. Nudila ih je Davoru, ali stalno odgađa kupnju.
Odlazi sama tražiti dućan namještaja. Sada već poznata susjeda objasni joj gdje da ide, Maša kreće na autobusnu stanicu.
Autobus pun, ljudi se tiskaju, debela kondukterka provlači se kroz gužvu. Visok, mršav i pomalo kovrčav mladić skroz do nje, ukrste im se pogledi.
Tjesno, veli ispričavajući se, Maša klimne tjesno.
Nađe dućan. Može se, čudo, kupiti krevet. Kaže Davoru navečer, ali poseban entuzijazam ne primjećuje.
Maš, kakav mi krevet? Radim od osam do osam. Umoran sam. Još vozim pola sata. Sutra ne idem. Daleko…
Maša odluči, Davor ne želi doma, kriva je ona. Seljački razuman um konačno postavlja stvari: što treba mužu? Udobnost. A ona gole zidove. Sutradan opet odlazi u dućan.
Isti mladić, ovaj put bez fascikla, s osmijehom joj prilazi.
Gledam, poznata haljina. Možda studirate ovdje?
Ne, idem za namještaj. Krevet kupujem, s njim joj se kao lako razgovara.
Krevet? A meni treba lampadar ili kakva svjetiljka. Ima li toga ovdje?
Ima, ima puno potvrdi Maša.
Ovaj put uzima polu-bračni krevet i sve što uz to ide. Gena daje dobre savjete, sviđa mu se krevet. Skupa biraju zavjese. Gena je uvjerava na dostavu i neplanirano pomaže oko unošenja.
Trebam li vam sastaviti?
Hvala, muž će sastaviti, želite da platim pomoć? Maša je sramežljiva zbog Gena. Ne priliči.
On odbija, mahne u prozor i ode. Maša sjedi na prozoru, sabire dojmove.
Sviđa joj se! Kako je moguće to si dopustiti? Baka bi rekla: “Bešćutna.” Tako klupko misli rado završava.
Ima ona Davora! Ipak, taj večer Davor ne dolazi. Umoran je. Daleko mu je.
Večer oblači novi madrac na ležaju, baca jastuke. Ova nova postelja poput ledene kace, tone u nju. Gleda kroz prozor u zvijezde, ne može se ugrijati, drhti, ne može zaspati, čini joj se da je Davoru nije tako ni bitna. Nije mu važna.
Zašto ne odlazi iz radničkog doma? Zašto ne živi s njom? Susjeda joj nudi staru kuhinju; dobila ona novu, ovu prodaje. Odu pogledati visoki bijeli ormar, dva stola. Kuhinja baš odgovara. Bez Davora se ne usudi odlučiti. Mameći je drugi stanovi lijepi i ugodni, kod njih… ležaj i vreće.
Nedjelja, Davor dođe. Čudi se krevetu, ali je ipak sretan, brzo ga sastavi. Maša sretna. Život će biti uređen, nabavljeno je još korisnih stvari. Ostale zavjese čekaju svoj ugradbeni čas nema tko postaviti karnišu.
Možda treba tražiti posao, ali mora se pita’ Davora. I pomisli, ići će k njemu na tvornicu, ali on to odlučno odbija.
Davor opet nekad dođe, pa opet nema ga tri dana. Maši je dosadno, tužna je, a na inzistiranju na preseljenju nekako se snebiva. Kad je Davor tu, onda je sve idealno, život je sretan. Maša kupuje stvari za kućanstvo i jednog dana na stanici opet sretne Genu. Veseli se, povuče ga za rukav, iznenađena vlastitom drskošću.
O, vi ste Maša! Baš sam mislio na vas… Danas završava praksa, idem doma do rujna.
Maša pogleda oko sebe, traži savjet, ali ga nema, pa samo kimne. Lakše joj je.
Gena je oduševljen, opisuje ljepote parka. Krenu u njega, i njima je baš, baš lijepo.
U parku bučno, djeca, glazba, sladoledi, vožnje. Srce joj pjeva.
Hajmo na lančanu vožnju! Gena ne pita, odmah juri na blagajnu.
Maša se boji, ali to ne pokazuje. Gorje na vožnju, i stvarno, uzdiže se iznad parkovskog pršljena, krovova, štandova sa slatkišima.
Život kao vožnja na ringišpilu. Digne te, naglo spusti, zavrti.
Na kojem krugu ga ugleda, Maša ne zna. Ali sljedećih dvanaest puta, svaki put isti prizor.
Njezin muž Davor, stoji iza kioska, s rukom oko struka visoke, lijepe djevojke. Ona mu se smiješi, on joj popravlja kosu. Ona ga šaljivo odguruje kad se vrati u kiosk.
Maša leti iznad njih. Prepoznaje scene do detalja. Kako joj prijeti prstom, kako veselo ga šalje u trgovinu, kako je nježan.
Jesi dobro, Mašo, tebi je zlo? pita Gena.
Ne… želim.. ajmo! povuče ga za ruku baš prema kiosku.
Pred kioskom uspori korak.
Što je, Mašo? Gena ne shvaća.
Davor joj je pred očima. On nestaje na drugu stranu, a cura mu viče kroz prozorčić.
Davore, ponesi kruha, nema ga doma!
Okrene se, Maša trne. Da je vidi? Ne vidi je, ni ne očekuje.
Kiosk sladoled.
Hoću sladoled, niže oči.
Gena prilazi kiosku.
E, Gen, smijem li ja sama?
Ne, ja ću, krene, ali Maša ga uhvati za rukav.
Ne, ja, iznad obrva joj bora, u očima molba.
Gena vidi da nešto nije u redu, ali ne zna što.
Maša dođe do kioska.
Dobar dan! razigrano prodavačica, Imamo sladoled od vanilije za deset, plombi za jedanaest.
Dva, šapće Maša, jedva da čuje prodavačicu.
Dva vanilije ili dva plombi? djevojka nabrušena, široko se smiješi.
Plombi, molim, pruži dvadeset kuna.
Uzima sladoled, skoro zaboravi ostatak. Cura je pozove.
Halo, gospođo, niste uzeli kusur!
Idu niz aleju.
Gen, idemo pojesti sladoled pa kući, može?
Mašo, hajmo na “ti”. Zašto vičem i vičem…
Ne, nećemo! sad ni Maša ne zna što se s njom zbiva Nećemo. To nije pošteno!
Što? zastane Gena.
Sve ovo! Maša sva uplakana, Ja sam udana, a šetam se s drugim, jedem sladoled, zabavljam se. To je podlo? Kužiš?
O! Sad si mi i na ti. Zašto tako? Pa mi… jednostavno… zapinje na riječima, jer zna točno što želi nada se da će biti slobodna. To sanja.
Baš jednostavno… Maša više ne želi sladoled, I ovaj sladoled nema blage veze! traži kantu, ne nađe, pa doda Geni, Na, neću! okrene se i žurno ode niz stazu.
Oba sladoleda završe u smeću. Ide ih ispratiti do zgrade, šute cijelim putem. U autobusu je Gena gleda zabrinuto, ona okreće glavu. Na dvorištu kaže mu:
Oprosti, Gena. Najbolje da se više ne viđamo. Ti ćeš doma, i ja možda, isto odlazim…
Kamo? pita za njom, ali ona već bježi.
Doma Maša izleti na balkon, nagne se preko ograde. Kako bi bilo samo poletjeti… Prebaciti se, nestati… vidi Genu, još uvijek stoji dolje i gleda, zabrinut. Povlači se u sobu, baca se na krevet, plače. Danas Davor sigurno neće doći. On kupuje kruh za drugu ženu.
Noć ne spava. Ujutro odluči: mora razgovarati. Možda je sve nesporazum. I ona je, ipak, jučer šetala s drugim.
Cijelu noć u mislima preslaguje opcije, traži davora izlike. Ujutro, s prvim autobusom, veže maramu ‘po seoski’, i odlazi do radničkog doma.
Tko? Davor Farkaš? On je odavno odselio, dobio stan, veli dežurna, čistačica potvrđuje glavom.
Kako mislite? On spava kod vas. On… možda kod prijatelja?
Ne, nije kod nas. Ne dopušta uprava.
Ma nikad nije tu, ja bih znala, veli čistačica.
Gdje je onda?
Ko zna? dežurna se mršti A tko ste vi njemu?
Žena.
Žena? Aha… gleda ju u oči, pa spusti pogled.
Mi nismo pametni, nema ga tu, nije ovdje, sklopi temu dežurna.
Maša se osjeća kao da stoji gola na pozornici, a tamo joj je muž, on joj je to napravio.
Nema želje za razgovorom, za objašnjenjem. Sve je jasno. Želi otići, sad, odmah, da ga više ne vidi. Dok se vozi autobusom, sve sjeda na svoje mjesto. Stan bi mogao izgubiti zato i doveo ženu. Ako se razvedeš, stan ode, a s drugom doći ne smije, odmah bi prenijeli i javi upravi…
Zbog stana? Je li stan tolika vrijednost?
Sad Maša skoro mrzi taj stan, tu sobu, čak i bijelu kadu. Sjeti se njihovih subotnih banja u selu, kako bi ona s Doricom prala baku.
Brzo se spremila. Zašto uopće nositi sve stvari? I ovako je nemoguće nositi na kolodvor toliko prtljage nazad, sve što su dovukli.
Spustila se susjedi, ispričala istinu razvodi se. Pitala kako se odjaviti iz stana? Nije ni to lako, mora ostati do sutra.
Na dan kad je primila dokumente, napiše Davoru kratku poruku. Piše brzo, nepažljivo, ali lakše joj je.
“Otišla sam. Tražimo razvod jer sam te vidjela s drugom.”
Na sebi tri bluze, da joj bude lakše, u ruci kofer, na leđima vreća pa na kolodvor.
Došla pre rano. Vlak ide navečer. Ali Maša se ni ne boji. Što ne bi čekala, kad ima stolac u čekaonici, šalter i WC? Kupila kartu i smjestila se.
Povratak doma…
***
Maškica! Maša! Što radiš tu?! iz vrta je vidi Dorica, kad je unosila stvari u dvorište.
Doričine oči velike kao oranice, polagano prilazi, kao u snu. Pas Zagi maše repom, Maša ga potapša, vikne sestri:
Daj, što stojiš! Ajmo, pomozi!
Mašo? u očima pitanje.
Gle, njemu nije po volji moje ime. Tražio da se zovem Anica. A meni nekako… nisam navikla, raširi ruke Maša.
I Dorica poskoči, zavrišti od sreće:
Jooj, kako dobro! Maša se vratila! Mamaaa! vikne prema vrtu, al mama ne čuje, pa Dorica podigne najteže i sretna vuče vreće u kuću.
Majka žena nevjerojatne dobrote i pravde shvatila je odmah. Otac gunđa, ali Maši se čini i on sretan što je doma.
Baka traži da im priča o vodi što sama teče, čudotvornim strojevima, bijeloj kadi, štednjaku.
Ništa, i mi ćemo skoro imati perilicu. Samo kad dođe red…, kimne mama.
Navečer tiho pita nisi s djetetom došla? Maša nije sigurna. Kasnije na vrtu, kad čupaju mrkvu, onako usput, prizna:
Želudac boli, mama. Po ženskom…
Majka se izravna, pogleda je, Maša klima nema, nije trudna. Izgleda, Davor nije ni htio dijete.
Predaje papire za razvod. Krajem kolovoza, Davor dođe potpisati.
Anica, možda ipak… Nisam očekivao od tebe ovakvu brzinu. Mogla si lagano živjeti. Tko te tjerao? Sama si hvalila stan. Ajde, hoćeš, pa idemo nazad?
Neću! stane Maša na hodnik matičnog ureda.
Kad su izašli, Davor vadi cigarete, šibicu i dobaci:
Glupa si, Anica. Živjela bi kao gospođa u stanu sa svim pogodnostima. Štedio ne bih. Sad ćeš cijeli život raspaljivati peć i svinjama zavrnut’ repove.
U tome si ti stručnjak, mirno Maša odgovori.
Gleda ga, ne zna voli li ga još. Ili je to bio san? Nema tuge, nema mržnje. Samo ravnodušnost.
Okrene se, pođe k ocu, koji čeka u blizini. Davor nervozno puši, zgasi cigaretu.
Kako je prošlo? pita otac, kao da ga nije ni briga.
Ali Maša zna brine.
Dobro je, tate. Riješili smo. Ni najmanje nije žao.
Početkom rujna, dok rominja slab kišac, dvorišna vrata se otvore, pas Zagi poteže lanac pa laje, a za gostom ulazi Dorica s kišobranom, u školskoj kuti.
Zagi, mir! Svoj je! povikne Dorica.
Dobar dan! Jel’ Maša doma…? pita gost, Čuo sam da Ašpergerica, ona…
Tu je, tu, samo je na polju, Dorica bolje pogleda ispod kišobrana, Vi ste Gena, je’l’ da?
Da, kako…
A znala sam! pričeka Dorica, ne slušajući kraj pitanja, udari bravu, skine kišobran, Znala sam da ćete je naći! Ona meni nije vjerovala. E, da smo se kladile… Uđite, posušite se, gladući ćemo, pa ćete čekati Mašu. U polju je, na krumpirima, nas danas pustili jer su dolazili iz županijskog ureda pa smo pjevali u zboru, a inače bismo i mi bile u blatu i vlažnosti! zastane i okrene se na vratima, Ništa ako je prljava, dođe?
Ma nikakva! smije se Gena, Veseo sam što sam je našao. Vratio sam se na studij, pa odmah k njoj. Rekla mi je da će otići, a pomislio sam: možda… Susjeda mi rekla da se razvela, da je otišla. Sretan sam što sam je našao! ponovi.
I ona će biti. Samo nemojte reći da sam vam ja rekla, stavi Dorica prst na usne.
