Sudbina, kao kap po staklu…
Eh, Cvita, brzo ćemo i tvoju svadbu slaviti!
Cijelo selo odzvanjalo je pjesmom i kolom. Rano je još bilo za polje; voda od snijega nije se povukla, proljetne kiše još nisu stale. Već se treća svadba slavila te godine. Kume i starije žene pod ritmove harmonike pokazivale su svima rublje mlade čisti dokaz njene nevinosti.
Glave su svima odzvanjale, a priče nisu prestajale kružiti tko je mladoženja, kakva je nevjesta.
Ajmo, Cvita, bit će i tvoje veselja uskoro! punica Anka priskočila je stolu, natočila si malo domaćeg soka Ajmo, šta sjediš, zaplešimo! Dosta kiselog lica… Mlado vino, a i sok, veseli!
Povukla je Cvitinu ruku, vodila ju u kolo, a Cvita joj se pridružila, ali pogled katkad ipak pobjegne k mladoj. Svako malo se pogledi susretnu, pa mlada spusti oči, kao da se srami.
Te njihove tihe razmjene bile su posebne razumjele su se kao da ih veže velika i važna tajna, a da nisu izustile ni riječ o tome, ni same jedna drugoj.
Mladoženja Andrija snažan, visok dečko sa čvrstim jagodicama, strogih, jasno urezanih usana. Sjedio je uz Veru, mladu. Lijep je dečko bio, pravi par su svi rekli.
Ali Cvita je vidjela ono što drugo oko nije grubost mu je ležala na licu i znala je da ju je uzeo na silu, kao što su pročuli i još s odobrenjem njezina oca.
Vera je, istog tog dana, izjurila iz pomoćne drvene kuće za ostavu, trčala pokraj vrtova, preskakala panjeve po blatu i otopljenom snijegu, bez rupca, raščupana i otvorene košulje, odvlačeći za sobom grudu blata po kaljačama. Sakrila se u šator što su gradili od mali nogu, zaigrane djevojčice.
I jedino ju je Cvita pronašla, nitko drugi. Vera nije plakala, ni riječi nije rekla, samo je gledala kroz Cvitine oči, kao da nje uopće nema tu.
Vera, traže te svugdje, ja odmah dojurila ovamo. Nitko me nije vidio Ajde, reci, olakšaj mi, nemoj me tako mučiti
Vera je položila glavu u njezino krilo, a Cvita je osjetila njeno sitno drhtanje. Skinula je sa sebe jaknicu, ogrnula je, zamotala oko nje.
I bez riječi znalo se onaj njezin Fedja, plavokosi, kojeg su zajedno s djecom gradile taj šator, ostat će samo djevojački san.
Šakama steže Cvita i same joj suze idu.
Te noći Cvita dugo nije mogla zaspati razmišljala je o Veri, o vlastitom životu. Sjećanja su navirala, osjećala je da se bliže promjene. Kao da će se nešto otvoriti pred njom što će joj promijeniti cijeli život, i osjećala je uznemirenost zbog toga. Osluškivala je noćne zvukove, promatrala kako žute svjetlosne sjene titraju po brvnatim zidovima.
U snu je šuškao mali nećak, otac je hrkao u sobi.
Kuća je bila puna. Živjeli su: otac, maćeha, baka, trinaestogodišnji brat Fedor, stariji brat Vladimir sa ženom Ankom i njihovom djecom.
Otac je odlučio neće je dati za Ivana. Ivan je sirotinja, živi kod tete u kući. Teško…
Svadba je razigrala sve, mladost je organizirala igre. Djevojke su sjedale u red, mladićima bi zavezali oči pa ih puštali da biraju hodaju, traže, a Ivan napipao tanke Cvitine ramene, prepoznao, izabrao i skinuo povez.
Cvita je pocrvenjela, glave oborene, prikrivala da ju veseli što ju je izabrao. Po pravilu igre, Ivan ju je poljubio u obraz.
Sramila se, svi su gledali, otac se mrštio. Nije joj jasno zar mu se ne sviđa ta igra ili već zna nešto…
S jeseni su njih dvoje započeli poglede krišom izmjenjivati prvo na polju dok su kupili sjeno, pa na sajmu kamo je Cvita s ocem često išla, a zimi, kad je bilo više vremena, Ivan ju je sanjkama vozio na Badnjak.
Jednom su se spustili iza brijega, Ivan zaustavio naglo sanjke, oni pali u meki snijeg.
Podižući se, Cvita je osjetila njegove ruke čvrsto na ramenima, privukao ju blizu, poljubio u usne. Osjetila je nešto novo, pozitivno i strašljivo, i prepustila se, uživala u tom nepoznatom užitku.
Zatim već prestrašena da ih netko ne vidi, pribi se uz njegovu ruku, ustane i ode.
Nisu o tom događaju kasnije pričali, kao dogovorom, no od tad je Cvita znala da je zaljubljena. Izmjenjivali su poglede, on bi joj stisnuo ruku u prolazu, uvijek bio blizu, a ona ga je tražila očima.
Ivan nasmijan, kovrčave crne kose, oko njega cure uvijek lebde. Cviti je često rastao nemir od ljubomore, jer nije mogla k njemu kao druga cura, slobodno posegnuti za njim.
Pokušala bi, jasno. Ali i sada, na svadbi, otac joj nije spuštao pogled, iako je bio poprilično veseo. Strogo je sve promatrao, a ni maćeha nije olakšavala nije bila zlobna, ali nije se suprotstavljala Ocu, nikad.
Otac je odlučio kćer će dati za boljeg, imućnijeg. Imao je dva kandidata na umu. Najprije joj je Anka šaptala, a kasnije i otac prestao tajiti.
Kuća je bila glavno što budući muž mora imati. Njihov dom bio je čvrst, od smreke, ali skučen. Planirali su dogradnju, dijelili su buduće sobe među djecom i unucima.
Cvita pak, morala za bogatijim ići. Inače, kakav je to muž bez kuće?
I otac je gledao kuću, a ne čovjeka.
Prva kuća na izlazu iz sela Anka je pokazala Cviti na sajmu. Niska, ali duga, prostrana, s raskošnim, rezbarenim okvirima na prozorima. U dvorištu ljuljačka.
Kuća dobra. Ali vlasnik udovac, zvao se Bogdan Silov. Dvoje djece ima, žena umrla na porodu. Bio je bar dvanaest godina stariji od sedamnaestogodišnje Cvite.
Trenutno s njim živi stara, skoro slijepa, Pelagija.
Druga kuća u samom centru sela. Velika, s prostranim dvorištem, sjenik, drvarnica, štala, sve redom. Imala tri vrijedne žene majku i dvije sestre. Mladog muškarca, jedinog sina, Serđana Mihaljevića. Govorilo se da je on lijen, razmažen, jer su ga žene odgajale u pamučnom, ali mlad, zgodan, dobrostojeći Cvita ga često viđala u crkvi majke su ga redovito tamo vodile.
Njihov brat je, kažu, imao trgovinu u gradu, nisu bili siromašni.
Serđan je bio uobražen, Cviti se ni najmanje nije sviđao.
Možda je harmonika zavrtila glavu ili rakija koju je taman gutljaj-dva popila, ali Cvita je poželjela samo plesati do iznemoglosti, pobjeći bilo gdje, samo ne sjediti kao Vera, prisiljena na tu svadbu.
I tako se otrgla od punice, okrenula krug, podigla suknju, pokucala štiklama po još zamrznutoj zemljici, započela veselo kolo, stala pred Ivana i s prkosnim, ali tužnim licem, ponovno nastavila.
E, al je naša Cvitka prava! Ajde, ženo, veseli se! dozivali su s kraja stola.
Izazivala je zvižduke, redom je pozivala muškarce na ples, čak i starac Klim se pridružio, ali brzo ostao bez daha.
Bacila je pogled prema ocu iznenađen, otvorenih usta skrivenih brkovima i bradom, nije očekivao tako nešto od tihe i skromne Cvitke. Nije ni red, pomislio bi.
Ali baš tada Cvita spusti ruke, prestane i izleti van dvorišta. Harmonika nastavi, mladi uđu u kolo.
Cvita dotrči do prvog drveta i nasloni se leđima. Eto, prodana je Vera, sad red na mene!
Ubrzo ču korak. Okrenula se dolazio je Ivan.
Ivo!
Šta je, Cvito?
Ivo, ajmo pobjeći! šaptala je zadihano, još uvijek ushićena Otac će me dati, svi samo o tome govore.
Ali kamo, dijete?
U grad. Pobjegnimo, pronaći ću kune, ukrast ću ocu, neka mu bude!
Smiri se, Cvita. Zar baš ništa nemam? Pričekaj malo… Strpi se…
Iz dvorišta je izašao Vladimir, za njim Fedor, zovu je. Otac ih mrko gleda.
Ujutro je Cvita otrčala do Snježke, bijele kobile. Naviknula je s njom razgovarati i povjeravati joj sve, otkad je stigla u dvorište.
Drži se, Snješko. Brzo će trava, pa ćemo na ispašu… Samo pitanje hoću li još tada biti doma. Otac će me udati. A mi ćemo pobjeći, obećavam, šaptala je Cvitka, milujući omiljenu kobila.
Otac je sjedio na postelji u pamučnim gaćama, u mekim vunenim papučama, prekriven leđima šalom, pogledao je kad je Cvita ušla s kantom mlijeka.
A što, kćeri, žuri ti se udava, a? Ajde, vidim da veselo šetaš, ha-ha!
Cvita je šutjela, stalno joj srce treslo neće uspjeti pobjeći.
Što šutiš?
Odlila je mlijeko bez riječi.
Vera se nakon svadbe promijenila bila je najveselija, pokretačica igara, sada samo šutjela. Jedino je jednom čvrsto stisnula Cviti ruku kod bunara, a u očima joj bila tolika bol. Cvita je gledala za njom, žalila i odlučila takav život s grubim, i nadasve nevoljenim mužem ona ne želi.
Saznala je potom da je otac pregovarao s Mihaljevima oko Serđana, ali ga oni odbili. Neće još ženiti, nek živi s mamom. Otac bio ljut Cvitu je žurio udati, a Cviti laknulo; eto, bar do jeseni će izdržati.
Već u proljeće, kiše su natopile zemljište, ali ceste su još držale.
Njihovo selo ležalo je na obali široke rijeke Drave. Rijeka okružena brežuljcima, na par mjesta duboke uvale. Kad se snjegovi otope, gradili bi nasipe, jer znalo se, ne plave samo polja nego i kuće.
Išli su raditi nasipe, najčešće dok još drži led. Te godine zima brzo popustila, počeli su pljuskovi prije vremena.
Ali nasipe su morali graditi. O tome je svaka kuća pričala, svih je bilo strah poplave. Čekali su samo da kiše prestanu. A Cvita je brinula za kobilu na njoj će iznositi balvane, zemlju…
Jedne takve kišne večeri došao im je u kuću mlađi, visoki, već pomalo ćelavi čovjek snažne građe. Skidao je vodu sa šinjela u hodniku, ušao u kuhinju. Svima je bio poznat, a maćeha mu spremila večeru pjevuckajući, što Cvita nikad nije čula.
Za stol je sjeo uz oca. Razgovarali su o nasipu i zemljištima.
Cvita, zlato! umilnim tonom prozbori maćeha Donesi iz ostave špeka, onog boljeg!
Na stolu su stajali grubo narezani špek, kruh. Otac otvara okrenutu bocu, dijeli rakiju. Djecu šalju van.
Naviknulo je to društvo već kad bi se ozbiljno razgovaralo, mala djeca van, često i snaha, i stariji brat.
Cvita uđe na tren do kobile, ali Snježka već spava, pa nastavi do sjenika.
Tvoj ženik reče Fedor šaptom.
Tko?
Pa taj… pokaže prema kući.
Cvitu kao da probije jeza ženik. O njoj se dogovaraju
A što s Ivanom? Neće uspjeti pobjeći. Svadbu usred kiša nitko neće praviti, otac će čekati bolju priliku, ali…
Vladimir je ubrzo zovnuo, Cvita je ušla u kuću.
Evo, kćeri, upoznaj ga. To je Bogdan, šalje svatove… Želi s tobom zajednički život započeti, legalno, kako i dolikuje, ponosno kaže otac.
U hodniku je nešto zagrmjelo vjerojatno Fedor i mali s njim došli špijunirati.
Cvita ukočena stoji.
No što, bar kimni glavom. Djevojka srami se, to je jasno.
Cvita je naglo izletjela, krajičkom oka vidjela je Anku kako poleti za njom, no zaustavljaju je. Djeca bježe niz dvorište. Nitko više za njom.
Stoji na trijemu, diše teško, u očima tama, a na srcu kamen…
Nakon dvije minute izlazi i budući ženik. Stoji, smireno mota cigaretu, gleda mokra seoska dvorišta. Kiša nema kraja.
Nemoj se bojati, Cvita. Ako ti nisam drag, neću poslati svatove. Zato sam i došao da te vidim. Znam da ti je otac strog, može svakog natjerati… povuče dim, pogleda u daljinu, pa kao da se sjeti, osmjehne se, pogleda prema njoj Znaš, zamijetio sam te još na sajmu, prije tri godine. Tada si pomagala ocu s mesom. Gledala si da sve bude uredno, sudove prala najsvjetlije. Čak je i pokojna žena moja tebe gledala i smiješila se. Tako fina djevojka, pomislih… Da…
Zašutio je. Šutjela je i ona.
Star sam za tebe. Dvanaest godina više. Dvoje djece imam… Sad i ćelavim, vidi, pređe rukom preko glave. Ako me ne voliš, reci. Pošalji brata, on će reći. Al ako dođeš, znaj, bit ćeš poštovana. Zajedno ćemo sve dijeliti, i tugu i sreću…
Cvita nije rekla ništa; on se pozdravio sa svima i otišao.
Nije ga voljela! Nije! Pa zar nije jasno? Ivan je mlad, veseo, sve je… ponavljala je u sebi.
Te noći opet nije spavala. Dokle Ivan odgađa? Prsten na vratima blago zveči, proljetna kiša grebe prozor, Cvita promatra kapi spajaju se, razdvajaju. Tko će znati gdje što krene, gdje će završiti…
Za par dana šaptala se s Fedorom, poslala ga reći Bogdanu da ga ne voli. Ali Fedor uvijek u poslu pa harnisanje, pa drva.
Naposljetku je stala kiša. Cijelo selo izašlo radi nasipa, i žene također. Tko ima konja, doveo je.
Muškarci s pilama režu drva, dvanaest kobila vuče balvane, Volođa vodi njihovu Snježku. Teške i mokre balvane, konji se napinju, parom im izbijaju sape.
Žene s kantama i lopatama na nasip. Cvita je blizu Vere, prisjećaju se djetinjstva. I Ivan je tu, vuče drva na tuđem konju. Pokušava biti blizu Cvite, ali ona ne dopušta otac joj je blizu.
Rad do kasno iscrpi sve. Već su mijenjali stazu, gurali drva s brda. Ivan sve nervozniji, svadio se, pogrešno prenaglasio posao natovario konja preteško.
U jednom trenu zamahnuo bičem i ošinuo po konju, pa opet, i ponovno sve jače. Konj se nije pomicao, samo zubima pokazivao zube. Netko se pokušao ubaciti, dobio je posred biča. Ljudima je bilo dosta. Konj je panično pojurio, polomio oglavlja, balvani skliznuli prema rijeci.
Muškarci su pritrčali, Bogdan zgrabi Ivanu bič iz ruke, suzdržan ali bijesan.
Sram te bilo što radiš životinji, derane! odbrusi.
Svi su se okupili probati pomoći konj sjedio, noga mu pod balvan. Bogdan ga razvezao i sam skliznuo, nagnječio nogu. Konja su spasili, Bogdan slomio nogu; krv iz nogavice.
Kako je konj? upita, stisnutih zubi.
U redu, izišla sama. Drži se, idemo doktoru!
Bio je posramljen zbog tolikog uzbuđenja. Pogledao je Cvitu, ona mu se osmjehnula, a kad ga je kola trgnula, zatvorio je oči, prešavši bol.
Cvita je bacila pogled na Ivana stajao je sa strane, nije gledao Bogdana, nego maltretiranog konja s gorčinom. Valjda je i dalje mislio da je konj kriv.
Tog dana nije mu prišla, otišla je s ostalim ženama na nasip, ali misli su joj bile daleko život teče kao kapi niz staklo nešto se spoji, nešto razdvoji, nikada ne znaš gdje i kako.
Kasno navečer je počela pakirati stvari sasvim otvoreno.
Doma su počeli šaptati, otac je već spavao, maćeha ga probudila, on je gunđao, ali ustao.
I kamo to ti, noću?
Silovim idem.
Komu?
Silovim mirno odgovori Cvita.
Tko će te pustiti? Hajde, ubrzo na spavanje!
Podigla je bradu.
Ako želiš da ga uzmem, moraš pustiti. Ostala su ondje sama djeca, stara baka, a stoka, tko će to? Moram!
Otac umoran sjeda na klupu. Težak dan, a sad i kći…
Cvita, pa nije ti drag. A i hrom je sad ostao. Do jeseni ostani kod kuće.
Maćeha i Anka također odmahnu glavom izgleda da se već i ovo kod kuće raspravilo sad je Bogdan Siolov slab ženik. Kome treba takav?
Volim odjednom se začulo. A zašto ne bi voljela?
Pa Fedju si poslala
To sam se šalila. Sad nije vrijeme za šalu, a ni Fedja nije stigao.
Otac pristane, Fedor upregne Snježku.
Ne treba, doći ću pješice, pet kilometara je.
Treba! ne popušta otac. Majko, spakiraj joj nešto i za djecu, nek nahrani.
Stigli su do Silovih prije mraka. Cvita oprosti se sa Snježkom, Fedor odmah doma.
Dvorište veliko, ljuljačka, djevojčica i dječak, gledaju je.
Bok, di je tata?
Nema ga, on je sad hrom, u bolnici.
Baš će mu se noga izliječiti. Kako se zovete?
Ja sam Galina, a on je Ante. A ti, hoćeš li nam biti mama? šapne djevojčica.
Cvita sjedne pred njih.
Bi li ti htjela?
Galina pocrveni i kimne. Ante, iako mali, klimne isto.
U kući baka Pelagija, šarmeri se oko šivanja, na podu kanta mlijeka.
Uđite, ljudi, dođite veli baka, ne vidi dobro.
Bako, došla nam mama šapne mala.
Mama? Tko je to?
Cvita. Zvala vas Bogdan?
Cvita? Od Grgura? Ajde, pomozi onda maloKravica muče.
Cvita uzme kantice, ide na bunar, sve očisti, podoji kravicu i okupa djecu.
Na srcu joj lako, toplo u toj kući, uz tu djecu, osjećala je da je potrebna. Prvi put.
Nakon par dana dovezu Bogdana. Uz štake, uđe u dvorište. Cvita ga pozdravi, djeca navale, dodiruju mu nogu u gipsu. On zbunjen, stalno gleda prema Cviti.
Kako te otac pustio?
Pa imate kuću, to mu je važno, odgovara kroz šalu.
A tebi?
Meni treba dom, djeca, i domaćin, konačno prizna.
A sada? upita on tužno, pokazuje na nogu.
Liječnik kaže, proći će, ali ne mogu raditi do kraja ljeta.
Preživjet ćemo skupa, kao što si rekao: dok nas život nosi, i u sreći i u tuzi…
