Kad je njezina priča vidjela svjetlo dana pred milijunima cijela Hrvatska nije mogla suspregnuti suze
Tri desetljeća nitko nije ni znao za nju. Bez struje. Bez vode. U zemlji gdje su tehnologija i udobnost već odavno postali svakodnevica, žena po imenu Ljubica Pleša živjela je kao da se svijet zaglavio negdje u prošlom stoljeću.
I kad je njezina priča stigla do milijuna ljudi su plakali.
Bilo je to početkom sedamdesetih. Ekipa s televizije krenula je prema sjeveru Hrvatske, snimati reportažu o siromaštvu u dalmatinskom zaleđu. Nisu ni slutili da će naići na nešto puno veće od teme na ženu koja kao da je lik iz starinskog romana, sakrivenu među hladnim brdima Velebita.
Na vratima stare kamene kuće pojavila se krhka silueta u iznošenoj haljini. Unutra surovi zidovi, svjetlost dolazila samo kroz malo prozorče, a toplinu je davala slaba peć na drva.
Njezine ruke bile su popucale od zime, lice premreženo borama vjetra, život sveden na ono nužno: štala, zemlja i tišina. Ništa više. Ali, to je bilo sasvim dovoljno za preživjeti.
Rođena je ovdje, davne 1926. Od djetinjstva je znala kako izgleda ledeno jutro, kako je nositi ledenu vodu iz bunara, provesti zimu bez grijanja, i dan provesti bez odmora. S vremenom su otišli otac, majka, rodbina. Sa samo trideset i dvije godine ostala je sama, okružena planinom i tišinom.
Kuća i zemljište koje bi jedva održavalo nekoliko muškaraca ona je izdržavala sama. Nije to bilo iz prkosa, ni iz ponosa. Bila je to njezina vjernost zemlji na kojoj je odrasla.
Njezin život kroz godine bili su hladni noći, spavanje u staroj odjeći, iscrpljujući rad od šest ujutro do ponoći, tjedni bez riječi s ikim. Samo vjetar, snijeg i tišina.
Kad je redatelj Josip Kovačević čuo o ženi iz prošlog vremena, krenuo ju je tražiti. Probijao se kroz snježne nanose, pokucao na vrata i ugledao nije žrtvu, nije tragediju, nego mirnu, dostojanstvenu osobu.
Nije se žalila. Nije tražila niti jedan izgovor. Samo je bila iskrena, pričajući kako joj prolazi dan.
Film je emitiran u siječnju 1973. godine. Bez patetike, bez naratora, bez glazbe. Samo stvarnost: tmurna jutra, usamljeni doručci, teški poslovi. I cijela Hrvatska ostala je šutjeti.
Milijuni su gledali, a suze su klizile niz obraze.
Stizala su joj pisma, pomoć, ponude za bolji život. Struja, radio, grijanje, ljudska toplina sve je to prvi put ušlo u njezin dom. Ali Ljubica se nije promijenila. Nije tražila slavu. Samo je nastavila živjeti po svom.
Kad joj zdravlje više nije dopuštalo raditi, prodala je imanje i preselila se u malenu kuću u obližnjem gradiću, tek par kilometara dalje, ali potpuno u drugoj stvarnosti. Tamo je dočekala toplinu, vodu i mir.
Pisala je knjige, pričala o svom životu u dokumentarcima, čak i putovala. Ljudi su je nazivali simbolom, heroinom, legendom. A ona bi samo rekla:
Radila sam ono što sam morala.
Preminula je 2018., u devedeset i prvoj godini. Nije voljela samoću ali nije mogla napustiti svoj život jer nitko drugi to nije mogao za nju nastaviti. Njezina snaga bila je tiha. Bez pozornice. Bez publike. Bez pljeska.
Kad su je pronašli, nije tražila sažaljenje. Samo je htjela da je netko vidi. I na koncu, Hrvatska ju je napokon ugledala. Ne kao predmet sažaljenja, nego kao osobu s dostojanstvom. Kao simbol izdržljivosti. Kao dokaz da prava snaga ne treba vikati. Nije mijenjala povijest ona ju je živjela.
I podsjetila nas na ono najvažnije: najveća hrabrost često prebiva tamo gdje nema svjetla, kamera ni publike među snjegovima, tišinom i onima koji život nose tiho i dostojanstveno naprijed.
