Slomljena očekivanja
Marko je stajao usred dnevnog boravka svoga zagrebačkog stana, čvrsto stiskajući baršunastu kutijicu. U glavi mu se, iznova i iznova, vrtjela unaprijed uvježbana rečenica svaka riječ, svaki naglasak. Danas sve mora biti besprijekorno! Savršeno! Bez krivog koraka
Duboko je udahnuo, pokušavajući smiriti užurbano srce što mu je tuklo pod grlom, ali mir nije dolazio. Zamišljao je već sve unaprijed: kako otvara kutijicu, kako ona gleda prsten kako joj oči zatrepere
Tada se putem iz hodnika prolomio poznati, melodični glas njegove djevojke:
Marko, jesi li stigao?
Trgnuo se, kao da ga je netko zalio hladnom vodom. Kao da se vrijeme stislo u gusti čvor. Instinktivno gurne kutijicu u džep traperica i brzim pokretom otare znojne dlanove o hlače. Pokreti nespretni, trzavi.
Evo, tu sam izlane, promuklim, uzdrhtalim glasom. Nage dodirne grlo, prisiliti se na normalni ton, pa polako doda: Upravo sam došao.
Nasmiješio joj se, onako toplo, ulazeći u hodnik. Kada je prilazio Ireni, poljubi je pažljivo u obraz. Toplina njezine kože i blagi miris parfema na trenutak ga izbace iz napetosti, ali kad pogleda u njezino naručje, opazi torbu iz dućana koja je očito bila teška. Nabere čelo, osjetivši kako mu kroz srce prolazi nemir.
Zašto, Irena, zašto vučeš tako tešku vreću? reče blago prijekorno, uzimajući torbu iz njezine ruke. Ne bi smjela nositi teške stvari, znaš. Pa tvoje zdravlje mi je najvažnije.
Samo se osmjehne u kutu usana, pogled joj klizne po njegovom licu, pažljiv i oprezan. Primjećuje kako mu prsti podrhtavaju, dok posprema vreću na stol. Nešto nije u redu.
Jesi li dobro, Marko? šapne, nagnuvši glavu. Nešto te muči; nisi svoj večeras.
Odmahne rukom, pokušavajući zvučati ravnodušno.
Ma, nije ništa strašno, ozbiljno izusti brzo, praveći se smiren. Samo, posao zatresao, kasni jedan projekt. Nije ništa hitno ali, znaš kako je dok se ne riješi, ne mogu do kraja misliti na išta drugo.
Zašutio je, svjestan da je rekao previše, pa na brzinu pokuša prebaciti razgovor u sigurnije vode:
Gladna si? Upravo sam skuhao večeru tvoje omiljene špagete. Pomislio sam da bi ti bilo lijepo doći kući navečer i odmah sjesti za stol.
Malo mu se razvedri glas, nadajući se kako će mu povjerovati i neće dalje kopati po toj temi.
Nisam gladna, jela sam s kolegicom u kafiću. Ali čaj ću, radije. Imamo o čemu pričati, ti i ja.
Irenine riječi zvučale su smireno, gotovo rutinski, ali u Marku su izazvale zvonce alarma. “Je li nešto otkrila?”, prošlo mu je kroz misli, dok mu se vratila ona fistula nervoze i dlanovi opet navlažili. Pozove Irenu rukom da sjedne u kuhinju, da barem dobije koju sekundu predaha mora zadržati koncentraciju, inače će sve pasti u vodu. Plašio se, više od svega, da se ne zapetlja u riječi, počne zamuckivati, crveniti, a u konačnici ništa ne izgovori. Toliko je čekao ovaj trenutak, toliko planirao!
Potežući ih u kuhinju, Marko rutinski uključuje kuhalo za vodu, izbjegavajući gledati Irenu u oči. Ruke su mu nemirne čas uzima šalicu, čas je ostavlja sa strane, pa popravlja stolnjak, kao da ga baš sada ometa.
Imaš nešto važno za reći? naposljetku ispusti, trudeći se zvučati normalno. Ne uspijeva sasvim; u zadnjoj riječi čuje i sam titraj previše visokog tona. Možda bolje da natočimo nešto žestoko, ako je takav razgovor?
Pokušao se osmjehnuti, iako mu je osmijeh bio krut, lažan. Unutra je sve gorjelo. Što ona zapravo želi reći? Je li ga prozrela? Prepoznaje li onaj prsten u džepu?
Čaj je sasvim dovoljan. Bolje da su nam glave bistre, trebat će nam, vjeruj mi reče Irena smireno, sjedajući za stol.
Marku su se ruke ukočile s lončićem u visini stola. Kuhalo veselo zviždi, ispunivši prostor glasom tihe panike Sve će se sada odlučiti sad i nikad više. Ili će skupiti snage ili će sve propasti. Bojao se pomisliti na “ili”
I nešto u Irenskom glasu izazove mu nelagodu preozbiljan joj je pogled, a pauze među riječima odmjerene kao odvagane.
Možda ipak prihvati onaj posao u Splitu? Pomisao ga zareže bude slike Irenine nove karijere, putovanja, telefona punog poruka suradnika na selidbama. Ne, ne želi to. Nikako.
Znaš započe Irena nesigurno, zureći u šalicu u zadnje vrijeme dogodile su se stvari zbog kojih sam morala preispitati sve što želim od života. Želim li ostati ovdje u Zagrebu cijeli život? Hoću li djecu i obitelj? Volim li ovo što radim? Puno sam razmišljala I došla sam do zaključka da sve želim promijeniti.
Govori tiho, ali u svakom slogu zvoni čelik. Odjednom je Marko siguran da ona više ne traži njegovo mišljenje. Ne skreće pogled, odlučna ga fiksira u oči, kao da želi utisnuti mu važne riječi.
Marku se grlo osuši. Naglo posegne za šalicom, otpije gutljaj, pa se trgne čaj mu je gorak, iako ga je osobno skuhao. Ostavlja šalicu na stol, pazeći da ne zalupa. Trudi se izgledati sabrano ravna ramena, pogled suzdržan, lagani polusmiješak. No iznutra je kaos. Misli ga preplavljuju, svaka povlačeći svoj kraj njezine nedorečene rečenice.
Kako to misliš? izusti, pazeći da mu glas ne podrhti, mada mu u zadnjem slovu protrnula sjena tjeskobe.
Gledao je uporno, ne trepćući, proučavajući joj lice, tražeći barem trunku nesigurnosti, bilo kakav mig da se predomislila. Tisuću pitanja u glavi, ali nijedno nije imao snage izgovoriti. Samo šutnja, čekanje, sekunde što se rastežu u vječnost.
Irena nastavi šaptom, drščeći, gladeći žličicu. Nije ga mogla pogledati stalno je očima bježala u stol, prste stežući i opuštajući oko žličice, kao da su joj riječi upućene više tom komadu metala, nego Marku.
Odlučila sam: promijenit ću posao, grad, prijatelje, možda i vezu. Marko, dobar si ti dečko. Pošten, pametan, lijep. Ali ne možeš mi pružiti ono što želim. Glas joj zadrhti, ali proguta knedlu i nastavi: Dobro zarađuješ, imaš svoj stan, auto Ti si zadovoljan, ne želiš ništa više. A meni to nije dovoljno. Ja želim putovati, živjeti u velikoj kući na brijegu, odlaziti na balove u zlatnom nakitu!
Marku je svaka sljedeća riječ razbijala srce komad po komad. Tražio je, grozničavo, neku sjenu nesigurnosti kod nje da možda ipak ne vjeruje u vlastite riječi. Nije je bilo. Umjesto toga, iz njega se otkinu nemušti pokušaj za nekakav smisao:
Ali zar ne prezireš zlato i krzno? podiže obrve, trudeći se ne zvučati kivno, ali ipak mu izleti zaprepaštenje. Sjećaš se prošlog Božića kad sam ti kupio krznenu vestu? Napravila si skandal, plakala zbog ubijenih životinja
Trgnu se smiješak, gorak koliko i tada, kada se danima ispričavao. Ali sada Sad mu se ta epizoda činila zadnjom slamkom. Ako ona sada voli i krzno, znači da je to sve prolazno. Emocije.
Irena naglo podiže glavu, u očima joj plamti ljutit sjaj, rub suza. Očekivala je sasvim drugačiju reakciju; njegova hladna smirenost je dodatno iritira.
Bila sam mlada i naivna! izusti kroz stisnute zube. Je li tebi zaista samo krzno bitno? Zar ništa drugo?
Ruke joj podrhte, pa se, pokušavajući vratiti mir, sva smiri, ali vatra joj ostaje u pogledu.
Marko se ne miče. Tanano se namješta na stolcu, više kao filozof nego kao odbijeni ljubavnik, ravnodušan kao da sutra ništa ne znači.
Pa nije baš tako strašno otrombolji se sada već ravnim tonom. Samo pokušavam razumjeti. Zašto baš sada? I, zašto si kupovala namirnice ako odlaziš? Znaš da mogu sam u trgovinu.
Skoro pa ju izluđuje tim pragmatičnim tonom. Izvan sebe, Irena ustaje. Stolac škripi po pločicama, gotovo da je poderala njima zid.
Bešćutni glupane! vikne, glas joj puca od bijesa i suza. Pitaš me zašto upravo danas? Zato što se za mene zainteresirao jedan bogat čovjek, i danas je jasno dao do znanja što osjeća! Za razliku od tebe, on ne čami na mjestu; on napreduje!
Riječi joj lete jedna za drugom, kao da je godinama u njoj ključalo nezaustavljivo nezadovoljstvo. Prilazi Marku, grčevito očekujući barem sada neku reakciju, pogled, pokret išta osim te debele ravnodušnosti.
On i dalje sjedi, uzdignute glave, ruku prekriženih na prsima. Izvana hladan, unutra u neredu od bola i ponosa, on smireno odgađa svaku buru.
A što s tim? tiho, mirno pita, gledajući je ravno u oči.
To kao da je šamar za Irenu. Očima punim nevjerice, diše teško kao putnik na maratonu.
Je li ti doista svejedno? zausti, ni sama ne prepoznaje vlastiti glas.
Marko podigne pogled, ali bez srdžbe, bez tuge samo ledena neutralnost, teško kao olovo oddržavati masku.
Uglavnom da. Ili ozbiljno misliš da ću te sad moliti, zavjetovati se na promjene, mlatiti se za nekim tvojim nerealnim snovima? Misliš da je ljubav to?
Irena stoji, šake stisnute do krvi, lica crvenog od još nesuštinskog bijesa. Snovi su joj se razbili, očekivala je dramu, suze, rastanke, a ne mrzlu dosadu.
Nećeš se ni truditi? šapne, gušeći suze.
Neću mirno odvrati Marko. Ako si već odlučila, poštenije je prema oboma.
Borila se, očekivala borbu do krvi, nada se ruši u praznini njegovih riječi. Neće je tješiti, neće moliti.
Znaš što uperi prstom prema njemu, s mukom zadržava glas možda bi i bilo vrijeme da se netko za tebe bori! Očito misliš da možeš zamijeniti svakoga i sve, kad god poželiš.
Marko slegne ramenima, ton sve ravnodušniji, hladi je kao bura u studenom:
Da, bilo je s tobom lijepo, ali nisi Ti jedna jedina. Ima djevojaka koliko hoćeš, Zagreb nije mali. Možda si mi, time što ideš, učinila uslugu.
Te riječi, milimetar od ironije, nadsve je povrijede. Skriva lice rukama, proguta suzu, ali ne ide gorčina joj žari oči.
Kako možeš biti ovako ravnodušan?! grca. Željela je dramu, da je vrišteći moli, vrišteći tješi, sva obećanja svijeta. On, ni prst da pomakne.
Zar bi trebao plakati? pita, gledajući ravno u nju. Bolje da to sad završava nego kasnije.
Kuhinja utihne, monotoni tik-tak zidnog sata baca ritam njihovom zadnjem razgovoru. Ona, škrto dišući, pokušava procesuirati sve izrečeno. Riječi su joj ostale u grlu duga šutnja, prazna i teška.
Iznenadni šamar razdere tišinu. Irena ne zna ni sama kako je to napravila. Ruka plane kroz zrak, dlan joj zapeca od udara. Čeka znak života kod Marka gnjev, iznenađenje, bilo što. On samo malo okrene glavu.
Ta hladnoća je dodatni poticaj besna i povrijeđena, otrči u sobu i zgrabi kovčeg. Raspinje ga, bez reda ubacuje bluze, traperice, cipele Sve kroz suze, drhtavica je prožima, kao da ni ne zna što radi. Mora izaći, mora nestati. Sad ili nikad.
Hej, ona je napustila njega nije on nju, ona odlučuje! Zašto joj onda nije drago? Toliko je željela tu scenu, raskol, a sada… A sada, on samo sjedi, bez glasa.
Samo što mu nije bilo svejedno…
Na kuhinjskoj stolici, Marko spušta glavu na ruke. Prsti mu grabe kosu, čeljust stegne tako da boli. Razdire ga oluja gorčina što je nije zadržao, bol što je pušta. Ali sjedi. Drži se. Ne smije, ne smije pustiti, jer se ne bi više zaustavio.
On je Irenu stvarno volio. Toliko, da je mjesecima štedio svaki euro, uspoređivao prstenje po zlatarnama u Ilici, čuvao kutijicu u ladici, nadao se i snivao. Toliko je želio da je iznenadi, dadne joj to što sanja prijedlog, dom, zajednički život I sada sad je sve ništa. Sve isparilo pred hladnim riječima.
Čuje je kroz zidove kako prevrće ormariće, šušti odjećom, kilavi se s patent-zatvaračem na kovčegu. Svaki udar pakla mu zvoni po mozgu. Treba li ustati, treba li išta reći? Ali što? Sve je već izgovoreno. Ili bilo mudro prešutjeti.
Kuhinjom se širi miris čaja i nagorjele kore; na štednjaku mu je nešto ostalo. Ta malena životna kaotičnost zabole ga više nego što bi smio priznati. Kao da tri godine zajedničkog života nisu ništa samo još jedna odbačena gluma.
Dobro je znao što je Irena sanjala vilu negdje u Zagorju, u tišini, daleko od gradske gužve. Sto puta je slušao kako opisuje sobe s pogledom, dvorište, mir Uvijek je tvrdila da će jednom tamo otići, među dobre susjede i čuvare na ulazu. Marko je to sve ozbiljno shvaćao, nikad nije sjedio na mjestu. Radio je više nego ikad, učio, primao dodatne projekte prošli mjesec su ga unaprijedili, plaća mu narasla, ali joj ništa nije rekao. Sanjario je da je iznenadi. Vidi li ona išta od toga…?
Pomirio se s time da je prešutio previše. Poželio je sve napraviti filmski: jednog dana odvesti je, pokazati kuću, reći joj: “Uspjeli smo”. Ali sad… što je sve to vrijedi?
Šaka mu vibrira, noktiju urezuje bol u dlan. Kako nije mogla vidjeti koliko mu znači? Zašto baš sada, kad je bio tako blizu?
Na kraju, Marko ustaje. Teškim korakom odlazi do kupaonice i zatvara vrata za sobom. U ogledalu ga dočeka crveni trag šamara trag jedine emocije koju je ona još pokazala. Hladna voda na licu. Trenuci tišine, dok vanka još uvijek odzvanjaju vrata ormara.
I onda glasan udarac ulaznih vrata. Otišla je. Samo tako.
Skršen, poseže u džep i vadi baršunastu kutijicu. Drži ju, stisne, onda rastrgano, bez ikakve dvojbe baci u kantu za smeće. Tup udarac i tišina.
“Ovdje joj i jest mjesto…” pomisli.
Priđe prozoru. Grad teče dalje svojim ritmom tramvaji zvone, ljudi žure, klinci galame na igralištu. Samo je Marku večer otišla u nepovrat
***********************
Irena je otišla uvjerena da počinje novi život. Onaj “obezbeđeni poslovni čovjek” iz njezinih priča nestao je već nakon dva tjedna. Jednostavno se prestao javljati, bez riječi, bez objašnjenja. Irena dugo nije mogla prihvatiti samoću. Prvo je krivila njega “tipično muško”, onda sebe, pa cijeli svijet.
Poslije noći provedenih u analiziranju, podsvijest joj je uporno vraćala Markovo lice, smiren i miran pogled, riječi s kojima je otpustio, ali bez mržnje. Shvatila je, naposljetku, da u toj hladnoći nije bilo gaženja, već poštovanja prema sebi i njoj.
Prošlo je mjesec dana. Na kraju, skupila je hrabrost, obukla lijepu haljinu, prekrila tamne kolutove ispod očiju, i došla pod njegov prozor. Grizla je rub torbe, skupljala snagu, i napokon pozvonila.
Marko otvara. Raščupan, zamišljen i ozbiljan, u kućnom ogrtaču, s šalicom čaja u ruci. Ugleda je ni trunka iznenađenja, gnjeva, tuge.
Marko, ja stane, ali je on prekine, pogledom pored njezina ramena:
Nema potrebe.
Samo bih razgovarala promuca, napravi korak, ali ne popušta joj mjesto. Pogriješila sam. Ti si bio u pravu. Želim se vratiti
Stavlja šalicu na ormarić, prekriži ruke na grudima.
Vratiti se? izusti tiho. Vratiti se kamo, Irena? Nema više “nas”.
Možemo sve ispočetka! uhvati iz očajanja zadnju slamku. Promijenila sam se. Znam što želim Ne tražim ništa više. Samo daj mi šansu
On odmahne glavom, nasmiješi se onako umorno, kao liječnik koji zna što dolazi nakon dijagnoze.
Koju šansu, Irena? Da opet sanjaš o boljem, tražiš više i više? Ne, dosta mi je tih igara.
Htjede nešto reći, ali je Marko lomi dignutim dlanom.
Znaš, kupio sam prsten za tebe onaj večer, baš onda započne, gledajući kroz nju. Htio sam te zaprositi. Prvo sam ga bacio u smeće, onda ga ipak izvadio. Za uspomenu. Ne na tebe, nego da se podsjetim kakve znaju biti cure.
Irena šuti, oči joj se pune suzama. Samo kratko kimne i okrene se, nestajući niz stubište.
Marko zatvara vrata. Vraća se u kuhinju, vadi kutijicu iz ladice, zadrži je u ruci, prstima prijeđe po baršunu, zatim je vraća nazad.
Kraj.
