Petnaest godina šutnje
Opet si kupila tu glupost?
Jasna Perković odložila je vrećicu na kuhinjski stol i nije se okrenula. Znala je što bi ugledala: Marko sjedi kraj prozora s novinama koje ne čita, a gleda je preko naočala. Baš tako, preko. Kao učiteljica koja je uhvatila učenicu u prepisivanju.
To je svježi sir, Marko.
Vidim da je sir. Pitam te zašto uvijek uzimaš onaj u plavoj foliji. Kiseo je.
Nije kiseo. Samo nije toliko mastan kao onaj tvoj.
Znači, opet si uzela onaj koji ti voliš, a ne onaj koji ja volim.
Jasna je rutinski raspakirala namirnice. Jabuke u zdjelu, kruh u drvenu škrinju, mlijeko u hladnjak. Pokreti su joj automatski, ruke same znaju kamo što ide nakon trideset osam godina sve ima svoje mjesto.
Uzela sam oba, rekla je mirno. Pogledaj u vrećici.
Marko nije ni pogledao u vrećicu. Ponovno je podigao novine.
Sljedeći put reci da uzimaš dva. Ne bih se nervirao.
Jasna ga je skoro upitala što ga točno toliko nervira, ali nije. To su bila ona pitanja koja se postavljaju samo u sebi, jer izgovorena prerastu u svađu, a svađa u tri dana šutnje. Tri dana šutnje u šezdeset i dvije godine nose se teže nego u trideset.
Njoj je šezdeset i dvije, Marku šezdeset i pet. Žive u Rijeci, u trosobnom stanu na petom katu bez lifta. Unazad desetak godina Jasna svakodnevno broji stepenice, i to samo one prema dolje, jer prema gore se penje teže.
Kći Maja nazvala je iste večeri, kao da je osjećala. Maja živi u Zagrebu, radi u nekoj firmi koja se bavi logistikom, ima muža Davora, sedmogodišnjeg sina Petra i naviku zvati majku utorkom oko osam.
Kako ste vi tamo?
Dobro, Majice. Tata čita, ja pospremila, sve mirno.
Mama, ti uvijek kažeš sve mirno. Već je to samo po sebi zabrinjavajuće.
Kakve gluposti.
Nisu gluposti, to je opažanje. Normalni ljudi ponekad kažu odlično, umorna sam, posvađali smo se zbog gluposti. Ti uvijek mirno.
Jasna je sjela s kauča na fotelju. Fotelja je bila bliže hodniku, i od tamo Marka nije bilo čuti ni kad bi uključio televizor.
Posvađali smo se zbog sira, rekla je i skoro se nasmijala.
Zbog sira?
Uzela sam plavu foliju. On tvrdi da je kiselo.
Na drugom kraju linije tišina. Jasna si je predočila Maju kako sjedi u svojoj maloj zagrebačkoj kuhinji, toploj i pomalo zagušljivoj, s dječjim crtežima na frižideru, i misli nešto što neće reći naglas.
Mama, nije to zbog sira.
Majo.
Čekaj, moram ti reći. Tri godine se spremam i svaki put odustanem. Tata te umara. Vidim to svaki put kad dođem. Koračaš po stanu kao da se bojiš pogriješiti.
Pretjeruješ.
Ne pretjerujem. Sjećaš se u siječnju kad si ispustila šalicu? Tako si se prepala da su ti se ruke tresle. Gledala sam te i mislila normalan čovjek bi psovao ili se smijao. Ti si se samo ukočila i gledala prema tati.
Jasna je šutjela.
Stara šalica je bila, napokon se oglasila. Bilo mi je žao.
Mama.
Majice, kasno je. Jesi li stavila Petra spavati?
Maja je uzdahnula. Onaj tipičan uzdah koji Jasna sve češće čuje posljednjih godina. Nije bijesan, nije osuđujući. Samo umoran. Kao onaj kad dugo nešto objašnjavaš, a druga strana jednostavno ne može čuti.
Stavila sam ga. Dobro, mama. Nazvat ću te u četvrtak.
Nazovi svakako.
Jasna je još neko vrijeme sjedila u fotelji. U hodniku je gorjela mala noćna lampa iz Jugoplastike, sa žutim sjenilom. Kupila ju je 87., još prije Majinog rođenja, i preživjela je dva seljenja i jednom pad s police dok su mijenjali tapete.
Iz kuhinje je zašumilo – Marko je stavio vodu za čaj.
Ustala je i otišla do njega.
On je stajao uz štednjak i kroz prozor gledao noć, uličnu lampu i siluetu starog kestena kojeg su svake godine planirali posjeći, ali nikad nisu. Marko je nosio stari zelenkasti kućni ogrtač, izblijedio na ramenima i rukavima, koji mu je Jasna kupila za pedeseti rođendan. Svake godine govorila je da treba novi, i svake godine nije ga kupila.
Ne spava ti se? pitala je.
Dobro je. Samo mi treba čaj.
Izvadila je dvije šalice. Njegovu, veliku plavu s natpisom Najbolji tata koju mu je Maja dala prije dvadeset godina. Sebi malu, bijelu, bez natpisa.
Sjedi, skuhat ću.
On je sjeo. Ona je natočila vodu. Nekoliko minuta sjedili su u tišini, ali ova je tišina bila drugačija. Dnevna tišina je napeta, u zraku nešto lebdi. Noću je samo mir.
Je li te zvala Maja? upitao je Marko.
Da. Kod njih je sve u redu.
A Petar?
Dobro je. Uskoro kreće u školu.
Već tako brzo?
U rujnu.
Marko je klimnuo. Podignuo šalicu, malo držao u rukama pa spustio natrag.
Ljutnja si na mene zbog sira, izjavio je. Nije pitao.
Nisam.
Ljutnja si. Vidim ja to.
Jasna ga je pogledala. I u tom pogledu bilo je nešto što godinama nije vidjela, ili je prestala primjećivati. Nešto nalik na trud.
Marko, stvarno nisam ljuta. Samo sam umorna od objašnjavanja da su dva tipa sira normalna stvar.
Nisam tražio objašnjenje. Samo sam pitao.
Pitao si tako kao da radim nešto loše.
Nisam rekao tako.
Kažeš to svojim tonom.
Opet je uzeo šalicu. Otpio.
Uvijek nešto nađeš za prigovorit. Prije si radije šutjela.
To je bilo to. Jasna je položila dlanove preko šalice da zagrije ruke i nije odgovorila. Razgovor je završio, kao uvijek, na istom mjestu gdje je jasno da dalje nema smisla.
Tjedan poslije otišla je u Zagreb.
Ne zato što ju je Maja zvala, iako je stalno zvala. Prijavila se doktorici Luciji Šarić, staroj poznanici koja još prima nekoliko svojih pacijentica u maloj poliklinici na Trešnjevci, pa usput odlučila ostati kod kćeri par dana. Marko nije prigovarao. Inače rijetko išta kaže protiv njezinih odlazaka. Kaže samo da mu treba mir, misleći na nešto što Jasna nikad nije do kraja shvatila.
Zagreb ju je dočekao užurban i mirisao na podzemnu. Maja je došla na kolodvor, s Petrom koji se odmah uhvatio za bakinu torbu i povukao prema pokretnoj stepenici.
Sam ide! objasnio je, ako ona slučajno ne zna.
Znam da ide sam, smirila ga je Jasna i primila za ruku.
Maja ide uz nju i promatra ju, kao uvijek kad dođe. Procjenjuje, ali bez osuđivanja. Kao doktor kojega više zanima je li se nešto promijenilo na gore.
Smršavila si, rekla je u autu.
Ništa ja nisam smršavila.
Mama, vidim. Obrazi su ti propali.
To je svjetlo.
Znam da metro svjetlo nije laskavo. Ali vidim.
Petar je straga, gradi pištolj od prstiju i puca kroz prozor po pješacima. Jasna gleda unuka i misli kako brzo rastu djeca. Zadnji put ga je vidjela u veljači i tada je bio puno manji.
Kako je tata? pita Maja.
Dobro. Malo se bori s tlakom, ide u ambulantu.
Ne pitam za zdravlje. Pitam kako ste.
Majo, nemoj sada.
Dobro. Neću.
Ali navečer, kad je Petar zaspao a Davor otišao u svoju sobicu gledati nešto, Maja je ipak započela. Sjedile su u Majinoj kuhinji, baš onakvoj kakvom je Jasna zamišljala preko telefona toploj, pomalo zakrčenoj, s crtežima na frižideru. Na jednom je Petar nacrtao obitelj. Jasna je dugo gledala crtež i pokušavala pogoditi gdje je ona sama.
Mama, moram ti nešto reći, počela je Maja. Nemoj odmah odbaciti.
Slušam.
Zadnjih pola godine čitam o psihološkom pritisku u obitelji. Ne zato što mi je dosadno, nego jer gledam u tebe i nešto me brine.
Jasna je uzela kolač iz zdjelice. Bio je s makom i mak je otpadao po stolnjaku.
I što to vidiš?
Stalno se opravdavaš. I kad ne treba. Danas u autu sam rekla da si smršavila, ti si odmah krenula objašnjavati, umjesto samo da prihvatiš.
Pa što?
To je navika obrane. Kad netko dugo živi pod stalnom kritikom, automatski se brani. Čak i kad nema napada.
Jasna polako pokuplja sitni mak u dlan i prebaca na tanjurić.
Majo, mi smo zajedno trideset osam godina. U trideset osam godina ima svega.
Znam, i mi se posvađamo, i Davor bude težak. Ali ja ne hodam po kuhinji sa strahom u očima.
Kakvim očima?
Kao da očekuješ da će te netko prekoriti.
Jasna je dugo gledala u stolnjak. Na crtežu obitelji mali narančasti čovječuljak bez vrata stajao je između dva visoka i jednog niskog. To je najvjerojatnije bila ona.
Marko nije loš čovjek, rekla je napokon.
Znam da nije loš. Loši ljudi nisu nužno oni što namjerno boli. Nekad ljudi bole svojom naravi. To što nije loš ne umanjuje boli.
Zvučiš kao knjiga.
Čitala jesam, istina. Maja se nasmiješila. Ali mislim na tebe, ne na knjige. Mama, sjećaš li se kad si zadnji put nešto učinila baš zato jer želiš, ne jer treba ili netko očekuje?
Jasna se zamislila. Bilo je to iznenađujuće teško pitanje.
Lani na vikendici. Posadila sam flokse, tek tako. Marko je rekao da su beskorisni, da bolje saditi krumpir. Ali htjela sam flokse.
I?
Narasli su. Prekrasni.
Maja joj je stavila ruku na ruku.
E pa dobro, šapnula je. To znači da još jesi ti.
Što to znači, nije pitala. Ali cijelu noć nije spavala, gledala je strop u maloj sobici koju Maja naziva gostinskom. Ispod zida disao je Petar. Negdje vani prošao je auto. I flokse joj nisu izlazile iz misli, te ružičaste, pomalo raščupane, koje je zasadila i kojima ništa nije smetalo.
Sljedeći dan otišla je doktorici Luciji.
Lucija je osam godina starija, odavno u mirovini, ali još uvijek prima stare pacijentice. Upoznale su se prije dvadeset godina kad je Lucija radila u riječkoj ambulanti, i odonda su u kontaktu. Nisu prijateljice, ali postoji povjerenje. To je drukčije.
Hajde da te gledam, reče Lucija i dugo ju gleda preko naočala, potpuno drukčije nego Marko.
Malo sam smršavila, priznala je Jasna.
Vidim. Mjeriš tlak?
Mjerim. U normali.
Spavaš?
Dobro. Samo ponekad zaspim kasno.
Dugo to traje?
Godinu, možda više.
Lucija nešto zapisuje u svoj stari notes s kožnim uvezom, gdje još sve piše rukom.
O čemu razmišljaš kad ne spavaš?
Jasna se iznenadila. Očekivala pitanja o lijekovima, ne o mislima.
O svačemu, oprezno je rekla.
Što, na primjer? Prošlost? Budućnost?
Najviše o onome što se dogodilo taj dan. Razmišljam što sam rekla, što sam trebala drukčije.
Lucija odloži notes.
Jasna, poznajem te dugo. Reci mi iskreno, što se događa?
I Jasna je shvatila da priča sve. Ne kao Maji, uz prešućivanje i omekšavanje. Otvoreno. O siru, noćnim šutnjama, navici opravdavanja. O floksama.
Jesi li ikad pomislila da to nije normalno? upita Lucija, kad je završila. Ne moralno, nego u smislu da ti to škodi?
Mislila sam da je to život.
Život je raznolik. Lucija uzme notes. Dati ću ti ime. Psihologinja u Rijeci, poznajem je. Mlada je, ali pametna. Pokušaj otići.
Lucija, ja imam šezdeset i dvije godine. Psihologinji?
Upravo zato idi. U trideset možda prođe samo, u šezdeset i dvije ne.
Jasnu od malena nitko nije zvao Goca ni Jasnica. Mama je govorila da ime mora biti teško, da osoba zna da postoji. Jasna Perković, rođena Vrdoljak. Rođena u Vinkovcima, odrasla u okolici, preselila u Rijeku zbog muža, radila trideset godina kao profesorica hrvatskog jezika. Pet godina umirovljena. Tiho. Posljednji dan, cvijet od osmaša i gotovo.
Voljela je posao. Voljela kad djeca odjednom osjete tekst. Kad netko, od koga ne očekuješ, nešto zaista kaže o liku iz knjige, a ti shvatiš da zapravo govori o sebi.
O tome je razmišljala u vlaku za Rijeku. Papirić s imenom psihologinje bio je u džepu balonera. Psihologinju je zvala Ana Karlić.
Marko ju je kod kuće dočekao šutke. Skuhao je juhu sam, izgleda, dva dana. Juha je bila čudna, s ječmom, premda Marko to inače ne radi.
Što je to? upita Jasna.
Juha.
Od čega?
Od onoga što je bilo.
Probala je. Nije bila loša.
Fina je, rekla je.
Marko je pogledao sumnjičavo, kao da ga zadirkuje. Onda opet uzeo novine.
Kako je Maja?
Dobro. Petar je već velik.
Skoro u školu.
U rujnu.
Već si rekla.
Ti si opet pitao.
Ništa ne odgovori. Jasna je pojela, oprala svoj tanjur i povukla se u sobu. Iz džepa je izvadila papirić. Ana Karlić. Telefonski broj napisan rukom, jasno.
Nazvala je nakon tri dana. Dugo ga gledala, pa odlučila da je glupo i birala broj.
Halo?
Dobar dan. Dala mi je broj doktorica Lucija… željela bih dogovoriti termin.
Naravno, kako se zovete?
Jasna Perković.
Odlično. Otprilike znate o čemu želite razgovarati ili tek želite vidjeti kako će biti?
Zasad samo vidjeti, rekla je, ni sama ne znajući zašto, pa dodala: Šezdeset i dvije su mi godine, ako je važno.
Važno je sve što vi želite reći, rekla je Ana Karlić. Može srijeda u četiri?
Kabinet u staroj zgradi u centru Rijeke. Dok je išla prema zgradi, pitala se što će reći ako sretne poznanika. Ništa nije smislila. Odlučila ako sretneš, kažeš istinu: idem specijalisti. Odrasla sam žena, imam pravo.
Ana je imala oko četrdeset godina, kratku kosu i vrlo pažljive oči. U sobi dvije fotelje i mali stolić s vodom. Ništa viška.
Pričajte, rekla je jednostavno.
Jasna je opet pričala. Ovaj puta duže. Drugačije. Zato jer je Ana pitala, a svako pitanje otvaralo nešto što je Jasna mislila da je zatvoreno.
Kad kažete da vas Marko gleda preko naočala, što osjećate?
Nelagodu.
Možete li preciznije?
Kao da sam pogriješila.
Uvijek?
Gotovo uvijek.
A jeste li pogriješili?
Ne. Samo sam donijela namirnice.
Znači, osjećaj nije u vezi sa stvarnom situacijom.
Jasna je tu zastala. Toliko jednostavno, da se pitala zašto sama za 38 godina nije do toga došla.
Kada je to počelo? pitala je Ana. Dugo se tako osjećate s njim?
Ne od početka. Na početku je bilo drukčije.
Kako?
Lakše, rekla je pa se ispravila: Ne lakše… zanimljivije. Bio je siguran u sebe i to mi je odgovaralo. Ja sam tada… nisam bila sigurna. Mislila sam, on zna kako treba.
A sada?
Sada mislim da on uvijek takav ton ima, znam kako treba. Ne znači nužno da je u pravu.
Kada ste shvatili to?
Odavno. Ali shvatiti i prihvatiti nije isto.
Ana klima glavom.
Jasna, ono što opisujete nije samo kompliciran karakter ili težak period. To je sustavno omalovažavanje. Kada jedna osoba stalno, čak i bez loše namjere, drugoj šalje signal da su njezina mišljenja, osjećaji malo manje važni. I čovjek to povjeruje.
Ali ne radi on to namjerno…
Možda. Pitanje nije njegova namjera. Vi ste važni.
Jasna je pogledala kroz prozor. Proljeće, kesten je već malo zazelenio.
Što da sada radim s time? upitala je.
Prvo, samo znat. Shvaćanje već znači promjenu. Malu, ali istinsku.
Kući je išla pješke, iako je mogla autobusom. Hodala je i ponavljala omalovažavanje. Riječ poznata sa novčanica. Omalovažavanje rada. Ali osobe?
Zapravo, tijelom je osjećala poznato joj je to odavno.
Na sljedeći termin došla je za dva tjedna. I onda opet. S vremenom, svakih 14 dana. I svaki put odlazila je s osjećajem koji nije znala imenovati. Nije bio bolji ni gori. Više jasniji.
U lipnju su došli Maja i Petar. Davor je ostao u Zagrebu zbog posla. Deset dana, neobičnih. Petar je od jutra do večeri ganjao loptu po dvorištu. Marko i Maja dugo su razgovarali na verandi. Jasna nije slušala.
Jedne večeri Maja ju je zatekla kako prelistava stare fotografije. Ne zbog ničega posebnog. Našla album, sela i gleda.
Ovo ste vi kada? Maja sjedne pokraj i uzme neku fotku.
Godina… ne znam. Početak. Prije tebe.
Na slici su Marko i Jasna uz more. Marko se smije. Jasna isto, gleda negdje sa strane.
Bila si lijepa, kaže Maja.
Bila?
I sad si, ali tada mlada.
Dvadeset i četiri. Tek što smo se vjenčali.
On tu često smije, a sad rijetko.
Prije je više bio vedar.
Maja vraća fotku.
Mama, stvarno, kako ti je?
Idem psihologinji, priznala je Jasna. Nije planirala reći. Ispalo je samo.
Maja je zastala.
Od kada?
Od travnja.
Pomaže?
Na čudan način. Više razumijem neke stvari. O sebi. Zašto živim ovako.
Maja ju je gledala.
Jesi li rekla tati?
Nisam.
Hoćeš li?
Ne znam. Vjerojatno ne.
Zašto?
Reći će da je to bacanje novca i da normalni ljudi sami rješavaju svoje brige.
A ti? Što bi rekla?
Jasna je stavila album natrag na policu.
Još ne znam, rekla je. Ali razmišljam što bih rekla. Prije bih se samo složila.
U srpnju se dogodilo nešto što Jasna dugo kasnije nije zaboravila. Otišli su s Markom na vikendicu. Mala kuća dvadesetak kilometara od grada, vrt koji je Marko godinama nazivao zapuštenim, a Jasna ljeti uvijek dovodila u red. Flokse, posijane lani, razrasle su se. Cvjetale uz ogradu, ružičaste i bijele, malo lomljive baš kako je htjela.
Marko je prošao uz ogradu.
Treba plijeviti korov uz ogradu. Sve zaraslo.
Nisu to korovi. To su flokse.
Flokse isto zauzimaju prostor.
Ima mjesta.
Marko je zastao. Pogledao nju, pa flokse. Onda opet nju.
Što te je snašlo zadnje vrijeme?
Što misliš?
Postala si neka druga. Protusloviš.
Oduvijek sam ja znala reći svoje.
Ne. Prije bi rekla i šutjela kad ja kažem. Sad ne šutiš.
Jasna je u prsima osjetila nešto novo. Nije bila tjeskoba. Više čvrstoća.
Možda imam što reći, izrekla je.
To te Maja nagovorila?
Nije. Sama mislim.
Gledao je još malo, pa otišao u kuću. Jasna je ostala pokraj floksa i dodirnula jedan cvjetak, oprezno. Latice su bile žive i vlažne od rose.
Kolovoz kod Ane Karlić bio je drukčiji.
Promijenili ste nešto, čujem po govoru, rekla je Ana.
Počela sam ne pristajati odmah. Bez svađe, samo… dati do znanja.
Što se dogodilo?
Iznenadi se. Malo je ljut, ali ne jako. Više zbunjen.
Kako vi reagirate?
Prvo bih odmah popustila, iz navike. Sad izdržim.
Teško je?
Jako. Kao da hodam protiv vjetra.
Ana se nasmiješila.
Lijepa slika.
Ja sam profesorica hrvatskog, volim slike.
Obje su se nasmijale. Jasna je primijetila da se smije lako, što ranije nije bilo čest slučaj. Nije da nije imala smijeha, nego je uvijek unutra bila opreznost.
Jasna, mogu osobno pitati, nemojte odgovarati ako ne želite.
Pitajte.
Razmišljate li o tome kako dalje? Bez obzira na Marka što vama treba da se osjećate živo?
Riječ živo teško sjeda.
Razmišljala sam. Želim pisati.
Što?
Ne znam. U školi sam to radila. Bilješke, priče. Kasnije sam prestala. Marko je jednom pročitao i rekao da je amaterizam. Onda sam maknula bilježnicu.
Prije koliko?
Petnaest godina.
Još postoji bilježnica?
Negdje u ormaru.
Pronađite je samo je rekla Ana.
Našla ju je u listopadu, dok je čistila ormare u spavaćoj sobi. Plava korica, školska bilježnica, debela. Otvorila prvu rečenicu. Jesen ove godine stigla iznenada, kao i uvijek.
Nasmijala se. Onda i zaplakala. Zatim je otišla u kuhinju, natočila čaj i vratila se bilježnici.
U studenom je napisala malu priču. Ne za nikoga. Samo jer je htjela. Bila je o ženi koja sadi cvijeće, a svi joj govore da je to glupost. Žena u priči nije bila Jasna, a nije bila ni netko drugi.
Maja je taj tjedan opet zvala.
Mama, kako si?
Pišem.
Što?
Malu priču.
Tišina.
Stvarno?
Stvarno. Ne smij se.
Ne smijem se. Drago mi je. Hoćeš li mi pokazati?
Vidjet ćemo.
Zna li tata?
Ne.
Hoćeš mu reći?
Jasna je gledala kroz prozor. Studeni je bio siv, kesten ogoljen, vrane nad njim ogrnute perjem. Ali Jasna je gledala iznad ptica, u nebo bijelo, mliječno, takvo samo studeni donosi.
Reći ću da pišem. Neću mu pokazati. Samo reći.
Što misliš, što će reći?
Nešto će reći. Sada me manje strah što će reći.
To je velika stvar, mama.
Znam.
U prosincu je rekla Marku.
Nakon večere, on s novinama, ona s bilježnicom. Pogledao ju je i nije pitao ništa, ali ipak je upitao:
Što imaš to?
Pišem.
Što?
Priče.
Spustio je novine. Pogledao baš nju, bez onog preko naočala.
Od kad?
Od jeseni.
Zašto mi nisi rekla?
Nisam znala ima li smisla.
Zašto ne bi imalo?
To pitanje iznenadilo ju je.
Nekad si rekao da je to amaterizam.
Marko se namrštio.
Kad?
Prije petnaest godina. Pročitao si jednu priču i rekao da je amaterizam.
Šutio je. Po licu se vidjelo ne sjeća se, pa ga to smeta.
Ne vjerujem da sam htio povrijediti, rekao je tiho.
Znam da nisi.
Pa ti nisi pisala petnaest godina radi jedne rečenice?
Nije bila jedna. Ta je ostala najduže.
Opet šutnja. Marko sklopi novine.
Hoćeš mi ikad pokazati?
Možda.
Dobro. Ustade. Hoćeš čaj?
Hoću.
Otišao je u kuhinju. Jasna je gledala za njim i pomislila da možda je i život baš tako ne od velikih razgovora, nego malih trenutaka gdje nešto malo po malo pomičeš.
Hoće li se išta promijeniti, nije još znala.
Siječanj je započeo Majinim pozivom.
Mama, ja i Davor mislimo da vi dođete kod nas za Novu? Petru je stalo da bude s vama.
Pitat ću Marka.
Hoćeš li ti?
Ja bih rado.
Onda nagovori tatu.
Jasna se nasmijala.
Majo, imam jedno pitanje. Onaj crtež na frižideru, gdje je obitelj. Taj narančasti lik bez vrata…
Da. To si ti.
Mislila sam. Najmanji na slici.
Mama, nije najmanji. Samo stoji u sredini. Petar kaže srednji je najvažniji.
Jasna je šutjela.
Srednji?
Da. Kaže da srednji sve drži.
Sedmogodišnje dijete?
Sedmogodišnji znaju više od nas. Uglavnom, mama, nešto ti moram reći.
Reci.
Ponosim se tobom. Nisi morala ništa mijenjati. U tvojim godinama lakše je pustiti da bude po starom. Ti nisi. To je hrabro.
Jasna dugo nije rekla ništa. Vanjski siječanj, kesten u snijegu, vrane opet naborane.
Još ne znam kako će biti dalje, rekla je.
Nitko ne zna. To je normalno.
Majo, jesi li ti… jesi li sretna, iskreno?
Jesam, uglavnom. Ima teških dana, Davor mi ne shvaća uvijek, Petar crpi energiju, posao zna biti iscrpljujuć. Ali, u globalu, jesam.
Dobro. Drago mi je.
A ti, mama? Jesi li ti sretna?
Jasna je razmislila. Polako, iskreno.
Nisam sigurna što znači sreća. Prije sam mislila da znam. Sad mislim da je to stanje koje te tu i tamo posjeti. U valovima.
I tebe ponekad posjeti?
Posjeti. Kad pišem. Kad pročitam dobru knjigu. Kad se sjetim floksa.
Floksi, ponovila je Maja. Mama, moraš ih ove godine ponovno posaditi.
Hoću.
Bar još više.
Još više.
Šutnje između majki i kćeri imaju svoj jezik. Ne treba uvijek sve izgovoriti.
Na koncu Maja reče:
Mama, smijem jedno glupo pitanje?
Pitaj.
Da si u dvadeset i četvrtoj znala sve što znaš sada, bi li opet izabrala tatu?
Jasna je opet razmislila. I opet iskreno.
Ne znam rekla je. Vjerojatno nije pravo pitanje. Jer da nisam, ne bi bilo tebe. Sada jesi. I Petar je tu. I flokse.
I što ćeš dalje?
Živjet ću. Pisat ću. Ići k Ani. Ne bojati se amaterizma.
Mama?
Što?
Pokazat ćeš mi priču na kraju?
Jasna je pogledala na plavu bilježnicu na prozoru, na svjetlu.
Pokazat ću. Kad budem spremna.
A kad ćeš biti spremna?
To ću sama odlučiti, Majo.
U veljači se prijavila na radionicu. Ne psihološku. Književnu. U gradskom centru kulture, četvrtkom popodne, mala skupina odraslih koji pišu priče. Prvi put je šutjela i slušala druge, nije čitala svoje. Dok je hodala doma, pitala se je li to glupo sa šezdeset i dvije godine početi iznova.
Onda je pomislila nije to glupo. Samo neobično. A neobično i glupo nisu iste stvari. Sad ih zna razlikovati.
Marko je pitao kad se vratila.
Opet kod one psihologinje?
Ne. Na književni kružok.
Pogledao ju je onim pogledom kojeg je naučila čitati. Nije bio ljut. Nego malo izgubljen.
Ozbiljno?
Ozbiljno.
A šta će ti to?
Zato što me zanima.
Klimnuo je polako, kao da još probavlja nešto novo.
Dobro onda, napokon reče. Jesi gladna? Skuhao sam krumpir.
Jesam.
Skinula je kaput, išla u kuhinju. Krumpir je bio običan, za razliku od one ječmene juhe. Marko je sjedio nasuprot i gledao u tanjur.
Daleko je taj kružok?
Pješke pola sata.
Hodaš po mraku?
U veljači rano pada noć. Ali ima rasvjeta.
Mogla bi autobusom.
Mogu. Ali volim pješke. Dobro razmišljam u hodu.
Opet klima glavom. Opet drugačije šuti. U toj šutnji nema više one stare težine. Više neki oprez, kao kad tražiš riječi.
J, izreče napokon.
Da?
Znaš… možda sam težak.
Jasna spusti vilicu.
Jesi, jednostavno reče. Bez uljepšavanja.
Nije namjerno.
Znam.
Navikao sam da bude kako treba. Kad nije, mene nerveira.
Marko, “kako treba” je tvoje viđenje, ne opće.
Razumijem.
Razumiješ?
Počinjem. Pogleda ju u oči. Zato si išla k psihologinji?
Između ostalog.
Što ti tamo govore?
Da naučim slušati sebe. Što osjećam, što želim, što mi je važno.
Prije nisi slušala?
Jasna uzme vilicu.
Slušala sam, ali nisam smatrala važnim.
On dugo šuti. Zatim ustane, odnese tanjur.
Možda bismo trebali razgovarati. Pravi razgovor. Gleda kroz prozor, ne u nju. Ali ne znam kako to.
Znam da nije lako.
A ti znaš?
Učim.
On se okrene. Gledu dugo.
Možda da učimo zajedno?
Jasna ne odgovori odmah. Gleda ga i misli na onu fotografiju s morem gdje se smiju, na plavu bilježnicu, na flokse koje rastu unatoč, na Petrovu sliku gdje narančasti čovječuljak bez vrata stoji u sredini i drži sve.
Na Anin savjet možeš mijenjati sebe. Druge ne možeš. Ali kad ti promijeniš nešto, možda se počinje mijenjati i oko tebe. Nekad. Ponekad. Ne uvijek.
Još nije znala je li ovo taj slučaj.
Marko je pogledavao, čekao.
Možemo probati, na kraju je izgovorila.
Klimnuo je. Sjeo natrag. Natočio čaj.
Hoćeš čaj?
Hoću.
Natočio je dvije šalice. Svoju plavu, njezinu malu bijelu. Između je stavio zdjelicu s makovnjačom koju je kupila jučer.
Jasna obavijem ruke oko šalice.
Vanjski veljača. Kesten zasniježen. Negdje na vikendici, pod smrznutom zemljom, spavaju lukovice floksa. Ružičaste i bijele, raščupane. Na proljeće će opet izrasti. Zato je bila sigurna.
Marko otvori usta, zatvori. Pa ipak upita:
Hoćeš mi jednom pokazati što pišeš?
Kad budem spremna.
Kad ćeš biti spremna?
Pogleda ga preko male bijele šalice.
Ja to određujem, Marko.
On trepne. Pa tiho:
Dobro.
I oboje zašute. Ali, ta šutnja bila je drugačija.
Zapisujem ovu godinu u svoj dnevnik i shvaćam nije kasno učiti biti sebi važan, pronaći svoj glas, njegovat ono što naraste unatoč svemu i svakome. I, možda najvažnije, dozvoliti si tek povremeno sreću, kao što su povremeni cvjetovi floksa baš kad odlučimo da vrijedi probati opet i iznova.
