To je dijete od Igora…
Ova priča dogodila se sasvim nedavno, u jednom solidno uređenom stanu na četvrtom katu devetokatnice u Rijeci. Tamo je živjela mlada umirovljenica, povremeno zaposlena, usamljena žena imenom Antonija.
Život joj nije bio ni po čemu poseban. Sve mirno: mirovina, posao, prijateljice s kojima se povremeno nađe na kavi, povremene posjete unucima u Zagrebu, pomoć starijoj majci koja je živjela sama.
Taj dan bio je sasvim prosječan.
Ujutro je nazvala mamu, pitala kako se osjeća.
Nedjelja. Antonija je radila na porti privatne poliklinike obavljala je dežurstva svaki četvrti dan, javljala se na telefon i vodila evidenciju posjeta pacijenata.
A danas… Što danas? Pripremiti ručak i do majke svakodnevna rutina. Iskreno, već joj je poprilično dosadila, izazivala uzdahe i prevrtanje očima.
Do majke su bila dva dvorišta, nije to neki put. Kuhanje također nije bio bauk, tim više što je majka još imala jučerašnje varivo i štrudlu. Ali popeti se na peti kat bez lifta… Ajme meni.
Još su je iscrpljivali majčini prigovori. Slušati detalje promjena i pojačanja bolova koje se miješaju s analizama drugih susjeda i svakodnevnim mudrovanjem svemoguće Vesne Mamić iz televizije, znalo je biti naporno. Savjeti kćeri često su se odbacivali kao neprimjereni, unatoč tome što je Antonija radila u jednoj od riječkih bolnica više od četrdeset godina kao instrumentarka.
Daj, što ti znaš! Koji si skalpel ikada držala?
I tako dan prolazi kao svaki.
Treba još do dućana… Uzet će usput dok ide kod mame. Stavila je vrećicu s otpadom u hodnik, stala pred ogledalo, da se malo dotjera. Za ženu preko šezdeset izgleda prilično dobro nekoliko sitnih bora oko očiju, to je sve. Lice simpatično, kratka svijetlosmeđa kosa i decentne naušnice. Možda su joj obrazi malo splasnuli.
Treba uzeti crni kruh za mamu… I maslac, razmišljala je, povlačeći olovku na usnama, kad netko zazvoni na vrata.
Ulaz im je imao portafon. Tko li sad? Možda susjeda teta Sonja. Nju je povremeno pozivala na kavu.
Antonija, još s ružem u ruci, otvori vrata.
Pred njom stoji svjetlokosa cura s repićem, u prugastoj majici, tamnoj hudici i trapericama, s ruksakom na ramenu. Antonija je kasnije prisjećala se svakog detalja, ali tada je vidjela samo lice djevojke i zamotanu bebu u smeđem pokrivaču u njezinim rukama.
Napete čeljusti, blago skupljene oči, dubok uzdah, korak bliže i nagli pokret ispružila joj je zamotuljak i kratko rekla:
Ovo je za Vas!
Antonija je po navici primila dijete ruž je i dalje držala. Osjetila je težinu u naručju, spustila pogled… Bože moj, pa to je dijete!
Kad je ponovno podigla pogled, djevojka je već bila na stubištu.
Antonija je izašla za njom, nije joj još bilo jasno zašto joj je dano da drži dijete?
To je dijete od Igora, a ja moram na fakultet…, djevojka je brzo koracala prema dolje.
Vrata na dnu zgrade zalupila su se.
I ništa…
Antonija je još stajala, pa polako ušla u stan, pogledala vrećicu i pomislila: Kada dođem do mame, moram izbaciti smeće.
Na podu je bio tuđa torba. Nije ni primijetila kada ju je djevojka ostavila.
Tek kasnije, kad je uzela zraka, shvatila je.
Isuse Bože! Pa to je živo dijete! I što je ona ono rekla? Dijete od Igora?
Jasno se sjećala Igora.
Držeći dijete, Antonija je ušla u dnevni boravak i spustila se na kauč. Da, sigurno je rekla Igora.
Kojega Igora?
Antonija ima samo jednog sina zove se Franjo. Oženjen, žive supruga i on s dvoje djece u Zagrebu, ona sama ovdje u Rijeci.
Antonijin muž, Tomislav, preminuo je prije pet godina.
Sve joj je bilo nejasno… A tada je beba u naručju promeškoljila. Brzo ga je položila na kauč, odvila.
Bebica u pamučnom kompletiću, sićušno i slatko, duda u obliku žabice, staro najviše mjesec dana.
E, mala dušo, ma nemoj plakati… umirivala je malenu, koja je opet čvrsto zaspala.
Antonija se tada sjetila torbe. Unutra dvije bočice, konzerva s adaptiranim mlijekom, paket pelena i još nešto odjeće.
I dalje je iščekivala. Sad će netko pozvoniti, djevojka će se vratiti, ispričati se, uzeti dijete, i sve će opet biti kao prije: odvoz smeća, dućan, mama…
Čak je i dovršila šminkanje, povremeno stajala na prozoru, gledajući niz ulicu.
Gdje je ta djevojka? Tko se tako ponaša?
Ubrzo je beba postala nemirna. Antonija je stajala iznad nje, nesigurna. Ovo nije njezino dijete, smije li ga uopće presvlačiti, hraniti? Opet je pogledala kroz prozor… Čekala…
Ali, uskoro je skinula kompletić. Pod njime – benkica i štramplice.
Djevojčica.
Tek tada ju je preplavio strah od odgovornosti. Shvatila je što se dogodilo: ostavljena je s tuđim djetetom!
Igor… Igor…
A što ako…?
Franjo je znao prošetati, kao momak nije baš bio miran. Bilo je i cura, bilo je i drama i dovodio ih je doma, ali to je završilo s brakom.
A brak mu izgleda skladan. Istina, često je pod stresom zbog svoje male firme i obitelji, no zadnje vrijeme sve ide nabolje splatili su kredit, kupili novi auto, klinci su porasli…
Dobro, mala, idemo, presvući ćemo te…
Bože, što je ovo? Napustila je bebu njezina mama?
Glava joj nije pojmila što se događa, ali su zato ruke radile iz navike: spretno je zamijenila pelenu, stavila opet štramplice, podignula djevojčicu na ruke i uputila se u kuhinju trebalo je napraviti adaptirano mlijeko.
Tada je zazvonio telefon. Teškom mukom se javila jednom rukom.
Zašto si se dugo javljala? zvala je mama.
Ma, evo, ništa posebno… Što si htjela, mama?
Jesi u dućanu bila?
Nisam još…
Znaš što bih htjela?
Govori, mama, ne da mi se nagađati.
Kruške. Ali ne one kao prošli put, nego one prije toga…
Dobro.
Znaš koje mislim?
Sjetit ću se.
One s dugim vrhom i crvenkastim bokom, slatkaste… Samo da su mekane. Nemoj opet kao prošli put. One…
Djevojčica u naručju se migoljila i cvilila.
U redu, mama… Shvatila sam.
Što je to kod tebe?
Televizor.
Mhm, čekam te, a ti primaš televizor… Gasiti ga i opali do dućana prije nego nestane kruha.
Antonija je prekinula poziv, ljuljala djevojčicu, čitala upute s konzerve o pripremi hrane.
Ne, nešto se mora napraviti!
Franjo!
Sad je kraj svibnja… Znači… Antonija je brojala mjesece.
Pa u kolovozu je bio na službenom putu u Novoj Gradiški. Je li se možda predstavio kao Igor? Ne vjerujem baš, ali tko zna.
Zagrijala je bočicu, provjerila temperaturu na zapešću.
Lijeva ruka joj se već umorila od držanja bebe. Dobro više nije navikla na djecu nekada je mogla nositi i devet kilograma, ali ovo…
Što učiniti? Treba li zvati policiju, 192? Ali nije bila sigurna.
A što ako je to stvarno Franjino dijete? Antonija je pažljivo gledala djevojčicu. Možda je slična unuci Steli…
Što onda? Skandal, nevjesta mu nikada ne bi oprostila. Djeca?
Sama pomisao na to parala joj je dušu.
Evo, mala, samo polako…
Djevojčica je s užitkom sisala, polako sklapajući oči; Antoniji je bilo toplo oko srca, njezin osmijeh bio je dovoljno dokaz da joj to fali.
Kad je mala zaspala, Antonija je, pazeći da je ne probudi, sjela do njih, uzela telefon i nazvala sina. Nedostupan.
E to je peh…
Odlučila je neće žuriti. Ne želi sina uvaliti u nevolje, još se nadala da će se djevojka predomisliti i vratiti. Nije ona izgledala na problematičnu, vjerojatno studentica, sitna i zbunjena.
Mami nije ništa rekla ne bi mogla izdržati val briga, nagađanja i zastrašivanja.
Nazvala je unuka Marka, pitala gdje joj je tata. Saznala je da je otišao na nekakav posao oko plinskih instalacija, negdje u Gorskom kotaru gdje nema signala. Vratit će se tek prekosutra. Svako večer kratko zove mamu, sve je u redu.
Ajde, Marko, mogli ste mi reći, gunđala je Antonija.
Ali znala je da Franjo putuje zbog posla i da joj nije dužan davati detaljne izvještaje, samo bi sada rado popričala s njim.
Nazvala je snahu Suzanu i zamolila je da javi Franji da je nazove čim može.
Je li sve u redu, treba što prenijeti? pitala je Suzana.
Ma ne, samo neka se javi, molim te…
Suzana je obećala.
Mama, izvrnula sam gležanj, ne mogu doći danas, slagala je majci u sljedećem pozivu, Ali imaš još juhe, kruha ti ne fali…
Mama je uzdisala, zapitkivala, prijetila se doći k njoj (da nije tog petog kata), još pet puta je zvala.
Poslije toga, Antonija je lakše disala, maknula bijele hlače, obukla kućnu haljinu, sjela do djevojčice i promišljala bez nervoze.
Možda nije bila pri pameti kad je uzela to dijete. Ali kao da nije ni imala izbora. Pa djecu znaju ostavljati i na pragu.
Što je sprječava da odmah javi policiji i riješi se odgovornosti?
Prvo, strah za sina, makar on nije Igor. Što ako ipak jest, ako joj je lagao? Drugo, ne da joj se sada prolaziti kroz ispitivanja i pisanja. Treće, nešto ju je mučilo oko same djevojke. Onaj njezin pogled stalno je bio pred Antonijinim očima: pogled majke na granici očaja, bijesa i opravdanosti.
Morala se nekome povjeriti. A kome, ako ne staroj prijateljici?
Viktorija, dođi, šokirat ćeš se ostavili su mi dijete…
Viktorija se nije šokirala; odmah je počela logički analizirati, obećala je doći nakon posla.
Polako, Antonija, ne paniči. Prvo treba naći Igora.
Koga Igora? pitala je Antonija.
Oca. Ima li kod vas u zgradi ikakav Igor?
Koliko znam, više od pedeset stanova, devet katova… možda je zamijenila stan?
Možda je zgriješila. Ali može biti i da je Franjo nešto zbrljao. Probaj ga dobiti.
Cijeli dan je prošao uz skrb oko djevojčice. Antonija je tražila na internetu o pravilima hranjenja beba, naišla na milijun savjeta, masirala malu, okupala je, izmasirala kremom, čak joj pjevala uspavanku.
Kako je gležanj? Je li sutra dolaziš? zvala je mama.
Antonija je bila sigurna da će se sve do sutra riješiti, obećala sutra doći.
Viktorija je došla i odmah krenula istraživati. Pomno je pregledala stvari male. Obišla je nekoliko susjeda, pričala nešto o pismu za Igora i…
Imam! uskliknula je kad se vratila.
Tiše malo! Antonija je tiho, mala je tek zaspala.
Ali mala se ipak probudila, zaplakala, a Viktorija je tiše rekla:
Na šestom katu, u istom hodniku, živi Igor, po svemu odgovarajući opis.
Uvjerena sam da je cura zamijenila kat, idemo do njega.
Kamo?
K Igoruuu, naravno, potvrditi. odlučna je Viktorija.
A ako samo slegne ramenima?
Stisnut ćemo ga nekako.
Antonija je bila daleko manje uvjerena, no krenule su. Nije išla liftom, tiho su se popeli, pozvonile.
Tko je? stariji glas.
Zovemo Igora, odgovori Viktorija.
Otvorila je starija, pogurena žena, pogledala ih, pa učinila mjesto i dozvala: “Igor! Opet tebe traže…”
Iz sobe je izašao niži mladić, s kratkom bradom, pomalo raščupan.
Dobar dan, vi ste zbog laptopa?
Laptopa? iznenadi se Viktorija, Ne, zbog drugog. Vidite, Antoniji je, čini se, greškom ostavljeno vaše dijete.
Pauza. Nije im vjerovao.
Dijete?! izbuljio je oči To nije moje!
Onda čije je? U zgradi ste jedini Igor, napeta je Viktorija.
Nemam djece… uvjerava ih.
To još treba dokazati. Antoniji su greškom ostavili dijete, mislimo da je zabuna.
Daj stani malo, Viktorija, Antonija je bila uvjerena da nije taj. S četvrtog sam kata. Jutros mi je došla cura, ostavila mi bebu, baš malog curicu. Samo je rekla da je od Igora i otišla. Nemam ja Igora, vjerujete?
A što ja s tim? pita Igor.
Ne želite priznati? gunđala je Viktorija.
Ma kakvo priznanje? Dođite pa pogledajte sami, nudio se.
Sigurno niste imali nekakvu vezu prošlo ljeto?
Vez(e)? Ma dajte, kakve veze… Meni je internet veza najjača, ali stvarno…
Znate li možda ime te djevojke?
Nemam pojma, nikad ju nisam vidio, smeteno će Igor.
Antonija je slegnula ramenima i povukla Viktoriju. Krenule su dolje.
Možda mogu pomoći? IT-jevac sam, mogu nešto na fejs objaviti, pa možda pronađemo majku… predložio je Igor.
Ma ne, hvala, Antonija je odmahnula rukom. Po zakonu mora zvati policiju, a ona još nije bila spremna.
Šteta odgovorio je Igor Ako ćete trebati nešto, tu sam, radim od kuće.
Vidi ti današnje mlade, ni iz pidžame ih ne izvučeš šapnula je Viktorija.
Ne laže. Informatika mu je vrhunac, a zavodnik sigurno nije.
Nazvala je ponovno Suzanu. Ovaj je put jedva našla vremena između Stelinog plivanja i Markove nogometne opreme.
“Sve ću sutra riješiti!”
No kako je legla, opet joj je pred očima bila slika one djevojke: nemoćna, očajna, ali uporna nada u pogledu. Što će biti s malom ako zove policiju?
Noć je bila užasna. Antonija je na svaki šum budila, nosila bebu po sobi, pripremala joj mlijeko. Tek pred jutro zaspale su obje.
Probudio ih je poziv mame.
Kakva noga? Dolaziš?
Antonija je pogledala van, pa na bebu:
Dolazim.
Kruške kupi, i…
Djeci treba šetnja, pa je od šalova izradila neku vrstu nosiljke i, s nekom iskonskom radošću, nježno obukla malu. Odjeća, usput rečeno, gotovo nova, lijepa. Pošle su do dućana.
I čak joj se svidjelo hodati više nisu sami. Samo… peti kat.
Što je to? mama je gledala začuđeno.
Nije što, tko je. Evo ti vrećice, predala je pakete i ušla u boravak spustiti bebu, pa i sama leći.
Otkuda?
Ma zamolila me Nada, skratila kosu kod frizera pa je ostavila unuku, na sat vremena kod mene.
A tvoja noga?
Prošlo me.
Obje su gledale curicu.
Vidi kako grabi prstiće! A kako se zove?
Nisam pitala. Samo na kratko sam ju uzela.
A kak’ možeš dijete uzeti bez da znaš ime? korila je mama.
Antonija si je ozbiljno razmišljala koje ime joj pristaje. Zašto, ne zna, ali imala je potrebu pogoditi kako ju je mama stvarno nazvala.
Kad je stigla poruka sin je dostupan! Sjela je s djevojčicom u naručju, odmah ga nazvala.
Što? Mama, jesi dobra? Ja sam u braku, odgovori Franjo nakon što mu je objasnila.
Ali dijete su donijeli baš meni, možda… ako je Igor zapravo ti…?
Ja sam Franjo, sama si mi to ime dala. Greška je to. Odmah zovi policiju, želiš, mogu ja…
Ne, ne, sama ću… Samo, mala je gladna, šetale smo, pa sam uzela svježu bočicu… Samo tren…
Mama, molim te! Zovi odmah policiju! Počinjemo me brinuti…
Smiri se, sve je dobro, mala je toliko simpatična…
Trebala si uzeti Pavinog malog u podstanare za društvo… Ne sviđaš mi se takva.
Ma gluposti. Sad ću sve riješiti…
Naravno da nije odmah nazvala. Dječica je gladna, treba i pelenu promijeniti. Toliko posla! Kad sve završi, javit će se Viktoriji, i…
Ah, morat će ju predati. A kamo? U dječju polikliniku, svašta… Prema iskustvu, Antonija je znala kakvih je bolnica i lakše joj je bilo vjerovati da je djevojčici kod nje najbolje.
Ali… Sutra radi, to je prvo. Drugo, ovo je stvar za policiju, ne može čuvati tuđe dijete tek tako…
Sin je u pravu.
Umorna je bila, ali i sretna jer su joj dani bili puni smisla.
Zaspala je do malene curice, skupa s njom.
Probudio ih je uporan zvuk zvona.
Antonija pažljivo skloni ruku ispod bebe, pogleda kroz špijunku i preblijedi. Otvorila je vrata.
Gdje je? Komu ste ju dali? Zašto niste odmah prijavili? Na vratima je stajala ona ista mlada majka, djevojka koja joj je ostavila dijete. Oči pune straha, u majici i kratkim hlačama, iako je vani bilo svježe. Dah joj je bio težak, pramenovi kose rašireni.
Zašto nisam prijavila što? Antonija još pospana.
Da niste vi… uvjereno će djevojka.
Možda zato što sam baš ja. Ali brzo ste pobjegli.
Samo vi znate gdje je, zar ne? u očima joj je bila molitva.
Antonija je napravila korak unazad. Uđite.
Djevojka je jedva došla do dnevne, spremna tražiti adresu djeteta, ali kad je ugledala curicu, sjela je na tepih i briznula u plač. Jecala je glasno, ramena su joj podrhtavala. Antonija ju je podigla, dala vode, čaja, čokolade…
Jedi, pojesti nešto da se ne srušiš, Antonija se u trenu pretvorila u medicinsku sestru.
Naposljetku se djevojka ipak smirila, ispričala svoju priču.
Ime joj je bilo Ljiljana, a bebi Mila.
Priča svakodnevna, životna. Ljiljana je studentica medicinske škole, baš one koju je Antonija završila prije četrdeset godina.
Dolazi iz malog sela pokraj Vrbovskog. Zaljubila se prošlog ljeta. Momak iz Rijeke, Igor, student. U jednom stanu 21 bila je samo jednom. Igor je obećavao brak, nije bježao od djeteta, hrabrio je i pričao kako će njegova mama pomoći.
A poslije Nove godine nestao telefon ugašen.
Znala je gdje studira, imala je podatke. Pisala mu je, povremeno odgovarao, ali ubrzo sve blokirao.
Kod kuće je otac popustio, maćeha bi još i pregrizla, ali otac ju je prozvao svakakvim imenima, istjerao iz doma, rekao da neće plaćati školovanje.
Ostala je trudna i sama u studentskom domu. Tu i tamo bili su sitni euro od tete no nije bilo dovoljno. Učila je, trudila se. San joj je bio postati medicinska sestra.
Rodila je u Rijeci, vratiti se u dom nije mogla, dva tjedna je kod prijateljice bila. Naježeni su joj svi živci, kad je izgubila stan, novce, a na internetu ugledala fotografiju Igora zagrljenog s drugom djevojkom.
Sjetila se obećanja mama će pomoći. Zaledila je osjećaje i otišla do stana br. 21.
Tutnula dijete, potrčala do autobusa, suze su same tekle. Cijelu noć je učila, nastojala ne misliti na kćer. Rano ujutro pokušala je doći do Igora porukama, napisala mu da će nakon ispita uzeti dijete. Tada je on prvi put odgovorio da on nema pojma o nikakvom djetetu.
U strahu se odmah vratila, pohitala iz studentskog doma shvatila je, zamijenila je zgradu, Igor je stanovao u drugoj devetokatnici, u istoj ulici, isto 21. stan.
Vidjela sam njegovu mamu na fotografijama. Baš kao vi slična frizura… Majko mila, što sam ja napravila! sakrila je lice u dlanove.
Kroz cijeli život mislim ovako: najveća je ludost stvoriti remek-djelo i odreći ga se kao svog djela. Gledala sam tvoju Milu i mislila kakva majka može ostaviti takav dar? Neka si se vratila. Kamo sad ideš? Opet predati kod Igora?
Ma ne, odmahuje Ljiljana Cijeli sam dan ludjela. Noću nisam oka sklopila, svu sam Miu tražila rukama, prsa me bole… Dosta je. Naći ću način. Još malo ću biti u domu, do kraja ispita, pa ćemo vidjeti.
Ostavit ću te kod sebe, barem mjesec, pa ćemo lako dalje. Kad imaš ispit?
Prekosutra… ali…
U redu, onda tako. Ostaj kod mene. Sutra ćeš se spremati za ispit, danas idi po stvari i knjige. Imaš mjesto u hladnjaku, mogu ti pomoći i oko bebe… Ja ću na posao. Sve će biti u redu.
Ljiljana je ubrzo zaspala pokraj male Mie.
Viktorija, čuj… nije Franjina, nazvao me, nije ni od susjeda… Zamisli, ostavljam je tu ne galami! Kako sam sretna da nisam odmah obavijestila policiju!
***
Mlijeko je išlo, ispit je položen s dobrom i odličnim. Antonijina mama je sada češće viđala Ljiljanu nego Antoniju. Peti kat…
I, gle čuda! Savjete Ljiljane mama je slušala i bez pogovora.
Pa ona ima svježe znanje. Pametna cura!
Kad su ispiti prošli, Ljiljana je našla posao kao dežurna u sivoj službi uz pomoć Antonijinih veza. Nova se prijateljica često savjetovala s Antonijom oko posla, osjećala je da je medicinsko znanje njezin pravi put.
Susjed Igor uskoro je shvatio da njegovoj baki treba prava njega. Injekcije joj je prva dala i to Ljiljana.
Na jesen se Ljiljana s korpicom stvari i Milom preselila dva kata više, da pomaže babi Igora, a usput liječi razočaranje u vječnu ljubav… i piše svoj život ponovo, ispravnim rukopisom.
***
Sad kad se svega prisjećam, shvaćam nekad treba samo ostati miran i saslušati, pomoći drugome. Život je nepredvidiv, a blizina i malo razumijevanja mogu potpuno promijeniti međusobnu sudbinu. U tom spletu, pomogao sam i sebi i drugima. To mi je najveća nagrada.
