Osveta na rate
Milka Lukić je odavno poznata po svom neumornom znatiželjnom duhu. Sve je o njoj bilo znati, a pogotovo o drugima. Ne postoji kutak u zgradi koji bi joj bio stran vrata, hodnici, dvorišta; sve je pod njezinim budnim okom. Te večeri joj pažnju zaokupi Lea, taman kako izlazi iz svog stana. Milka ne gubi vrijeme, podkrada se kao da ulazi u neko polu-snovno stanje, ni sama više nije sigurna bije li to stvarnost ili čudan film.
Je li, Leice, vi ste se s Tinom posvađali? izgovara Milka s osmijehom koji miriše na svježu kavu i spletke.
Lea jedva zadrži uzdah koji joj titra u grlu, suzdržano pristojna, mada joj se u glavi roji: Da je Milka bar gljiva koja naraste i proguta sama sebe! Da je mogu vratiti natrag u stan, zakucati vrata daskama, pa nek’ više ne izlazi! Nema od nje mira ni za života ni u snu.
Stavlja najbolji osmijeh:
Ma Milka, odakle vam to? izgovara, osjećajući kako joj u stomaku ključa.
A onda, usred lebdećeg hodnika, kao da podovi plešu, reče još:
U nas je sve dobro, možda ćemo uskoro u općinu po papire.
Milka nakrivi obrve tako da izgledaju kao dva galeba iznad usidrene barke.
Je l’ da? Baš čudno… Kad mi je bilo lijepo s mojim Ivicom, nije svu robu iznosio iz stana kao da seli u Irsku oštro dobaci, usne joj se zloćudno izvijaju.
Lea osjeti stezanje usisava je nevidljiva struja, i vrijeme i prostor vise, granice se smekšaju. Zna ona dobro na kakve spletke misli Milka, ali ne želi joj dati ni tračak goriva.
Možda ste krivo vidjeli, puno smo tog naslagali po ostavi, smeća se skupilo koliko i prašine pod ormarom dobaci, praveći se kao da ima sav svijet pod kontrolom.
Gotovo je stigla do sljedećeg kata kad opet, kao zavijanje vjetra na buri, začuje Milkin glas.
A naravno… Smeće u koferima pa u auto, je l? Kako toga prije nisam svjesna bila pucketavi smijeh, zrak ispunjen mirisom stare gume.
Lea zastane, stisne ručku torbe, ali ne okrene se. Ona zna: pokaže li slabost, Milka će to razglasiti do utorka. Duboko udahne, igrajući se smirene maske.
Uvijek vama, Milka, samo za šalu i zafrkanciju ispali kratko, pa nastavi uspinjanje. Ne da na sebe. Lijep pozdrav.
Ali Milka sanjiva, uporna, kao stara fikus u hodniku ne odustaje. Njen glas zvoni kroz stepenište, prodire, sapliće.
Ha-ha, trči mala, ali kasno je! vrišti Milka, uživa i proživljava sve te sapunice koje su joj postale stvarnost Tvoj Tin nije otišao taksijem, došla je po njega neka plavuša, prava grdosija. Ti joj nisi ni do koljena!
Lea zatvori oči na sekundu, ključeve stegne u šaku. Ništa ne odgovara, zna koliko bi trebalo vremena prije nego Milka popusti. Drži se, odlazi u svoj stan i zalupi vrata sad suviše tiha, onda preglasna, sve to pod debelim slojem nelagode.
U mislima joj igra: Ko zna što sve padne na pamet toj usamljeničkoj duši… pogubila je granicu između života i televizije. Dođe joj dan pa svijet pretvori u neki svoj, zaleđen među prašinom i mračnim poslovima.
Tin nije takav… šapuće Lea, pokušavajući razuvjeriti samu sebe. On me ne bi pustio tek tako Zar ne? Samo su to Milkine priče! Tin mene voli, planirali smo zajedničku budućnost.
Unutra tišina, a onda kao da iz praznine provali blještavilo juri bijela, paperjasta maca. Snježka! Proleti ispod stola, mjauče, trese se od siline. Oči joj svjetlucaju, kao dva spljoštena smaragda.
E, Snježka, gladna si, anđele moj? smije se Lea, uzima mačku u naručje, mazi je po mekanom krznu.
Mačka se stisne uz nju, prede, udara glavicom po bradi. Nevidljive niti skladaju Leu, sve brige sive doline se miču. Snježka pogleda prema kuhinji, jasno: Nisi nas nahranila!
Ajde, ljepotice, sad ćemo srediti večeru, onda ćemo zajedno vidjeti što je s Tinom govori, vadi hranu iz ormarića.
Snježka uživa u granulama, pogledava Leu svakih nekoliko ugriza kao da pita hoće li ponovno ostati sama. Lea sjedne pokraj nje, srce polako popušta stezanje, ali misli su opet teške.
Tin bi uvijek nahranio mačku. Bilo da se ljutio ili ne, za Snježku je uvijek bilo svježih granula, nekad i previše. Čak bi se šalio dok ona, gladna, jede, a njemu se počnu skupljati dlake na crnim hlačama.
Gledajući kako mačka krcka večeru, Leu iznutra opsjeda nemir: Zašto je danas drugačije? Zašto Tin nije ostavio hranu?
Teška misao zajaše kao val. Riječi stare susjede pretvore se u šapat svjetla ne može ne provjeriti. Prolazi kroz hodnik svaki korak kao kroz magleni park. Otvara ormar; zrak vibrira prazninom. Nekoliko zaboravljenih košulja vise, kao dječji crtani junaci kojima su noge otpale. Prašina tiho pada na pod. Sve je prazno, praznkasto, napušteno. Lea prođe dlanom po ramenu vješalice, ali ništa se ne vraća. Sve su stvari nestale.
Možda je Milka bila u pravu… misao zaboli jače od snova.
Zatvori Lea ormar, nasloni se na njega. Tišina stana sada zvuči puno glasnije nego prije. Snježka dođe, trlja se uz nogu, prede Tu sam, ne boj se. Lea teško uzvraća osmijeh, misli joj zgrčene oko Tine, oko neznanja.
Tada zapipa zvuk mobitela, oštar, reže kroz san. Trese joj zglobove. Pogleda Mili.
Drhtavim prstima otvori poruku. Samo par riječi, dovoljno da tlo nestane pod njom:
Dosta mi je. Gotovo je.
Sve oko nje se zamrzava, slike nestaju, zidovi se tope, preostaje samo šum i te riječi, iznova.
Prigušeno, upita:
Nisi mogao reći u lice, Tine?
Potone na kauč, mobitel sklizne na jastuk. Snježka u trku doskače u naručje, baca se na koljena, prede, traži maženje. Maži me, sluškinjo, sada je moje vrijeme.
Lea nasmiješi se, gorko, kroz suze. Prisloni mačku čelo o krzno. Snježka, koja inače ne podnosi duga maženja, ovaj put ostaje. Prede tiho, sklupča se sad ona čuva svoju vlasnicu.
Toplina mačke polako otapa mrak u Leinoj utrobi. Suze cure, ali ne bježe niti ih skriva. Samo sjedi, drži Snježku.
Što ćemo sada, Snježka? šapuće kroz suze.
A mačka tiho prede: Tu sam. Bit će dobro.
*********************
Godina kasnije.
Lea sjedi u dnevnoj sobi, zamotana u pleteni prekrivač, pred njom šalica čaja, na koljenima roman. Zvono na zidu pokazuje jedanaest navečer. To je vrijeme kad se svatko polako sprema za spavanje, ali Lea ne žuri. Noć je gusta, a tišina ima boju mokre trave.
Tada zvono. Jasno, prodorno, razdire tišinu. Vraća je u san.
Tko je to sad? misli Lea. Pristojni ljudi spavaju ili sanjaju, svi osim Milkinih duhova.
Telefon ne prestaje zvoniti. Netko uporan, netko kome je ponoć samo dobar vic.
Lea frustrirano uzima mobitel, oštro pritisne tipku:
Halo?
Leice, bok! Dugo se nismo čuli glas zvoni, poznato, netko iz davno zaboravljenih dana.
Srce joj jedan otkucaj propusti, pa udari triput. Tin.
Drži mobitel kao razlomljeno ogledalo, pokušava zadržati staloženost. Pitanja u glavi sijevaju: Zašto sada? Što hoće? Što misli da će Vukovar postati Pariz? Da može prošlost obrisati tipkom?
Ali izgovori samo:
Što hoćeš, Tine?
Glas hladan, ravan, netko bi rekao da se između njih prostire cijela Jadranska obala.
Ponovi još jednom, da slučajno ne bude zabune:
Reci točno što želiš.
S druge strane kratka pauza, poput tihe bonace. Tin najednom počne glumiti grižnju savjesti, riječi vrludaju iza staklenih rečenica:
Znaš, znam da sam sve zeznuo Ali nisam ti mogao tada objasniti, sve se raspadalo. Imao sam problema, nisam te želio vući u to A znaš što? Nikada te nisam prestao voljeti. Sve je sada bolje i želim da bude kao prije.
Lea zatvori oči, osmijeh joj sklizne, gorak kao pelin. Problemi da. On je imao potrebu za bogatijim, ljepšim to su ti njegovi problemi. Sjeća se večeri kada ga je vidjela s onom plavušom, sa savršenim noktima, na ribljoj večeri u centru grada. Pogled je spustio, kao krivac iz dječje predstave.
Ne želi ni mrva toga u glas. Samo smireno vraća pitanje:
A jesi siguran da sam još uvijek sama?
Tišina, guste minute kroz kabel, teško se probija misao do Tina.
Lea mirno čeka. Zna, sada je na njenoj strani voda.
Ti mene voliš, tako da nema šanse da imaš ikoga osim mene! Tin samopouzdano, nimalo promijenjen. Lea sprečava smijeh, ironija joj titra pod jezikom.
Baš si uvjeren izgovori, lako, par riječi, taman toliko da ga ostavi na rubu.
Već je htjela spustiti, prekinuti taj teatar, kad joj sine ideja. Slatka, izdajnička misao.
Možda možemo ponovno, ali ovaj put kako treba kaže, odmjereno, kao da vodi važan poslovni razgovor.
Na drugom kraju zbunjenost, a onda kao dijete pred besplatnom čokoladom.
Može, naravno! To stvarno želiš?
Lea promijeni ton, sada sve određuje pravila:
Samo k’o u filmu, Tine. Cvijeće, restorani, pokloni. Mjesec dana, pa ćemo tada odlučiti hoćemo li opet zajedno. Ako se potrudiš, možda opet idemo dalje. Prvo večeru, u onom kafiću gdje smo se prvi put poljubili.
Dolazim! Jedva čekam! Tin zagrmi oduševljeno.
Ona prekine poziv, tišina zatreperi. Sad smirenje nije opterećenje, nego snaga. Lea se prvi put nasmiješila iskreno.
Sutra počinje nova predstava ona je sada ona koja vuče konce u ovoj snovitoj igri.
***********************
Tin se sljedeći mjesec trudi biti najbolja verzija sebe. Skupi sve kune iz slamarice, kupuje cvijeće, kavu, vodi Leu u restorane po Jarunu i Gornjem gradu, sluša njene priče o izložbama, šetnje duž Kamenitih vrata. Kad predloži kazalište, škrguće zubima, ali kimne.
Traje to samo trideset dana, pa će biti opet po mom misli Tin, povremeno brojeći koliko je potrošio.
Novci lete, svaki izlet ili večera odvlači još koji euro (ili kunu, negdje na granici stvarnog i nestvarnog), ali Tin to svađa kao ulaganje u bolju budućnost kad je vrati sebi, sve ostalo će biti lakše.
Prati svaki njezin hir, svaku naviku, planira čak i boje zavjesa za dnevnu sobu. Lea lista kataloge, izgovara snove, a njemu more ljutnje raste pod kapcima.
Koliko još tih zavjesa? misli.
Ali uvijek kaže: Naravno, najljepše što ima.
Prolazi mjesec. Posljednji dan finale ideje, markiran crvenom olovkom na kalendaru. Tin s nervozom razmatra neki jeftini prsten, kupljen samo da glumi teatralnost.
Zaprosit ću je, neka misli da sam ozbiljan. Polako, pa ću kasnije promijeniti taktiku, naći nešto bolje planira.
Obučen savršeno, pregledava se pred vratima. Večer koja će sve promijeniti
***************************
Tin sjedi u već praznom kafiću u neposrednom centru Zagreba. Mjesto do prozora. Prsten u džepu, ogroman buket ruža na stolcu do njega sve, da proizvede dojam važnosti.
Lea kasni. Pola sata, sat. Tin pogleda na sat, pa kroz prozor u noćni grad.
Na mobitelu napiše poruku, pa opet zove. Ništa. Drugi pokušaj, treći. Tišina. Proučava ekran dok ne stigne hladan SMS:
Ti si me razočarao. Više nisi kao prije. Zbogom.
Tin bijesan, telefon se raspadne o pod. Kad pogleda, mobitel je skliznuo pod susjedni stol. Digne se, uzme buket, baci ga u obližnji koš.
Kako mi je ovo mogla napraviti?! viče, ljudi se okreću, on ih ne vidi. U njemu bura, bijes, još više praznine.
Ne zna da, iza krajolik pokrivene lipe, Lea stoji i promatra. Gleda svaku njegovu kretnju, svaki njegov uzdah, baš kao što je on nju nekad gledao kroz prozor Milkinog stana. Sve joj je jasno grimasa, lažno smijuljenje, plan o budućnosti koji je trajao samo do prvih problema.
Slučajno je čula kako Tin jednom razgovara s prijateljem na terasi: sve je ovo samo proba, privremeno, dok ne nađe bolju.
Srce joj stegne, ali u isto vrijeme donese odluku. Ne želi biti prolazna statua u Tinovoj priči, rezervni igrač u njegovom snu. Zato je pustila da sve ode hladno, bez riječi, kako je i ona bila jednom izostavljena.
Dok Tin odlazi iz kafića, Lea se osmjehne. Osjeti olakšanje, tišinu koja je njezina i ničija više. Nema mržnje, samo oslobođenje.
Ništa nije slađe od osvetničke hladnoće promrmlja, penjući se ulicom u novi život. Bez laži, bez Tinove sjene, samo ona, Snježka i miris slobode.
