Ljubomora najbolje prijateljice.
Dnevnik, Zagreb, kolovoz.
Prijateljstvo između mene i Mirne traje doslovno otkad znamo za sebe. Još dok su nas mame vodile u park Grič, mi smo se igrali u pijesku, svađali oko kanticâ i mirili dijeleći jedan lizalicu ili priče o prvim simpatijama još u trećem razredu osnovne škole. Bili smo nerazdvojni, prava institucija; toliko rijetko su nas viđali jednog bez drugoga da su nam tepali blizanci.
U djetinjstvu, sve je bilo ravnopravno iste odrane koljena, iste traperice s Hrelića, iste igračke. Ali do šesnaeste, razlike su postale sve uočljivije.
Mirna je procvjetala kao što ruže procvjetaju na dalmatinskom suncu. Visoka, vitka, tamne guste kose koju joj je mama puštala bojiti u kestenjastosmeđu, lice čisto i mirno na pubertet, nikad problem s prištićima ni s jeftinom šminkom. Roditelji su je tetošili, bez problema su joj kupovali nove haljine ili maskare vrhunskih marki, govoreći da “mladost zaslužuje radost”.
Moji roditelji nisu imali takav stav. Mama, stroga liječnica s uvijek zategnutom punđom, smatrala je da su moji tanki svijetloplavi pramenovi najbolje u kratkoj, gotovo dječačkoj frizuri. Tata, majstor traser u jednoj maloj radionici, grmio je na svaku pomisao na šminku: Pametne cure ne idu našminkane!” Kod kozmetičarke nisam mogla ni sanjati; svaka kuna brojila se. Tako sam ja, Lana, uvijek bila s kratkim, bezbojnim kosom, u širokim džemperima i s licem izranjavljanim aknama.
Mirna je sa sedamnaest već znala sve iz domaćih časopisa. Zamišljala je da svaka cura ima u sebi ljepotu, samo je neka treba otkriti. Dovukla je k meni sušilo za kosu i od moje kratke beživotne frizure napravila poprilično smion irokez. Donijela iz apoteke jeftine, ali učinkovite kreme protiv akni. Donijela mi i svoj crni dolčevitu i uske jeansice i kad sam se vidjela u ogledalu, nisam prepoznala sama sebe. Moje noge su došle do izražaja, moje oči, uvijek skrivene ispod šiški, odjednom su blistale.
– E, gledaj, pa ti si, zapravo, prava mala bomba! nasmijala se tada Mirna.
Pocrvenjela sam. “Bomba” je zvučalo kao parodija na kompliment. Odjekivalo je to pokroviteljstvo.
Obje smo upisale ekonomski fakultet u Zagrebu. Roditeljski nadzor je popustio, napokon sam mogla udahnuti punim plućima. Odrasla sam kosu, naučila izvlačiti oči tušem, počela nositi nešto ženstvenije. Mišje plavu boju zamijenila sam toplom bakrenom, odmah sam drukčije izgledala. Imala sam i ja par udvarača, ne mnogo, ali sam ih imala.
Ali etiketa one manje lijepe prijateljice Mirne i dalje mi je visjela za vratom. Za muške sam bila prihvatljiv bonus kad je bilo očito da s Mirnom nemaju šanse. Mirna je bila kraljica, lebdjela je iznad svih kao paunica. Frajeri su za nju pravili spektakl poklanjali ruže, vodili u trendi kafiće, neprestano ju pokušavali osvojiti. Ona je to uzimala zdravo za gotovo, s dozom blagonaklonog humora.
Ja sam gutala knedlu svaki put kad bi Mirna s onim poluosmijehom odbijala nekog tipa. Toliko sam htjela biti ona bar jednom. Osjetiti da si u središtu pažnje. Da imaš moć. Ali moje utjehe bili su rijetki komplimenti i njezina stalna prisutnost.
Sve se promijenilo te jeseni na drugoj godini, kad su se u našu ekipu priključila dva starija kolege s novinarstva visok, mudrog pogleda, Ivan i njegov duhoviti prijatelj Dario. Kemija između Mirne i Ivana planula je u sekundi, kao da je netko upalio bengalku. Zastali su, gledajući jedno drugo, kao da su zaboravili tko je oko njih.
Dario je bez okolišanja krenuo šarmirati mene. Bio je simpatičan, šaljiv, ali srce mi je zauvijek bilo poklonjeno Ivanu. I boljelo je svaki put kad bih ga gledala kako promatra Mirnu pogledom iz kojeg sam ja mogla samo sanjati da me netko gleda.
Za svaki izlazak provodila sam sate pred ogledalom: birala najizazovnije haljine, visoke pete na koje nisam navikla, šminkala lice satima, samo da prikrijem tragove nesigurnosti i bubuljica.
Di si tako našminkana? Zbog Darija? šaputala bi Mirna, pomažući mi zakopčati haljinu. On bi ti ljubio ruku i da dođeš u trenirci!
Ja bih se kiselo nasmiješila. Da znaš za koga je zapravo ovaj trud, prolazilo mi je kroz glavu.
Čak i s maksimalnim trudom bila sam samo simpatija, dok je Mirna bila spektakl. Ona bi navukla staru majicu i traperice, nemarno zavezala kosu, a opet sve oči bile su na njoj.
Svaka Ivanova riječ, upućena meni, analizirala sam do sitnica, tražila skrivene poruke. Neki neutralni kompliment mojim naušnicama već sam tumačila kao znak strasti. U stvarnosti bio je samo pristojan i ljubazan, Ivan je vidio jedino Mirnu.
Dario je ubrzo skužio da ja u njega gledam kao u prijatelja i našao je novu zabavu simpatičnu kolegicu iz susjedne grupe.
Šteta, uzdahnula je Mirna dok smo jele picu u staroj pizzeriji u Tkalčićevoj. Dario je baš super. Da ste vas dvoje prohodali, bili biste dobar par.
Ma pusti, odmahnula sam rukom i zagrizla komad pice. Površni su svi, kao i tvoj Ivan. Tapšaju cure pa idu dalje. Mene ne mogu prevariti.
Mirna je odgurnula tanjur i pogledala me ispod oka.
Nemoj mi tako pričati za Ivana. On nije kao ostali. On prema meni… drukčije se ponaša.
Vidjet ćemo odvraćam, skrivajući jadnu želju iznutra. Bog, daj da ju iznevjeri. Daj da joj slomi srce, da mi zapravo padne sjaj Možda će tada Ivan mene napokon primijetiti.
Mirnini i Ivanovi odnosi prošli su sve uspone i padove mladih zaljubljenih: ljubomora, nesigurnost, jedan dan cvijeće, drugi dan rasprave. I uvijek bih se nadala, šaptom, da će to stvarno biti kraj. Dobio bi njenu poruku, pojavio bi se pred vratima s velikim buketom ili bi je usred noći odveo gledati zvijezde na Sljeme.
Samo glumi, vidjet ćeš šaputala sam, kad bi mi Mirna oduševljeno pokazivala poruke. Sve je to samo radi mira u kući. Da se može kasnije izvlačiti.
Nije to istina, Lana, mrštila bi se Mirna. On se trudi jer mu je stalo.
Stalo mu je do trofeja! Takvi su svi! odbrusila bih, drhteći od zavisti što nije meni posvećeno to nježno zaljubljeno ponašanje. Sigurno ih ima po svakoj godini diplomskog. Ti si samo nagrada.
Odakle ti to? Mirna bi me gledala iskreno zbunjeno.
Rekao mi je on da želi praksu u Zagrebu, pozvali su ga. Te nećeš tamo s njim? podboljavam. Ne smeta ti što može živjeti tko zna gdje, daleko od tebe?
Normalno da mi je stalo, ali to su mu prilike. Dogovorili smo se, kad diplomiram, idem k njemu, uzbuđeno odbija svaki tračak sumnje.
Ponekad joj je uspjelo usaditi crva sumnje i izazvati svađu između njih, ali Ivan bi svaki put bio još uporniji i nježniji, dokazujući joj ljubav.
Nakon pola godine, stvarno je i otišao raditi u Split, na praksu u velikoj izdavačkoj kući. Želio im stvoriti budućnost. U našoj provinciji, uviek se sve činilo nemoguće.
Bit će mi grozno bez tebe, plakala je Mirna prije Ivanovog odlaska, čvrsto ga grleći. Avionska karta je preskupa, dva sata razlike…
Dolazit ću svaki vikend, šaptao joj je u kosu. Štedim za nas. Samo izdrži i čekaj me.
Ivan je otišao, Mirna se zakopala u čekanje. I meni je, protivno svakom očekivanju, postalo lakše. Ivanovo odsustvo i meni je olakšalo dušu, kao da je žar ljubomore preselio dublje u mene. Čak sam krenula u vezu s jednim asistentom s faksa, Petrom. Bio je pomalo dosadan, ali stabilan.
A onda je došla vijest. Mirna trudna. Tek nekoliko tjedana.
Moraš prekinuti trudnoću, rekla sam joj hladno. Ivan je karijerist, zamjerit će ti, što si ga prikovala. Uništit ćeš mu život.
Ali Mirna je ipak sve ispričala Ivanu. Imao je najprije paniku, ali ubrzo je postao odlučan: o svemu će reći roditeljima, Mirna se treba preseliti k njemu nakon poroda, a dotad skupljat će pare i tražiti rješenja.
Prva reakcija u meni bila je zapanjujuća praznina, bol u prsima. Nije odustao od nje, prihvatio je i dijete. Znači da je voli, doista. Sad će ih dijete zauvijek povezati. Ostala je samo gorka, luda mržnja.
Moja misija postala je jedno: rastaviti ih, kako god.
Njihovi životi pretvorili su se u čekanje. Ivan je bio zatrpan poslom, stalno na terenu, s nenormalnim radnim vremenom. Zvao je kasno navečer, a Mirna je već spavala iscrpljena trudničkom mučninom i strepnjom. Bila je tužna, ali i razumjela.
A ja sam palila vatru:
Di ti je Ivan sad? Opet nestao? Stvarno zanimljivo, zna li on kroz što prolaziš? Pravi “sretni tata”, ha…
Unatoč trudnoći, Mirna je blistala. S dodatnim kilogramima došla joj je posebna nježnost u pogledu. Udvarači su to primijetili, a najuporniji je bio Frane, prijatelj iz šireg društva. Kad je čuo za dijete i Ivana, povukao se no i dalje je bio prisutan, vozio je Mirnu liječniku, nosio torbe i ulagivao joj se sitnicama.
Eto ti muškarca, govorila sam joj sjedeći na krevetu. Njega zanimaš, on bi uvijek bio tu za tebe.
Jednom joj se Frane malo previše približio, zagrlio je instinktivno ga je odgurnula i oštro mu rekla da prekine. Bila sam u blizini te trenutka uhvatila prizor, baš kako treba da izgleda kao da ga Mirna ne odbija.
Izbriši to odmah! pobunila se Mirna kad je shvatila.
Naravno, kimnula sam, već spremna upotrijebiti tu sliku kad zatreba.
Počela sam skupljati takve slike. Na izletu, u kafiću, uvijek u društvu, ali Frane tik do nje, rame uz rame, osmijeh do osmijeha. Savršeno: trudna djevojka, ostavljena od zaručnika, traži utjehu kod najboljeg prijatelja.
Kad mi je zatrebala prilika za prvi korak, izmislila sam priču da moram hitno u Rijeku, kod sestre koja leži u bolnici.
Ako vidiš Ivana, javi mu se, provjeri što radi zamolila me Mirna rastreseno.
Naravno, obećala sam uvjerljivo.
Bila sam pripremljena: skupa haljina, nova frizura, decentna šminka. U Splitu, kod Ivana, bila sam komad Zagreba: ono što je Mirna nekad bila. Dočekao me iskreno sretan. Ne zbog mene, već zbog toga što ga netko podsjeća na dom. Dok smo večerali, napravila sam pausu, pognula glavu.
Ivan… Ne znam kako mi to reći… Moram ti reći istinu. Ne želim da budeš naivan.
Izgovorila sam sve: Mirna navodno uživa u muškoj pažnji, uvijek je u društvu Frane, stalno ju nosi, vodi, čini joj usluge. Pokazala fotografije.
Nikad mi nije spominjala nikakvog Franu slutio je, u nevjerici i pomutnji.
Naravno, neće ti reći, uzdahnula sam, stavila mu ruku na rame, pričinjajući se slomljena zbog nje. Vjeruj mi, boli me ovo što govorim. Bila sam joj kao sestra. Ali ne mogu gledati kako te vara
Ivan je povjerovao. Bio je iscrpljen, daleko, iznerviran i ranjiv.
Htio joj je odmah nazvati, napraviti scenu, ali sam ga zaustavila.
Nemoj, biti ćeš previše emotivan, sve ćeš uništiti. Pusti da ona prva nazove. Vidjet ćeš sve po reakciji.
Taj iste večeri, ja pak zovem Mirnu:
Mirna, ne znam… Ivan ima drugu, ja sam ga vidjela.
Molim?! kriknula je.
Priča o poslu? Haha, ne možeš vjerovati Vidjela sam ih zajedno, jako su prisni.
Kad je ona poželjela nazvati Ivana, ja sam je opet savjetovala čekaj, ne spuštaj se na dno.
Kad su konačno pričali, Ivan nije odgovorio. Ipak, to je Mirni bio znak da je istina ono od čega se najviše bojala.
Moj je plan funkcionirao savršeno.
Nakon dva dana, opet sam došla kod Ivana, glumeći slomljenu.
Prekinula je trudnoću, Ivan, šapnula sam. Sada živi s Franom, rekla mi je da je dijete bilo greška, a ti prošlost.
Zamolila sam Franu da ako Ivan nazove, nikad ne dozvoli da Mirna s njim razgovara. Frane, dobar i naivan, sve je prihvatio.
Kad je Ivan, izbezumljen, konačno dobio broj, Frane se javio:
Nemoj više zvati! Preboli je! Odi kud spadaš…
Umirivala sam Ivana, pravila mu čaj, bila mu rame. Nisam mu bila ljubav, ali sam bila prisutna u pravom trenutku, uvijek uz njega, i jednom je popustio. Nakon tjedan dana ostala sam kod njega, preselila stvari.
Prekinula sam studij, zaposlila se u obližnjoj firmi kao asistentica. Izvana sam se praveći tužna, ali odjednom je sve prošlo po mome: planirala sam kako ću ubrzo u vjenčanicu.
Mirna je, pak, ostala sama. Frane je ostao samo prijatelj koji nije prelazio granicu, a Mirna je bila uvjerena Ivan je kukavica koji je pobjegao od odgovornosti, izmislio priču da ju optuži kako bi se opravdao. Najviše ju je boljelo što se uopće nije javljao zbog djeteta.
U suzama mi se požalila, a ja, tada već Ivanu pod jastukom, hladno rekoh:
Znaš što je rekao? Da ga se dijete ni ne tiče, da je sve tvoja stvar. To je to, Mirna. Prihvati.
Naravno, vjerovala mi je. Kad ti sama najbolja prijateljica to kaže…
Ivan i ja smo predali papire za vjenčanje. Iako je Ivan sve radio kao na autopilotu. Nikome nije pričao o nama, bojeći se pitanja, najmanje da bi slučajno čuo Mirnino ime. Jedino je starom prijatelju iz studentskih dana, Dariju, u alkoholu sve priznao. Dario je, šokiran, odmah napisao Mirni: “Znaš li da se Ivan ženi Lanom?”
Mirna je proplakala cijeli dan. Ako je do tada tinjala nada da je sve zabuna, sada je bila sigurna Ivan ju je ostavio da bi bio sa mnom, njenom “sestrom”.
Frane je pokušao smiriti stvar, ali mu je sve postalo sumnjivo. Prebrzo, previše idealno za mene, previše slučajnosti. Skupio je Ivanov broj i zvao ga, Ivan nije odgovarao. Nakon tri dana ipak se javio.
Čuj, znaš li ti da je Mirna još uvijek trudna, i da svaku noć plače?! Briga te za dijete? Jesi ti normalan ili jednostavno smeće?
Ivan je zanijemio. Kakvo dijete? Meni su rekli…
Da je napravila pobačaj? Srami se! Na petom je mjesecu. I svaki dan misli da si je napustio zbog toga! Ti si idiot, čovječe!
Ispovijest je trajala četrdeset minuta, i kad je završila, Ivan je bio slomljen. Skupljao je stvari, šakama tresao. Sačekao da se vratim s posla, kad sam ušla, ledeno me pogledao.
Spakiraj stvari i nestani. Odmah.
Ivan? Što je bilo?
Sve. Razotkrio sam te, sve znam. Do kraja dana neka te nema.
Nijedna moja suza nije prošla. Pao je mrak, izbacila su me s koferom pred zgradu.
U polumraku stubišta, dok sam brisala suze, nisam osjećala krivnju. Samo bijes opet nisam dobila ono najbolje.
Ivan je frenetično pakuirao torbu, kupio kartu i letio natrag kući. Nazvao je Mirnu.
Mirna ja sam. Ne prekidaj. Sve znam.
I što hoćeš? Čestitati na svadbi? izgovorila je umorno.
Nije nikada bila moja zaručnica. Sve je laž. Lana je sve izmislila, od početka do kraja
Dugo je šutjela.
Zašto mi to govoriš? Meni nije lakše. Znaš li što je najgore? Da mi je sad svejedno. Preumorna sam da bih mrzila ili praštala. Ne dolazi.
Moram. Na aerodromu sam. Dolazim k tebi. Želim sve reći gledajući te u oči.
Ne dolazi. Ne želim te više vidjeti. Samo nestani.
I prekinula je.
Mirna je ležala u tišini i stavljala ruku na trbuh. Počele su joj se vraćati situacije, sve je imalo smisla. I Frane, i Lana, sve je bilo planirano. To je bilo rušenje cijelog svijeta od vlastite sestre.
Ivan je stigao kasno navečer. Kucao je na vrata:
Mirna, molim te. Znam da si unutra, neću otići.
Nije odgovarala. Tek kad je počeo zvoniti Frane:
Oprosti, hitno! Pustila ga je u stan.
Ivan dolazi, zna sve! Sve je, Lana, isplanirala. Fotografije, priče… Plan!
Mirna je sjela na kuhinjski stol. I što sad? Njemu sam svejedno. Sve je udrilo njega i tebe mogu li više ikome vjerovati?
Ne znam. Ali moraš mu dati priliku, pogledati mu u oči…
Nije mogla više ni razmišljati. Ostatak dana provela je osluškujući šutnju, ne skidajući pogled s prozora. Ivan nije otišao. Sljedeće jutro kucao je na vrata. Otvorila ih je na pola, shvatio je da ne zna što bi rekao.
Nisam došao po oprost. Znam da ga ne zaslužujem šapnuo je. Došao sam ti reći da sam budala. Povjerovao sam jer sam se bojao da možeš prestati voljeti me.
Živjela je kod tebe? pitala je Mirna.
Da.
Jeste li bili zajedno?
Da.
Ne trebaš mi više pričati prekinula ga je.
Najgore, šapnula je, je što ni ja nisam vjerovala tebi. Kad mi je Lana pričala kako imaš drugu, vjerovala sam joj više nego tebi…
Ti nisi kriva. Ona je. Samo ona.
Nakon toga su danima komunicirali samo površno. Prva prava tema o budućnosti gdje će Ivan raditi, kako nazvati dijete došla je kasno i kroz suze, ali ipak je došla.
Jednoga dana stigla je Mirni poruka: Oprosti. Uništila sam sve. Znam da nikada nećeš zaboraviti.
Pokazala ju je Ivanu. On je odlučno rekao:
Obriši. Ne odgovaraj. Znaš što bi radila da te nije provalila? Svadila bi se s nama i likovala.
Pobrisala je poruku. U toj tišini je bilo olakšanja, ali i jezivog mira.
Uskoro su Ivan i Mirna podnijeli papire, organizirali vjenčanje samo za najužu obitelj. Frane je bio kum sa strane Mirne, njegova djevojka nosila je buket.
To nije bilo vjenčanje iz bajke. To je bio čin zakrpe, prvi korak prema nekom novom životu. Kad Ivan stavljao prsten na Mirnin prst, ruka mu se tresla, a Mirna ga gledala bez stare bezbrižnosti.
Sljedećeg mjeseca preselili su se u Osijek, gdje je Ivan našao dobar posao. Iznajmili su malu dvosobnu garsonjeru.
Porod je bio težak. Mirna je zgrčena ležala gotovo 24 sata, Ivan joj nije izlazio iz sobe, brisao znoj, govorio gluposti i tješio je. Kad je na svijet došla njihova kćerkica, sićušna, tamnokosa, pogleda punog nemira oboje su plakali od olakšanja i boli.
Dali su joj ime Barbara. Barica.
O Lani više nikad nisu čuli ništa. Izbrisala svoje profile, nestala je s karte poznanstava. Pričalo se da je otišla u Dubrovnik, čak promijenila prezime. Mirna bi ponekad pomislila: što bi bilo da nije bilo Frane, i njegove sumnje? I ta mogućnost ju je uplašila do bola.
Šetali su jednom Zrinjevcem, mala Barica u kolicima, i Mirna mi je tiho rekla:
Mislim da sam konačno shvatila. Ne možeš istjerati ljubav. Možeš je samo testirati. A što ostane nakon svih pretrpljenih nesreća to je vjerojatno stvarno.
Zagrlio sam je za ramena, stisnuo uz sebe. Između nas je gugutala Barica u kolicima.
Sad, kad gledam unatrag, znam jednu stvar zavist je otrov koji najviše razara onoga tko ga troši. Sreću dijelimo, a boli sami pripremamo. Da sam ranije to znao, možda bih manje patio i ja i svi oko mene.
