Želim živjeti, Andreju!
Gospodine Juricu, jeste li dobro? Gospodine Juricu?
Medicinska sestra Katica uhvatila je kirurga za rukav, ali nije ga uspjela zadržati, prislonio se na zid, nagnuo glavu natrag i šutio.
U trenutku je Katica s ponosom pomislila na cijelo medicinsko osoblje, kako se liječnici potpuno žrtvuju pacijentima, rade gotovo do nesvijesti! I onda ih nitko ne cijeni. Pacijent kojeg je Jurica Ivanović upravo operirao toga i ne vidi.
Gospodine Juricu, mogu li nekoga pozvati…
Ne treba, liječnik se odmaknuo od zida i zateturao prema sobi za osoblje, Na vratima se okrenuo prema preplašenoj Katici. Sve je u redu, ne brini.
Jurica se srušio na kožnu sofu i legao. Je li stvarno sve u redu? Nije prvi put da primijeti takve napadaje vrtoglavice. Premorenost? Najvjerojatnije.
Nekad je imao slobodne dane. Prave vikende, kad bi nakon tjedna gužve u bolnici mogao s obitelji do prijatelja ili s djecom u Maksimir.
A sad… Svi liječnici rade po tri smjene, kde ovdje imati odmor? Uz sve to, Jurica je u drugom braku. Supruga mlađa, djeca su školarci, troškovi veliki. A htio bi i auto zamijeniti.
Ali ni to nije najvažnije. Najvažnije mu je bilo da je navikao biti tražen, želio je biti najbolji, sanjao je poštovanje i medicinske uspjehe… I doista mu je sve to dvadeset godina uspijevalo. Pacijenti su mu se obraćali, kolege su ga cijenili, bio je pozivan u razne ustanove… dobro je bio plaćen.
Pavo, zove kolegu anesteziologa Jel’ tvoja Margareta danas dežurna?
Pozdrav, Jura. Da, danas je na poslu.
Na kraju dana Jurica već leži u MR aparatu kod Margarete i sluša iritantne zvukove koje ni glazba u slušalicama ne može u potpunosti prigušiti.
Iznenada ga obuzima strah, da pritisne gumb i da ga izvuku iz te cijevi koja mu skoro srce stišće. Trebao bi misli maknuti na nešto lijepo. Ali što? Što ugodno može prizvati iz sjećanja?
Njegove misli silaze silaskom po stepenicama kroz osobni život. Drugi brak… On je već etablirani kirurg, otac obitelji, ona mlada učiteljica njihove kćeri Maje.
Zvukovi MR aparata prigušuju svaku lijepu uspomenu iz tog perioda života. Samo posao i kuća, pa opet posao. Prvi brak još gori ružan razvod, te uspomene su mu neugodnije, ne želi ih ni taknuti.
Studentski dani? Da! Prva četiri nezaboravna razreda.
Tu mu se pamćenje zaustavlja, odvlači misli od groznih zvukova i vraća ga u prošlost. Radne akcije, dečki, Marina iz menze, za kojom su svi trčali…
Jurica, Viktor i Andrej trojica prijatelja, studenti medicine. Sprijateljili su se još na prijemnom u Zagrebu, jer su svi tu došli iz drugog mjesta i živjeli u domu.
Andrej je bio štreber iz jednog malog slavonskog gradića, skroman, pomalo naivan, ali s nevjerojatnom karizmom. Pored njega je bilo dovoljno biti, slušati njegove tihe mudre riječi i susresti te plave, duboke oči iza naočala.
Andrej je imao nevjerojatno pamćenje, znao je napamet cijelu literaturu, mogao odgovoriti na svaki ispitni zadatak.
Viktor mu je bio potpuna suprotnost. Silan dečko iz Zagorja, bučan, jednostavan, uvijek u društvu, stalno je izmišljao šalabahtere i više se družio nego učio.
Jurica je i sam brinuo za ispite. Mislio je da jedini neće upisati fakultet. Divio se Andrejevoj dubini znanja i Viktorovoj elokvenciji. Ali, od njih četvorice u sobi, nije prošao samo Marko četvrti cimer. Ostala trojica su nastavila skupa.
Prvu godinu još nisu smjeli u studentski dom, pa je Andrejeva brižna mama, Danica, došla s njima i našla im stan za troje.
Dabogda vam bilo sretno, dečki! Samo složno, rekla je nakon što je s njima provela par dana, kuhala im i trudila se oko njih. Ostavila im je hrane za mjesec dana unaprijed.
Pa što, Danica, gdje ti radiš, Andrej?
U crkvenom dućanu, odgovara Andrej žvačući.
U kojem dućanu?
U crkvi prodaje svijeće. I još štošta…
Pa ti si vjeran, a?
Naravno. I ja vjerujem, mirno je rekao Andrej.
Dečki su pogledali ikone na polici.
To je tvoje? Mislio sam da je Danica zaboravila.
Ne, ostavila mi je, kaže tiho Andrej.
Viktor uvijek sve kaže naglas:
Pa, ljudi moji, kakva medicina i znanost, ako vjeruješ u te bajke?!
Liječnik liječi tijelo, a Bog dušu, odgovorio je blago Andrej. Dečki su slegnuli ramenima.
Takve rasprave o vjeri nisu više dizali. Vidjeli su da se Andrej križa. Radio je to tiho, nenametljivo. Bio je odličan student, znao je zaustaviti, kad je među naravi Viktora i Jurice zaiskrilo.
Bio je drukčiji sitnice ga nisu mučile. Kad bi Jurica i Viktor zaratili zbog čišćenja, Andrej bi samo uzeo krpu i oprao pod.
Vrijedi li se zbog toga svađati? Lakše je oprati…
Nakon toga bi se i dečki brzo smirili.
Je li ga Bog vodio ili je bio jednostavno poseban, nitko nije mogao reći, ali prvu godinu sjeo je sve ispite s najboljim ocjenama, kao da je latinski znao od rođenja. Bio je vezivno tkivo njihova prijateljstva.
I on se prvi zaljubio. Izabran je za predstavnika godine, a tamo je upoznao svoju Galinu. Mala, tamna, oštre naravi, ali jako dobra. Već od druge godine išli su svuda zajedno.
A Viktor, iako je djelovao naivno, brzo se istaknuo na praksi. Već na drugoj godini radio je u Hitnoj službi, u bolnici su ga prepoznali kao sposobnog, brzo je postao asistent u onkologiji u Kliničkoj bolnici.
Jurica je učio redovno, nije bio najbolji, ali ga je medicina uvijek zanimala silno je želio postati dobar liječnik.
***
MR aparat ga je konačno izvezao na svjetlo dana. Jurica je pogledao kroz prozor i duboko udahnuo. Odakle ta klaustrofobija?
Ušla je Margareta, skinula mu slušalice i opremu.
Pa što kažeš, Margareto? Već su gledali nalaz?
Pričekaj, doktor opisuje. Ja ću ti javiti, dođi kasnije, odvraća pogled, možda je samo umorna.
Pokupim sutra. Želim doma.
Nije ni stigao do odjela. Margareta zove i donosi mu nalaz, CD i slike.
Jura, ti si doktor, sve ćeš shvatiti. Ali nemoj ovo zaboraviti riješiti. Idi kod dr. Anića. Neka i on pogleda.
Jurica samo pogleda opis, ubaci CD u kompjuter i dugo gleda snimke glave, ne vjerujući da gleda svoje tkivo, svoj mozak, jasnu leziju.
Kao da promatra MR svog pacijenta. I dok je vozio doma, nije mu dolazilo do svijesti. Ne može, to se ne događa njemu, ne smije.
***
Dr. Kir Anić je bio najbolji neurokirurg njihove bolnice.
Mogao bih ti uljepšavati, Jura, ali ti si kirurg bolji od mene, što bih ti lagao. Vidiš i sam…
Vidim. To je kraj?
E pa, Jura, pa što ti je? Sve je u Božjim rukama, i kirurškim, znaš ti to bolje od svih.
Ne mogu vjerovati… Rekoše mi da idem u Zagreb na Dan liječnika, pozvali su cijelu obitelj. A sada… Što bi ti na mom mjestu?
Ja bih… ja bih išao u Zagreb, ali ne na proslavu, nego do dr. Šimuna Ročića, čudesa radi njegova ekipa na toj klinici. Samo, zastane Kir, tamo čekaš godinu dana. Kako to preskočiti, ne znam. A medicinski krugovi možda ti pomognu, ti si odličan liječnik. Vrijedi pokušati…
Jurica nastavlja raditi, operira, konzultira, piše nalaze. Bol ga ne muči samo slabost i vrtoglavica, koju sam zna kako smiriti.
Traži načine da dođe do Ročića. Kir je u pravu nemoguće je doći do operacije.
Došao je trenutak da kaže ženi, koja odmah kreće u pripreme za Zagreb.
Ines, morat ću sam za Zagreb.
Kako to? gleda ga iznenađeno dok u ruci drži bluzu. Jesi li lud? A djeca?
Ne idem na konferenciju ili koncert, idem u bolnicu. Problem imam tumor mozga, zadnje izgovara polako, sam se iznenadi izgovorenom istinom. Kao da priznaje.
Inesova pogleda postaje žalosna, oči suze.
Moj Bože, Jura… Kako to? Trebam ići s tobom.
Ne, Ines, još ne znam za operaciju. Možda ću morati dugo čekati termin, idem da budem na licu mjesta ali možda to neće biti ubrzo.
Je li baš tako ozbiljno? sjeda do njega.
I Jurica, sada poput djeteta, briše nos i počinje pričati: o sumnjama, pretragama, rezultatima… O svemu kroz život, o nadama.
Ines sluša, zgužva bluzu u ruci, šuti i promatra slomljenog muža. Njemu je laknulo ima oslonac. Misli da u prvom braku nikad nije imao takvo povjerenje.
***
Svjedoci Jehove često odbijaju primanje krvi, navodeći Bibliju: “Samo mesa sa životom, to jest s krvlju njegovom, ne jedite”
Četvrta je godina studija, sjede na predavanju.
Crkva se protivi presađivanju organa, i bilo kakvim metodama začeća koje nisu prirodne. Protivi se surogatstvu, doniranju spolnih stanica… Tvrdi da medicinska dostignuća ne idu ruku pod ruku s vjerom.
To nije točno, začuje se iz dvorane.
Molim? Tko se usudi?
Ja, ustane Andrej, Crkva i medicina pomažu čovjeku da živi dostojanstveno.
Želite raspravljati, mladiću?
Ne, nema potrebe raspravljati. Tako je, sjeda Andrej.
Ali profesor ga ne pusti i traži da izađe pred ploču. Andrej odgovara mirno, dostojanstveno.
Crkva brine za dušu. Ako supružnici ne mogu začeti, valja to prihvatiti kao sudbinu, možda će usvojiti dijete. Inseminaciju donatora zabranjuje, od muža ne, napomene Andrej.
Ako je tako, zašto se protivi surogatu, kada su roditeljske stanice u pitanju?
Treba misliti i na surogat-majku, i na dijete. Narušava se prirodni poredak.
Profesor je zvučao ljutito i oštro, govorio da vjera smeta znanosti, da su svećenici najgori; ali Andrej je mirno odgovarao, citirao Bibliju. Branio je vjeru, svoju mamu, baku, svoju malu crkvicu.
Njegova mirnoća je profesora razbijesnila. A publika studenti vidjela je da je Andrej zapravo u pravu.
A onda su počele nevolje. Pozivi kod dekana, vraćao se tužan, malo pričao, samo Galini bi se povjerio, a ona je bila tajna.
Na petu godinu Andrej nije došao. Dobiju pismo: njegov put je drugi, iskreno pozdravlja i moli da čuvaju prijateljstvo.
Jurica i Viktor su bili šokirani. Najbolji među njima! Da odustane na finalnoj godini? Nisu razumjeli.
Našli su Galinu, ali ona nije htjela ništa reći. Odluče otići u njegov rodni grad. Tamo ih dočeka Danica, presretna, ugostila ih.
Sin joj je upisao bogosloviju objavila je radosno.
Na putu natrag nose koševe hrane koju im je Danica spakirala, i dalje ne razumijući prijateljevu odluku.
Kak’ je to mogao, pa zbilja, Andrej uzdahne Viktor.
Mi u Boga! Eto, Bog ga je od nas rastavio. Lud je, Andrej.
***
Ma kakva svijeća, Kir! Idem kod prijatelja. Uzeo sam već godišnji.
Sjede u sobi za osoblje, razgovaraju. Za tri dana Jurica putuje za Zagreb. Karte ima za vlak, ne usudi se autom, vrtoglavica ga zeza, a nada se i operaciji.
Kod kojeg prijatelja?
Studentskog. Nismo se vidjeli više od dvadeset godina. On je otišao u bogosloviju, sada je svećenik. Tu nedaleko. Sutra idem autom.
Ne bih ja riskirao.
Znam, ali idem…
Poznato gradiće u Zagorju, gdje je veliki samostan s hodočasnicima, pokazuje se dosta skromnim. Najposebnije mu je mnoštvo crkava, na svakom uglu.
Jurica ide prema poznatom samostanu. Zanimljivo, cijelim putem mu se nije zavrtilo. Valjda, kad ideš Bogu, ideš zdravlju, smije se sam sebi.
Bijele zidine, tornjevi, kupole… I sve je drugačije nego u gradiću: uređeni parkinzi, prekrasne gredice, zlatni križevi u suncu.
Kažu mu traje liturgija. Svećenik je zauzet. Treba čekati. Ne usudi se pitati koliko.
Iza crkve malo groblje, ispod toga padina prema rijeci. Spušta se dolje, vidi bunar oko kojeg se skupljaju ljudi. Starice nose ljekovitu vodu i vraćaju se uz strmu padinu, iznova i iznova.
Zašto je tu došao? Ponese bocu s vodom, spusti se triput, uzme vode iz bunara, napije se. Voda je hladna, slatka, čista kao suza.
Nekako mu lakne na duši, više mu nije žao što je došao. Ako je sve ovo Andrejevo, dobro se snašao i smije se zamišljajući što bi Andrej rekao.
Vraća se, ljudi izlaze iz crkve. Izlazi i svećenik crna halja, duga brada, pun, lijep bas u glasu. To ne može biti Andrej, Andrej je niži, mršav, nosi naočale, misli Jurica.
Ali pogledi im se sretnu, plave duboke oči, Jura ga odmah prepozna.
Prilazi mu:
Zdravo, oče Andrej.
Jedna starija žena ga korigir, “Kaže se: Blagoslovite, oče!” ali im se Andrej već smiješi.
Jurica! Prijatelju!
Grle se, prolaze zajedno alejom.
Koje veselje danas, ni slutio nisam! Galina će biti presretna.
Galina? Tvoja žena?
Da, doktorica, radi ovdje, pedijatar. Ne želi napustiti struku, a ja što bi branio? Imamo petero djece. Samo najmlađi ima 10.
Pogledaj ti to, a i ja imam troje. Prva žena, kći, sada s Inom dvoje. A ti tu ostao…
Tu smo zbog Galine, tu je lijepo, a posla ima u samostanu.
Negdje si i izrastao.
Je, i operirao sam oči više ne nosim naočale, a ponekad leće.
A medicina je dobra?
Obojica se smiju.
Nakon kraćeg razgovora, Andrej mora ići, ali šalje Juricu kući, Galina ga čeka. Dočeka ga s osmijehom i zagrljajem. U kući cvijeće, ikone, sve lijepo sređeno: moderna kuhinja, računala.
Zaboravlja Jurica našto je došao, uživa u druženju, ručku, pomaže Galini u kuhinji i malo se odmara.
Ne želi više nazad, ima godišnji, ima vremena.
***
Sve znam, Jura… Prva godina smo s Vitorom često pisali, kasnije telefonom, a sad više ni to. Takav je život…
Osuđuješ me?
Samo Bog sudi, a ljudi imaju svoju istinu i savjest. Hajde, reci, što te muči. Vidim ti na licu…
Tumor mozga… zloćudni
Andrej uzdahne.
Nije dobro. Sutra budi na službi, ispovjedi se i pričesti, pa ćemo dalje.
Kao da me sahranjuješ.
A ne, sve je u tvojim rukama, samo ti sebi možeš pomoći. Pop je putokaz, a ostalo je stvar srca.
Jurica samo klimne.
Tu noć priča što ga muči, kako je oduzeo djevojku prijatelju, izdao Viktora Sve ispovijedi kao kajanje, ne kao opravdanje.
Da, za tren iz najboljih prijatelja u neprijatelje…
***
Služba je gotova, crkva poluprazna.
Andrej izgovara molitvu, traži od Jurice da spusti glavu:
Krist nevidljivo stoji, ja sam tu tek svjedok. Reci, Jurice…
Zavidio sam Viktoru na svemu. On je bio miljenik svih, pa još i s Alenom završio
Prisjeća se, Viktor upozna curu iz Zagreba, Alenu, kad je njen otac ležao u bolnici. Počeli su vezu, Viktor putovao u Zagreb, otvorile mu se mogućnosti…
Bilo mi žao, pa sam ga ogovarao pred Alanom, izmišljao. Kajem se…
Na Smiljanovoj svadbi dogodilo se najgore Jurica i Alena poljube se na balkonu, Viktor ih vidi kroz zavjesu, odlazi, ubrzo se seli.
Jurica živi s Alanom, ali ubrzo stvari krenu loše, njezina obitelj ga kontrolira previše, kasnije se razvode, svatko svojim putem.
Kroz suze priznaje Jurica i ostale poraze: pogreška na operaciji, preljubi sa sestrom, otpuštanje nedužne djevojke.
Ali, kad je upoznao Inu, došlo je olakšanje. Jednostavna, dobra žena, učiteljica njegove kćeri.
I njoj sam pogriješio, ali Sad želim drukčije, želim je voljeti i odgojiti djecu.
Zastaje. I upita:
Možeš li mi dati odrješenje, oče Andrej?
Ne pop pušta grijehe, nego Bog. Najbitnije je da se iskreno kaješ, Jura.
Jurica pogleda Andreja. Suze mu idu. Skida ruke s analoja, klekne.
Reci Bogu Ja želim živjeti, Andreju, ljubiti Inu, djecu školovati, raditi. Ništa ne trebam, samo zdravlje i posao. Daj Bogu reći da žalim
Gospodin naš Isus Krist, neka ti oprosti grijehe, Jura moli Andrej.
Kad završi, Jurica podigne crvene oči i pogleda prijatelja.
Znaš što mislim, Jura? Trebaš naći Viktora, zamoliti za oproštaj.
Gdje? Moram u Zagreb za dva dana.
Naći ćeš ga, radi u onkološkoj klinici u Osijeku. Nisi za Zagreb, nego tamo.
Sad još reci da me on treba operirati!
Zašto ne?
Ti si zaostao s medicinom, tamo je kameno doba. Ročić radi čuda u Zagrebu
Viktor je radio na istraživanjima, kandidat medicinskih znanosti, i u Zagreb često odlazi. Trebate se naći.
Možda, ali prvo Zagreb. Vremena nemam.
Pronađi i onu sestru, što je zbog tebe izbačena.
To je lako, to ću srediti… Molite za mene, oče, najvažnije mi je da me prime na operaciju. Ako bude trebalo i u Osijek ću.
Prije odlaska Jurica još petnaest puta penje padinu kod rijeke, svakih par puta pije vodu iz bunara, pa opet…
Vjernici ga gledaju, križaju ga. Neka Bog pomogne.
