Slomljena stvarnost
Nešto nije u redu
Jutro. Sunčeva svjetlost preplavljuje sobu, osvjetljavajući malu, klimavu dječju postelju. Ona je prazna, ali zgužvana dekica i razbacane plišane igračke pokazuju da ima svog vlasnika. Grumen posteljine na velikom bračnom krevetu pored se pomiče. Ispod popluna proviruje raščupana ženska glava s kratkom kosom. Ivana otvara oči. Glava ju boli jače nego inače, ali sudeći po svjetlosti s prozora, odavno je trebala ustati.
“Zašto uopće? Još ću malo odspavati. Koliko je sati?” Ruka joj poseže za mobitelom. Na svijetlom ekranu piše: 10:03. “Još malo ću odmoriti.”
Zatvorenih očiju, već ulazi u dubok san, ali otvara ih ponovno. Na mobitelu je 10:04. Ivana sjeda u krevetu. Nešto nije u redu. Imala je osjećaj da je propustila nešto važno, ali nikako se ne može sjetiti što.
Ustajući iz kreveta, hoda praznim stanom. U tri druge sobe također su nepospremljeni kreveti. U dnevnoj sobi na stolu stoji neopran do jučer suđe. Šest tanjura, šest šalica i šest pribora. U akvariju pliva velika kornjača. U kuhinji kod zdjelica sjede dvije mačke i gledaju je pohlepnim očima. Sve izgleda kao i inače. Ali nešto očito nije kako treba.
“Što je to? Ne mogu se sjetiti.” Masira sljepoočnice. “Znam! Danas je nekako tiše nego inače. Ali zašto?”
Osvježavajući tuš. Voda hladi tijelo, glavobolja lagano popušta. Ivana se oblači, umiva i izlazi iz kupaonice, ne pogledavši se ni u ogledalo. Mobitel pokazuje 11:30.
Kava. Veliki digitalni sat na polici izgovara: “petnaest sati, četrdeset tri minute”.
“Čudno, na mobitelu jedanaest i trideset pet.” Ide u kuhinju i pogleda na zidni sat. “Osamnaest – dvanaest. Ništa mi nije jasno. Na mobitelu je jedanaest i trideset šest.”
Pomislivši da su se satovi pokvarili, vrati se u fotelju. Nešto još puno čudnije joj ne da mira.
“Moram provjetriti stan. Možda ću lakše misliti.” Krene u svoju sobu. Iza prozora je zima. Dva druga prozora prikazuju proljeće. Treće – ljeto. S balkona u kuhinji puše jesenji zrak, puna maglovitosti i mirisa trulog lišća. Iza prozora dnevnog boravka prava zbrka: nježni cvjetovi izviru ispod snijega, iznad snježnih nanosa dižu se zelena stabla, po cestama su lokve, suho lišće pleše u zraku. Kao da je netko promiješao sva godišnja doba u istoj čaši.
“Ovo je jako čudno, ali nije to ono što me muči.” Ivana dotače stari ožiljak na čelu. “Dobro, idem raditi. Knjiga se neće sama napisati.”
Spotaknuvši se o dječji stolić sa slovima, sjeda za računalo. Iznad stola je polica s ormarićima. Na vratima jednog, među raznim papirićima, prilijepljena je fotografija. Beba u tankom žutom kombinezonu smiješi se ispod dekice.
“Opet je otvoren ormarić.” Sjećanje je bljesnulo, ali nestalo prebrzo. “Treba se sjetiti.”
Zatvorivši poličku, pogleda oko sebe. Na komodi stoji vjenčana fotografija. Ona i muškarac u svijetlom odijelu. Stan je i dalje nevjerojatno tih. Iznenada joj sine:
“Gdje su svi? Gdje su nestali svi?” Opet rukama drži glavu. “Ali tko su svi? Što se događa? Zašto se ne mogu sjetiti? Zašto je tako tiho?”
Sama si tražila tišinu. Glas, niotkuda, i u njenoj glavi i u sobi. Ne trebaš sada o tome razmišljati. Trebaš pisati. Sjedni i piši.
Laptop tiho zuji i pali se. Pokreće se “Net.hr”. Na ekranu piše: “Dobrodošli u igru. Imate 26 sati za prvo zadatka. Poveznice šaljite u komentare ispod objave.” Timer u kutu odbrojava vrijeme. Do isteka prvog zadatka ostalo je trinaest sati i četrnaest minuta.
Prava pitanja
“Stigla sam na vrijeme.” Ivana miče prste s tipkovnice, klikne mišem, proteže se u stolcu. Timer broji zadnje minute uskoro stiže novo zadatka, treba pojesti nešto i odmoriti.
Pogleda radni stol, ormariće sve na svom mjestu, vrata zatvorena. Negdje zazvoni digitalni sat: “pet sati i trideset jedna minuta”. Ivani se učini da se zlobno kihnuo. Mobitel pokazuje 00:52. Izgleda mu jedino može vjerovati.
Stanom je i dalje previše tiho. Ustane i ode u kuhinju. Iz hladnjaka uzima jabuku i usput gleda zidni sat vrijeme na njemu je isto. Mačke i dalje sjede kraj zdjelica, sada punih hrane. Ali ne diraju, stoje poput kipova, dosadna pogleda.
Iz hodnika čuje se škripa vrata. Sjećanje opet bljesne, i ovaj put s nadom žuri na zvuk. Vrata su zaključana, hodnik prazan. Nada se pretvara u zbunjenost, a onda u nemoćan bijes. Ivana pokušava otvoriti vrata.
Nema smisla. Nećeš izaći. Barem ne sada. Glas ispunjava prostor.
Tko si ti?! Što je ovo? Zašto je tako tiho?!
Nije bitno tko sam ja. Bitno je da si ti sama tražila tišinu. A još je važnije postavljaš kriva pitanja.
A koja su prava pitanja?
Pokušaj razmisliti. I idi po novo zadatka. RAZMISLI!
Zadnja riječ odzvanja, glava opet boli, ali poslušno se vraća laptopu. Na stranici je novo zadatka. Timer ponovno odbrojava dvadeset pet sati, pedeset dvije minute. Pročita uputstva, gasi laptop. O nastavku knjige sada nema volje. Pitanja vise u zraku, glas ne želi odgovoriti.
“Prava pitanja…” oblizuje usne, kuša frazu kao zalogaj. “Gdje ih naći? Čekaj, ormarić opet otvoren?”
Zatvori ormarić, pomisli da ima još vremena i prilazi komodi. Uzima vjenčanu sliku u ruke i zamišlja.
“Sigurna sam da sam ja na slici, ali taj muškarac… Tko je on? Moj muž? Zašto ga ne pamtim? Što ja zapravo pamtim?” Prelazi rukom po sljepoočnicama i češka glavu. Bol jača. Još maloprije je pitala: “Gdje su svi?” Ali tko su svi? Što više razmišlja, jača glavobolja.
“Moram pod tuš.” Skida odjeću i pod hladnim mlazom bol slabi. “Tko su svi? Tko su oni? Tko sam ja?!”
Napokon prava pitanja. Glas joj šapće uz uho, probija šum vode.
Ivana trzne, otvara oči i okrene se. Nikoga kraj nje. Ni iza zavjese, ni kraj vrata. Nasloni se čelom na vrata, duboko diše.
“Samo mi se učinilo.” Pokušava biti smirena, ali koža joj se ježi od straha.
Nije ti se učinilo. Glas opet tu, sada s dozom smijeha.
Tko si ti?! Pokaži se!
Opet pogrešno pitanje. Glas je oštar, glasniji, ponovno ispunjava prostor.
Odjevena, prolazi kroz sve sobe, zatvara prozore. Sada je vani samo mrak, nije bilo ni mirisa, ni zvuka, ni pokreta. Potpuni mrak. Pogleda na mobitel 03:05. Vrativši se radnom stolu, primijeti opet otvoren ormarić. Zatvori ga po navici. Fotografija s bebom sada je zalijepljena na drugu vrata onu što se stalno sama otvarala. Uzima sliku, proučava dječje lice. Suza joj sklizne niz obraz.
“Plačem? Zašto? Tko si ti, maleni?” Vrati sliku na mjesto, sad na ormarić pun papirića. Sjedne u fotelju. “Samo pitanja… Gdje naći odgovore? Telefon.” Jedina stvarnost svijeta ugodno leži u ruci. “On me zasad nije izdao. Pogledajmo…”
Ekran zablista modrim svjetlom. Nema mreže. Ukuca šifru.
“Bar nešto pamtim.” Prsti klize. Nema poruka, poziva, kontakata. Sve je, zapravo, tu, ali ništa ne može pročitati retci su zamagljeni, kao i slike u galeriji. “Nisi baš koristan… Čemu točno vrijeme ako ništa više ne vrijedi?”
Postupno lista zamagljene fotke. Odjednom se pojavi ikonica poruke. “Čudno, nema mreže.” Klikne na omotnicu. “I, čemu se čudim… Sve je jedna velika čudnovatost…”
Poruka se otvara, piše četiri riječi: “Otvori mapu s točkom”. Umjesto da posluša, Ivana tipka odgovor:
Jesi li to ti? Onaj jezivi glas iz moje glave? Sad si i u mobitelu? Zašto da otvaram tu mapu? Što ako tamo ima nešto zbog čega mi telefon postane neprijatelj? Ti si me zaključao ovdje! Oduzeo mi sjećanja! Tko je to dijete na slici? Tko sam ja?
Nisam glas. Ovdje sam da ti pomognem. Otvori mapu. Nakon toga mogu odgovoriti samo na jedno pitanje.
Zašto da ti vjerujem?
Jer nemaš izbora, ako želiš odgovore. Otvori mapu s točkom. Više ne mogu ništa reći.
Rukama koje drhte, nalazi mapu. Traka učitavanja prolazi, pojavljuje se: “Arhiva raspakirana. Fajlovi spremljeni. Lokacija: Galerija.”
“Izgleda da su slike…” I stvarno, u galeriji neke datoteke više nisu zamagljene. Na svim je slikama dijete od dvije godine, nalik bebi sa slike s ormarića. Glava opet boli, suza ponovno klizi.
Otvorila sam mapu. Samo slike. Što mi znače?
Tko je snimio ove slike? Čiji je ovo mobitel? Tko je to dijete? Tko si ti? Mogla si pitati bilo što, opet si izabrala pogrešno pitanje. Odgovaram. Te snimke su tvoja sjećanja. Dat će ti mogućnost da se prisjetiš. Inače, u mapi nisu slike. Već ono što ti ih je omogućilo vidjeti. Doviđenja.
Čekaj! Imam drugo pitanje! Ovo nisam htjela! Jesi još tu?
Slala je poruku za porukom, ali odgovora nema. Potom su se slova vrtložito razlila po ekranu, pratila ih zlatna traka. Ekran je zatreptio prazna baterija, pa se ugasio. Pošla je u praznu sobu i stavila mobitel na punjenje.
“Moj mobitel Znači, ja sam snimila. Pa tko sam ja? Fotograf? Ne. Spisateljica sam.” Uzela je malu zelenu dekicu, zaplakala, privijajući je na prsa. “Ja… majka sam…”
Bol silno steže sljepoočnice. Nokti grebu kožu do krvi, sve se magli. Nad uhom ponovno čuje prijeteći šapat:
Vidim da se počinješ sjećati. Sad nije vrijeme za plakanje.
U mraku se ekran mobitela upali. 04:13. Glas je grmljavina u glavi, preplavljuje cijeli stan:
Sjeti se zadatka i spavaj!
Ivana se sklupča na krevetu, ne ispuštajući dječju dekicu.
“Zadatak… Trebam sanjati ono što ću sutra napisati. Moram misliti o zadatku.” Zatvara oči, tone u dug, nemiran san.
Prisjetiti se svega
Jutro. Blještava svjetlost. Ivana još leži, ne otvara oči.
“Kako strašan san. Cijeli dan u praznom stanu. Drago mi je što je to bio samo san. Bila je tolika tišina… Svi su nestali. Stani! Tko su svi? Tu sam ja, muž i dijete. Ima još netko! Ne, ne, ne…” Otvara oči. Kraj nje prazno. Dječja kolijevka prazna. Još uvijek u rukama steže dekicu. Privija je uz lice, duboko udahne. Miriše na njezino dijete. Kao da je maloprije skočio i odjurio igrati se.
09:35. Mobitel pouzdano pokazuje vrijeme. Ivana ustaje.
“Sada nije vrijeme ležati. Moram razjasniti sve.”
A treba li ti to? Glas iz ničega. Najvažnije je zadatak. Inače, čemu žrtve?
Žrtve? O čemu pričaš?
Ah, pa ipak se ne sjećaš. Ponavljao sam: to je bila tvoja želja.
“Što? Što sam željela?” Češka glavu. Bezveze je gledati po stanu. Ako je glas tu, ništa se nije promijenilo. I ovo nije samo noćna mora. Neće sina naći u drugoj sobi kako se igra.
Tuš. Dnevni boravak. Kava. Glavobolja ne popušta, ali već se navikla. Ta bol ima svoju svrhu što jača bol, bliža je istini.
Tek sada uviđa nove fotografije na komodi. Dva dječaka različite dobi i djevojčica, čini se najmlađa.
Posiže za mobitelom. U galeriji više nema zamagljenih slika. Na svima isto: četvero djece, ona i muž. Sada je sigurna, sva djeca su njezina. Ali što se dogodilo? Zašto je sada sama u stanu punom sjećanja na sve njih? Stan u kojem je osjećaj kao da su djeca sekundu prije trčala, muž pripremao subotnji doručak.
Nasloni se, zatvori oči i zabaci glavu.
“Razmišljaj, razmišljaj, RAZMIŠLJAJ!” Otvara oči, masira sljepoočnice. “Možda ima još nešto osim fotografija na mobitelu?”
Složno ga otključava. Poruke. Najnovija s mužem, ništa posebno: popisi za trgovinu, svakodnevni razgovori, pa jedna drukčija:
Ako me ne želiš slušati, napisat ću ti. Umorna sam. S djecom sam 24 sata, sedam dana. Ti ili radiš ili spavaš ili si negdje vani. I hoću ranije leći, ali ne mogu, jer naš mali često noću plače. Stalno ga ponovno uspavljujem. Liježem u četiri, dižem se u sedam. Zatvorena između četiri zida s njima. Sve što tražim je malo vremena za sebe. Obećao si čuvati djecu, a čim si dobio poziv, otišao si, ni saslušao me. Kažeš, ne histeriziraj? Pisanje je jedino što mi daje snage da ne poludim! Približava se važna nagrada, nemam vremena završiti knjigu. Opet si me ostavio s djecom i pelena. U kaosu. Nitko osim mene ne čisti. Oni mi ne daju pisati. Crtići, suze, svađe. Trebam zraka! Trebam vremena!
Vrijeme slanja: 19:37. Odgovora nema. Glava joj puca. Ustane po još kave. Ali ispred očiju mrak. Spušta se oprezno na pod i svijest gasi mrak.
***
Koliko ste me iscrpili! Zar ne možete biti mirni bar navečer?! U svi u kut! Ako ne znate tiho igrati, bit ćete u kutu dok ne završim pisanje!
Mama, nisam ja! Bio sam u sobi.
Briga me! Neću istraživati tko je kriv. Svi ćete stajati! Ti, kao najstariji, trebao si ih zabaviti tišim igrama. Znaš koliko mi je važno završiti knjigu. Ostalo je još malo. Provjera grešaka je bitna. A vi ne date mira! Samo zafrkancija i nered! Sad stojite i šutite!
Mama, obećajem, nećemo više! Možemo ići spavati?
Ne! Kad završim!
Nakon par sati šalje završenu knjigu na natječaj.
“Stigla sam Ah, djeca su još u kutu” Pogleda na sat. 01:23. Skoči i požuri u hodnik. Po podu u raznim pozama spavaju djeca.
Hajde, idite u krevete. Nije mjesto spavanju na podu Probudila je stariju dvojicu, zagrlila, poslala u sobe. Djevojčicu uzima u naručje i odvede u njenu sobu. Pokriva dekicom, ljubi u čelo. Vraća se, uzima najmlađeg i snažno ga stisne.
Oprostite, draga moja djeco. Mama vas voli, samo se ponekad naljuti kad ne slušate…
Smješta malog u krevetić, pokriva malom zelenom dekicom, prolazi kroz sobe, gasi svjetla, pokriva sve. Sada primijeti nered svuda stvari, na podu voda. U kuhinji prosut šećer i ostatci heljdine kaše. Spušta se na pod.
“Dokle više?” Ljutnja i tuga opet je preplave. Kad raščisti kaos, gleda na sat. 03:30. “Sad i ja mogu spavati.”
Iz spavaće čuje dječji plač. S uzdahom ulazi, uzima malenog u naručje, ponovno uspavljuje. S gorkim umorom pogleda mobitel 04:20.
“Sat i pol sna. Umorna sam. Zašto sam se udala? Zašto rodila toliko djece? Kad bih barem svega toga nije bilo. Kad bih bar mogla spavati i uživati u tišini.”
***
Ivana je ponovno na podu u dnevnoj, kraj fotelje. Stvarnost je preplavljuje poput ogromnog vala. Osjetila koja baca nisu samo krivnja, to je tsunami krivnje; guši je, baca tamo-amo, na kratko pusti pa povuče dublje, zatrpava tonama sramote. Sjedne, grli koljena i plače.
“Moja greška je sve. Ja sam htjela tišinu. Ja sam htjela mir. Ja sam poželjela vratiti vrijeme nazad, ne udavati se. Zbog mene su nestali. Glas je bio u pravu… Ja sam to poželjela.”
Netko se sjetio? Glas je ovog puta čak suosjećajan. Kako ti se čini tvoj novi svijet? Nitko te ne smeta. Nema svađe, nema crtića.
Na putu joj pred očima iskoči natpis: “Sarkazam”.
Zezaš me? Zar ne vidiš?
Pa to si željela. Sada plačeš?
Nisam ovo željela. To su bile impulzivne riječi. Samo sam htjela odmoriti! Ne da nestane moja obitelj.
Ali tako je zvučalo. Budi precizna s željama. Sada možeš pisati koliko hoćeš. Ni mačke ti ne smetaju, samo sjede kod zdjela i šute. Tišina. Sjećaš se?
Obitelj nije prepreka za pisanje! Vrati sve na staro!
Ne mogu. Posljednje riječi šaptom nestaju u tišini.
Ustaje sa poda, šeta po stanu, prisjeća se svih koji su nestali. Ne misli na nered, pocijepane tapete. Sve to sad ne znači ništa. Gladi stvari svojih najmilijih i misli koliko ih voli.
Kada se sabrala, uzima tuš. Prvi put u dugo vremena gleda u ogledalo oči crvene, ali puna odlučnosti.
Pogleda mobitel 20:42. Još malo do novog zadatka.
“Trebam stići predati na vrijeme. Ali prvo…” Otvara poruku neznancu.
“Jučer mi je pomogao da se sjetim. Možda zna kako vratiti sve na staro? Ako ne, nemam kome od drugome.” Upisuje:
Trebam tvoju pomoć.
Nakon toga sjeda za kompjuter. Vrata ormarića zatvorena. Sad ih nema tko više otvarati. Upali laptop, otvara polje zadatka i piše:
“Muči me teško breme grižnje savjesti,
Vidim prijašnja djela usred mračne noći.
Je li žedan tišine zločinac zaveden?
Ili su goruće riječi pjesnika shvaćene krivo?
Život me kaznio prijezirom, bol mi povećao,
No sada moram ispraviti pogreške svojim rukama.”
Nestvarnost
Zadatak je odrađen. Ivana sjedi i gleda u crni ekran. Do novog zadatka ima vremena, ne zna što raditi. Izlaz tražiti nema smisla. Vrata, prozori Nema ničega izvan. Prozori su slika. Ma gdje ispružila ruku, ona nestaje u praznini, poput lika u “igrici” zalijepljenog za teksture. Vrata se ne otvaraju. Lokot klizi gore-dolje, ništa ne mijenja.
Što dulje promatra prostor oko sebe, sve više joj djeluje umjetno, nacrtano tuđom rukom. Mačke sjede kao kipovi, kornjača pliva putem identičnim svaki krug. Hladnjak ne zuji. Nema zvuka izvana, iz hodnika, iz drugih stanova a u zagrebačkim zgradama čuješ svaki šapat susjeda! Ovdje zvuk nastaje samo kad ona nešto dotakne. Inače zvučni vakuum.
“Sve je lažno… kao da sam zarobljena u ravnu sliku bez izlaza.” U glavi joj svira poznata pjesma o svitanju bez izlaza “Samo da je telefon pravi. I možda mi onaj ‘pomoćnik’ odgovori.”
Kao da je pogodi mobitel zavibrira. Otključa ga, klikne na poruku. Dijalog iskače:
Tu sam. Iako ne smijem ti odgovarati. To nije bilo planirano.
Pa rekao si da želiš pomoći?
Nisam htio, MORAO sam.
Što znači morao? Jesi li i ti izmišljotina kao ovaj svijet oko mene?
Vidim da već nešto slutiš.
Netko ili nešto me bacilo u nacrtani svijet, kao u videoigru, jer sam si sama poželjela osamu i mir. I moram van.
Prvo, nije nacrtani nego napisani svijet. Drugo, što tražiš od mene?
Napiši mi izlaz! Vrata u moj svijet.
Ne mogu.
Kako ne? Dao si mi slike u mobitelu.
Ništa nisam crtao, napravio sam program za otvaranje zamućenih fajlova. Jer je “on” tako napisao. Zapravo “ona”, ali, detalji su nebitni. Ovo je tvoj svijet. Drugog nemaš.
Kako nema? A moja djeca? Sjećanja? Fotografije su možda izmišljene, ali uspomene? I, tko je ta “ona”?
I sjećanja su ti napisana da bi bila živa. Ona je napisala i tebe i mene. Autorica. Spisateljica. Zovi je kako hoćeš. Ona je glas u tvojoj glavi, što ti govori da pišeš pišeš. Da spavaš spavaš.
Pa ima li ičega stvarnog?
To pitaj nju. Osim toga ako sada piše naš dijalog uskoro stiže.
Ivana gasi ekran. Ostaje čekati. Ulije si kavu i udobnije smjesti u fotelju.
“Kad sam izmišljena, mogu niš ne raditi.” Zatvara oči. “Odspavat ću malo.”
Nije vrijeme za spavanje. Sad sve znaš. iz glave prostruji glas.
Znam. Ivana potvrdi. I imam pitanja.
Pitaj. Ali ja biram na koja ću odgovoriti. Ne sve odmah, znaš i sama.
Volim? zamišljena. Mogu li išta voljeti kad nisam stvarna…
A voliš li djecu?
Osjećam da volim Ali ne postojim za stvarno. Ti si me izmislila.
Ako osjećaš živiš. Osjećaš li?
Ruka iz zraka uštine ju za rame.
Auh, osjećam. Ali… ne razumijem te!
Da, izmislila sam te. Elektronička slova na bjelini ekrana. Ali čim si mi se pojavila u glavi, postala si stvarna za svoju stvarnost. Živiš dok pišem. Živiš dok te čitaju. I živjet ćeš kad završim i kad knjigu zatvore. Živiš svoj život. Kasnije, možda, nastavim tvoju priču. Ali, tvoj pravi svijet je tamo, gdje su muž, djeca, subotnji doručci, buka, kaos.
Vratit ću se tamo? Čujem ti osmijeh zato i pitam.
Da nisam nasmijana, ne bi pitala?
Ne znam. Malo me strah. Sad shvaćam nemam prošlosti, nisam išla ni u osnovnu Ti možeš bilo što.
Trenutno ne mogu. Ne znam hoću li te brzo vratiti kući.
Kako to? Ti pišeš mene…
Jer i ja pišem po zadatcima, kao ti za svoju liku. I pokaži mi nakon, što pišeš! Samo sam tvoj heksametar čitala dosad. Hvala za domišljat kraj treće teme.
Znači, zadatci su stvarni? I ti ne znaš što će biti u sljedećem?
Da. Tvoj lik mora biti svjestan da je lik. Moje vrijeme ide brže. Samo ne znam što će biti u petom zadatku. Nadam se da ću te vratiti doma. Smislit ću nešto. A sad idi po četvrti zadatak, zabavi se.
Glas prestaje. Ivana se osmjehne, pogleda u praznu šalicu od kave.
“Trebam još skuhati, pa čitati zadatak.” Polijeva si kavu, sjeda za notebook. Više je ne brine sat, ni vanjski svijet, ni sutra. Vjeruje svojoj autorici.
***
Možete podržati Književni klub donacijom
Ili uzeti Premium i pomoći razvoju Papirnatog Slona.
***
Sve se pomiješalo
Ivana, čuješ?
Molim?
Dvije vijesti…
Ajde, reci više. Po glasu nisu dobre…
Pa… Kako reći Valjda te mogu vratiti u tvoj svijet. Ali… put ti neće biti drag.
Što može goreg biti od ovog izmišljenog svijeta i bez svojih ljudi?
Sve to puta tri. Plus komične i sumanute šale, totalni kaos.
Molim?
Novi zadatak: promiješaj svih 4 dijela i serviraj ih kao koktel sa crnim humorom. I ne mora biti crni. Nisam ti to htjela reći, ali…
Zadnje ne čuje, jer iz monitora laptopa na tipkovnicu ispadne želeasta masa, koja se pretvara u ježa. Zapravo, žele verziju ježa. Ljepljive bodlje se rastežu i skupljaju, tijelo mu se razlijeva na svaki pokret. Autoričin glas sada zvuči iz želeastog njuška.
Slušaš li me? prasne žele jež, pljusne se na pod još se više razlije.
Hvala što si mi očistila tipkovnicu. Ili sad treba “on”? Jež on? Ili “to”? Pa ti si žele, znači “to”…
Žele može biti i “ona” i “on” i “to” Ako je čaša žele, onda ona, ako čašica on STOP! Što?! Sada i sam autoričin glas shvati da nešto ne ide dobro.
Ti si “to”… Nemaš ni čaše ni staklenke. To ti je ideja? Biti želatinasti jež?
Nije! Kako što se događa?
Dobro došla u moj svijet. Ivana se smiješi.
Ne slažem se! žele jež njuška i pokušava očistiti dlake, ali prašina ne silazi.
Iznenada zasvijetli ekran. Ali nema više stranice sa zadacima. Sad je preko cijelog ekrana svemir i kovitlac šarenih zvijezda. U spirali, i sve se brže okreće. Ivana se kao želeasta masa isto svija, klizi u spiralu s ježom. Svjetlo u stanu se gasi.
***
Možete podržati Književni klub donacijom
Ili uzeti Premium i pomoći razvoju Papirnatog Slona.
***
Jutro. Sunce obasjava malu, razlabavljenu dječju postelju. Prazna je, ali dekica i plišanci govore da nije sama. Bračni krevet se mrda, vene želeasta ženska glava s kratkom, žele-kosom. Ivana se svega sjeća: i nacrtanog svijeta, i nestale obitelji zbog nje, i autorice, koja je pretvorena u žele ježa, i proždiranje monitora. U njezinim žele-nogama teče želeasti jež.
Što ćemo sad? Ne mogu ni ustati, moram se razlijevati. Ivana klizi iz kreveta. Zapravo, fora je.
Maše rukom pred nos, prsti se tresu poput raspršenog želea. Smije se.
Nije baš. Jež pljusne na pod, ovaj put na njušku, glas je prigušen.
Ajmo kliziti, vidjeti gdje smo.
Žele-žena i jež klize stanom, razgledavaju. Sve kao prije: tišina, mačke, kornjača. Pogledati što je vani treba pokušati. Podigne ježa do prozora.
Ne tako jako! Jež se primi bodljama za strop, visi kao puding.
Vidim, zabavljate se? Glas prostruji svakim želeatom. A ako sad?
Odjednom se soba okreće. Jež pada “dolje” što je strop. Ivana na njega.
Vani je ista kaša godišnjih doba. Definitivno je isto. Ravnodušno primijeti, klizeći po ježu.
Možeš li sići?
Rado, ali kako? Zalijepljeni smo.
Samo se prevrni.
Klize, prevrću se, naposlijetku Ivana ima ježa kao frizuru.
Ovo je ludo smije se glas.
Nimalo složno Ivana i jež.
Nego što nego ludo. I opet tišina. Kornjača pliva izokrenuto, ali ne pada.
Škljoc prstima, soba se vrti, okreće, brže i brže. Oni se kotrljaju, prekrivaju. Dosta, dosadni ste! glas stane. Soba se naglo zaustavlja, mrak.
I? pita ježa Ivana.
Nemam pojma…
Ti pišeš, tvoj nered s natječajem! Sve si mi upropastila, još sad sam želatina! Sad ti smisli izlaz!
Zidovi zamigole raznobojnim svjetlom tirkizno, ljubičasto, žuto, bijelo, plavo, zeleno, crveno. Zidovi valjaju sjene, tišina ispunjena šaptom: “Sami ste krivi. Sami ste željeli.” Preko svega, jezovito “Top, top, top”. Da imaju kožu, sad bi se naježila. Samo drhte, kao napukli puding.
Sve utihne, osim “topanja”, koje raste i raste u dovratku mobitel na nacrtanim nogama, ruke na bokove, lice iskrivljeno vukolikim osmijehom.
Strah vas je, jel? Mislili ste da vladate životom, da pišete svoju priču, a pišem vas ja! Poklonite mi se, moji stvorovi! Poklonite, jer vam dadoh život! O, ne možete… Smijeh zagrmi.
Poludio je? šapće Ivana.
Da, virus ga je skroz… šapće jež.
Odjednom mobitel zavrišti: Ajmeee, baterija! Moja baterija! bježi, nestane u hodniku.
Da mogu, pogledali bi se. Nakon duge tišine, jež reče:
Imam ideju. Nemamo što izgubiti.
Reci.
Skini me s glave i baci kroz prozor. Možda upadnem u ured, vratim se u ljudski oblik i izvučem te.
Koliko je šansa?
50 na 50.
Dovoljno. Ivana čupa ježa koliko može. Jež vrišti, ona steže žele-zube i vuče. Napokon se jež odlijepi uz reski zvuk.
Zavikne, baci ježa kroz otvoreni prozor. Tišina. Svijet stoji. Nakon ‘vječnosti’, iz prozora proviri ženska ruka, hvata Ivanu za želatinozne pramenove i povlači u mrak. Soba ostaje prazna.
***
Dvije žene, naizgled identične, sjede nad laptopom.
Ostani ako želiš. Ili idi natrag.
Ipak idem. Ivana proučava sliku bebe zamotane u žuto.
Nije dekica, nego kukuljica. Volio se zamotavati.
Znači, ja sam ti?
Ne baš. Tvoje najbolje i najgore, pomiješano. Dodano malo loše mame, malo karijerizma. Ti si bolji pisac, ali i grublja i osjetljivija. Tako, ti si ti.
Vrata opet otvorena.
Pusti, djeca su pravila nered dok nas nije bilo. Spisateljica isprati Ivanu do vrata, brava klikne, otvaraju se. Vraćaj se svom životu i budi sretna.
***
Hm, hm
Pred laptopom sjedi mobitel i promatra kako se dvije žene, slične kao blizanke, pozdravljaju zagrljajem. Vrata se zatvaraju svjetlo nestaje iz cijelog stana.
