Sin mi se nije javljao tri mjeseca. Mislio sam, da je zaposlen poslom. Na kraju, podigao sam se i bez najave otišao do njega. Vrata mi je otvorila nepoznata žena i rekla da tu živi već pola godine.
Da tog dana nisam sjeo na autobus za Zagreb, vjerojatno bih još dugo tješio samog sebe lažima da Marko jednostavno nema vremena.
Da ima posla, da je novi projekt u pitanju, da mladi žive ubrzano i zaborave nazvati oca. Ali ja sam otišao. I ono što sam vidio na njegovim vratima preokrenulo mi je život naglavačke.
Počelo je sasvim bezazleno. Inače bi me nazvao nedjeljom, oko podne, između moje juhe i njegove jutarnje kave. Ponekad bi usred tjedna poslao SMS pitao za tlak, jesam li bio kod doktora, ili je pitao jesu li Zvjerka iz prizemlja još uvijek bučna. Takve obične stvari. Nakon smrti Ankice ti su mi pozivi postali kao disanje. Jedino što mi je ostalo.
Šezdeset i dvije godine, četiri godine udovištva, trideset godina rada u katastru grada i onda mirovina, prazan stan i tišina koju mi je punio samo taj jedan nedjeljni poziv.
U svibnju Marko prestao zvati.
Nisam se odmah zabrinuo. Prvi tjedan pomislio sam, zaboravio je. Poslao sam SMS. Odgovorio kratko: Puno posla, nazvat ću. Nije nazvao. Drugi tjedan opet SMS. Sve pet, tata, pričat ćemo. Treći tjedan tišina. Zovem ga, ne javlja se. Odgovori dođu tek za nekoliko sati, kratki, kao da piše netko drugi.
Prijateljica Katica, s kojom ponekad igram šah u umirovljeničkom domu, rekla mi je izravno:
Vlado, idi do njega. Tu nešto nije u redu.
Ma možda ima curu pa ne želi pričati o tome više sam brani njega pred sobom nego nju.
Time više bi se trebao javiti slegnula je ramenima.
Ali odgađao sam. Marko nije volio iznenađenja. Još dok je Ankica bila živa, jednom smo došli bez najave i napravio je takvo lice kao da smo ga uhvatili u nečemu, a samo je imao nered u kuhinji. Takav je on treba svoj prostor. Razumio sam ga, barem sam mislio da razumijem.
U kolovozu više nisam mogao izdržati. Kupiom kartu za bus iz Rijeke za Zagreb tri sata vožnje. Ponesem svoju teglicu džema od marelica i kutiju štrudle, jer Marko i dan danas voli moju štrudlu još od srednje škole. Vožnja je bila duga, u sebi sam ponavljao što ću mu reći. Da mi fali. Da ne mora zvati svaki dan, ali jednom tjedno valjda nije previše. Da sam mu otac, ne teret.
Na stubište ulazim oko tri popodne. Treći kat, vrata desno, smeđa otirača s natpisom Dobrodošli, što sam mu kupio kad se uselio.
Otirača nema.
Umjesto nje bila je siva gumena prostirka bez napisa. Pozvonim. Vrata otvara mlada žena možda trideset godina, tamna kosa ošišana na paž, u trenirci i s šalicom čaja u ruci.
Dobar dan, tražim Marka Radoša kažem mirno.
Žena suzi oči.
Nema tu nikakvog Marka. Ovdje živim već šest mjeseci.
Stojim s onom štrudlom u vrećici i teglicom džema, ne mogu doći do daha. Žena Mira, kasnije se predstavila pustila me unutra jer sam očito izgledao kao da ću se srušiti.
Stan je bio skroz drukčiji. Drugi namještaj, druge zavjese, čak i zidovi prebojani. Ništa od onoga što sam pamtio. Nema traga mog sina.
Mira iznajmljuje stan preko agencije. Vlasnika ne poznaje, sve ide preko posrednika. Dao mi je broj. Zovem odmah, s njezinog kauča na kojem je Marko prije samo pola godine sjedio.
Posrednik potvrdi Marko Radoš iznajmio svoj stan u veljači. Ne, nije ostavio adresu za poštu. Da, redovno plaća, uplata dolazi sa hrvatskog računa.
Vratio sam se u Rijeku zadnjim autobusom. Nisam zaplakao. Bio sam previše zbunjen da bih mogao plakati. Moj sin, jedinac, onaj koji mi je stajao uz bok na sprovodu Ankice, koji mi je pomagao ispunjavati prijavu za porez, koji je uvijek govorio tata, uvijek možeš računati na mene, iselio je, iznajmio stan nepoznatoj ženi i nije mi rekao ni riječ.
Tri dana nisam zvao. Htio sam da se sam javi. Nije se javio.
Četvrtog dana samo sam napisao: Bio sam u Zagrebu. Znam da više ne stanuješ na Horvaćanskoj. Javi se.
Nazvao je nakon sat vremena. Prvi put nakon tri mjeseca čujem mu glas uživo, ne preko govorne pošte.
Tata, ja oprosti. Trebao sam ti reći.
Gdje si?
Tišina. Duga, teška tišina.
U Oslu. U Norveškoj. Od ožujka.
Sjednem na stolicu u kuhinji. Kroz prozor susjeda vješa rublje na balkonu. Vanjski svijet izgleda isto, a moj se baš tada raspada.
Marko priča dugo. Da ga je nakon mamine smrti sve pritisnulo. Da su mu moji pozivi, moji upiti o tlaku, paketi štrudle da ga je to gušilo. Da mi nije znao reći jer je znao da će me povrijediti. I zato je izabrao najgori put bijeg.
Osjećao sam da ću se ugušiti ako ne odem šapnuo je. Ne zbog tebe, tata. Zbog toga što sam mislio da trebam biti zamjena za mamu. Popuniti tu prazninu.
Htio sam viknuti. Htio sam reći da mu to nisam tražio nikad. Ali kad sam zažmirio i pošteno razmislio sjetio sam se svih onih nedjeljnih poziva gdje sam mu pričao o svakom danu, svakom posjetu doktoru, svakom računu, kao da mi je muž, a ne sin.
Nisam ništa rekao naglas. Nisam bio još spreman.
Vrati se za Božić rekao sam samo.
Doći ću, tata.
Prekinuo sam i sjedio u toj kuhinji jako dugo. Štrudla što sam nosio za Zagreb stajala je netaknuta na pultu. Pojeo sam sam komad. Bila je dobra. Uvijek je bila dobra.
Marko je došao doma za Božić. Sjedi nasuprot mene za blagdanskim stolom na Ankičinom mjestu, ali više ne kao zamjena, nego kao odrasli čovjek koji je učinio nešto loše, ali iz svojih razloga. Nismo o Oslu pričali uz badnjak. Možda ćemo pričati kasnije. Možda nikad.
Katica me ponekad pita jesam li mu oprostio. Ne znam odgovor. Samo znam da kad danas zove nedjeljom a zove redovno pokušavam govoriti kraće. I više pitati što ima kod njega, a manje pričati o sebi. To nije puno. Ali od nečega se mora krenuti.
Ponekad je najveća očinska ljubav pustiti odraslo dijete da ode. Čak i ako te nitko nikad nije učio kako se to radi.
