Čistačica. Priča
Gordana Ivanovna, dobro jutro…
S kata je silazila susjeda. Bilo je drago vidjeti Lidiju.
Baš mi je drago što sam vas srela veselo je započela Lidija Ovih dana smo pričali… ne znam, možda to i nije za vas, ali… Uglavnom, u našem uredu tražimo majstora čistoće. Mogu vam sačuvati mjesto. Ne plašite se, čisto je kod nas. Prije je radila jedna studentica. Plaća je minimalac, a daju i dodatak za čistoću.
Lidija, pa… Pa to je čistačica, je l’ tako? ovakvu ponudu Gordana sigurno nije očekivala.
Upravo to. Ali radno vrijeme je fleksibilno, i kao što rekoh kod nas je stvarno uredno. Ima i mnogo zainteresiranih, ali eto, ženi poslije studentice morali smo dati otkaz.
A koliko je hitno odlučiti?
Danas vam mogu sačuvati mjesto, a sutra oprostite, više ne mogu garanciju dati. Kod nas je čisto, ali radnik stvarno treba. Znam da ste učiteljica. Možda probate s podukama? Sada se to dobro plaća.
Gordana nikad nije mislila da će sa pedeset godina biti u ovakvoj situaciji. Prije pola godine, iznenada od apscesa na plućima, koji su prekasno otkrili, preminuo je Boris, muž s kojim je provela trideset godina. Sve se dogodilo brzo i neplanirano.
Kad su se emocije smirile, a svakodnevicu trebalo nastaviti, Gordana je osjetila paniku.
Živjeli su skromno, ali pristojno. Imali su dvosobni stan u zagrebačkoj betonskoj zgradi, mali garažicu iza koje je bio vrt.
Sin je već godinama živio u Osijeku; nedavno su mu se rodile druge kćerkica. Radio je, otplaćivao kredit za stan. Snaha je bila četvrtu godinu na porodiljnom.
Gordana je poučavala zemljopis. Prije pet godina zamolila ju je pedagoginja: Znaš, nećakinja završava geografiju, dopusti da joj prebacimo dio tvoje satnice treba pomoći mladima. Znala je djevojku, završila je njihovu školu. Kako ne pristati? Pristala je.
Sada je satnica Marine Kovačević nadmašila jadnu satnicu Gordane Ivanovne. Gordana nije imala ni punu normu.
Dok je muž bio živ, Gordana se tome čak i veselila. Odlazila bi sinu, pomagala snahi s unučicama, bavila se domaćinstvom. Boris je dobro zarađivao, imali su i nešto ušteđevine. Tko je znao da će skoro sve otići na pogreb.
U kolovozu je otišla ravnateljici moliti za više sati. Ali, nažalost, i drugoj geografskoj trebali su novci. Ravnateljica joj je ipak, shvaćajući situaciju, dala razredno vodstvo sedmog razreda. Petsto kuna više, ali i puno više briga.
Vjerojatno je sama kriva što je kasno reagirala, vjerovala da će se nekako snaći, uvjeravala samu sebe da je dovoljno. U svakoj ženi živi to tiho povjerenje kad je godinama netko drugi bio oslonac. Teško je priviknuti se na to da pomoći više nema.
Obilazila je i ostale gradske škole, no satnica je već bila podijeljena, geografkinje nisu trebali. Bila je i u školskom uredu u Dugom Selu i u susjednom selu. Tamo ništa, a daleko bi putovala a i karta košta.
Geografiju na maturi rijetko tko bira, a ni za poduke nema nešto posla.
Upravo tad su ona i Lidija popričale. Lidija je radila u uredu medicinsko-pravnog poduzeća odmah iza ugla dva dvorišta proći i preko ceste.
Bila je već kasna jesen. Gordana je raspodijelila prvu plaću: stanarina, hrana, nešto za lijekove, javni prijevoz… I trebala je biti dosta. Ali… U školi se skupljalo za poklon pedagoginji, u ulazu za nove brojila, a i na hranu se nije uklopila.
Posudila je od sina. Znala je da ni njemu nije lako, ali sin je sin dao je bez riječi. To joj olakšanje nije donosilo.
A što dalje? Sad i frizer mora postati luksuz.
Isprva je Lidijina ponuda šokirala Gordanu. Pa kako to? Visoka stručna sprema, nastavnički staž… Kakva čistačica?! No plaća joj je bila jedva veća od minimalca. A tu obična čistka. Nema pripreme za sate, razgovora s roditeljima, nemirnih đaka.
Kome se požaliti? Nazvala je Anicu.
Njezina najbolja prijateljica, igrom sudbine, bila je i prva žena njezinog starijeg brata. Aničina kći Gordani je bila nećakinja. No Anica je već dugo udrugom braku, živi u kući izvan Zagreba. Gordana je često dolazila kod nje.
Gogo, probaj! Ako ne paše, odeš. Ko te tjera?
Ma znaš i sama… Učiteljica, i sad odjednom…
Svaki je posao častan. Ja sam pravnica, notar, godinama držim svinje i kokoši. I živa sam.
Kad se vratila iz škole, upalila je svjetlo u hodniku, pogledala se u zrcalo. Bore među obrvama, modri podočnjaci, blijed ten. Oj, baš sam propala zadnju godinu! pomisli i nazove Lidiju, obeća doći odmah na razgovor u ured.
Ured se nalazio u trgovačkom centru na trećem katu jedno cijelo krilo. Tu su bile i druge firme: turizam, agencije… Sve novo, laminat, pločice. Direktorica, simpatična, jednostavna, žena u ozbiljnim godinama. Gotovo su vršnjakinje.
Nama je najbitnije da radite s guštom. Sami birate: možete navečer, možete ujutro prije nego mi stignemo. Pet ureda, wc, hodnik. Portir dolje, isti za cijelu zgradu on vam daje ključeve. Samo strogo pazite da sve zaključate, osobito ulaz u ured. Hajmo, pokazat ću vam.
Zaposlenje je bilo toliko lagano i ugodno da Gordana nije ni pitala detalje. Hodala je za direktoricom, klimala glavom, slušala kao najbolja učenica.
Ovdje su rukavice, kemija, vaš tehnički kut. Za sredstva dajemo novce Anici, ona je kao računovodkinja. Vi sami kupujete, može?
Kutak za čistačicu bio je u kutu wc-a. Gordani se svidjelo što su štrcale čak tri mopova široka, rotirajuća i ona s automatskim cijeđenjem. Dobro vjedro. Sve moderno, kući nije ni imala takav luksuz.
Kad biste počeli, Ljiljana Aleksandrovna? odlučila je probati Gordana.
Bilo bi super već danas, ali idemo od sutra. Ujutro će vas Anica upisati u evidenciju. Ona je i za kadrove.
Tko bi rekao da će Gordana uživati kao radnica održavanja! Ispalo je baš tako. Bilo ih je dvanaestak u uredu, ali Lidija reče da stalno ima 6-7 ljudi. Ostali su često na terenu ili godišnjim.
Dva ureda od pet redovito zjape prazni. Svi jedu u kafiću, pa je ovdje samo aparat za vodu. Pod se pere brzo, kanta za smeće su s vrećicama, a smeća zapravo malo, ugavnom papiri.
Dva wc-a sjajila se, Gordana bi navukla rukavice i detaljno ih oprala kemijom. I to je to. S guštom je prskala palme na kraju hodnika, brisala listove monsteri na prozorskim daskama.
Radnike nije susretala, za sve pitala Anicu simpatičnu ženu s kojom se odmah našla.
Anice, treba li zalijevati cvijeće?
Ma ne, to je Svetlanina briga. Da ne zalijem previše.
I prozore? Koliko često prati?
Ma ne treba. Prije Uskrsa peremo iznutra, a izvana dođu svi iz zgrade pa kolektivno zovu perače. Nemojte brinuti, svi već vide kako je čisto, svi su zadovoljni.
I Gordana Ivanovna je bila zadovoljna. Svidjele su joj se i večernje šetnje. U sedam bi izašla iz zgrade, uzimala ključ od portira, mirno čistila, šetala po uredu ko gazdarica, gledala kroz velike prozore na večernji grad.
Već se upoznala i zbližila s Terezijom umirovljenom profesoricom, sada portirkom. Već su pričale o životu.
Eh, svakih tri dana ovdje, prava penzija! Cijeli život sam s studentima potrošila živce, da mi je netko ovo ranije rekao… uzdahnula je Terezija.
Prva plaća iznenadila je Gordanu. Nazvala je Anicu.
Dobar dan, Anice. Nešto je greška, sjelo mi je dosta više nego minimalac. Nisam ni cijeli mjesec radila.
Nema greške. Ima premija za čistoću. I ne odlučujem ja. Ali od idućeg mjeseca imate avans i obračun, 25.-og i 6.-og. Prijašnja čistačica ni nije svaki dan čistila, a vi… A premija uglavnom ovisi i o prometu firme, pa se dijeli među zaposlenicima.
Gordana je bila presretna. Iznenađujuće, plaća je bila veća od učiteljske. Bez papirologije, bez online izvještaja, bez odgovornosti za razredu punu mladih.
Jednom, taman kad je završavala hodnik, zazvoni mobitel. Neće biti ugodan razgovor, pogledala je ime.
Gordana Ivanovna, dobar dan hladan, službeni ton zove vas mama Igora Radovanića možemo porazgovarati?
Naravno, izvolite.
Morate me razumjeti. Ja sam majka. Znate da imamo problem, a vi ništa ne poduzimate. Morat ću ravnateljici ići pa na inspekciju.
Ali pričala sam s učiteljicom Oljom Filipović, s Igorom, nadala sam se da će shvatiti i popraviti ponašanje.
On! Nema veze s njim! Ona ga je zamrzila, ne želi ga ni pustiti na satove.
Na što mislite? Na danas? Došao je bez tenisica i bez sportske odjeće. U dvoranu ne može u kožnim cipelama, pogotovo kad je mokro.
Presvukao je cipele, ali nije ga pustila.
Gledajte, govorila sam s učiteljicom. Ne znam što vam je Igor rekao, ali došao je bez sportske opreme i bez tenisica. Okrenuli su ga, pa se demonstrativno skinuo do gaća, obuo blatnjave tenisice i ušetao u dvoranu, želeći biti glavna faca i nasmijati razred. Time je prekinuo sat.
Ona ga je ponizila pred cijelim razredom, rekla mu da je klaun! Kod kuće mu je bilo grozno. Pa kako da to prihvatim? Prijavit ću vas za javno poniženje! Ne dam mu mira.
Možemo li se svi naći: vi, ja, Igor, OIja Filipović? Mislim da samo treba razgovarati.
S njom nemam o čemu pričati! To, ako je učiteljica, ja sam onda astronaut. A i na vas sam računala, ali šta je tu je… Sutra dolazim direktorici. Doviđenja spustila je.
Možda ništa posebno, ali Gordana nije spavala cijelu noć. Sukobi s roditeljima su je izjedali.
Igor je kompliciran lik. Vođa, glavni među klincima. Često sabotira nastavu kad on neće raditi, neće nitko. Gordana se ljutila, ali snalazila. Kad bi joj dozlogrdilo, pisala je prijavu ili zvala majku. Ali to su nijanse nastavnog posla…
A onda su došli online upitnici koje “apsolutno svi roditelji moraju” ispuniti, online-zadaci i postave materijala na portale, sve to zahtijeva more vremena.
Ured je Gordana čistila za dva sata, a doma do ponoći pripremala satove, obavljala izvanpedagoške zadatke.
Priča s Igorom bila je samo jedna u nizu, a završila je dogovorom da radi mira, Igor više ne dolazi na tjelesni. Mama je sredila.
Gotovo cijela zima bila je snježna. Zagreb pod snijegom, teško ga je bilo očistiti. Gordani je unatoč umoru bilo nekako lakše. Još je više prijateljevala s Terezijom. Nakon posla kod Terezije na čaj u portirnicu, izmjenjuju priče.
Obje su bile same, obje mlade bake, živjele u blizini, već bile jedna drugoj na kavi. Samo što je Terezija već na mirovini, a Gordana nije još imala uvjete.
Te petke Gordana je došla ranije, trebala je u dućan po sredstva. Po dogovoru sa Svetlanom, zalijevala je cvijeće koje je posebno voljela. Uzela ključeve od portira, a ni primijetila nije kako su iza nje došle dvije žene iz centra.
Vrata ureda nije zaključavala, samo pojedinačne urede. Presvukla se, uzela vjedro, krenula zaliti cvijeće u ured kad začula:
Gordana Ivanovna! Znači, to je stvarno!
Na hodniku su stajale gospođa Anastazija Radovanić i Željka mama od Roka Benkovića iz istog razreda. Željki je bilo neugodno, gledala je u pod.
O, dobar dan! Što ste mislile? Kako ste uopće… Gordani je momentalno bilo jasno.
E, sad mi je jasno zašto razred ne valja! Anastazija se podrugljivo smješkala i podizala obrve.
Gordana je spustila kantu, navukla rukavice. Nisu joj trebale, ali nešto u njoj to je baš htjelo.
Zašto to mislite? mirno je pitala Gordana.
Evo zašto mahnula je prema kanti Nemate vi vremena za razred. Učiteljica i onda… Pa zašto ste onda preuzeli naš razred?
Besmisleno je bilo nešto odgovarati.
Oprostite, moram raditi rekla je Gordana.
Oprostite vi nama, Gordana Ivanovna brzo se povukla Željka.
Pa smo dogurali… Učitelji postali čistačice začula je Gordana iza vrata dok je zatvarala.
Sad će sve znati, na roditeljskoj grupi će već gorjeti rasprava. Treba porazgovarati s djecom.
Zvuči čudno, ali večer provedena u čišćenju umirila ju je. Cvijeće koje je zalijevala zahvalno se zanjihalo, pod blistao, misli se raspršile.
Što bude bude. S klincima će u ponedjeljak sve riješiti. Već joj se po glavi motala govor.
Ali nedjelju joj se javila ravnateljica.
Gordana Ivanovna, je li istina? Raspituju se…
Istina je, Branka Leonida.
O bože! Zašto? Niste mogli reći da vam treba pomoć?
Rekla sam vam na početku godine.
Dali smo vam razredno! Znate što znači ugled nastavnika? Ugled škole… Da ste pitali, možda bismo nešto smislili.
Sjećate se kad ste rekli da škola više nije na cijeni? Branka Leonida, svaki posao je pošten. Nisam lopov niti švercer. Pošteno radim.
Čistačica? Gordana, jeste li svjesni? Vi ste geograf sa svim kategorijama! Neprocjenjivi ste, a sad…
Znam koliko vrijedim. Piše na platnoj listi. A s ovim poslićem konačno mogu djeci kupiti poklon. Ništa mi ne fali na nastavi. Nema sukoba interesa.
Nema?! Vi mislite… Sad, roditeljima i učenicima sami objasnite. Zabraniti vam ne mogu, ali znajte ne odobravam. Nitko ne bi.
U svakom razredu uvijek se nađe mama koja je cijelim srcem uz učiteljicu. Ako je iskreno blago učitelju. Gordana nema takvu sreću: mama od Silvije Komarac bila je njezina mlada kolegica profesorica matematike.
Je li to stvarno? svi zadnjih dana pitaju to.
Valjda ljudi misle da su čistačice asocijalci. Gordana je uvijek uredna, s dobrom frizurom, skromna ali pristojna nikome ne liči na čistačicu.
Je, Anica, istina je.
Da? Ja nisam vjerovala. S našom plaćom svi ćemo čistiti. Gordana Ivanovna, kakvo je stanje u grupi! I djeca znaju. Većina je na vašoj strani, i ja sam. Ali Radovanićka bijesni…
Za deset minuta znala je sve.
Nedjelju navečer nazvala je Anicu. Zvala ju u posjetu, njen muž na terenu. Anica je uvijek imala koristan savjet.
Sjedile su u njenoj kuhinji.
Gogo, pusti, moj ti je savjet. Jel ti je dobro tamo?
Svaki posao je posao, bolje na kauču, ali dobro mi je, Anice. Volim pogledati uredan, prozračen prostor, zelenilo, čak i čisti wc. Zvuči smiješno?
Zašto bi bilo…
Znaš, vidim nered, znam što treba napraviti. Jasno, zadatak i rezultat. Škola nije takva, nikad ne znaš što ćeš dočekati. Ovdje…
Kužim te. Nitko nema pravo naređivati ti ili ti birati život. Tvoj je izbor. Ne moraš se nikome opravdavati.
To je bio savjet koji je pomoći mogao. Zašto bi se pravdala? To je njezina stvar.
I u ponedjeljak, na satu razredne, lagano je rekla:
Djeco, osim što sam u školi, radim kao čistačica u odvjetničkom uredu. Tako si lakše pokrijem troškove nakon smrti supruga. Sretna sam što sam našla taj posao. Evo jedna zagonetka: ured ima pet prostorija. Dvije lijevo, tri desno, jedna zadnja povezana, na početku wc. Na što vas podsjeća raspored i kako ih nazivam?
Djeca su smišljala. Pametna su. Skopčali su. To su kontinenti. Dva lijevo Amerika, spojena je Evroazija, dolje Afrika i Australija, a wc Antarktika.
Bilo je smijeha. Savjetovali su joj u Africi upaliti klimu, a u wc-ima tražiti pingvine. Ako je bila napetosti, nestala je.
Nije se morala opravdavati. Što kolege pričaju nije ju zanimalo. Ima li manje ugleda kod roditelja briga ju nije.
Kakva ti je prijateljica, Gogo. Pogodila u sridu! Nikome ništa ne duguješ bodrila je Terezija.
Da. Starijoj unuci sam platila jaknu i kapu za proljeće, igru za rođendan. Snaha predložila. To nije sreća? A njima olakšala…
Bravo! Tako treba. I cvijeće vidi! Napokon procvjetalo zbog tebe.
Proljeće je stiglo naglo i bučno otopilo grad. Tri teško tromjesečje je prošlo s problemima. Svi su ih imali. Nije bilo ugodno kad je ravnateljica, naočigled svih, dobacila:
Nastava nije kao pranje podova! Ovdje treba misliti.
Svi su znali na koga misli. Gordana šuti.
U uredu su ju iznenadili za rođendan je dočekala šarena iznenađenja. Zvali su je, čestitali, darovali slobodan dan. Kad je došla na posao, čeka je iznenađenje: baloni i cvijet u tegli, kutija s plavom mašnom blender. Te večeri je s veseljem čistila. Za dobre ljude vrijedi se potruditi. Novac nije bio bitan.
Sljedeće jutro, pred smjenu, zove Terezija.
Gordana Ivanovna, tu vas netko hoće čuti.
Zašto me persira, pomisli Gordana. Ali tu je već drugi glas.
Dobar dan, Gordana Ivanovna. Ja sam iz Horizonta. Kažu nam da ste geograf. Ispričajte nešto o obrazovanju, radnom iskustvu. Voljeli bismo vas upoznati.
Došla je na razgovor. Tražili su nekoga za vodeću poziciju u turističkoj agenciji. Baš Gordanu traže!
Sezona se bližila, a trebali su se brzo odlučiti.
Što ima, Gordana Ivanovna? Dođite, mislila sam vas zvati nervozna ravnateljica Kako ne rješavate s Radovanićkom? Opet prijeti inspekcijom. Sad se buni zbog ocjena iz matematike. Anica joj “geniju” dala trojku.
Znam. Zvala me. Samo ona misli da je genij. Anica nije tog mišljenja, ni testovi.
Što ćemo sad? Čujte ovo: “Ako je naš razred pod vodstvom čistačice, što očekivati od škole?”
Branka Leonida, o tome sam došla reći. Morate odmah pronaći zamjenu. Dajem otkaz.
Što? Kamo idete? Zbilja…
Za dva tjedna Gordana Ivanovna je radila u agenciji. Ubrzo su i tu cvjetale biljke. Plaća je ovisila o prodanim putovanjima, ali je premašivala profesorsku. Jer, Gordana je opet sve radila srcem pošteno, iskreno, s pozivom.
Posao čistačice nije napuštala. Sve je bilo blizu. Nakon cijelog dana na stolcu, bilo je korisno odraditi turu kroz kontinente.
A već sljedećeg ljeta Gordana i Anica letele su “first minute” u Italiju, a zatim s Terezijom u Tursku.
Pomagala je sinu oko kredita, platila putovanje snahi i njemu.
Gordana se pogledala u ogledalo i smiješila blagi ten od sunca baš joj je dobro stajao. Nestali su podočnjaci, vratila se živost.
Dobar dan! O, Gordana Ivanovna, vi?!
Preko puta je sjedila Anastazija Radovanić. Došla po putovanje.
Dobar dan, Anastazija. Da, ja sam. Izvolite, sjednite.
Vi ste tu šefica?
Trenutno da. Gdje biste željeli na godišnji?
U Tursku. Izgledate fantastično!… O, Gordana Ivanovna, svi se mi i dalje vas rado sjetimo s Igorom. Bili ste pravi pedagog, od Boga darovani. A poslije ste nesreću imali s razredom, nije vrijedilo ništa. Kome danas povjeriti razred…
Gordanu to više nije doticalo stara pjesma…
Skrenule smo. Pogledajte, ovdje su ponude, ali ja bih preporučila ovu gurne joj letak I cijena i usluga. I mi smo išli.
A vi još radite tamo? Ona… (pokaza rukom prema pravnom uredu) još perete?
Da. Perem Gordana se nasmije i zavalja u stolac Anastazija, ako vam smetam kao agent, doći će drugi.
Ma jok, odgovarate. Nikako mi nije jasno vi tako pristojna gospođa i…
Gordana okrene joj monitor.
Idemo tražiti aranžman.
Bilo joj je baš svejedno što ova misli. Ona je zaista voljela oba svoja posla.
