Ali ipak smo obitelj rekli su moji brat i sestra na dan kad smo ispratili majku na groblju u Zagrebu.
Isti oni koji nisu bili tu ni kad je jedva mogla ustati iz kreveta. Isti oni koji se nisu javljali na telefon, niti su dolazili kad je trebalo najviše. Pisali su samo: Javi ako nešto treba ali nisu nikad došli.
A baš toga dana prvi su stigli. Svečano obučeni, s pripremljenim suzama i zagrljajima, kakve majka nije osjetila godinama.
Promatrao sam ih i nisam znao trebam li više tugovati za majkom ili zbog licemjerja koje je hodalo tik uz njezin lijes.
Brinuo sam se za nju sam. Kad je doktor rekao: Nemojte je ostavljati samu, svi su spustili pogled u pod. Ja sam ostao.
Bio sam uz nju kad je polako zaboravljala imena. Kad joj je za najjednostavnije stvari trebala pomoć. Kad je kroz suze molila oprost što je postala teret. Kad je pitala za njih a ja lagao, da je poštedim bola.
Moj je život postao raspored lijekova, neprospavanih noći i straha da će otići s osjećajem da je napuštena.
Oni to nisu vidjeli. Nisu vidjeli noći bez sna, padove, suze koje sam krišom puštao u kupaonici, umor koji prodire do kostiju.
A kad je otišla e onda su došli. Ne da pitaju kako sam ja. Ne da zahvale. Ne da pomognu.
Došli su pitati:
Što je s kućom?
A zemljište u Dalmaciji?
Što je ostavila iza sebe?
Tek tada sam shvatio nešto što mi je slomilo srce: za neke je bolesna majka problem a pokojna majka prilika. I najgore nije čak ni to. Najgore je bilo čuti:
Ionako si dobio više.
Pa živio si s njom.
Kao da je briga bila nagrada.
Kao da je ljubav stvar dogovora.
Kao da se žrtva može mjeriti kvadratima i postocima nasljedstva.
Htjeli su dijeliti imovinu, ali ne i odgovornost. Tražili su jednak dio, a nisu bili ondje kad je trebalo. Pričali o pravdi, a prije su šutjeli.
Toga dana nisam se svađao. Nisam vikao. Nisam objašnjavao.
Jer sam shvatio da već imam nešto što oni nikad neće imati.
Njezine posljednje riječi.
Posljednji pogled.
Posljednje stisak ruke.
I sigurnost da nije otišla sama.
Oni su odnijeli stvari. Ja sam zadržao mir. I vjerujte mi vrijedi više nego sve kune.
Ako ovo čitate, a niste danas uz svoju majku, već mislite što će ostati iza nje zastanite.
Imovina se može podijeliti. Savjest ne.
Ima stvari koje se ne mogu kupiti za nikakav novac: miran san, kad znate da niste iznevjerili onda kad je bilo najvažnije.
Iz ove boli naučio sam: ništa nije vrednije od mira u srcu kad znate da ste učinili sve što ste mogli za onoga tko vas je najviše volio.
