Više nisi sestra
Telefon je zazvonio u pola osam ujutro, dok sam još stajala nad štednjakom i miješala zobenu kašu. Broj je bio poznat, iako sam već gotovo zaboravila kad sam zadnji put čula taj glas.
Marija, jesi budna?
Glas Tihane bio je tih, promukao. Glas kakav imaju oni koji dugo plaču ili bez sna provedu cijelu noć. Smanjila sam vatru, naslonila se na prozor.
Jesam. Što se događa?
Moram s tobom razgovarati. Mogu li?
Kaži.
Kratka pauza. Čula sam je kako diše.
Otišao je, Marija. Ostala sam sama. Zaista.
Ništa nisam odgovorila. Gledala sam kroz prozor. U dvorištu je netko izvodio psa, a u meni je bila tišina. Ne praznina, nego tišina. Kao kad se iz sobe iznese sav višak pa ostane samo prostor.
Marija? Jesi tu?
Tu sam.
Ne znam što da radim. Imam dugove. I nemam gdje živjeti. Nigdje ne mogu.
Ostavila sam žlicu, ugasila štednjak. Pogledala svoju kuhinju onu kakvu sam sama birala. Svijetli ormarići, jednostavna keramika na policama, bijele zavjese. Sve po mom. Moje.
Marija, znam… dobro, znaš i sama. Ali ti si sestra. Nećeš me valjda sad pustiti?
Uzela sam mobitel, pogledala ekran. Obrisala poziv. U postavkama blokirala broj.
Ostavila sam mobitel. Natočila čaj u svoju omiljenu šalicu s plavim rubom. Izašla sam na verandu.
Jutro je bilo hladno, svibanjsko. Mirisalo je na jorgovan i svježu zemlju. Negdje iza ograde je pjevao kos. Šalicu sam stavila na drvene ograde, naslonila se i gledala vrt.
To je bio moj vrt. Moja veranda. Moje jutro.
Ali to nije bio početak. To je bio kraj. Početak je bio u jednom sasvim drugom danu.
***
Imam četrdeset osam godina. Marija Babić tako mi je sada ime, iako sam poslije razvoda zadržala prezime muža. Živim pokraj Samobora, u malom mjestu koje je više selo nego gradić. Ovdje je mirno, ima šuma, ribnjak, do Zagreba se ide pola sata vlakom. Kad smo suprug Ivan i ja prije sedam godina kupili ovu kuću, mislila sam da sam našla sve što mi treba.
Sedam godina. Često sam razmišljala o toj brojci. Kažu, svaki sedam godina čovjekovo tijelo potpuno zamijeni sve stanice. Možda je zato Ivan, nakon sedam godina, postao netko drugi, a da to nisam ni primijetila.
Možda nikad ni nije bio onaj za kog sam mislila.
To i danas ne znam. I iskreno, više me ne zanima.
Ali tada, onog rujna, kad je Tihana nazvala s idejom da dođe vikendom, još sam živjela u svojoj lijepoj iluziji. Sve je bilo na svome mjestu: kuća, posao, suprug, planovi za iduću godinu. Imala sam malu keramičarsku radionicu, dolazila su djeca iz susjedstva, nekoliko odraslih. Nije donosilo neku zaradu, ali mi je rad donosio mir. Ivan je bio u građevini, radio troškovnike i ugovore. Ništa posebno, ali stabilno.
Živjeli smo ravno. Možda i dosadno, ali tada sam mislila da je to zapravo normalno za odrasle. Bez velikih uzbuđenja. Bez drama.
Tihana je mlađa od mene jedanaest godina. Kad je rođena, ja sam imala osam, i još se sjećam kako ju je mama donijela iz bolnice, zamotanu u ružičastu dekicu. Gledala sam je i pomislila kako sada imam svoju živu lutku. Kasnije se pokazalo da to nije lutka, već čovjek s vlastitim željama i karakterom ali navika da je štitim ostala je.
Nikada nismo bile bliske kao neke sestre. Različite po svemu. Tihana je uvijek htjela veselo, brzo, glasno. Mijenjala je zanimanja, brakove, selila iz Osijeka u Split, pa Zagreb. Lako je živjela, uvijek u letu. Meni je to izgledalo nezrelo, njoj je moj stil djelovao usporeno.
Vidjele smo se nekoliko puta godišnje. Praznici, ponekad iznenada. To je bio naš minimum odnosa ni blizu, ni daleko.
Kad je nazvala da dođe vikendom, nisam osjetila ništa posebno. Malo sam se razveselila. Pripremila sam gostinsku sobu, kupila što voli: dobar sir, voće, biskote od badema. Ivan se složio nije mario za goste, pogotovo ako može popiti dobro vino petkom navečer i pričati o nečem osim građevine.
Tihana je došla u petak navečer, s malim koferom i velikim buketom krizantema. Bila je kao uvijek dojmljiva ne klasično lijepa, ali efektna. Plave oči, zlatna kosa (bojala ju je u novi ton svakih par mjeseci, tada je bila boje meda), trideset sedam godina a izgledala mladoliko. Uvijek su govorili da nas dvije ne sliče ja sam tamnokosa i mirna lica. Mama je govorila da imam lice osobe koja razmišlja, valjda je time nešto htjela reći.
Marija! Tihana me zagrlila čvrsto, kao uvijek. Kako je ovdje lijepo. Dosta mi je grada.
Uđi, uđi.
Ivan je doma?
U kuhinji.
Prošla je naprijed, ja sam uzela njen kofer. Pomislila: život je stvarno od sitnica sastavljen. Držim joj kofer, kao da je gost, kao da uvijek nosim tuđe terete.
Večer je prošla dobro. Večera, dugo pričanje o njenom novom poslu u nekoj PR agenciji, planira opet seliti, ovaj put u Zadar. Ivana je zaintrigirala. Smijali su se njenim zgodama s posla. Sve je bilo normalno.
Pohvatala sam tanjure i otišla prati posuđe. Oni su ostali uz vino. Kroz vrata sam čula njihove glasove, mekane i tihe. Samo razgovor.
Vrativši se da pozovem na film, vidjela sam…
Ne zagrljaj. I ne ništa što bi se moglo imenovati. Samo pogled. Tihana nešto reče, Ivan odgovori, i na tren se među njima protegne nešto, ni riječ, ni pokret. Samo pogled. Kratak, nestao kad su čuli moje korake.
Stala sam na ulazu.
Ajde, film! reče Tihana, poskoči. Da, da gledamo. Što si odabrala?
Ivan uze svoju čašu.
Marija, ti reci. Meni je svejedno.
Gledala sam ih nekoliko sekundi. Normalni, obični ljudi. Možda mi se pričinilo.
Evo, biram… rekla sam i otišla u dnevnu.
Ali taj pogled ostao je negdje u meni. Ne na površini, dublje.
Pogledali smo film. Tihana se smijala, Ivan komentirao kraj. Onda smo išli spavati. Ležala sam pokraj supruga u mraku i mislila samo da sam umorna i da sam, valjda, umislila.
Sutradan je Tihana otišla poslije ručka. Zagrlila nas, mahala iz auta.
Najbolji vikend, Marija.
Dođi opet.
Doći ću svakako.
Gledala sam je kako odlazi. Ivan je stajao kraj mene, pa rekao:
Prava žena. Puna života.
I otišao unutra.
Puna života. Zapamtila sam te riječi. Ne glasno, samo zapisala unutra.
***
Život je nastavio svojim tokom. Listopad, studeni. U radionici su mi došla dva nova polaznika, muškarci u srednjim godinama, nagovorile ih supruge. Isprva su se bojali, onda otkrili da uživaju. Takvih učenika sam se radovala. Ivan je radio. Otišli bismo tu i tamo u kino, kuhali večere, gledali serije. Sve kao uvijek.
Osim jedne stvari.
Počeo je dolaziti kasno.
Isprva jednom tjedno. Ondje dva puta. Uvjerljive priče: sastanci, rokovi, klijenti. Nisam bila žena koja provjerava. Vjerovala sam mu. Sad znam da zapravo nisam provjeravala. Ali tada sam to zvala povjerenjem i držala ispravnim.
Jedne večeri došao je u pola ponoći. Ja sam već bila u krevetu. Otišao u kuhinju, pa u kupaonu, onda legao kraj mene.
Težak dan? pitala sam.
Katastrofa. Sastanci su se odužili.
Jesi jeo?
Da, tamo su nas nahranili.
Okrenuo se na bok, leđima. Nastavila sam čitati. Sve u redu. Odrasli smo ljudi, umorni smo, radimo.
Primijetila sam samo da me nije poljubio na dolasku. Uvijek bismo se poljubili kad bi došao doma. Mali običaj. Zaboravio je. Jednom, drugi put. Onda sam prestala brojati, osjećalo se neugodno.
Nazvala sam Tihanu krajem studenog, tek tako, nedjeljom navečer. Javlja se brzo.
Marija! Hej!
Kako si?
Dobro, dobro. Posla previše. A vi?
Dobro. Ivan stalno oko nekog posla…
Eh, takav je to posao reče lako. Kako keramika?
Razgovarale smo dvadesetak minuta. Posve obično. Spustila sam slušalicu i shvatila da ne osjećam ništa. Ni toplinu, ni nervozu. Samo razgovor.
Prosinac je proletio u predblagdanskom metežu. Ivan je stalno kasno dolazio. Ponekad se vraćao kad sam već bila u snu. Jednom sam se probudila, pogledala na njegovu stranu kreveta. Prazno je bilo. Tri sata ujutro. Otišla sam u kuhinju. Sjedio je uz mobitel i spremio ga čim sam ušla.
Ne spavaš?
Probudio me san. Kad si došao?
Prije desetak minuta. Hajde natrag spavati.
Radiš usred noći?
Dopisujem se s partnerima. Vrijeme je tamo drugo. Idi, sve je u redu.
Gledala sam ga. Mirno me gledao. Ništa krivo, samo umor.
Dobro rekla sam. Nemoj dugo.
Vratila sam se u krevet i dugo ležala budna, osluškujući ga u kuhinji. Čula tih zvuk mobitela. Razmišljala s kim se dopisuje u tri ujutro. Možda stvarno partneri s druge strane svijeta. Ne želim postati ona koja provjerava i sumnja.
Ali nešto iznutra već nije spavalo. Nešto malo i tiho sve je znalo. Samo još nisam slušala.
***
Ne sjećam se kad točno intuicija prestane biti šum i postane glas. Negdje u siječnju, nakon blagdana. Novu godinu dočekali smo nas dvoje. Ivan reče da ne želi nigdje ići, umoran je. Složila sam se. Fino smo proslavili doma, s dobrim stolom, pjenušcem. Bio je nježan, pažljiv. Gotovo sam uvjerila samu sebe da sam sve umislila.
Tihana je poslala čestitku kroz poruku. Meni posebno: “Marija, sve najbolje, neka ti bude dobro”. Kratko, pristojno. Ivanu je, valjda, isto poslala. Pokazao mi je, rekao: “Tihana šalje”. Kimnula sam.
Ali u veljači se dogodilo nešto sitno, što sam kasnije često prebirala.
Pripremali smo večeru, kad je Ivanu zazvonio telefon. Pogledao, rekao: “S posla, brzo ću”, i izašao na terasu. Razgovarao je petnaestak minuta. Vidjela sam ga kroz staklo, stajao je leđima, prebacivao se s noge na nogu. Potom je ušao.
Sve ok?
Posao, kolegica.
U osam navečer?
Hitno nešto.
Kimnula sam, nastavila rezati povrće. Ivan je došao do štednjaka. Sve je bilo kao uvijek.
No, vidjela sam da se smijao dok je telefonirao. Sitnica, osmijeh u razgovoru. Ljudi se smiju kad im je lijepo. Kad te zovu s posla zbog krize, ne smiješiš se.
Ništa nisam rekla. Nisam htjela biti žena koja radi scene zbog osmijeha. Ali zapamtila sam.
Dva tjedna kasnije pogledala sam njegov mobitel.
Sram me priznati. Nikad prije nisam ni pomislila. Povjeravati tuđi mobitel je kao čitati tuđi dnevnik. Ali te noći je zaspao, a telefon ostao otključan. Nisam planirala. Samo sam se probudila, vidjela ekran i uzela.
Našla sam razgovor s brojem bez imena. Nekoliko poruka. Ništa intimno, obične: “Kako si?”, “Stižem”, “Pričekaj”. Zadnja tri dana stara.
Vratila sam mobitel natrag. Tiho otišla u kuhinju i natočila vode. Gledala sam u tamu.
Broj bez imena. “Pričekaj.” Može biti svatko. Kolega, prijatelj. Tko god.
Ali znala sam da nije kolega.
Znala sam bez dokaza, ono žensko znanje iz želuca kojem ne trebaju argumenti. Žene to zovu intuicijom. Muškarci sumnjičavošću. Ja sam to zvala istinom na koju se mozak tek treba naviknuti.
Nekoliko dana živjela sam s tom istinom. Održavala radionice, kuhala, pričala. S Ivanom normalno, ništa ga nisam pitala. Iznutra se nešto slagalo iznova. Kao da je tijelo znalo što me čeka.
***
U ožujku sam otišla Tihani.
Nisam planirala kao provjeru. Ili ipak, samo to nisam sebi priznala. Ivan je rekao da tog dana ide kod poslovnog partnera van grada, da će kasno kući, možda prespava. To se prije događalo, prespavao bi. Rekla sam dobro, da i ja idem prijateljici.
Ali nisam otišla prijateljici otišla sam Tihani.
Tada je živjela u Zagrebu, u iznajmljenoj garsonijeri na Trešnjevci. Došla sam vlakom, pa tramvajem. Nije imala pojma. Rekla sam si, idem je iznenaditi. Znala sam da to nije iznenađenje, nego nešto drugo. Ali išla sam.
Vrata mi je otvorila Tihana u ogrtaču, mokre kose. Sekundu, maleni djelić, lice joj je promijenilo izraz. Kroz sekundu opet ista i kaže:
Marija! Ma daj, iznenađenje. Što radiš tu bez najave?
Malo iznenađenje. Smetam?
Ne, ne, uđi. Samo… uđi.
U hodniku muške cipele. Smeđe, kožne. Poznavala sam te cipele. Kupovali smo ih zajedno. Rekla sam mu da su smeđe bolje nego crne.
Stala sam na ulaz.
Tko je kod tebe? upitala sam glasom bez emocija.
Marija…
Tihana, tko je kod tebe?
Zažmirila je na trenutak. Onda otvorila oči.
Dođi u kuhinju. Molim te.
Ne. Reci.
Iz sobe je izašao Ivan. U košulji, hlačama, čarapama. Nigdje se ne žuri. Kao da je normalno izaći iz sobe tvoje sestre i tako gledati ženu.
Stojimo svi troje u uskom hodniku. Šutimo.
Marija reče on.
Nemoj ništa odgovorila sam. Ništa ne govori.
Čula sam ih kako šapuću iza zida, dok sam nepomično gledala prazan prostor pred sobom. Tiho su govorili, stan je mali. Fragmenti: “moramo razgovarati”, “sama će shvatiti”, “bolje pripremiti teren”, “treba to pametno izvesti”. Posljednje riječi ostale su mi pripremiti teren. Kao u vrtu.
Izašla sam, ništa ne rekavši.
***
Doma sam stigla kasno. Ušla u kuću, izula se, objesila jaknu. Otišla u kuhinju, pristavila vodu i gledala u vrt kroz prozor.
Ivan je došao oko ponoći. Sjedila sam za stolom s hladnim čajem.
Ušao je u hodnik, vidio moju jaknu, zastao. Prišao kuhinji.
Tu si.
Tu sam.
Sjeo je nasuprot meni. Pogledao u mene.
Marija…
Kod nje si bio? pitala sam. Nisam pitala jer nisam znala. Samo sam htjela to čuti.
Jesam.
Koliko dugo?
Pauza.
Nekoliko mjeseci.
Kimnula sam. Podigla i spustila šalicu.
Htio si razvod? čula sam da ste razgovarali.
Nije odmah odgovorio. I to je bio odgovor.
Kad si mi mislio reći?
Ne znam objasniti…
Ne treba mi objašnjenje rekla sam. Trebam odgovor. Kad si mislio reći?
Razmišljali smo kako postupiti.
Razmišljali. Jasno.
Ustala sam, prolila hladni čaj u sudoper, stavila šalicu s prljavim posuđem.
Odi večeras. Sutra ćemo o tome što dalje.
Marija, nemam gdje…
Nije moj problem prekinula sam. Odi.
Otišao je.
Zaključala sam vrata za njim. Stajala u hodniku. Otišla u spavaću sobu, legla preko pokrivača u odjeći i gledala u strop.
Nisam plakala. Ne tada. Suze su došle kasnije, tri-četiri dana poslije, kad sam prala suđe i shvatila da perem samo svoje. Onda se nešto pustilo, i plakala sam dugo iznad sudopera s mokrim rukama. Nije bilo za njim. Plakala sam za vremenom. Za onih sedam godina koje su sada bile nešto drugo nego što sam zamišljala.
***
Razvod. Riječ, koja se zalijepi svuda. Kako preživjeti razvod, iscijeliti se nakon razvoda. Čitala sam poslije sve to, kad je bilo loše i trebalo mi je znati da i drugi prolaze. I svi pišu isto. Možda zato što je izdaja jednaka posvuda.
Pravno nas je razvuklo par mjeseci. Ivan je našao odvjetnika. Nisam očekivala mislila sam, odrasli smo, dogovorit ćemo se. Ali on je već bio spreman. Možda je to bilo to “pripremiti teren”.
Kuća je bila na mene. Kupila sam je od novaca koje mi je ostavila baka te nešto svojih ušteđevina. Ivan je znao, pravno je bilo čisto. Ali tražio je udio u radionici. Radionica je bila samo moja opremu sam kupila sama, otvarala sama. No nakon nekoliko godina počela je donositi sitnu, ali stalnu zaradu pa je odlučio da je to zajedničko.
Njegov odvjetnik pokušao je to dokazati. Moj, kojeg mi je preporučila prijateljica, dokazao suprotno. Ali trebalo je mjeseci papiriranja, nervoze, sastanaka. Mjeseci gledanja čovjeka kojem si vjerovala i sad traži novac. Ne jer mu treba, nego jer može.
Sva ta sitničavost i pohlepa oko razvoda. Mislila sam da to ljudi izmišljaju. Ali nije izmišljeno.
Jednom me, kod odvjetnika, pitao može li uzeti televizor kupljen zajedno. Nije vrijedio puno, ionako star, ali tražio je. Odvjetnik gleda papire, ja gledam Ivana i mislim kako? Tako odjeven, s odvjetnikom, i tražiš televizor. Što ti se dogodilo? Ili si uvijek bio takav, a nisam znala.
Uzmi ga rekla sam. Molim.
Uzeo ga je.
Imala sam četrdeset i sedam godina i samo sam htjela da sve prođe i da počnem iznova.
***
Početni mjeseci nakon razvoda bili su čudni. Ne loši, nego baš čudni. Kuća je bila moja, tiha na neobičan način. Odnijela sam iz spavaće sve njegove stvari, one koje nije pokupio poklonila caritasu. Preprala posteljinu, kupila nove jastuke.
Tihana je zvala jednom, u svibnju. Nisam se javila. Drugi put je poslala poruku: “Marija, žao mi je. Želim objasniti”. Nisam odgovorila. Ne zato što nisam mogla, nego što nisam htjela. Nisu mi trebala objašnjenja.
Izdaja, pogotovo od bližnjega, nije nešto što možeš objasniti. Samo priznaš ili ne priznaš. Ona je htjela objasniti. Znači, još uvijek je vjerovala da se može spasiti neka čast. Ja taj put nisam vidjela.
Prijateljice su bile blizu. Ana, s kojom se znam iz škole, dolazila mi je par puta tek tako. Donijela bi hranu, sjela, razgovarala o svemu ili samo bila tu. I to je bilo dovoljno.
Marija, kako si?
Dobro.
Nisi dobro.
I nisam. Ali idem dalje.
Ljutita si?
Umorna od ljutnje. Ni na što se više ne mogu ljutiti. Samo… prazno.
Proći će.
Znam.
Ana je vjerovala u sudbinu, u karmu. Da se sve vraća, da ljudi dobiju ono što zasluže. Ja nikad nisam bila sigurna vjerujem li. Ali tada, u tom razdoblju, pomislila sam da možda ipak nešto pazi, uspostavi ravnotežu.
Ne zato što sam željela loše Ivanu ili Tihani, zaista ne. Htjela sam samo živjeti dalje. Ispod svega imala sam tiho uvjerenje da će dobiti što su posijali. Ne odmah, ali dobit će.
Karma, rekla bi Ana. Ja nisam nazivala ničime. Samo sam znala.
***
Ljeto je prošlo sporo i na neki način ljekovito. Radila sam puno u vrtu. Prije je o njemu navodno brinuo Ivan, ali zapravo nikako. Sad sam sve preuzela ja. Kupila sam priručnik za vrtlarstvo, gledala videe. Posadila ribizl, maline, nekoliko jabuka. Prekopala gredice.
Rad u zemlji radio je nešto dobro mojoj glavi. Par sati u vrtu i misli postanu tihe. Ruke u zemlji, miris, jednostavan ishod: posadiš pa raste.
U kolovozu sam se upisala na tečaj akvarela. Ne zato što sam htjela biti umjetnica, nego ovo sam oduvijek htjela, ali uvijek odgađala. Sada sam shvatila da je “poslije” sada.
Tečaj je bio subotom, u maloj radioni u susjednom mjestu na katu stare zgrade. Podučavala nas je gospođa Vera, mirna, preciznih ruku, nikad previše niti premalo stroga. Pokazivala kako treba raditi, a onda bi nam dopustila da pokušamo sami.
Tamo sam upoznala Goranu, koja je živjela pet minuta od mene. Nikad prije nismo pričale, a skoro susjede. Bila je starija koju godinu, djeca su joj već odrasla pa se s mirovine prebacila na crtanje. Nakon prvog sata počele smo dolaziti i odlaziti zajedno.
Koliko dugo ti s akvarelom? pitala me na pauzi.
Prvi put, a ti?
Tri mjeseca. Kćer mi prošle godine poklonila boje, rekla da se bavim malo nečim svojim. Boje stajale na ormaru dugo, a onda sam krenula.
I?
Teško, ali volim.
To “teško, ali želim” mi se svidjelo. Baš tako.
***
Na jesen sam radila renovaciju.
Dugo sam to planirala. Kuća je bila dobra, ali ovdje-ondje zastarjela. Kuhinja mi baš nije odgovarala. Spavaća tamne tapete, nisam ih voljela, ali Ivan je birao. Dnevni pod škripio.
Našla sam ekipu za majstore preko preporuke, dogovorila, u listopadu su došli. Mjesec dana buka, prljavština, nepoznati ljudi u kući. Nije mi smetalo. Osjetila sam: to je dobar nered, graditeljskog tipa.
Kuhinju sam uredila svijetlom, s bijelim ormarićima, drvenom radnom pločom. Tapete u sobi sama sam birala, dugo tražila, našla mirnu plavo-sivu, kao nebo prije kiše. Podovi više nisu škripali. Na verandi novi pod, one drvene ograde koje sam mjesecima gledala po časopisima.
Kad je sve završilo, prošetala sam kućom. Polako, iz prostorije u prostoriju. Gledala što sam stvorila.
To je bila moja kuća. Bez kompromisa. Svaka boja, svaki detalj. Nema ništa “neka bude, svejedno je”. Samo ono što volim.
U zadnjoj kutiji sam iznijela sve što je ostalo iz prošlog života: nekoliko knjiga s posvetama, koje nisu bile moje, fotografiju s prvog ljetovanja, koju sitnicu. Nisam bacila. Samo sklonila. Komu treba, dat ću. Komu ne treba, bit će u ostavi.
Izašla sam na novu verandu i stala u miris večeri. Osjećalo se, jesenjska vlaga, lagani dim iz susjedne peći. Bilo je hladno, ali lijepo.
Pomislila sam kako godinu ranije nisam mogla zamisliti da ću ovako stajati. Sama, u svojoj kući, nakon renovacije, i osjećati sličan mir.
Samoća. Puno sam o toj riječi razmišljala. Kako preživjeti samoću, treba li je preživjeti ili prihvatiti. Ispostavilo se samoća je razna. Može biti prazna, kad ti je teško i nikog nema. Može biti tiha, tvoja, kad mjesto puniš sama sobom. Ta godina me naučila razlikovati.
***
Do zime se život uskladio u novom ritmu. Ujutro vježbe, doručak, odlazak u radionicu. Popodne vrt ili kuća, čitanje, akvarel. Subotom tečaj, ponekad Gorana ili Ana. Ponekad samo sjedim na verandi, kad vrijeme dopusti.
Ritam je moj. Složen po meni, bez pitanja je li nekome još odgovara. To je bila bit nije sebičnost, nego pravo na vlastiti tempo.
Radionica je krenula bolje. Uzela sam novog učenika, dječaka od desetak godina. Bio je ozbiljan mrštio čelo svaki put kad je nešto radio, kao da je to bitno. Svidjela mi se ta upornost.
Ivane, jesi li zadovoljan zdjelicom? pitala sam kad je završio jednu.
Mislio je.
Pa… ne baš. Drška je nakrivo.
To se može popraviti. A inače?
Inače je slična zdjelici.
Onda je dobro rekla sam.
Vi mislite?
Meni je glavno da podsjeća na ono što si zamislio. S vremenom će biti bolje.
Opet je promislio. Kimnuo.
Dobro.
Dječja logika direktna i iskrena. Dugo sam razmišljala o tom razgovoru. Glavno da je slična onome što sam htjela. Moj život isto je pomalo postajao sličan onome što sam planirala. Polako, ali ipak…
***
U travnju, godinu dana nakon razvoda, otišla sam u Rijeku na tri dana. Samo tako, davno sam si to obećala. Odsjela sam u malom hotelu, obilazila muzeje, sjedila po kafićima, šetala uz more. Sama. Prvi put. Ranije sam mislila da je putovati sama pogrešno. Pokazalo se da, zapravo, mogu sve što hoću. Stajati pola sata ispred jednog kipa ako želim. Preskočiti ono što je dosadno. Jesti kad želim.
Zvala sam Anu iz Rijeke.
Kako je?
Prekrasno. Vjetrovito. Dobro.
Fali ti netko?
Ne, iskreno.
Eto, napredak!
Nasmijala sam se.
Ana, to znači da mi sama sebi nisam dosadna.
To je najvažnije.
Možda stvarno jest.
Još malo smo pričale. Spustila sam slušalicu i produžila uz more. Miris soli, vjetar. Povukla sam ovratnik i pomisila: četrdeset osam mi je, i imam svoj život. Ne onaj koji sam planirala. Ali svoj.
Izdaja je slomila nešto što je bilo već tanko. Nisam znala koliko je tanko dok nije puklo. I dobro je što je puklo. Inače bih tako ostala, misleći da je to normalan život.
Prevara. Riječ iza koje se kriju razne stvari. Nekad slučajnost, slabost. A ovo što su napravili Ivan i Tihana nije bilo ni slučaj ni slabost. Dogovorili su. Planirali. Pripremali teren. Nije bila strast, nego projekt. To je najteže shvatiti. Ne da su zajedno, nego da je to gradnja pokraj tvoga života, dok si ti u svojoj lažnoj slici.
Ženska sudbina, često to tako zovemo, s nekom tugom, kao da se mora trpjeti, opraštati. Ne. To nije sudbina, nego izbor. Moj izbor je bio drugačiji.
***
Jutro u svibnju. Jorgovan miriše u vrtu. Kos pjeva.
Telefon zazvoni u pola osam.
Znam što završava tim pozivom. Već sam ispričala. Ali želim zastati na sekundi dok gledam ekran s porukom od Tihane.
Pisala je dugo, u nekoliko odlomaka. Čitam prve redove: on je otišao mlađoj, dugovi, nema kamo. Listam dolje, vidim riječi: sestro, molim te, bilo što, ipak sam tvoja.
Tvoja. Zanimljiva riječ.
Razmišljala sam o tome nekoliko sekundi. Tvoja. Bila je “tvoja” dok joj je odgovaralo. Dok je uzimala što je trebalo. Dok se moglo.
A ja? Što sam ja bila njoj? Starija sestra koja je pazila još od djetinjstva. Ona koja je vozila iz kolodvora kad je prvi put došla u Zagreb. Posuđivala novac bez da pita natrag. Pripremala sobu, kupovala joj omiljene biskote.
Nije zamjerka. Radila sam kako mi srce kaže. Ali sada sam znala razliku između biti uz osobu i biti nekome izvor.
Stisnula sam “obriši”. Potom u kontaktima našla njen broj. “Blokiraj”.
Kraj.
Ni s ljutnjom, ni pobjednički. Samo, kao kad zatvoriš prozor kroz koji puše hladan vjetar. Tiho, mirno, bez objašnjenja.
Natočila sam čaj, ulila u svoju šalicu s plavim rubom, koju sam ljetos kupila sama na sajmu. Izašla sam na verandu.
Jutro se rađalo sporo. Nebo je bilo baš nijanse tapeta u spavaćoj koje sam birala sivo-plavo, pravo. Jorgovan je raskošan, cvjetovi težki, perzijsko lijepi. U vrtu lagani vjetar igra jablanovima. Kos pjeva negdje iza granja.
Šalicu sam stavila na drvenu ogradu. Naslonila se i gledala svoj vrt kojeg sam sama oblikovala, na kuću koju sam sama popravila, na ovo jutro koje je potpuno moje.
Snaga duha. Nikad nisam voljela taj izraz, zvuči preglasno. Ali prošla godina naučila me to uopće nije glasno. To je nastaviti. Ustat se. Skuhati doručak. Raditi. Saditi drveće. Birati tapete. Blokirati broj.
Samo dalje.
Čaj je bio vruć. Jorgovan miriše. Kos pjeva.
Stajala sam na svojoj verandi i shvatila imam četrdeset osam, i imam sve što mi treba.
