Posljednji izlazak sunca
Imamo li prijem? To je “Obzorje”? Luka?
Ne smije se to dogoditi! Ako je itko mogao upasti u nevolju, onda su to oni sa svojim planetarnim šatlom, ali ne i matični brod!
Mirela je spojila ruke, držeći ih stisnuto u krilu.
Dvadeset dana, dok je s mužem istraživala šestu planetu iz sustava Feniks, dok su uzimali uzorke tla, zraka i vode, prikupljali uzorke veza je bila pouzdana. Slali su rezultate, predviđanja, izračune, sve mračnija svakim danom, osim onog posljednjeg. U povratku, riječi podrške. Onda tišina.
Na planeti je izgorjelo sve što se nije smjelo. Vlažna mahovina, grmovi. Biljke su skrivale pupoljke pod debelim slojem kore, životinje su kopale jazbine, spremne skloniti se pred šumom plamena.
Dvaput su se Luka i Mirela sami sklanjali u šatl, promatrajući kako vatrena linija tutnji stepom. Razlog 29% kisika u atmosferi.
…koristite kapsule… pošaljite podatke… riječi su nestale u šumu statike.
Dario! Marin!
Srce joj je zadrhtalo. Njezin Luka smiren, dobroćudan div, sada je vikao, očajno pokušavajući shvatiti što se događa s brodom.
…iskrivljenje… polja…
Imaju probleme, reče Luka, okrećući se prema Mireli. Kapetan je dao signal za upotrebu spasilačkih kapsula znači da nade više nema.
Što se dogodilo? upitala je tiho.
Nešto s gravitacijskim valom.
Siva traka zaiskrila je na prikazu.
To je ono?
Jest, gravitacijsko iskrivljenje, potvrdio je, očima prateći instrumente.
Opet se oglasilo “Obzorje”.
…val raste… polja neće izdržati!
Siva traka na ekranu narasla, zasvjetlucala.
Uključujem obranu, reče Luka mirnim glasom. Možda uspijem izbjeći šatl.
Siva izmaglica preplavila je ekran.
Udarna sila otkinula je zaštitna polja, šatl je zabacio, počeo se vrtjeti. Kompenzatori gravitacije urlali su, izbacujući energiju.
Nadala se da je sve to samo noćna mora manevri oko planeta, pokušaji stabilizacije orbite, silovito kočenje pred ulazak u atmosferu, drhtanje kroz prašnjavi zrak… I onda tama.
***
Mirela otvori oči, zbunjena. Gdje je? Što se dogodilo? Kabina je bila uronjena u tamnocrveno svjetlo, signalizirajući na minimumu snage. Previše tamno za napunjene ćelije. Bila je žedna.
Luka?
S mukom okrene glavu.
Jesi dobro?
Pilotova stolica prazna. Sigurnosni pojasevi raspušteni.
Luka? prošapće slomljeno. Odveže pojaseve, pokušava ustati. Uspije, ali zatetura i sjedne nazad.
Ramena i prsa su boljela, glava joj je pucala, ali to sada uopće nije bilo važno.
Ne, ne, nije moguće, šaptala je.
Njezin Luka, ležao je licem prema tlu, nepomičan.
Rukom je potražila treći red, prva tipka s desna. Iz konzole je izašao medicinski analizator, ubodom u kožu.
“Daj, brzo, molim te! Treba mi kodefenil, 50 miligrama, bar 25! Tako ću ustati, pomoći Luki, otkriti što se dogodilo.”
Podaci o njezinu stanju preplavili su ekran.
Oborila je pogled. “Znam već za udarce i dehidraciju… Koliko sam bila u nesvijesti? Šest sati? Vau. Da, da!”
Stimulans je probio u krvotok, usporio bol, glad i žeđ, razbistrio misli i napunio je snagom.
Podigla se, napravila nekoliko sigurnih koraka i nagnula se nad Lukino tijelo.
Dodirnula ga je za rame. Led je prošao kroz nju.
Tijelo ukočeno.
Mozak je radio precizno, kemija nije dala emocijama da nadvladaju.
Luka Perić, njen muž, mrtav je najmanje šest sati.
“A što ako je nešto ubrizgano u krv? Paralitički koktel koji imitira ukočenost? Nerealno, ali…”
Medicinski skener u ruci. Minutu kasnije, okrenula je Luku na leđa.
Nije bilo više sumnje: disanje nula, otkucaji nula, moždana aktivnost nula, dijagnoza: prijelom vratnih kralježaka.
Pogled mrtvih očiju skliznuo joj je pokraj ramena, ruke su mu bile ukočene u neprirodnom položaju.
“Što se dogodilo? Odvezao je pojaseve, pomislio da je prošlo najgore, ustao i tada… što tada? Došlo vanzemaljsko stvorenje, zatreslo šatl pa je Luka pao i slomio vrat? Ili je kamen pao na šatl? Ili oluja? Stani.”
Mirela je znala da mozak, podbadan kemijom, može iznjedriti novu, mahnitu teoriju svakih par sekundi. Sjela je, brzo preletjela pogledom po komandama.
Treba aktivirati hitni signal i poslati SOS.
“Jesu li postavili orbitalni preklopnik za hitne signale? Jesu, sigurno.”
To se prvo obavlja prije slijetanja, da bi na Zemlji znali gdje su i što im se događa. Jedina nada.
Glad, žeđ, slabost. Gubila je osjećaj za vrijeme.
Ustala je i uzela hitni obrok, povukla se u sanitarni prostor. U ogledalu blijedo lice, pramenovi kose, podočnjaci. Protrljala je lice vlažnom maramicom, popila mineralnu vodu činila se kao nektar. Svaki gutljaj je spas.
Nije osjećala glad. Ništa. Umor i ravnodušnost, to je sve što je ostalo.
“Saberi se! naredila je samoj sebi. Saznaj gdje su, može li izaći van i ima li još itko živ!”
***
Krešo Beroš nije očekivao ovakav let. Njegovo prvo putovanje, pravi svemir, moderan brod, sve prema zapovijedi ali zašto… zašto takva rutina?
“Vektor”, brod Kosmoflote Republike Hrvatske, služio je za kartiranje, prikupljanje podataka, prijevoz tereta, rijetko kad specijalne misije. Nikad špijunaže, ni kontakti s novim rasama, kako je zamišljao kao klinac.
Jednom su pokupili nepoznati artefakt, drugi put jurili s teretom cjepiva za rudare na Tau 231. Ukrcali su tada i liječnika Andriju Dragića do baze Dvanaest oko planeta Gorski.
Prvo što je dr. Dragić napravio, bio je sistematski pregled posade. Krešo se i sad stresao od sjećanja na pipkanje, pitanja, skeniranja. Svatko je dobio preporuku za vježbe i prehranu. Pedeset sedam potvrda, nevjerojatno…
Krešo je ustao sa svoje konzole, rastegnuo se i napravio par vježbi.
“Ne smijem zaspati! mislio je. Sramota dolazi kapetan u prijepodnevnoj smjeni, a ja slatko hrčem.”
Provjeravao je motore sve normala? Pritisnuo tipku za vezu.
Ruka s mosta, reče važno. Sve u redu kod vas?
Sat, kazaljka i sekunde, odgovorio je dežurni.
Krešo je prešao na druge sustave broda. Stanica za život? Normala. Trup? Normala. Vanjsko polje?
Ni traga opasnim asteroidima, bez smetnji, svemir čist…
Uključio je dalekosežne skanere, gledao cilj putovanja sustav Kairos: dva zbijena patuljasta sunca, crveno i žuto, koja plešu s dvanaest planeta.
Preostala su tri dana puta. Mogao je već vidjeti onu treću planetu kod crvenog patuljka, na izduženoj orbiti, iako je masa zvijezde bila tek trećina našeg Sunca… ali možda nešto utječe na njezino kretanje? Ima li atmosferu? Možda, naposljetku, otkriju novu kolonijalnu svjetsku oazu čovječanstva? U čemu je posebnost te orbite?
Povećao je razlučivost, izgubio se u poslu.
Treća planeta imala je 17 mjeseca, ali to nije objašnjavalo neobičnu putanju.
Složeni tonovi signala presjekli su njegove misli.
Tri kratka, tri duga, tri kratka. Potom data paket, zatim opet SOS, još jedan podatkovni zapis, pa opet SOS…
San i dosada isparili su u sekundi. Odmah je pokrenuo signal kapetanu. Signal za pomoć apsolutna prioritet.
***
Mirela je opet pregledala prikaze. Sve zajedno, nisu izgledale loše. Atmosfera: 18% kisika, 65% dušika, ostatak inertni plinovi može se disati, vani je 22 stupnja. Nitko u blizini.
Spustila se niz rampu šatla, dočekaše je svijetla jata mjeseca na tamnom nebu. Tri puna mjeseca, crveno svijetle, četvrti u rastezanju, uz još dva jedva vidljiva, nalik na zemaljski bljesak satelita prije zore.
Okrenula se i zaprepastila ogromna planeta nad horizontom. Šatl je, izgleda, sletio na satelit i sigurno nije u sustavu Feniks! Tamo su sateliti bili rijetkost!
Šatl je mirovao na rubu visoravni, s jedne strane planinski lanac, s druge provalija. Udahnula je, miris zraka čist, sterilan. Grobna tišina. Prašina što se podigla pod njenim korakom, tiho je padala, bez vjetra.
Prišla je do ruba. Nema šume, ni rijeka, ali dolje magla… što znači da ima vode, a gdje voda možda život.
***
Dežurni do kapetana! hitno prijavi Krešo iz mosta.
Kapetan “Vektora” Karlo Marin nije odmah shvatio zašto ga budi slika zbunjena kartografa. Slušao je izvješće:
Odmah dolazim. Pozovi glavnog inženjera, provjerimo signal i lokaciju.
Pola sata kasnije mostom je sve ispunila statika, šum potmulo prekrivao riječi: “SOS, SOS, SOS! Šatl ‘Obzorje 4’, havarija u sustavu Feniks. Upali smo… val. Glavni brod ne odgovara. Pokušavam stabilizirati… Prisilno slijetanje, prenosim koordinate… SOS!”
Malo toga, reče glavni inženjer Marko Zorić.
Možeš filtrirati šum? pitao je kapetan.
Marko Zorić kimao je, a Karlo nastavio:
Na koordinate pošaljite poruku da smo primili signal.
Je li preživio netko ili ne, reče inženjer, nije jasno. Poruka je automatska, s orbitalnog releja.
I kanal je usmjeren prema zemlji, doda Krešo, naletio sam na njega slučajno, imao sam skanere upaljene.
Moramo provjeriti, reče Karlo. Dobar posao, Krešo, nasmiješi se, gledajući kako se mladić ozareno uspravlja.
***
Zora je došla iznenada.
Mirela je vidjela kako nebo na horizontu svijetli. Pojavljuje se sunčev disk, crven, tup. Diže se 15 stupnjeva, sporim lukom prema desno. Potom i drugo sunce, žuto, kod 40 stupnjeva. Mirela promatrala je igru svjetala, sjenke koje padaju po tlu, misleći: “Gdje sam ja zapravo?”
Pokušala se popeti uz stijene, ali ubrzo je postalo prenaporno. Uspjela je pronaći uski procjep, pa malu pećinu gdje se mogla ispraviti.
Dugo je sjedila na stijeni pred ulazom u pećinu i gledala nepoznato mnoštvo mjeseca na nebu svog novog svijeta, razmišljala kako bi bilo lijepo da su ona i Luka zajedno ovdje, da sklope logor, zapale vatru…
Sada sada će u toj pećini pokopati svoga muža.
Uređaj s antigravitacijom pomogao je, ali sve ostalo izvlačenje tijela, podizanje, vezivanje morala je sama. Dva puta zaustavljala se da pričvrsti pojaseve. Zašto ne plače? Zašto ne vrišti od očaja, dok vuče čovjeka s kojim je provela skoro trideset godina, oca njihove kćeri?
Je li s njom išta više ispravno? Ima li osjećaja, je li bol nestala?
Dan na mjesecu bio je kratak svega šest sati.
Već se vraćala prema šatlu kad joj je narukvica zatrubila.
Dolazni poziv! Netko joj je uhvatio signal! Zaboravljajući na umor, potrčala je prema šatlu.
“Obzorje”! Sigurno je to “Obzorje”!
Nestrpljivo je poskakivala pod dezinficirajućim zrakama u predbrodskoj komori.
Odazivam se! Šatl “Obzorje 4” na vezi!
Statika, zatim udaljeni glas:
Primljeno, “Obzorje 4”. Ovdje brod “Vektor”, broj HRN 1763. Primili smo vaš signal. Što se dogodilo?
***
Andrija Dragić sanjao je novi stan već četiri godine. Visoko, s velikim balkonom. Ako imaš prostor sunca na kontinentu, makar i zagrebačkom, možeš uzgajati povrće, a možda i voće.
Sanjao je limun i smokvu u kutu, redove rajčica, krastavaca, bosiljak i mentu. Njegova mala Božena trči kroz grmlje, sunčana, smijući se. Supruga Danijela zalijeva cvijeće…
Sanjarenje mu je prekinuo oštar poziv.
Doktore? Odmah na most! zarežao je zvučnik.
Skočio je iz kreveta.
Na most? Je li itko ranjen?
Uhvatio je naprtnjaču i izletio iz kabine. Svi na brodu još su spavali, nitko neće upamtiti doktora kako trči hodnicima.
Što je bilo? Dragić gotovo uskoči u most iz dizala. Očekivao je rastrojene ljude na podu, ranjene, ozračene radijacijom…
Okrenuše se prema njemu zdravi suradnici kapetan, inženjer i kartograf.
Oprostite, doktore, reče kapetan prilazeći imamo signal SOS. S nama je sve u redu, ali… pokazao je na glavni ekran, tamo treba pomoć.
***
Plavokosa žena plakala je, šmrcala, govorila u dahu o nekoj planeti Feniks šest, o šarenim vilin-konjacima, ovome čudnom mjesecu, planetu na nebu, o težini i strahu.
Oprostite, konačno reče tiho. Oprostite, ponašam se neprimjereno, ali toliko je svega…
U redu je, Mirela, nema potrebe ispričavati se. Ja sam Andrija Dragić, liječnik. Koji ste stimulans primili i kad?
Kodefenil, standardni.
Standardni? Dobro, ali morate sada odmoriti.
Imamo biometriju, reče Krešo, pokazavši ekran.
Dragić je letimično pogledao brojke: puls visok, tlak previsok, krv nije sjajna.
Jeste sigurni? pitao je kapetan Marin. Je li šatl u stabilnom stanju?
Mislim da jest. Na visoravni je, blizu ruba.
Radili ste skeniranje planeta? Odlično! kapetanov glas postao je umjetno veseo. Nastavite s prijenosom podataka, to nam jako pomaže. Možete? Šatlovi podaci, baza…
Naravno.
Najbitnije je da ste živi, dobro, imate vode i hrane, i uskoro stižemo… još tri dana, zar ne? Marin pogleda Krešu, koji odmah žustro klima, iako ga ona ne vidi. Sad, kad odspavate, bit će već dva i pol dana, zar ne, doktore?
Eh, da, promrmlja Dragić, još zadihan od trčanja po brodu.
Tako je. Naš vam liječnik preporučuje odmor; cijeli ste dan proveli vani, pod tuđim suncem… prenervirani ste…
Strašan stres, ubaci brzo Dragić.
Kapetan kimne, nemirno, odlučivši ne spominjati gubitak muža.
Hvala… Oprostite, ne ponašam se inače tako…
Svi vas razumijemo! Nećemo prekida vezu, uvijek možete nekoga pozvati, zar ne, kapetane? upita Dragić.
Naravno, Marin potvrdi, blago se smiješeći. Organizirat ćemo stalnu vezu. Smirite se, odmorite, mi ćemo tražiti “Obzorje”, promijeniti kurs…
Kapetan se udalji, liječnik sjedne u njegovu stolicu.
Leđa su mu bila mokra, kao da žena upravo sada još uvijek plače pored njega.
***
Brod “Obzorje”. Šeststo pedeset i dva člana, zamišljeno zagrmi kapetan. Ogroman brod. Vjerojatno klase “Potraga”. Marko?
Nisam čuo za njega, šefe, reče inženjer. Što je Feniks sustav?
Pogledali su se zbunjeno.
Kada se to dogodilo? pitao je Marin.
Prije par dana, pretpostavljam, reče Marko.
Čudno, nismo registrirali ni eksploziju reaktora ni gravitacijske valove. Krešo?
Ne, šefe. Ništa.
Feniks, Feniks… ponavljao je kapetan. Trebao bi biti negdje u krugu putovanja. Pokreni skanere…
Dopuštate? prekine ga dubok glas brodskog kompjutora. Mogu vam odmah prezentirati najbolje izvješće o Obzorju i sustavu Feniks.
Izvješće na terminal, reče kapetan.
Mogu hologramski.
Tekst, odlučno doda Marin.
Jednom je, prihvativši hologramski referat, izgubio pola dana slušajući šarmantni, senzualni ženski glas i predugu prezentaciju…
Terminal zabljesne. Kapetan se udubi u podatke.
Brod “Obzorje”, klasa “Arka”, izgrađen na pulskom brodogradilištu 2153., za istraživanje nastanjivih svjetova, pogon Angara, posada 650 ljudi.
Kapetan se namrštio. Angara? Ti se pogoni više ne rade… Koje je godine brod? 2153.? Starina. Nije čudo da se raspao na prvom većem valu.
Popis misija završava posjetom sustavu Feniks, 2177. godine. Brod je javio kako su planeti Feniksa neupotrebljivi za kolonizaciju i nestao s mreže.
Znači, to je bilo prije sedamdeset i tri godine.
Kakva besmislica… Čekaj…
Doktore, prizove Marin, lijek koji si spomenuo, možeš detaljnije?
Dragić ustane.
Kodefenil. Uvela ga je automatska medicinska zaštita. Stari lijek…
Koliko star?
Eh, sto godina.
Nastavi.
Eh, dakle. Snažan, ali ima novih varijacija kodenorm, selektin-dva, koje su bolje. Naš paket ima staru verziju, možda iz prošlog stoljeća… Ponudio sam joj lonstrakson, odličan protiv stresa, ali ga nije bilo. Sve je bilo staro, relakcion preslab. Otišla je spavati, iako je kortizol divljao. A zašto vas to brine?
Pogledaj, pokaže Marin terminal liječniku.
Doktor pročita početak izvještaja i zadrhti.
Znači, neka tvrtka kupila brod s otpada, obnovila i poslala u potragu? Uz uštede na svemu, pa i na lijekovima?
Kapetan se nasloni.
Verzija je bila moguća. Privatno putovanje, nikakvo čudo. Možda brodski um nema novih podataka.
Što s Feniksom, kompjuteru, imaš li što zanimljivo?
Najzanimljivije, kapetane, je da Feniks sustav ne postoji.
Tišina. Čekali su.
Sustav Feniks je dio dvostrukog sustava Kairos, objasni brodski AI nakon trenutka. Tamo idemo.
Misliš da ne znam vlastiti letni plan?
Ne mislim, šefe.
Onda, konkretno.
Da, šefe! Bivši sustav Feniks ima devet planeta, dvije s atmosferom. Drugi planet: vodeni svijet, šesti: vrlo visok kisik opasno.
To znate. Sunce?
Žuti patuljak, masa 1,1 našem Suncu, radijus 0,9, sjaj 1,3. Gotovo isto kao Sunce, zato je izabran. Brod “Obzorje” poslan je tamo. Propao je, ali otkriveno je da je Feniks dio sustava Kairos, sada broj NX 17254, s crvenim patuljkom mase 0,4 Sunca…
Stani, čekaj! Dragić je zaustavio AI. Pogledao je prema ekranu. Ti kažeš da je “Obzorje” uništeno?
Da, doktore. Nađeni su ostaci i tragovi eksplozije. Više od 99% šansi da je zakazao reaktor.
Kada brod pogine eksplodira, tiho, gotovo za sebe, reče Marko.
Kapetan i doktor se pogledaše, zatim upriješe pogled u Krešu.
Kartograf samo raširi ruke.
To je greška… primili smo signal s devetog mjeseca treće planete crvenog patuljka sustava Kairos, iz šatla broda “Obzorje”.
Koji se srušio prije sedamdeset tri godine? ponovi Dragić. To nije moguće!
***
Zašto je Mirela poželjela izaći? Novi zvuk? Predosjećaj?
Spavala je sedam sati. Kapetan “Vektora”, Karlo Marin, bio je u pravu još dva i pol dana, i sve će biti gotovo.
Izašla je u predzoru, prošetala malo dalje, ondje gdje se nebo nije skrivalo iza planina. Četiri puna mjeseca, dva polumjeseca, još neka tamna sjena širila se iznad obzora.
Umjesto svjetlosti tama.
Tama?
Što, dovraga, gleda?
Na horizontu se dizala nakupina apsolutnog mraka, crna kao tuga.
Treća zvijezda sustava smrtno tiha, pretvorila se u crnu rupu.
Nije bilo akrecijskog diska, crna rupa je već dugo mirovala; sustav je milijardama godina u stanju krhke ravnoteže.
Prizor nevjerojatan. Crno sunce, ono što više nije sunce, zasjenilo je mjesec, smanjilo se sve više, a tlo zadrhtalo. Prašina je počela letjeti po zraku.
Postalo je svjetlije žuta zvijezda je izašla iza rupe. Nebo je postalo pepeljasto, mjeseci zamukli, planeta ispod prozirna. Mirela shvati da promatra nebo u nevjerici.
Probudi je signal veze.
Ovdje “Vektor”. Jeste li dobro?
Mirela uključi zvučnik na narukvici.
Da, reče. Ali ima nešto novo…
***
Iznad bijelog stola u kapetanovoj kabini vrtjele su se dvije zvijezde: žuta i crvena, oko njih planeti, mjeseci, pokoji svjetlucavi pojas atmosfere. Planete su se gibale duž transparentnih orbita, okretale oko osa…
Točnost osamdeset tri posto, komentirao je AI, sustav još nije u cijelosti kartografiran. Po orbiti sumnjamo na rotirajuću crnu rupu mase 12 do 15 Sunca.
Na prikazu crni disk.
Izgleda da je sustav Kairos ipak trostruk.
Rupa “spava”? upita Marko Zorić.
Jest, neaktivna. Dvije planete obilaze zajednički centar mase. Hoćete li simulaciju nastanka rupe pred šest i pol milijardi godina?
Ne sada… Nastavi.
Prema podacima šatla “Obzorje 4”, val koji je uništio brod nastao je zbog raspada Rosenove gravitacijske anomalije. Procjena je da je ovdje.
Blizu šeste planete nekadašnjeg Feniksa, sferna zona.
Imam model s valom i razaranjem “Obzorja”, nadao se AI.
Ne treba, prekinu ga kapetan. Anomalija je jedna? Tamo gdje je jedna, bit će još. Ne bih ponavljao sudbinu “Obzorja”. Marko, provjeri zaštitu broda.
Naš reaktor ne reagira na gravitacijski udar, sustav je moderniji. Ali svejedno, još jednom provjerimo, potvrdi inženjer.
Dobro. Ako je val prebacio šatl u drugi sustav, što je s sedamdeset godina? Crna rupa?
Ne, prevelik vremenski skok. Da se materija prebaci kroz vrijeme, trebala bi neslućena energija. Ništa, sve bi se srušilo.
Hoćeš reći da pričamo s duhom? uzvikne Dragić. To nije moguće! Razgovarao sam sa živom osobom, stvarno, sada i ovdje! Očito je da je val prebacio šatl u budućnost.
Kapetan pogleda Krešu.
Objasni, ali jasno.
To je, doktore, nabor svemira objasni Krešo, ponosan što ima riječ koji se može iznenada ispraviti i proizvesti val.
Točno, potvrdi Marko. Nije lijepo naći se u njemu.
Što sad mislite? upita Marin.
Svi su ušutjeli.
AI, prizove Marin. Kako možemo komunicirati s nekim tko je možda nestao prije sedamdeset godina?
Dopusti, šefe ponudi Marko. Inače će nas zatrpati varijantama.
Tiho! Kapetan digne ruku. Marko, daj.
Greško, ali mislim da razumijem nekad sam se bavio modelima vremenskih iskrivljenja i Rosenovom anomalijom… Kad se ona rasprši, nigdje nema stvarnog putovanja kroz vrijeme. Sve što je, jest da je šatl sa “Obzorja” izbačen iz Feniksa u sustav Kairos prije sedamdeset i tri godine. Dolazeći na planet, bacili su signalni relej.
Na ekranu AI uprizori događaj.
Relej je bio tijesno sinkroniziran sa sistemima šatla. Vjerujem da je nastala mikrocrvotočina, kroz koju propušta signale. Mirela je imala prazne ćelije, energija je curila tuda. Relej je u našem vremenu, šalje signal star 73 godine, ali Mirela nije.
Ali živa je sad? reče naglo Dragić.
Živa je tada, 73 godine ranije. I bit će, koliko joj je dano. Kad stignemo, naći ćemo relej. I ništa više.
Dakle, nema šanse pronaći je kroz 60 sati? reče doktor.
To nije pretpostavka, to su fizički zakoni. Žao mi je.
Imate li prijedloge? upita kapetan.
Svi su šutjeli. Nitko nije imao rješenja.
A ona? Ne može pokrenuti šatl kroz crvotočinu i doći do nas? reče Krešo.
Nema šanse, ni energije, ni veličine ni trajektorije. Nema igara s vremenom.
Ali… Zar ništa nije moguće? prošapta Dragić.
Svi su izmjenjivali zabrinute poglede.
Pratimo stari kurs, upit za Zagreb, možda daju savjet. Držite sve u tajnosti. Kad pričate s Mirelom, zabrana nikako spominjati. AI, vrijedi i za tebe.
Razumijem, šefe.
Krešo, Marko i Andrija napustiše kabinu. Prije izlaza, doktor je pogledao kapetana. On odmahnu glavom. Liječnik kimne, tiho iziđe.
Karlo je sjedio gledajući u zid. Nakon par minuta, AI mu uključi relaksirajuću projekciju: slap vode, tiha muzika…
Karlo je gledao vodu kroz staklo. Ima li smisla? Ona je živa, razgovarao je s njom, nada se pomoći a dobiti je neće. Dva vremena, svako u vlastitoj realnosti. Što može napraviti? Stići do mjeseca, iznova joj pružiti razgovor, gledati kako nestaje? Je li to smisao ovog putovanja?
Reći joj istinu? Oduzeti joj nadu? Naručiti lijek za milosrdni san? Što što učiniti?
***
Mirela je najradije razgovarala s Andrijom. I ne samo o bolestima, već i o svemu drugome.
Ispripovijedio joj je, uz smijeh, kako ga je usred noći digao most radi njezinog signala. Kako je trčao kroz hodnike, noseći torbu, zamišljajući horore.
Saznala je da je Andrija oženjen, sanjaju veći stan na Kajzerici. Imaju malu Boženu. Mirela je rekla da ne poznaje tako visoke zgrade, a doktor se nasmijao.
Mirela je pričala o svom životu u Zagrebu, na 19. katu, iako su zgrade oko nje i više.
Šteta što nije nađena prava kolonijalna planeta, rekao je Andrija, tražimo ih već, khm… sto godina.
Da, složila se Mirela. Feniks je bio sjajna nada.
Prisjetila se kako su ona i Luka izrađivali logor, proučavali planet divovskih kukaca, nevjerojatno lijepih. Poželila je ponovno vidjeti šarene vilin-konjice, krila preko dva metra, koja zakopavaju jaja duboko pod korijenje, kako bi ih zaštitili od požara.
Doktor se pitao: bi li on mogao živjeti u tom svijetu? Ili je ipak bolje naše, premda tijesno?
U glavnog inženjera, Marka, uvukla se sjena približava mu se mirovina, nema ni obitelji ni doma. Cijeli je život proveo u svemiru.
Ponekad zavidim prijateljima na obiteljima, reče Marko.
Je li vam teško biti sam? upitala je Mirela.
Marko je zašutio, potom odgovorio:
Čudno pitanje, ali ne, zapravo sam najsretniji kad sam sam. To ne priznajem često.
Na brodu je teško…?
Bilo je, dok nisam dobio vlastitu kabinu, nasmije se Marko.
Gužva na brodu je vječni problem, uzvratila je Mirela. Djeca? Ma, ne treba zavidjeti, sve je to kocka. Možeš imati cijelu familiju i biti očajan od samoće. Dugo sam to shvatila.
“Čudan razgovor, razmišljala je kasnije Mirela, da muškarac prizna takvo što… Kao da je sve išlo zadnji put.”
Nije se željela zadržavati na tome. Imala je zadatak: provjeriti, jesu li njeni zaključci poslani na Zemlju? Je li “Obzorje” uspjelo prenijeti sve podatke o Feniksu 6? Ljudi već predugo traže novu koloniju. Prve tri imaju samo znanstvene stanice: jedna je zabranjena, jer ima domoroce; druga je prehladna, treća pandemije, lom imunološkog sustava.
A Feniks… sustav Kairos mu nije ni do koljena.
Kad bi šesta planeta bila prazna… Ali nije. Ima biosferu, život, a teraforiranje bi značilo istrebljenje lokalne faune i flore. Na to čovječanstvo još nije spremno.
Još.
***
“Vektor” je stigao do treće planete crvenog patuljka sustava Kairos za pedeset i sedam sati i postavio se u orbitu iznad devetog mjeseca.
Izravan poziv površini bez odaziva. Skaneri su pronašli trag šatla; slike su potvrdile to je on, isti s broda “Obzorje”. Biopotpisa nije bilo. Ponovo i ponovo, skaneri su ispitivali malu lunu, bez imena.
Kad su poslali poziv preko releja, odgovor je stigao odmah:
Stigli ste! Kakva sreća. Brzo je, mislila sam da imam još pola dana!
Mirela, treba još malo pričekati. Tražit ćemo ostale preživjele, ako su lansirane kapsule…
O, naravno, kakva sam budala! Čekam!
Kapetan dadne znak da prekinu vezu.
Obići ćemo sustav, skaneri maksimalno. Provjerimo crnu rupu, Rosenove anomlije, crvotočinu. Možda…
“Koji preživjeli”, misli Marin, “ako je brod uništen prije sedamdeset i tri godine? Samo izgovor… za što? Da odaberem prave riječi?”
Javili su Zagrebu, ali s obzirom na odgovor ništa se ne može promijeniti. “Ne tražite nemoguće”, rekli su iz kontrole misije.
Ostaje nada da će pronaći crvotočinu dovoljno široku za brod. Ili čudo.
Vjerovao je, više u drugo.
***
Mirela je isključila monitor, hodala po kabini šatla. Bila je u pravu. Uzorci s Feniksa 6 sadržavali su DNK vrlo sličnog zemljišnim gljivama bazidiomicetima. Što znači, sposobnost razgradnje drva.
Mislima je bila opet ondje usred rijeke kisika, sjedeći umorna na prevrnutom deblu. Pod rukom gljive, poput starog kišnog, našeg vrsta, koje pri dodiru rasprše oblak spora. Te su gljive imale šansu pojesti deblo, povući iz atmosfere višak kisika, i time spasiti planet.
Biokemija planete je, bez ičije pomoći, bila osuđena na istrebljenje. Čovječanstvu ostaje nada za kolonizaciju, možda ne sada, ali nekad. Dobra vijest.
Šatl “Obzorje 4” poziva brod “Vektor”! zovne Mirela. Jeste li tu?
Dan je dobar! Savršen! “Vektor” je već u sustavu, samo još sati, a ona ima podatak koji mijenja sve o Feniksu 6, o svijetu koji su Luka i ona istraživali. Srce joj se steglo kako bi bilo bolje da njih dvoje sada čekaju spas…
No, sreća je pripala samo jednom.
Samo jednom.
Je li to sreća?
“Vektor” je prikazao most na ekranu. Prvi put, Mirela je vidjela lica onih koji su je došli spasiti.
Oči joj je preletjelo most: ni nalik “Obzorju” prostran, svijetao. Koliko su rekli? 57 članova? A prostor velik, sve novo… Kapetan, tamnokos, ni trideset godina. Mladi, riđi kartograf, točno, Krešo. Liječnik, Andrija Dragić, stariji nego što je Mirela očekivala. Djevojka za vezu, Antonija, priznala je Mireli da voli kapetana, a on je ignorira…
Uniforma stroga, jednostavna. Na “Obzorju” je sve bilo drukčije stari kapetan, oznake na rukavima…
Što to znači?
Nije bila potpuno svjesna, ali osjećala je nešto nije u redu, događa se nešto tragično.
Mirela, dobar dan, reče kapetan. Imam loše vijesti.
***
Tako je to, zaključila je.
Sve njezine nade, iluzije. I opet, bez osjećaja, bez snage.
To je prirodno. Emocionalni anestetik koji ne dopušta da se padne u ambis.
Preživjeti. Dočekati kraj.
Već je mrtva. Za te ljude, slučajne dobitnike njezina krika za pomoć mrtva sedamdeset godina.
Dva vremena, svako na svome tragu, “svakome svoje”. Negdje je to zapisano, prije tisuća godina. Jednako nepravedno tada, kao i sada.
Isključila je ekran. Nije više mogla gledati ta lica, sretne što žive, nadaju se… Oni ne moraju umrijeti sami, na praznom mjesecu…
***
Mirela Perić više se nije javljala na vezu, iako su pozivali opet i opet.
Planetarni brodić Vektora spustio se kraj šatla Obzorje 4.
Energetske ćelije bile su sasvim prazne, obroka i vode ni za lijek. Ni lijekovi, ni oružje. Samo napušteni grob u pećini baš ondje gdje je rekla Mirela.
Tri dana poslije, Vektor je primio posljednji izvještaj Mirele i Luke Perića o Feniksu 6.
Na kraju oproštajna poruka.
Skupljeni u blagovaonici, šutke su gledali snimku. Ispitivali jesu li učinili sve? Moglo li se više?
Ekrani se upališe.
Mirela pomakne kosu, gledala posadu u oči.
Idite, prijatelji, izustila je poznatim glasom. Ne čekajte. Tako želim. Znajte, zahvalna sam na pokušajima. Drago mi je što vaše otkriće neće propasti. Sretna sam što vi tamo živite. Što svijet postoji, što… zastala je. Da, sretna sam. I žao mi je, naravno…
Pogledala je gore, duboko udahnula, a zatim vratila pogled.
Rado bih još razgovarala s kćeri… prošapće.
Karlo je osjetio led po leđima. “Zašto se nitko nije sjetio? Mogli smo joj to dati…”
Da, nastavila je smirenim glasom. Mogla bih joj ispričati kako je tata poginuo. No možda ni nje više nema. Ako je živa, recite joj, i ako ima svoje obitelji, neka zna ničega ne žalim. Sretni smo bili. Istraživali smo, tražili novo.
Tišina. Ne zastoj, nego bezdan.
Znate, toplo reče, gotovo kao kod kuće. Kad je cijeli život pred vama, tjedan ili dva nisu ništa. Ali ako je to sve što imate, njezin glas postane snažan onda želim proživjeti svaki dan. Želim vidjeti svojim očima posljednji izlazak sunca. Samo to.
Na licu joj se pojavi osmijeh pravi. Kao da ga gleda.
Hvala vam… I zbogom.
