Dnevnik Petar
Jutros je u bolničkoj sobi prozor bio širom otvoren. Medicinska sestra ga je razmaknula, pa je svjež, proljetni zrak ušao. Zavjese na prozoru su se nježno njihale, kroz lišće ispod prozora nazire se zdrava, zelena boja, a sparnog ljetnog dana još nije bilo ni na vidiku.
Operirali su me, izvadili mi slijepo crijevo. Kažu, bilo je gusto, zakompliciralo se, jedva su stigli. Ali ja, Petar, nisam se bojao.
Bojiš li se injekcija? smiješila mi se jutros sestra, otpuštajući zrak iz šprice.
Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo na bok. Još su mi zabranili ustajanje.
Nisu baš ni našli način da me uplaše…
Doveli su me iz dvorišta. Tamo me uhvatila bol. Nisam beskućnik, odrastao sam u domu za djecu bez roditelja. Vraćali smo se s tržnice, nas trojica, pokušavali tko zna što ušičariti, i eto.
Jedino mi je žao to što sam povukao i Luku i malog Ivicu sad će dom biti na iglama. Već jučer nakon operacije pojurila je teta Jadranka, zamjenica ravnateljice, dizala paniku. Onako još bunovan od anestezije, sjećam se njezina lica iznad mene i zabrinutosti, ničeg više.
Zašto me taj bol nije uhvatila unutar dvorišta doma? Još malo i bio bih na sigurnom, a eto
Krivim marelice. Na tržnici su nam dali sanduk malo trulih marelica, a bile su užasno slatke, bolje nego što smo mogli sanjati. Pretjerali smo u jedenju. I onda je uslijedilo…
Vida ti ga, junaka! Kako si? prišao mi je stariji doktor dlakavih ruku, pogleda na šav E, sad je najgore prošlo. Ničega se više ne moraš bojati.
Nisam se ni bojao.
Opa, hrabar si, ha? Dobro, hrabri, sad ozbiljno: Ne smiješ još ništa jesti. Ništa paketa, ni čokoladica. Strpi se do večeras, dobit ćeš kompot.
Kimnuo sam iz pristojnosti. Znao sam da mi nitko ništa od slatkog neće donijeti. Svi iz doma su sad ljuti na mene zbog “bježanja”, zbog problema nastavnicima. Na tržnicu smo svi išli krišom, kroz rupu u ogradi, i gle ironije, baš mene zaskoči ona bol…
Za hrabrost doktor ima pravo. Moram biti hrabar, život me natjerao. Majka me očito rodila slučajno. Deset mi je godina, a razmišljam o tome hladno, kao svaki mali iz doma.
Ne ljutim se na nju; čak hvala joj što me rodila, makar je odmah napisala odricanje.
Do treće sam bio u domu za bebe, onda prešli u Dječji dom Vukovar, pa Dubrovnik, pa Zagreb… Otkad pamtim, boriš se za svoje mjesto.
Sjetim se uvijek onih tučnjava u menzi. Premda je to bilo mirno vrijeme, kuharice i voditelji nosili su doma svoje, a o tome se pričalo potiho, ali znalo sve. Ne bi se ljudi tukli samo zbog hrane! Ne, bilo je svađa za sve. Ali ja sam bio jak. Nekolicini sam slomio ruke, pa ti nek’ probaju ubuduće!
Jednom nas je obrijala neka frizerka, uporno mi gledala lobanju ispod kože… Ožiljak na ožiljak. Ona tužna meni ni suza nikad nije kanula.
A sad da se bojim nekog šava ili uboda…
Smiješno!
Odrasle uvijek smatram hladnima, proračunatima. Nisam slatka curica koju bi uzeli u naručje, ni najmanji grub sam, žilav i iskren do bola.
Pazi, Voras! Ako što zasmisliš, odma u izolaciju! često krajičkom usana zaprijeti teta Jadranka.
Ne suprotstavljam se, no ne dam ni da mi vladaju. Imam svoja pravila i kodeks.
Samo jedna žena ostala mi u sjećanju. Ne znam kako druga djeca razmišljaju o mami, ali s ovom ženom iz moje prošlosti često u glavi razgovaram. Prije nego je nestala, bila je nježna, blaga, s plavim očima i blago mirisala. Znala me uzeti u krilo, šaptat u uho:
Moraš biti jak, Petre. I dobro jesti, i ne previše biti tvrdoglav. Teško je, ali izdrži, možeš ti…
Poslije mi je znala zapjevati pjesmicu:
Maco mala, sivo ti je repić,
Laku noć, laku noć.
Šapice bijele, nosić crni…
Laku noć, laku noć…
I premda se smatram već dečkom, kad je najteže, zapjevam to sebi u bradu, sjetim se nje. Lakše je.
Na kraju je nestala iz mog života, ostala mi ta pjesmica i miris njenih ruku. Ime joj zaboravio, zovem je u mislima mama, iako znam da je bila samo teta. Al barem malo sanjati mogu.
Medicinska sestra je zatvorila prozor, presvlačila je krevet nasuprot. Malo mi je laknulo, samoća je dosadna.
Uskoro su dovukli bolnički krevet na kotačima. Oko njega su se stvorili odrasli u bijelim kutama. Nastala je strka. Nisam mogao dobro vidjeti, ali kroz šupljinu sam primijetio na krevetu je ležao uski, oštrog nosa dječak, sa stalakom za infuziju.
U sobi su ostali sestra i muškarac u bijeloj kuti preko odijela.
Nismo puno pričali.
On će spavati rekla je sestra.
U redu. Hvala.
Zovite ako što treba…
Naravno.
Kad je otišla, muškarac je sjedio pognute glave, oslonjen na koljena. Dječak je spavao.
U sobi je bilo sparno, ali on nije skidao sako. Mislio sam da i on možda spava.
Ležeći, počela me boljeti kralježnica pa sam se nemirno okrenuo. Krevet je zacvilio. Muškarac se okrenuo prema meni.
Dobar dan prošaptao je, kao da ga tek sad vidi još netko.
Dobar dan prošaptao sam nazad.
Pogledao je sina, privukao stolac do mene.
Operiran si?
Da, slijepo crijevo.
Dobro je. Nećeš još ustajat?
Ne.
Trebaš što?
Zahvaljujem, ne smijem ništa do večere. A što je s njim? kimnuo sam prema krevetu s dječakom.
Ma on… druga bolest. Ne smeta ti moja prisutnost?
Naravno da ne smeta odmahujem glavom; kakvo bih pravo imao?
Sem je njegovo ime. Ima jedanaest godina. Ti?
Petar. Deset.
Hvala ti, Petre rekao je.
Sljedećih dana soba imala više ljudi nego prostora. Ujutro stalno infuzije, doktor dvaput na viziti. Otac je spavao tu, ponekad susjede riječi. No dječak, Sem, nije otvarao oči, samo je povremeno trznuo rukom ili glavom. Svi su hodali stiskajući glasove, kao da hodaju po jajima.
Kasnije je došla starija gospođa, s njima mlađa žena, pretpostavio sam majku. Bila je visoka, pravilnog nosa, s kosom skupljenom u rep, i crvenih očiju. Priveli je, posjeli do sina, sve vrijeme ga gladila i nešto tiho ponavljala.
A možda bi prebacili jače bolesno dijete reče otac doktoru, ukazujući na mene, brinući se za ženu.
Danas će na drugu sobu odgovori.
Tek tada je doktor sjetio mene.
Kako si, prijatelju? Boli?
Malo.
Noć mi je bila teška, šav me pekao, bio sam gladan, kateter je smetao i nisam mogao zaspati kako treba. O toj večeri kisela nisam dočekao, zaboravili me.
Polako s ustajanjem. Danas možeš probati. Sele te u sobu sa starijima. Prvo skidamo kateter.
Silno sam htio ustati, ali sestru nije bilo nigdje. Soba prepuna ljudi, promet ko na tržnici.
Tad mi je prvi put sinulo čini se da Sem umire. I dalje nije dolazio svijesti, a oko njega svi ko da su na oprezu, potiho pričaju.
Kasu dana kod Sema ostaje rođakinja. Zgodna djevojka, nije razgovorljiva, sjedi uz prozor. Kad je sestra došla maknuti kateter, potiho sam je zamolio da me ne vidi ta djevojka, ali sestra je odbrusila:
Kome bi ti bio zanimljiv! Nema ona kad za tvoje sramove. Brzo ću, drži se.
Stvarno, brzo je bilo, no osjećaj slobode fenomenalan. Ostao sam ležati, posve gol, ne znajući gdje mi je roba. Cura je zurila u prozor.
“Nikome ti nisi potreban!” I to je to nitko.
Sat kasnije odlučio sam sjesti. Prekrio sam se dekom i nekako uspio.
Treba pomoć?
Ne zavrtilo mi se, pa sam opet legao.
Minutu kasnije, pokušavam opet.
Znate li gdje mi je roba? upitam je.
Nije znala, ali pronašla bi.
Samo pazi na Sema, može?
Pokušao sam krenuti, omotan dekom, ali noge nisu slušale, ljuljalo me, daleko nisam stigao.
Onda su mi donijeli bolničku pidžamu, sve preširoko.
Okrenut ću se reče cura.
Navukao sam hlače, zadndao gumicu, podviti krajeve nisam mogao. Kad sam prohodao, ona je shvatila.
Stani. Preveliko je. Daj da ti podvrnem nogavice tiho i dugo radila, mene je već hvatalo loše.
Sad ću tresnuti…
Ajde, sjedi! brzo me uli na stolicu. Još si ti bolestan. Jesi jeo? Kako te zovu?
Petar.
A ja sam Lana. Peki, treba mama tu ostati kraj tebe? Da, nazovem je možda? Ili nemaš broj?
Nema, nemam mamu.
A… Tata?
Sve ok. Bolje mi je. Idem u WC.
Promatram se u ogledalu podočnjaci, blijede usne, jedino oči sjaje tamno. Jedna teta je rekla da su mi dali nadimak Vran crne oči, crn kao ptica po kojoj pišeš prezime. Bio sam ponosan.
Oprala sam lice hladnom vodom, došao do daha. Lana je zaharnila bockanje, donijela kompot.
Sad kad si ustao, znači možeš sam za stolom jesti.
A gdje?
Desno, niz stepenice. Na miris hrane ćeš naći, smije se spremačica.
Pada mi, pojela bih ti sve sama, žali se Lana.
Nisam više mogao mirovati po krevetu. Gledam Sema prekrasan, kovrčav, kao cura, ali jako mršav.
Umire li on? stavio sam pitanje ravno, kao svaki iz doma može.
Djevojka zadrhta.
Ne znamo, ali… sem je teško bolestan. Iza njega su četiri operacije. Roditelji su mu izmoreni, mi rodbina stalno pričamo o čudima. Valjda će biti bolje?
Ne znam šapnem, stisnut.
Razmišljao sam o njemu. Drugi život. Ima mama, tata, baka, djed… sve, a leži i nestaje.
Nisam prebačen. Navečer se tata Sema vrati, u sobi opet gužva. Čujem da bruje o meni niti jedno dijete nije došlo obići me.
Petre, doktor kaže da si iz doma? upita Stribor, Semov otac.
Da.
Možda odeš u drugu sobu? Sem je u lošem stanju
Ne, meni je ovdje dobro. Mogu li ostati?
Četiri dana prolazila su iste. Temperatura, prebacili su me starijima, dosađivao bih pa dolazio u Semovu sobu sjediti uz njegov krevet kad su otišli.
Otpust zbog temperature su odgađali.
Za to vrijeme otac mu je za mene dohvatio sve. Tiho bira, pita, sluša. Donio mi par komada odjeće, uzmem ih, zahvalim, a pogledam u Sema.
Njegovo je to?
Njegovo…
A sto ako ne umre?
Iznenađen je. U njihovoj se obitelji ne govori riječ “umrijeti”. Svi se boje reći. Kako reći to za jedinog djeteta? Teško.
Jednom mu je žena, Sonja, viknula: Kako smo sve napravili kako treba, a on opet nestaje! Kako to može biti lakše?!
Kad odlazi tvoje srce, i tijelo ti popušta. Sonja je pala, više nije mogla.
A što ako stvarno ne umre? pitam opet.
Htio je odgovoriti više sebi nego meni:
Nažalost, teško će preživjeti, Petre, umire to mu je teško izlazilo.
Je li jako boli to, umrijeti? držim Semovu košulju, žao mi je, duboko sam sagnuo obrve.
Dmitar razumije. Osjećaš, stalo ti je, povezan si, poznali smo se tu, kroz par dana… Ionako je sve neobično, djeca iz doma navikla su na svoju bol, ali nije lako.
Brže od spavanja. Dajemo mu sve da ne boli. Tu smo radi toga.
Pomakne se nekad.
Zato i pričamo, nadamo se, ali ne znamo.
Uvijek je netko od obitelji kraj Sema. Ali jednom je otac otišao, Petar je ostao uz Sema sam.
Sjedio sam, držao ga za ruku, govorio:
Ja ne znam gdje mi je mama, možda nije više živa, ali, neka je. Ja joj ne zamjeram. Ako dođe, oprostio bih joj sve, odmah. Ne vjeruješ? No dobro… Samo ti nemoj umrijeti. Zamisli kako te mama i tata vole. Da sam imao ovakvog oca, ne bih umro. Košulju i hlače vratit ću ti, ne brini. Imam ih dosta, al ti se čuvaj. Bori se…
Čuo je Dmitar, nakratko je stao, progutao knedlu.
Čuo, Petre, čuo. Možda stvarno čuje…
Dmitar i svi, čekali su samo smrt. Sem, njihova nada, umire. Bolest su mu našli s osam godina, pa krugovi bolnica, zahvati… Navikli su, tu su, izdržali.
Ponajveći teret nosila je Sonja, supruga, bdjela nad djetetom noćima. Dmitar bijaše “jači”, ali i on je popuštao.
Njene snage nestale. Ostavila su ih čuda, sve što je moglo biti.
Pričaj mu, Petre. Pričaj, drago mu je.
Za Dmitra, Petar je bio svijetla točka u tom tjeskobnom razdoblju. A Petar je kroz suze pričao, o domu, o mami, o pjesmi što mu je pjevala teta…
Pričao sam mu, iz noći u noć, o životu. O borbama, kako me Saranča bacio, pa sam mu rekao, što si stao, lomi do kraja, jel’ te strah? Zaplakao nije, kao ni ja.
Sem je umro u snu. Nisam znao, nitko mi nije rekao odmah.
Došao sam, tražio ga. Novi dečko je već ležao ondje.
A gdje je…? pokazao sam rukom.
Ne znam, nikoga nije bilo rekao je novi.
Pohitao sam sestri, nije je bilo. Potrčao sam do dežurnih.
Gdje je Sem? Otišao?
Sem? pita mladi liječnik Shvaćaš…, bolovao je teško…
Umro je? prekinem ga.
Kimne tiho.
Nažalost, događa se.
Povukao sam se. Bikovito sam bio bijesan na cijelu bolnicu.
Kako da iskažem bijes?
Po hodniku spremačica pere pod, nogom sam šutnuo posudu, voda se prolila. Povika je uslijedila, sestra, doktor, svi se deru mene nije bilo briga, pokrio se dekicom, rukama zatvorio uši.
Cijela bolnica, toliko doktora, a niste mogli spasiti prijatelja ništa niste učinili!
Nisam zapravo znao kako je Sem postao moj prijatelj. Cijelo vrijeme bio je u nesvijesti, ali postao je. Ispričao sam mu cijelu svoju sudbinu, i o mami, i o teti koja je pjevala, i borbama.
Noću, jednom mi se pridružio, sjedio je kao sjenka na krevetu, nasmiješen, tih, i govorio mi je o svom životu. Pričao je o ljetu na moru, o obitelji, o djedu generalu iz Splita, o kolegama iz škole, o mami koja ga budi. Sve što sam zamišljao ikada za obitelj, Sem je imao. Možda mi mašta prevrši, ali nisam nikad živio u pravoj obitelji. Vidio sve to samo na televiziji. Zamišljao sam sobu u kojoj cijela obitelj spava, svatko svoj ormar, a mama kuha čaj kutlačom četvrtkom.
Kad je Sem umro, Dmitru je laknulo, i ne jer ga nije volio, nego jer mu je preostalo tek ga pustiti. Sonju je trebalo naučiti to prihvatiti.
Sve češće mislim na Petra.
Službeno usvojenje nije tema, Sonja to ne bi shvatila. Nitko ne može zamijeniti Sema. Portret mu je u cvijeću usred dnevnog, Sonja sjedi kraj njega, odlazi svaki dan na groblje. Više djece nećemo imati, ona više ne može.
A Petar zauvijek bez roditelja.
Nije isti, drugačiji od Sema žilav, tvrd, crnook, ali osjetljivu i neiskvarenu dušu ima, čuo sam kako govori s djecom.
Sonja, bio sam opet u bolnici. Pustili su Petra. Dugo se nije oporavljao.
Zašto si išao?
Preuzeo Semovu dokumentaciju. Kažu, napravio je scenu derao se, prigovarao…
Naivan kaže Sonja, a ja klimnem.
Ne brini za mene, malo po malo ide bolje.
Dobro.
Ali nemoj mi o dječaku još, molim?
Nisam više spominjao. Ali sljedeći vikend sam otišao u dom, nešto me vuklo. Nisu mi dali da ga vidim, puno pitanja, nisu voljeli nepoznate, nipošto. Čak ni na razgovor.
To me nije zaustavilo. Sjetio sam se kolegice iz gimnazije, Mateje, što sad radi u centru za posvojenja.
Našao sam je, sve ispričao. Razumjela je, izrazila sućut, ali jasno rekla bez pristanka žene i djeteta, nema ništa. Pravnici su bili iznenađujuće ljubazni.
O tome nisam Sonji pričao, ali Lani jesam. Ona ga je već upoznala, mislim da joj se dopao. Obećala je pričati sa Sonjom.
Sonja je plakala čim bi došli do toga.
Neće zamijeniti Sema. Ne razumijete!
Nitko ne govori da će zamijeniti. On nema više nikoga, ni mi. Drugi je, odrastao u domu, ali dobar je. Samo da ga upoznamo, molim te…
Stisnuo sam je malo.
Prvi put doveli su PETRA na razgovor, kod ravnateljice. Sav se skupio, bijel, prsti stisnuti, nije mi ni ruku pružio.
Bila je s nama Mateja, samo je zapisivala. Sonja ga je gledala tiho, ja sam pričao o glupostima, da razbijem led.
Bio je toliko u grču da smo ga morali pustiti prije isteka dogovorenog termina.
Taj moj “hrabri” frajer!
Misliš da razumije i ne želi k nama? pitao sam tužno Mateju.
Varaš se kaže ona On sanja samo to, da ćeš ga uzeti k sebi. Boji se samo da neće ispuniti očekivanja.
Tako smo strašni? pita Sonja.
Vi ste prvi pravi roditelji, ne poznaje kako to ide, boji se svoga ponašanja. Sad je samo o vama kaže Mateja.
Dogovorili smo da dođe u posjetu. Nije još pristao, ni Sonja nije sigurna.
Kad je stigao, sjeli svi za stol. Njegove ruke vlažne, oči u šalicu, bojao se i pogriješiti, i zalupiti tanjurić, sve mu je bilo novo. Prostor mu je bio skučen, ljudi velik, sve blizu. Najviše se bojao Sonje.
Kad je Dmitru pala žlica, prenuli smo se, Petar promrmlja:
E, da sam znao.
Dobro si, Petre! Jedimo! ohrabrujem ga.
Nabrao je krompir, ali žvače oprezno, kao da će u svakom trenutku pogriješiti.
Ajmo, brate, opusti se!
Petre, želiš li vidjeti Semovu sobu? nađe se Sonja.
Oči su mu zasjale, klímnuo je.
Ušavši, prvo je spazio veliki Semov portret. Malo drugačiji nego u bolnici, ali nasmijan, miroljubiv, radostan. Tako mi je bio podrška, Sem je, kao da mu govori: “Ne boj se, tu sam, uz tebe!”
Opa, Sem! šapnu, dotakne okvir, okrene se Sonji. Malo je deblji ovdje.
Da, tada još nije bio tako mršav. E, pred…
Prije nego je preminuo? reče naglas.
Sonja nije mogla.
Pokazat ćete mi kako je živio?
Nije zaista znala na što misli, ali pronašla je album.
Znaš, ne mogu još gledati. Sam si pogledaj.
Petar je sam prošao slike, a ona došla i sjela do njega.
To je on tu… dok je bio mali! nasmiješio se.
Sonja se ipak pridružila, listale su albume zajedno.
Petru je sve bilo zanimljivo, sve ispitivao.
Kad je došao do slike mora, uskliknuo:
Joj, more! Pričao mi je da ste išli na more! Sonja je samo kimnula tužno.
Pričao? Ali nije mogao više ni riječi izgovoriti.
Petar je samo pogledao i rekao tiho:
Meni je pričao.
Nije se raspravljala. Gledali su slike zajedno, bilo joj je lakše s njim, strah je nestao, napokon je lakše prihvaćala njegovu smrt.
Duboko je udahnula.
Petre…, ako bismo te željeli usvojiti, bi li pristao?
Stisnuo se još jače, album u krilu, dugo šutio.
Ne znam. Sem je bio drag, a ja nisam. Ne znam, ne znam kako…
Sonja ga zagrli iz srca.
Nema veze. Ne ulaziš umjesto njega, uzet ćemo te kao njegovog velikog prijatelja.
Bio je krut, nitko ga dugo nije zagrlio. Osjetio je ženski miris, toplinu, tijelo kraj sebe.
Da se izvuče, samo je okretao stranice albuma, ona ga nije puštala.
Petar ne plače nikad.
Al’ sad mu je stao knedl u grlu, suze su se slile. Zajeca.
Plačeš, Petre? Sonja ga briše rukom.
To sam već čuo.
Prozor širom otvoren. Zrak čist, lagano njišu se zavjese, kroz lišće svjetluca i s portreta gleda blago Sem.
Kao mali, upitam:
Znaš li možda onu pjesmicu…? “Maco mala, sivo ti je repić, laku noć, laku noć…”
Znam, uspavanka je to. Hoćeš da je naučim pjevati?
Petar šmrkne, kimne. Ništa više nije ni tražio…
***Sonja je zapjevala tiho, pomalo nesigurnim glasom, ali iz srca. Pridružio joj se i Dmitar, zatvorenih očiju, pustio je da mu riječi ispune sobu tamo gdje su riječi nedostajale. Petar je šutke slušao, ljuljajući se lagano, dok ga je Sonjina ruka još grijala oko ramena.
Kad je pjesma završila, ostalo je samo treperavo svjetlo, šum ulica daleko, i miris pokošenog proljeća. Bio je to trenutak u kojem su sve tuge, svi gubici, barem nakratko, otpustili stisak.
Petar je obrisao suze i pogledao Sonju u oči. Smiješila se ne tužno više, nego toplo, kao da ga poznaje cijeli život.
Neću bježati, ako me zadržite, rekao je tiho.
Sonja i Dmitar nisu ništa rekli, samo su ga čvrsto zagrlili, troje neznanaca u istom bolu, i istoj nadi.
I onaj osjećaj, da nikome nije potreban nestao je, usidrio se novi, nježan i čvrst. Prvi put, Petar je povjerovao da i on ima svoje mjesto, pod suncem, čak i ako mu ga je darovala tuga.
A s prozora, među zelenilom, činilo se kao da se Semov osmijeh zrcali u svjetlosti. Kao da šapće: Sad si ti moj brat, čuvaj im srce.
Petar je čvrsto primio Sonjinu ruku, udišući proljetni zrak.
Znao je da ono najteže sada može krenuti ispočetka. I ovaj put, nije bio sam.
