Hitno potreban muž
Mama, moraš što prije pronaći novog muža! Hitno, baš hitno!
Ivana je umalo prolila šalicu kave, toliko se iznenadila, a nekoliko kapljica već se prosulo po stolnjaku. Brzo je odložila šalicu, pročistila grlo i pogledala kćer ravno u oči.
Objasni mi, što se dogodilo? upitala je, nastojeći ostati smirena. Zašto ti je to odjednom tako važno?
Djevojčica je prebacila težinu s jedne noge na drugu, spustila pogled i počela proučavati uzorak na tepihu. Maji je bilo neugodno, ali bila je potpuno uvjerena da je ispravno postupila.
Vidiš Danas sam tati rekla da imaš nekoga, duboko je uzdahnula. Toliko me ispitivao! Uvijek isti razgovori pita me stalno imaš li nekoga i da li si već pronašla zamjenu za njega. Sve sam do sada odgovarala “ne”, i onda bi on kretao sa svojim beskrajnim pričama kako si pogriješila što si otišla od njega, kako ništa ne razumiješ u životu i da ćeš ga još požaliti!
Podigla je pogled s blagom tugom i nervozom u očima, kao da je još uvijek povrijeđena tatinim pristupom.
I još stalno ponavlja da ćeš shvatiti koliko si pogriješila i vratit ćeš mu se, jer, navodno, boljeg ionako nećeš naći. I tu sam malo “pukla” i rekla sam da si stvarno upoznala nekoga.
Ivana je prošla rukom kroz kosu. U glavi joj se odmah javio poznati ton bivšeg supruga ta silna sigurnost i sposobnost da svaki razgovor pretvori u predavanje o svojoj pravednosti.
Mogu zamisliti kakve je epitete koristio… reče ironično. Još uvijek ne može prihvatiti da sam ga ostavila, onakvog “savršenog”. Ponekad mislim da inzistira na tvojim posjetima vikendom samo zbog vlastitih monologa. Važnije mu je čuti najnovije tračeve nego se doista družiti s tobom, tako ego liječi.
Maja je uzdahnula i sjela na kauč, podvlačeći noge pod sebe. Dok se naslonila na jastučić, rukom je nesvjesno prolazila po baršunastoj presvlaci, tražeći prave riječi.
I ja to mislim, rekla je, gledajući pored majke. Sat i pol slušam kako je on poseban čovjek. Ostalo vrijeme je kao da niti ne postojim. Ne pita kako sam, ne zanima ga škola, ne zanima ga ništa moje…
Govorila je to toliko svakodnevno, kao da čita dnevni raspored: ustajanje, doručak, škola, domaća zadaća. Maji je sve to već bilo normalno, čak i bez bilo kakvih emocija.
Zavalila se u naslonjač i zagledala se u strop, u mislima ponavljajući današnji razgovor s ocem. Opet je krenulo od njegovih poslovnih uspjeha ovaj put pregovora s partnerima. Onda su uslijedili njegovi planovi za budućnost, problemi na poslu, kako ga svi podcjenjuju. Sat i pol monologa Maja je čak ulovila vrijeme, samo da to kasnije prenese mami.
Kad je pokušala ispričati o natjecanju iz matematike, tata je samo odsutno kimnuo i odmah vratio priču sebi: “Super, ali znaš, u mojim godinama ja sam već…” i onda opet niska priča o njegovim uspjesima.
Maja je slegnula ramenima, potiskujući sjećanja. Na takvo ponašanje već je bila navikla. Otac je oduvijek bio zaokupljen samim sobom. Svi ostali članovi obitelji bili su negdje sa strane, važni do granice u kojoj ne odvraćaju pozornost s glavnog lika njega.
Svaki razgovor morao je završiti ili njegovim problemima, ili njegovim postignućima. Ako bi se mama požalila na umor, on bi započinjao o tome koliko mu je teško na poslu. Ako bi Maja pričala o prijateljima, otac bi se odmah prisjetio svojih školskih dana naravno, puno uzbudljivijih. Tuđi problemi kao da su za njega bili sitni i nebitni.
Maja nije mogla dokučiti kako je mama izdržala petnaest godina kraj takvog čovjeka. On kao da je bio opsjednut sobom! Možda je izdržala samo radi nje, ne želeći da dijete odrasta bez oca. Kad je bila manja, vjerovala je da će se tata jednom promijeniti i početi ih primjećivati, ali godine su prolazile, i ništa se nije mijenjalo. Tek nakon rastave shvatila je koliko je život jednostavniji bez drame i odvlačenja svake pažnje.
I zašto te toliko žurim da pronađeš novog muža? pitala je Ivana nešto oštrijim glasom nego što je htjela. Rekla si, rekla Što sada?
Kada je tata to čuo, skroz se promijenio! Maja se stresla, stišćući jastučić na grudima. Prvo je problijedio, onda pocrvenio, pa počeo vikati da je susjeda dotrčala! Malo me bilo strah, iskreno…
Zašutjela je na tren, prisjećajući se scene. Otac je vikao piskutavim glasom, stiskao šake, pogled bježao iz kuta u kut. Izgledalo je kao da će eksplodirati od silnih osjećaja.
Tražio je ime tog “čovjeka” i da ga detaljno opišem, nastavila je, nervozno prstima petljajući po resicama jastučića. Nisam mu ništa rekla, rekoh samo da si zamolila da s njim ne pričam o tome Ne bih se iznenadila da te uskoro zove i napada.
Ivana je okrenula glavu prema prozoru, zatim pogledala Maju. Ljepota dana, a kakva će joj drama donijeti bivši, mogla je samo pretpostaviti Bravo, kćeri, što da ti kažem pomislila je.
Sjednula je kraj Maje i duboko uzdahnula, obgrlivši je oko ramena. Što je, tu je. Riječi su izrečene i ne mogu se uzeti natrag…
Zašto si to izmislila? tiho je upitala, ljuljuškajući je u zagrljaju. Pa živjele smo mirno! Sad ćemo opet slušati njegove ispade i jadikovke. Poželim ponekad čak isključiti mobitel…
Maja se lagano izmakla i sjela uspravno, odlučno gledajući mamu. U njezinim očima svijetlila je iskrena odlučnost.
Zato što si ti fantastična! izgovorila je sigurno. Lijepa si, pametna, imaš puno prijatelja i svi te vole. Misliš da ne vidim? A tata stalno o tebi govori loše stvari! Previše mi je toga!
Ivana je nježno pomilovala kćer po kosi, prstima polako prolazeći kroz meke pramenove. U pogledu joj je bila mješavina nježnosti i nesnalaženja.
Razumijem, dušo, razumijem, rekla je blago. Iskreno, mislila sam da ti nećeš željeti da opet imam ozbiljnu vezu Ipak je prošlo tek pola godine od rastave tvog tate.
Nije joj bilo lako izgovoriti to, duboko u sebi se bojala da bi kći mogla novo poznanstvo smatrati izdajom ili pokušajem da tati pronađe zamjenu. Pomno je proučavala Majino lice tražeći najmanji znak nezadovoljstva.
Glupost! Maja je slegnula ramenima tako odlučno da se Ivana nasmiješila. Samo ti budi sretna!
Prekrižila je ruke na prsima, nasmijana gledajući majku. U tom trenu izgledala je odraslije i mudrije nego što njene godine sugeriraju.
Ivana je još neko vrijeme gledala kćer, osjećajući kako brige polako popuštaju. Maja je govorila tako sigurno da su svi strahovi nestajali. Možda stvarno previše razmišlja o prošlosti i boji se budućnosti?
Pametna si mi kći, šapnula je Ivana, još ju jednom srdačno zagrlivši. Hvala ti što brineš za mene.
Maja se privila uz majku, smirena i sretna. U tom trenutku obje su znale da kao obitelj postaju još snažnije, unatoč svemu…
***************************
Ivana sjedi za radnim stolom, pokušavajući se koncentrirati na izvještaj. Redovi pred njom se magle dok joj pulsirajuća bol u sljepoočnici prerasta u pravu glavobolju. Umorno masira sljepoočnice, u nadi da će bar malo olakšati stanje. Pokreti su usporeni, gotovo automatski, već ih je tko zna koliko puta ponovila.
U jednom trenutku odlučuje zamoliti kolegicu da skokne po tablete u ljekarnu koja je upravo iza ugla. Kad joj je kolegica donijela, popila ih je uz vodu i opet pokušala utonuti u papire. Bezuspješno. Svaki zvuk, tipkanje po tastaturi, zujanje klime, daleki razgovori sve ju izbacuje iz fokusa.
Tad u njezin ured ulazi zaštitar. Lice mu je pristojno, ali oči odaju blagu zabrinutost.
Ivana Marinković, netko vas dolje čeka, izgovoreno je oprezno kroz vrata. Vaš bivši muž inzistira na razgovoru. Hoćete li sići ili da ga zamolimo da ode?
Ivana se ukočila. Osjetila je val nervoze pomiješane s umorom. Duboko je udahnula i pokušala se smiriti.
Silazim odmah, oprostite na gnjavaži, odvratila je, dižući se od stola.
U sebi je lagano opsovala. Zar baš sada? Ionako joj je dan katastrofalan, a sad još i Dario, bez najave, dolazi baš na posao. Zašto nije bar nazvao? Zašto mora raditi predstave pred ljudima? Hoće li još i skandal?
Polako se uputila prema izlazu, pažljivo koračajući jer joj je svaki nagli pokret pojačavao glavobolju. Hodnikom su prolazili zaposlenici, netko se smijao kod aparata za kavu, drugi su diskutirali kod ploče s bilješkama. Ivana je stiskala ramena od napetosti.
U predvorju je odmah ugledala Darija. Nestrpljivo je šetao od recepcije pa natrag, gestikulirao rukama, nešto objašnjavao zaštitarima. Na licima zaštitara se vidjelo da su spremni intervenirati ako stvari izmaknu kontroli.
Što hoćeš? upitala je bez okolišanja kad mu se približila, glasom mirnim, ali u sebi bijes. Ovo što radiš je cirkus, što želiš? Hoćeš upoznati policiju? Nema problema.
Dario se okrenuo prema glasu. Lice mu pocrvenilo, oči sjaje od bijesa ili nervoze, skočio prema Ivani upirući prst u nju kao da je uhvaćen na djelu.
Ti! Sve mi je Maja ispričala! Pola godine nakon razvoda, a ti već imaš drugoga? tone mu u glasu bijes, nevjerica pa čak i ljubomora. Izgleda kao da je do zadnje sekunde vjerovao da se radi o šali.
Ivana je podignula obrve, lagano naslonjena na petu, ali staložena.
Moram li ti vječno biti vjerna? upita hladno. Ni u braku ti vjernost nije bila važna, a sada bih trebala? Tražiš previše, dragi.
Dario je na trenutak zastao, ne znajući što reći. Ruka mu je polako pala, u očima mu se pojavio tračak nesigurnosti.
Prolaznici su se povremeno okretali prema njima, ali za Darija i Ivanu prostor se skupio samo na njih dvoje.
Ti… samo… promrmlja on, ali Ivana ga prekida.
Nemoj ovdje raditi scene, Dario, sada mekšim, ali čvrstim glasom. Ako imaš što reći, možemo to riješiti normalno, ne ovako.
Scene? Scenu ćeš sad vidjeti!
Skoro je vikao, lice mu je posve crveno, žile na vratu napete, šake se nesvjesno stežu i otpuštaju. Nema kontrole, ni brige tko ih sluša.
Neću dozvoliti da moje dijete živi s nekim nepoznatim pod istim krovom! Uzet ću ti Maju! Više je nikada nećeš vidjeti! Ti…
Tvrde riječi, sve više histerije, ali Ivana samo podiže obrvu s blagom nezainteresiranošću. Da ga sad vidi sutkinja…
Jesi završio? Pravi si cirkusant, reče jednolično, uz lagani podsmjeh. Iz cirkusa.
Oprostite, što se ovdje događa?
Dario zastaje i okreće se prema muškom glasu. U predvorje ulazi muškarac u tamnoplavom odijelu, doima se ozbiljno i sigurnim hodom, zaštitarima ulijeva poštovanje.
Ne miješajte se! reže Dario, ljutito gledajući neznanca, lice mu još uvijek gori. Ovo nije vaš problem.
Muškarac mirno priđe bliže i nasmiješi se, što Darija još više uzrujava.
Privatna stvar to završava iza zatvorenih vrata, reče mirno, ali kad radite scenu na javnom mjestu, tada postaje problem cijelog ureda.
Ivana prati prizor, osjeća da napetost raste, ali sada je zahvaljujući Marku Radiću, generalnom direktoru firme, ipak lakše.
Dario napravi korak prema Marku, sprema se odgovoriti oštro, ali drugi ostaje hladnokrvan.
A vi, tko ste vi da meni nešto prigovarate? procijedi Dario kroz zube.
Marko Radić priđe Ivani, namjerno joj nježno stavi ruku oko struka, bez puno tajni pokazuje komu pripada.
Ja? reče jednostavno, ali odlučno, glas mu oštar i siguran, Daria tjera korak unazad. Ja sam onaj tko Ivanu čini sretnom. Ti urlaš na moju ženu, a to ja ne dopuštam. Policija nije tvoj najveći problem, potrudit ću se da si zapamtiš današnji dan, a ako Maju ikad pokušaš koristiti kao sredstvo bit ćemo na sudu, i vjeruj mi, nećeš dobro proći.
Dario je ukočen, lice mu polako prelazi iz crvene u sivu. Gleda Marka, pa Ivanu, ne vjeruje što se događa.
Nekoliko trenutaka stoji, stisnutih šaka, ali ne može izgovoriti ni riječ. Upornost i sigurnost Marka potpuno ga blokiraju.
Trznuvši se, promumlja nešto neodređeno i brzo izlazi van. Prije nego zatvori vrata, vikne preko ramena:
Zaboravi na alimentaciju!
Ionako mi nije potrebna, frkne Ivana čim je Dario izašao. Glas joj je lagan, ironičan, ali je stvarno olakšanje. Sada Maja više ne mora kod tate!
Iznenada je svjesna, topla i sigurna ruka direktora još joj je oko struka, što ju učini sramežljivom i odmakne se uz blagi smiješak.
Hvala vam, Marko, stvarno ste mi puno pomogli!
Govor joj je iskren, bez imalo zadrške. Baš mu je zahvalna, ne toliko zbog očite pomoći, koliko zbog staloženosti i sigurnosti kojom je sve riješio.
Marko joj uzvraća nježnim smiješkom, pogled mu je topao.
Da popričamo uz ručak? predloži, pružajući joj ruku.
Ivana na sekundu zastane, pita se je li prerano, hoće li izgledati neozbiljno? Ali brzo odguruje te misli. Marko je bio korektan, a i sama je željela ćaskati bez žurbe i buke.
Osim toga, začudila je vlastita znatiželja; tko je on zapravo, zašto je baš sada reagirao, što se krije iza te hladne sigurnosti?
Naravno, odgovara, stavljajući dlan u njegovu ruku.
Dodir je čvrst i ugodan, topao i nenametljiv. Osjeća kako napetost nestaje, ustupajući mjesto blagoj uzbuđenosti i radoznalosti.
Za stolom obližnjeg restorana, toplina atmosfere i diskretna glazba pomažu joj da se opusti. Marko, dok prebacuje žličicu po kavi, sve joj iskreno priznaje.
Dugo nisam imao hrabrosti, kaže tiho. Uvijek si mi izgledala ozbiljna, povučena Znao sam da ti treba vremena nakon razvoda i nisam želio biti napadan…
Ivana ga sluša šutke. Nema u njegovu tonu ni traga oholosti, samo iskrenost i poštovanje.
Kad sam vidio Darija kako viče na tebe nisam jednostavno mogao stajati sa strane.
Blago se nasmiješi. Pa nije se prevarila kad je primijetila njegove poglede jednostavno ih krivo tumačila. Marko joj se sviđao već prije, ali zbog razlike u položaju sigurno sama nikada ne bi napravila prvi korak.
*******************
Tri mjeseca kasnije, nakon te neugodnosti u firmi, Ivana i Marko su postali supružnici. Vjenčanje je bilo predivno, Marko se potrudio ispuniti svaki detalj Ivaninih želja.
Maja se iskreno veselila maminom novom početku. Na dan svadbe, pomagala joj je s haljinom, bila uz nju do zadnjeg trena i, kad su izmijenili prstenje, zagrlila je i poljubila oboje.
Toliko sam sretna zbog vas! šapnula je kroz osmijeh.
Nije, međutim, odmah pristala Marku reći “tata”.
Sviđaš mi se, Marko, rekla mu je jednom dok su sjedili u dnevnoj sobi. Drago mi je što mama više nije sama. Ali tata… kakav god bio, tata je ipak moj…
Marko je klimnuo bez trunke ljutnje.
Razumijem. Tako i treba, Majo. Najbitnije je da smo zajedno.
Dario je dobio poziv na vjenčanje više iz inata nego iz pristojnosti. Ivana je prvo dvoumila treba li mu uopće slati pozivnicu, ali na kraju je zaključila da treba znati kako život ide dalje bez njega. Poslala mu je čistu pozivnicu poštom, bez riječi.
Očekivano, Dario se nije pojavio. I sama pomisao na sve to ga je vrijeđala, pa je umjesto dolaska odlučio odraditi svoju reakciju nizom poziva zajedničkim prijateljima.
Već sljedeći dan, Dario je nabio broj kolege s faksa. Glas mu je zvučao smireno, ali bilo je jasno da je napet:
Možeš zamisliti, ona me pozvala na svoju svadbu! Nakon svega!
Prijatelj se sa zanimanjem raspitivao što ga to najviše smeta. Dario je samo odmahivao:
Kako može? Ponizila me do kraja!
Idućih je dana taj scenarij ponavljao više puta. Zvao je jednog po jednog, a razgovor je uvijek počinjao istim povodom. Kao da je tražio da mu netko potvrdi kako je u pravu, a tražio je: “Da, to je stvarno odvratno, Ivana nije u redu”.
Odgovori su bili suzdržani. Netko bi se pristojno složio, drugi rekao: “Svatko ima svoj život”, treći nije znao ni što bi rekao. Što je češće ponavljao svoju priču, sve je jasnije bilo da nema podršku koju je očekivao.
Zato je prebacio priču:
Samo pola godine! Može li se tako brzo pronaći prava ljubav? Samo bježi od stvarnosti, hoće mene zaboraviti…
Ponekad bi prešao i na to da nije imao prilike ništa popraviti.
Nije mi dala šansu! Da smo sjeli i porazgovarali, možda bih
Sam sebi nije znao što dalje reći promijeniti sebe, vratiti je, nešto ispraviti U nekim trenucima bi čak spomenuo i zahvalnost.
Toliko sam učinio za nju, a ona ni hvala. Samo se pokupila i otišla. I Maju odvela!
Te optužbe za “nezahvalnost” više nitko nije shvaćao ozbiljno, prijatelji su odmahivali, poneko bi rekao:
Za što točno bi ti ona morala biti zahvalna? Bili ste muž i žena, to je normalno.
Dario bi zašutio, svjestan da ne dobiva podršku, da mu se priča rasipa…
Postupno je sve manje zvao. Sjedio je u stanu, gledao zaboravljene Ivanine uspomene ukosnicu, stari album, Maji malenu haljinicu shvaćajući da život ide dalje, samo što on ne zna kamo dalje krenuti.
Na kraju, umoran od svega, Dario je ušutio.
A Ivana, Marko i Maja nastavili su svoj život u miru i svakodnevnim sitnim radostima: zajedničkim večerama i šetnjama, zabavnim raspravama što gledati navečer… Obitelj je bila na okupu, jaka i sretna.
