Ej, moram ti ispričat nešto što mi se dogodilo prošli tjedan, još ne vjerujem što sam doživjela, pravo filmski!
Dakle, ulazim ti ja sa sinom u hol privatne škole u Zagrebu, znaš onaj tip škole gdje mramor sijeva i gdje su ograde od kovanog željeza? Osjećaš se kao da si kročio/la u neki mini Versaj. I tamo, pravo pored vrata, stoji neki lik, onako tip-top sređen, sako valjda plaćen više nego moja dvomjesečna rata kredita, i gleda me s visine. Pogleda mi traperice, neki običan pulover i sina koji mi čvrsto drži za ruku, i samo se nekako kiselo nasmije.
Kaže mi: Oprostite, ali prijemni stol za one humanitarne slučajeve vam je dolje u podrumu. Ne možete biti ovdje među VIP-evima. Onak, imaš osjećaj da ti pere fleku samo što si udahnula isti zrak.
Ostala bih šokirana da nisam navikla na takve, znaš već, ali ja mu mirno uzvratim pogled: Ne treba nama nikakva posebna prijava, niti ćemo čekat u redu, hvala lijepo. Kažem, lagano ali odlučno, da vidi da se ne dam zastrašit.
On naravno digne nos još više, stane mi skoro na nogu i sav važan kaže: Onda vas molim da izađete. Odmah. Prije nego što zamolim ravnateljicu da vas osobno isprati iz zgrade.
Zato što je bio onako pokondiren, ostavim ga da malo zine kad sam iz džepa izvukla zlatnu karticu. Ništa plastika, pravi komad zlata s imenom i logom škole. Prislonim je na elektronsku bravu na vratima ravnateljičinog ureda i vrata se otvore. Okrenem se prema njemu, hladna kao osječko pivo iz zamrzivača: Ja sam ravnateljica. Pogledam ga direktno u oči. I što se tiče upisa vašeg sina govorili ste s krivom osobom.
Samo što nije pao od šoka, vjeruj mi.
Lagano odem do stola tajnice, uzmem fascikl sa svim papirima njegovog sina. Pokraj stoji onaj stroj za rezanje papira, baš onaj što uništi sve tragove. Pogledam ga još jednom i lagano stavim fascikl na rub proreza, pustim sve dokumente da uđu unutra i lagano pustim ruku.
S papiri nestaju unutra, čuješ samo zvuk motora i škripanje nožića kako ih komada u trakice. Lik vrisne: NE! i baci se prema meni, ali prekasno.
Klekne nasred tog zlatnog hodnika, očajnički pokušava izvući ostatke papira iz rezača, ali niš mu ne prolazi. To mu je bio kraj. Svi njegovi kontakti, novac i status ne znače ništa.
Počne mucati, skroz izgubljen: Molim vas, nisam znao moj sin je najbolji u razredu, upis mu je sve…
Pogledam ga, hladno i iskreno: U našoj školi ne učimo klince samo mate, fiziku ni strane jezike. Učimo ih biti ljudi. Pokazivati poštovanje i imati karakter. Kako da vaš sin bude lider za druge, kad kod kuće uči suprotno? Ovdje mu nije mjesto. I nije do ocjena, nego primjera koji mu dajete.
On, već skoro plačući: Ja ću sve popravit, mogu donirat milijune za vaš fond… samo dajte nam još jednu šansu!
Zastanem u vratima i kažem, bez da se okrenem: Zadržite svoje eure. Možda će vam trebati za neku privatnu školu u Splitu ili Rijeci. Jer nakon današnjeg dana, ni jedna pristojna škola u Zagrebu neće uzeti vaš upis. Lekcija je gotova.
Uđem u ured i zatvorim vrata iza sebe, ostavljajući ga samog u onom preskupom, ali sad užasno praznom i hladnom hodniku, okruženom samo komadićima papira.
Znaš što? Poštovanje se ne kupuje ni na burzi, ni s karticama. Jedna kriva riječ, jedan prezir, i cijeli imidž padne u vodu. Eh, da znaš, još me drži kakvu sam mu lekciju očitala!
