Susjede
Matija Mrkonjić spustio je kofe na zemlju i obrisao ruke o dugu, živopisnu pregaču. Živci su mu igrali.
A gdje je ta nevolja Zlata? Bezobrazna, besposlena i lijena susjeda, nema što. Jučer sam joj rekao da nam je korov prešao ogradu u vrt, a ona ništa kao da sam s kravljom pričao! Korov raste ko lud, a ona ni da pogleda.
Matija je čekao, šetao po svojem dvorištu, stalno virio kroz ogradu i motrio susjedu, a ljutina u njemu je samo rasla. U staroj štali krmača nariče, a doma poslova za troje ima, riječi mu naviru na jezik i sve to zbog te ljenčine. Nikako da se pojavi; ona bi samo spavala do podne.
Napokon, ugledao je Zlatinu spodobu na vratima. Visoka i krakata, uvijek u starom ispranom kućnom ogrtaču. Mrkonjić je u sebi već skuhao pun lonac bijesa dok mu se protivnica nije pokazala.
Odmah je započeo pripremljeni monolog glasno i odlučno neka svi čuju.
Ako ti, Zlato, nećeš sama, onda plati nekoga da ti plevi po vrtu. Rekao sam sinoć da ti je korov već u mom grahu!
Zlata ni glavu nije okrenula, kroz nos je dobacila dovoljno glasno:
Ako ti smeta, unajmi ti nekoga ili sama dođi pa počupaj. Vidiš, vratnica ti je otvorena dofura ti slobodna pokazala je bradom i nestala. Samo je začuo zvuk prolijevanja pomija u vrt.
Matija je zanijemio od takve drskosti, skoro ga je tresla od šoka. Ipak, morao je čekati. Zavirio je preko ograde, tražeći Biserku iz susjedstva, siguran da ona špijunira sve i poslije će po selu širiti:
Eto, Zlata je skroz zabila Mrkonjića!
Trebalo je spašavati ugled, a ona kao ukopana u svom vrtu.
U selu Dubrava se žene znaju svađati pa nije uzalud ime dobilo! Vidiš, tihe su bile, ali prazne. O Nikolini Tadić, staroj skrušenoj, nikad ništa nisu pričali dosadna do bola. O čemu govoriš kad nema ni trača ni galame? A što je žena, ako nije borbena i ne stoji za svoje? Ako slegne ramenima na sve, mala joj i vrijednost ni za oltar ni za ražanj.
O takvima kao Matija Mrkonjić uvijek se s poštovanjem govorilo žena-vatra! Svojima nikada ne dozvoljava da je gaze, i stalno je s nekim u klinču. Nema dana bez prepirke, ni prodavaonica, ni cesta, ni polje, ni društveni dom nisu sigurni od nje. A o svađama dana dugo bi navečer pričale žene uz večeru, detaljno, u ulogama: A ona… a ova joj…
Jednom je Olga Mrkonjić na sajmu u Karlovcu skoro potukla neku iz Cerna nezaboravna svađa, cijelo je tržište ključalo. Svi su se okupili ko na predstavi, naricali i vređali, u prvoj ligi. I kad bi već izgledalo da do naguravanja neće doći, iz svađe bi proizašao nekakav performans, pravi spektakl. Za takve treba imati jezik i mozak. To ti je dar!
A svađa bi na kraju stala kao grom u daljini nakon nevere.
Konjušo, to si oduvijek bila! Ostat ćeš sama, ni pas ti neće doći na grob!
E, prije nego legnem u grob, na tvoj ću ja još pljunuti, zmijo. To uživo, ali već skoro normalno, kao bilo pa prošlo. Bolje nisu bile čule.
Z Mrkonjić je godinama bila u sukobu s Zlatom. Pričao je ljudima o njoj štošta, a Zlata bi mu odmah vraćala Budala je i ostaje budala! Samo je još vi slušajte!
Kad se konačno pojavila ispred štale, Matija je već bio spreman:
Pa dokle ćeš bit takva da ni korov ne počupaš? Čime se baviš, susjedo? Ili si svinjac okrečila ili su unuci na tebi?
Ja sam kćer tako odgojila ona djecu ne tjera babi. (Jasna aluzija, jer njegovi unuci stalno kod njega.)
Zato jer zna da bi joj bila gladna i zapuštena! Tebi je i psa strašno ostaviti, a kamoli djecu…
Ne pušem im pod krila, ne sagibam se vezati vezice…
I stvarno, još neki dan Matija je čučio da zaveže teniskice devetogodišnjem unuku.
Mogu ja sam, deda rekao je, ali nogu je svejedno ispružio, žvačući jabuku.
Zlata je sve upamtila.
Moja je kuća njima raj, ne kaznionica, zato i dolaze, a kod tebe ni za živu glavu!
Dolaze jer nemaju kamo, dobacila je i okrenula kantu, Ti bi bolje gledao kokoši svoje nego laprdao od jutra. Opet su mi ušle! Ako ih ugrabim, šupačke ću ih očerupati.
Kuhaj juhu od njih barem! Samo ti kuhaš, možda se malo udebljaš, pa i muža nahraniš jednom kokoši možda se obogatiš!
Rekla sam, zaklat ću ako ih još vidim.
Što imaš kljucati po tom vrtu? Nek pase i moja kokoš, donijet će ti više jaja!
Da me od tvojih jaja muka uhvati? Da mi zapnu u grlu?
Polako, kroz dvorište su izišli Matijin i Zlatin suprug. Bez dogovora su sjeli na zajedničku klupu.
Gledaj ih kako se ruže! promrmljao Zlatin muž Miroslav.
Bog je stvorio tri zla: baburinu, vraga i jarca, rekao je Mrkonjić i pripalio šibicu susjedu.
Zapalili su, šutke slušali ženske. Onda pričali malo o poslu, novom šefu šumarije, gdje su obojica radili.
Eh, žene lažu i na svinji bi se vozile. Dali nam više slobodnih dana pa im dosadno.
Možda da je povučemo doma? pitao je Matija oprezno.
Ti nisi normalan! Bolje potkačiti psa nego ženu.
Točno. Sve su žene na jezik slabe.
Zapale su opet. Trebalo je pričekati dok ne nestane snage za psovke. Dobro; svađa znači da je dan započeo. I nakon toga se kod kuće digne žeđ za poslovima.
Mrkonjić je ni doma nije zatvarala usta laprdala o Zlati, a kuća joj bila ko iz etno časopisa. Zlata je šutjela, u sebi kuhala, ali isto bi navečer mužu pokazala što je dotična nasrala.
Ne uzrujavaj se, Zlato.
Ma kome, tajke meni… Nek gleda sebe!
Ali Miroslav je znao da je žena zlopamtilo, uvrijeđena. Kakve gluposti!
Ne smije se zaboravit, Zlata je bila pridošlica. Doveo je Miroslav iz susjednih Primislava. Pričalo se po selu da ne zna ništa. Drva zapali pa joj i voda iskuha dok ih donese.
A nekad je Olgica Mrkonjić imala simpatiju prema Miroslavu. Ljepotica bila pletenica debela ko nadlaktica. On je ipak doveo tu dužinu ni lice, ni spremnost, ni snalažljivost.
Onda se Olga ipak udala za Matiju. U početku su se družili, išli jedno drugome, slavili blagdane, djeca su rasla zajedno. Zlata imala samo jednu kćer, kasnije su djeca umirala prerano, ostala je sama. Mrkonjić su imali dvoje: kćer i sina.
Matija radilica, nikad ne spava; šiva, pere, pegla, kuha. Zlata normalnije. Kćer joj nije bila šlampava, ali nije nosila ni bluze ko Matijina ni cipele skuplje. Nije je razmazila, navečer je knjige čitala, ne saginjala se nad lavore glavom bez prestanka.
Ali u školi su Mrkonjićeva djeca nekak zapela; kćer je jedva s trojke na četvorku, sin na preskoke, malo-malo pred izbacivanjem iz škole. I kad sedamdesetih završi jedva osnovnu.
Tad su i započeli okršaji između susjeda. Djeca su se družila, muževi si ruke stiskali, ali one ko pas i mačka. Skoro isti status, kuće do kuće, problemi isti. Djeca odrasla Zlata je kćer završila fakultet, udala se, odselila u Zagreb. Dolazila je povremeno, ljeti, ali uvijek more, kamp, posao.
Olgi su pak djeca uglavnom ostala blizu; kći u susjednom selu, sin u Dugoj Resi, neoženjen.
I onda, što više praznog hoda, to češće svađe.
Već je cijelo selo znalo da su veći neprijatelji Mrkonjić i Zlatini nema. Sad mjere vrt, sad im smetaju stabla, sad stoka. A klupa između kuća stekla je posebnu pozornost skoro su je slomile, samo ih muževi spasili.
Čak je i stari pas Medi, navikao žonglirati kroz oba dvorišta, kad više nije bilo djece, otišao tetku Anti, samcu.
***
***
No, dogodila se nevolja u Zlatinoj kući. Najprije proljetos nije više izlazila van. Matija čeka nema je. I kokoši Miroslav već sam pazi, a Olgica zagrmi po selu: Zlata posve prevršila mjeru, sve na muža svalila.
Bila zemlja za kopanje vrta, a susjetkinje nema pa nema. “Opet će nam korov doći, čekaj, čekaj!”
I eto, vijest: Zlatu su odveli u bolnicu. Legla. Došla je kćer, tmurna, izbjegavala pitanja, rukom mahala.
Ništa nisi morao pitati, sve samo dospije do tebe.
Kažu da će je vratiti doma. Lijepo nije. Kažu, operirali su je… Rekoše nešto rak.
I ubrzo doveli su Zlatu. Svetlana, kćer, čas ostaje, čas odlazi mala djeca, posao, muž, ne može dugo. Dogovorila je s Dušicom Mihaljević da za nešto kuna dođe paziti majku kad Miroslav ode radi.
Miroslav po zemlji tumara, sjedi na klupi, malo govori. U sebi čami. I ranije nije bio pričljiv, a sad zašuti. Ponekad s Matijom i Oljom ipak sjedne na klupu, dim zapale u miru.
Kako ona? pitao bi Matija.
Eh zatezanje ramenima, vuče dim.
Drži se, prijatelju. Ako što treba, reci.
Sad Sad više niti ne znam što bi. Reci svojoj, neka si bere jagode kod nas Ako treba, samo nek pokupi.
Ma neće. Poznaješ ih.
Znam. Tko zna, neka Duša pobere, barem nešto, šteta da propada.
Matija se navečer sjeti jagoda, baš kad je Olgica radila pekmez. Pripomenu, a već zna reakciju ma ništa nama od tih jada ne treba.
No, Oljka ništa. Samo miješa pekmez u starom lavoru.
Idući dan, ni pet ni šest, daje mu veliku platnenu vreću.
Što je tu?
A u vreći dvije tegle po tri litre pekmeza, jedna litrena, svaka zamotana.
Znači ipak si brala njihove jagode?
Jesam. I plevila sam dva dana, prigibala samu sebe. Sve ruke oguljene.
Pa… zamuckuje, ali šuti, zakači vreću pa susjedima.
Doma nije bilo Miroslava, otvara Dušica. Kuka kako je grozno, lijekovi skupi, doktori loši. Matija zaviri unutra, vidi Zlatu na krevetu, kosa razasuta po jastuku, blijeda. Ali očima mu kaže uđi.
Bok, Zlato. Kako si? Olgica poslala pekmez, sve jagode pobrala i plevila.
Hvala joj, pekmez joj je uvijek dobar prošapće Zlata. Hajde sjedni.
On stidljivo sjeda.
Treba vam što?
Ništa, Miroslav sve donese što treba, iznima teško, Ako si Oljka već pobrala jagode, makni onaj lim, nek vaše kokoši ulaze. Što će sada?
Ma ne treba. Sad je zaraslo, a čim ti ozdraviš…
Zlata se okrene, dobije suzne oči.
Nemoj se ljutiti na mene, Matija…
Daj, ne budi luda! Ja se nikad nisam ljutio. To vi žene…
Znam…
Dušica uđe sa tanjurom preprženog krumpira, nešto kvari oko lijekova, Zlata mota očima vidiš da joj je dosta i hrane i galame.
Matija izlazi, osjetio se kao da ga je kamen pritisnuo, pa si misli bolje sam neka ležim, nego žena bolesna.
Sve do detalja ispriča Olgici navečer. Ona mršti čelo, pritišće obraze, brunda, kao uvijek. Opet joj u kući ništa ne valja kod drugih.
Kakva je to žena od nesposobne Dušice? A Miroslav šta će, muškarac. I zato je kuća i otišla.
Rekla je da joj je pekmez u tebe uvijek najfiniji, doda pogrbljeno.
Na trenutak zastane s pokretom, pa opet radi.
Zmaj, zmaj je ona pomisli Matija.
A ujutro, kad je sve obavila, nakon što je nahranila i poslala muža, Olgica skupi u lonac jučerašnji šareni grah, zamota pite, boce s kompotom, sve u torbu. Sjedne na prag, odmori, pa digne sve i kroz dvorište produži kod susjede. Nije nikad bila zaključana.
Nitko je ne dočekuje.
Dušice! vikne tiho.
Tko je?
Ja sam, Olgica, donijela sam ti grah i kompota.
U sobi na rubu kreveta sjedi Zlata, bosa stopala na podu, košulja izmaknuta s ramena, tamna kosa rasuta, cijela sinja. Nije joj izgledala dobro. U sobi zrak zagušljiv, težak.
Duša je po mlijeko. Vrati će se, izgovara teško.
Ma, ostavit ću ja, tu ti je, jede li ti se to.
Ugleda tegle s pekmezom na podu, kod cipele.
Zlata, što ne odneseš dolje u podrum pekmez? pita ga, pa mahne glavom. Kakvo podrum, ne može ni ustati! Ja ću ga same staviti.
Uzme ih, odvuče u kuhinju, otkrije podlogu, otvori šaht dolje samo pijesak. Dušica ni metle ne zna prisloniti…, pomisli Olgica, ljuta.
Oljo, Oljo… začuje iz sobe.
Što treba?
Daj kompot, žedna sam.
Sad ću donijeti…
Što se više vrti po kući, to joj je jasnije Dušica ne može. Zlata ojadena totalno. Treba joj puno ali najviše zraka, topline, reda.
Daj na ramena ogrni šal, ja ću otvoriti prozor. Treba ti zraka. Možeš se ustati?
Do lonca jedva… U nogama ništa.
Što liječnici kažu?
Zlata samo slegne ramenima. Kompot popije, leže. Olgica digne noge, sjedne do nje.
Slušaj, vrijeđaj me, baci van ako hoćeš, ali ostajem. Dušicu gledam, ako neće, radiću ja.
Zlata nijemo kima; sve joj je svejedno.
Nakon par dana, izlete Dušica psovačina za njom! Olgica stoji, ruke na bokovima, zadihana:
Oho! Rasplakala te na grob, mala žaliteljica. Ne-ne! Ti ćeš plesati na svadbi unukâ, to ti ja garantiram! Kad samo zamislim kako plešeš, smijeh me lovi.
Onda si je potjerala.
Jasno! Nema ona što tu raditi. Sada sam ja ovdje! Sa mnom nisi izgubljena.
Od tog trena, Zlata nema više mira ni minuta. Olgica riba kuhinju, premješta, potiče da jede, tjera na vježbe, lijekovi, sve što liječnik veli.
Uredila je i dom, čistila pod, prala stvari. Kuhala sve češće u svom, ali sada za četvero. Miroslav dođe gladan s posla, ručak ga čeka.
Seljankama priča:
Danas smo Zlata i ja jeli varivo sa šunkom, fino pojela s kruhom. Doktorica rekla sada smije! Dignite je, ozdravit će ona kod mene.
Zlata ima snage za proceduru, pojede, spava. Često samo klima glavom, diga neslaganja nema. Na kraju, kad bi joj Olgica dosadila, išli su suze, Oljka bi popustila.
Ma daj, nemoj plakati, pa nisi jučer pojela dvije žlice!
Miroslav primijeti s njom su iz dvorišta izletjele i paučine tuge. Olgica, i kad je oštra, unese nekakvu živost, nadu. Povrijeđuje ga, ali i nasmijava.
Kako izdržiš s njom? pitao bi Matiju.
Ma… Gdje đavo neće, Olgicu će gurnuti.
I Zlata se razvedrila. I dalje teško hoda, ali već može pričati, sama se presvući. I doktori su potvrdili napretka ima i nada postoji. Operacija je ipak uspjela.
U šetnju, najavi Olgica i prinese joj vestu.
Ne mogu, otjerat ću narod u smijeh! A i umorna sam Spavat ću!
Ona samo vikne muževima da je vode na njihovu klupu pred vratima. Bila je ponosna pred selom je pokazala da je Zlatina život zahvaljujući njenoj brizi normalniji, obrazi rumeniji. Neka svi vide, nije za grob. Bolja je i bolja!
Što i jest korisno je prošetati. Sjednu tako, podmeću jastuk, ogrnu šal.
Znaš, Zlato, baš sam razmišljala u ova zadnja vremena… Cijeli život žvačemo a kuće nam spojene, djeca odrasla, muževi u miru, a mi što? Samo smo jedna drugoj ostale. Skupa ćemo stariti na ovoj klupi, kroz zalazeće dane.
E, nije bez veze što je ovu klupu postavio moj svekar baš ovdje, privinula je šal Zlata.
Ma kakav svekar! Moj ćaća ju je tesao! Njegovo djelo, ruke mu pamte vlak!
E, ne. Miroslav reče prvotno naša klupa. Dao tvoj otac novce i napravio, ali zemlja je naša. Klupa je naša točno!
Šta lupaš, Zlato, ako sam svojim očima vidio kako ju je moj tata pravio! Laž!
Ti idi u banju, Zlata! Ne lažem, naša je bila! Pogledaj i samu ogradu…
Opet tutnje svađe iznad Dubrave.
S druge strane iza štaglja sjede i dim puše muževi, Matija s Miroslavom.
Matija se nasmiješi, pa obriše suzu neprimjetno.
E, fale mi ove njihove. Zlata se diže, ha?
Digo-la se, fala Bogu Bilo je vrijeme.
I opet fitilj plane i pogasi. Stari Medi projuri, sjedne pred klupu i skloni glavu na šape.
Ispod večernjeg neba, dulje ga miluje sunce, u zalazu obasja dvije ženske siluete na klupi.
Klupi, koja im je spojila sudbine.
***U tišini, Olgica i Zlata su gledale prema polju što se zlatilo na raskršću dana. Nije više bilo važno tko je stvorio klupu niti gdje je koja ograda, sve se, s godinama, prelilo jedno u drugo. Kao što su i njihove rasprave sada bile tek šuškanje starog lišća, dokaz da je život prošao blizu, silovit, ali ostavio korijenje i hlad.
Miroslav se pridružio s dvije čaše vina, natiskujući se između njih.
Za zdravlje i za mir podigao je čašu.
Olgica se nasmijala, Zlata je otpila tek gutljaj, ali oči su im blistale s istim žarom prijašnjih bitaka. Negdje iz daljine čulo se kliktanje djeteta unuka iz Zagreba, koji je došao u posjet.
I kao da je sve, napokon, sjelo na svoje: njezine ruke i Olgičine ruke, jednim pokretom, istodobno poglade Medi po glavi, u tihoj zahvalnosti za dane koji su prošli, i dane koji još dolaze.
Tu, na staroj klupi, pod krilima sumraka, čvrsto su ostale naslonjene jedna na drugu, kao što su, u inat svađama, uvijek i bile: susjede. Za cijeli život.
