Pronađite moju kćer…
Ej, Po-novo, kakva ti je penzionerska svakodnevnica?
Ko si ti tako bezobrazan?
Ne prepoznaješ me? Kako možeš ne prepoznati takvu facu iz kriminalističke policije kao što sam ja?
Koltun, jesi li to ti? Bedaku!
Ja, ja… Falila si mi, kužiš…
Aha… Ajde, recimo da ti vjerujem.
Ma stvarno falila si mi. Zaboravio sam kad me zadnji put netko zvao ti ili prezimenom. A ono bedaku… Pa to je tako domaće.
Ma zaboravila sam i ja na Po-novo. Prezime sam odavno promijenila. Sad sam Gusić, nisam više Pavlović.
Znam, znam. Valjda misliš da ne znam?
Jasno, ti si glavna faca. Ali drago mi je čuti tvoj glas, neću lagati. Kako ide posao?
Ide! Zašto ne bi išlo? A ti, nisi zaglibila tamo u svojoj provinciji?
Ma, isti si bedak kao i prije. Bahat u toj tvojoj metropoli! Ti si podpolkovnik, jelda?
Tako je! Možda ubrzo postanem i pun polkovnik.
Eto, a pameti još uvijek nije došlo do tebe… Ipak ja ovdje u malom mjestu ratujem protiv kriminala.
Pobijedila si?
U procesu sam…
Taj proces nikad ne završava. Uvijek niču novi kriminalci, a mi nismo vječni.
Rađaju se i novi policajci. Vječni rat.
Vječni, ne pričaj… Falila si mi, Po-novo! Stvarno mi fališ! Pripremio sam ti toplo mjesto. Hoćeš doći?
Toplo? Znam ja vaše toplo, kod vas je samo vruće da se ne možeš okrenuti na tavi…
Takvu smo si profesiju izabrali. I ja se često sjetim naših studentskih dana. Bili su to dobri dani… Ozbiljno te zovem, skupljam ekipu. Hoćeš li kao inspektorica u specijalni odjel?
Aha… Ja ću potrčat. Samo, trčanje mi odavno nije jača strana. Imam sto kila…
Sto? Ma ne vjerujem.
I ne moraš. Možeš me zamišljati kao prije dvadeset godina vitka i mlada. Nemam ništa protiv. Samo gledaj izdaleka…
Ne želim izdaleka. Hoću te vidjeti izbliza, onakvu kakva jesi, sa svim kilogramima… Uvijek sam kod tebe cijenio glavu, a ne figuru.
Bezobraznik!
Jesam, jesam. Olgica, ako odbiješ, poslat ću ti klinca. A ako opet odbiješ prijete poruke onda stižu, zapamti.
Prijetiš službenoj osobi? Sad ću te u zatvor strpat. Nisu takve meni strane…
Mene nisi u zatvor strpala. Ja sam ti sad važan. Papire ste već dobili. Sve piše. Razmisli, prijateljice…
Majorka Olga Stjepanovna Gusić, rođena Pavlović, više nije imala nekakva posebna očekivanja od života. Imala je dvije glavne brige: sina buntovnika i višak kilograma. Muža je odavno ostavila, brak je bio slučajnost, nešto bez veze i kratko kao da je samo trebala zaokružiti: Probala ne ide.
U ovaj kraj došla je po pozivu srca. Tako je voljela reći. Ovdje je rođena, tu joj je još uvijek mama. I sama je našla mjesto u policiji. Mislila je: borit će se protiv zločina u svojoj rodnoj regiji. Privukla je romantika, savjest i ljubav tu je radio muškarac s kojim će kasnije biti u braku.
Ali… Kako je vrijeme prolazilo, počela se dosađivati. Dosadilo joj čistiti sitne nesreće, vikendi i slobodni dani postali su mit, a i lica su joj svima dosadila. Obično bi petak završio s nekim incidentom koji bi sve prelio u radnu subotu. Uvijek je htjela ugasiti mobitel i bar na kratko zaboraviti tko je i što je.
Kod kuće ju je više nije čekao sin odlučio je da želi biti samostalan. Išao je, ali se ne snalazi baš. Ali zato čekao ju je vjerno hladnjak, mekani trosjed, televizor i papiga Lujko jedini muškarac kojem se mogla izjadati o životu.
Prije je to Lujko trpio u tišini, a u zadnje vrijeme postao je prilično pričljiv pa ga je trebalo prekriti tamnom tkaninom. Ali i ispod nje se povremeno čulo: Dosadili ste, bedaci!, Ma marš svi u…!, Ajmo jest, Lujko!, a zadnje vrijeme se nadovezalo: Začepi, mala beštijo!
Trosjed, TV i tanjur dobre hrane to je bilo omiljeno vrijeme četrdesetpetogodišnje šefice Policijske postaje Olge Gusić. Tko joj je mogao stati na put? Rješavala je istrage i vodila postupke bez problema, posao joj je išao od ruke, a operativci su raznosili sitne slučajeve. Na mjesto zločina vozio ju je službeni auto.
Fizičku spremu više nitko nije tražio, samo papire, statistiku rješavanja, a i obrazovne akcije koje su formalno bile odrađene i davno potpisane kao uspješne.
Ali danas je Olga došla s posla sva nervozna.
Ma marš svi…! Ajmo jest! proderala bi se papiga čim bi ušla.
Samo ti mene i razumiješ, Lujko, šapnula je, otvarajući hladnjak. Gledala je unutra: Oho, dobro stojimo! Imamo faširane šniclje s makaronom i grožđe!
Kretala se već pomalo tromo, samo bi se sjela, još bolje legla ali naravno, s tanjurom večere na trbuhu.
Najbolji dio dana!
Stavila je faširane na tavu, bacila malo panko mrvica obožavala je popečene makarone u krušnim mrvicama, ali tada je zazvonio telefon.
Olga Stjepanovna, dobar večer! Nadam se da ne smetam?
Zvao je poznanik iz tužiteljstva. Najradije bi mu rekla iznimno smetaš, ali nije s njim bila na tom nivou.
Ne, recite, Albert Grgiću.
Do nas je došla informacija da odlazite. Je li to istina?
Aaa, informacija po njima brzo putuje.
Nije, Albert Grgiću. Zovu me, ali još ništa nisam odlučila.
Dobro… Znači, moje su me obavijesti dezinformirale. Ako ipak odlučite, budite ljubazni i meni prvi javite. Vama su prednosti moj zet ima problema u vašoj županiji, htio bi se prebaciti u vašu postaju. Eto, tražimo…
Jasno, a krušne mrvice su gorjele, Olga je već gutala komad faširane.
Nije mogla vjerovati! Toliko godina daješ ovom kraju, toliko zahvala, spašenih ljudi, ali čim spomeneš odlazak, svi te zaustavljaju i mole a neki samo čekaju tvoje mjesto! Navalili su kao muhe…
Već dijele njezinu poziciju, mulci!
Makaroni su se zalijepili, Olga ih je rezala nožem, sve bacila na tavu, ulje je zacvrčalo, špricnulo, opekla se po ruci, bacila lopaticu i sjela za stol masirajući opečenu ruku.
Sve su joj pokvarili raspoloženje!
Bedaci dosadili! Bedaci dosadili! Lujko je sjedio na frižideru i derao se.
Točno…, ponovila je Olga i stavila ruku pod hladnu vodu.
Ne, večera na trbuhu to ne dam! To mi nitko ne može uzeti. Jela je polako, produžavala užitak, ali danas joj ni TV nije baš išao misli su navirale.
“A što da stvarno pristanem za Zagreb? Svi bi ostali u šoku. Ma koga iznenađujem? Ovi lokalni već čekaju. A Ivek Koltun se ne bi previše obradovao kad me vidi ovakvu. Ni na proslavu mature nisam došla već pet godina udebljala sam se, a voljela bih da me pamte kako sam bila.”
Nije ni tada bila jako mršava, ali je bila zgodna žena. Znači, nije izgled, nego pamet, humor, druželjubivost. I stalno je bila spremna na seminare.
Na prvoj godini profesor rimskog prava Grbanović posebno ih je cjedio. Svi su ga se bojali, sjedili na seminarima kao miševi… Koga će sad mučiti? A mučio je rado. Cure su plakale, dečki grizli usnu.
Kad bi došao red, gledajući u dnevnik on je gnjusno izvlačio: Ajmo, počinjemo po-novo!
I tu bi se digla Pavlović Olga mislila je da proziva nju i krene odgovarati zadovoljno. Grbanović bi je zbunjeno gledao još nije prozvao njezino ime. Ovo se ponavljalo stalno. Njegovo počinjemo po-novo svi su znali, a Olga bi redovno ustala. Kolege su se smijuljile, šaputali joj, ali ona je toliko njega se bojala da nije ništa drugo čula.
Tako je ostala Po-novo do kraja studija. Nije mogla pobjeći od toga. Osim Grbanovića, nitko je u životu nije plašio. A grupa im je bila super i sad se tu i tamo dopisuju.
Fotki nije nikad stavljala ni zašto?
Što je više razmišljala, sve više se uvjeravala da joj je ovdje život postao monotona rutina. Sve joj je jasno čak i kazneni predmeti su predvidljivi.
Petar? Sin? Pa i to je plus. S Katom glupačom iznajmljuje stan. Ako ona ode možda se useli kod nje.
Kod nje?! Ooo, ta garsonijera, taj kauč… Ne, neće ih moći ostaviti. Ili možda…
Baš se sručio taj Koltun na njezinu glavu! Najviše će ovim potezom iznenaditi samu sebe.
Ehh! Zar je baš u toj kaljuži zapela, pa se i zbog toga udebljala?
Misli da treba smršaviti uvijek su dolazile nakon večeri. Ležala bi na trosjedu s praznim tanjurom na trbuhu, nije imala snage ustati. Samo jedno ju je moglo dignuti još jedna zdjelica s grožđem na stolu.
***
Iveku, nazvala ga je sljedeće jutro, imate li vi tamo fis-kulturu? Nisam se šalila za kile…
Da ti nađem širu stolicu? Ma glava mi treba, ne kile…
Niti meni, ali…
Al daviš! Prijavi se! Ovdje te čekaju takvi slučajevi, Ogi! Obećavam, kile će nestati.
Ha! Ja bih rado, ali moje tijelo sve što skupi ne pušta lako …
Znaš kakva je funkcija? Odjel nije šala, Koltun je bio ozbiljan, Za tvoje mjesto ima kandidata, vjeruj. Svi sanjaju tu poziciju. Nemaš ti neku veliku ambiciju?
Moja smršaviti.
Tu ćeš i smršavit, obećajem pošteno ću te opteretiti.
I što ću bez snova onda?
I tako, dršćeći od straha, Olga se odlučila za Zagreb. Prvo je išla u izvidnicu napisala je zahtjev za godišnji, ostavila si opciju povlačenja. Nije ni stanu nudila sinu, ali papigu je trebalo negdje smjestit.
Pero, kak vi tamo?
Super, stara. Gledamo neki kul film.
Vama je život stalna zajebancija.
Mama, ne zanovijetaj. Zašto zoveš? Da ti vratim dug?
Ne bi škodilo, ali… Oprostit ću ako preuzmete Lujka na par dana. Trebam ići u Zagreb.
Na koliko?
Ne znam.
Baka zna? Bili smo kod nje za vikend, nije ništa rekla.
Kod bake?! Da vas srce nije strefilo?
Maaam…
Dobro, šutim. Dođi po papigu, hranu, i čuvaj ga… On je jedini koji majku razumije.
Još uvijek psuje? Onako pravo…
Nekad, ali rijetko…
Kata će past u nesvijest.
Ma daj, pusti…
Sina mu je cura smetala; Olgi se nije nimalo dopadala. Ni ona sama nije bila lahor, ali dok je prvi put vidjela odabranicu šokirala se: s glave su joj na vrat, prsa išli tetovirani uzorci. Bila je i po rukama, nogama, vjerojatno i gdje ne treba. Glas djetinjast, radi kao frizerka, pardon “stilistica”, i puši.
Još se boji prljave riječi!
Još su ih napali problemi sin nakon vojske izjavio je da više neće studirati; krenut će u biznis. Olga nije shvaćala “što” je taj biznis nešto preko kompjutera, ali ne razumiješ kako će on hraniti sebe i svoju tetoviranu ljubav, nije jasno.
Posvađali su se. Srušio je sve majčine nade. Na kraju je Petar iznajmio stan, otišao. Ne pričaju mjesec dana prvi put ga je ona zvala. Pomirili se, ali ga nije zvala natrag u stan nek proba živjeti sam. Obično bi tjedno navratio na ručak podvalila mu je nešto para, ali kao zajam. On bi sažeto ispričao svoje, i nestao za tjedan.
Lujka je Petar odnio. Papiga se stisnula, pognula, činilo se više je povrijedilo njen odlazak nego njega.
Ispratio ju je kapetan Andrija Kovačević, njezina desna ruka. Vukao je kofer, putem prepričavao zgode s noći na Vukovarskoj.
Ajd, Andro, drži se. Na tebe računam. Ja… Ja ću vidjeti Zagreb.
***
U Zagreb je stigla rano ujutro. Koltun je mislio nekog poslati, ali zvao je sam dolazi osobno.
Stajala je uz kofer i torbu kraj vagona, a on je jurio tražeći broj vagona u civilu, zgodan, u rasparenoj sivoj sako jakni. Projurio pored, pa se vratio, bacio pogled na nju nije je prepoznao.
Morala je ostaviti dojam. Prije izlaska iz vagona popravila šminku, obukla novi sivi sportski komplet s dugim kardiganom. Samo kosa… Nije imala za nju vremena nije vukla peglu. Kratka, tanka kosa činila je sve da joj sruši samopouzdanje. I kad kolega nije prepoznao, pogodilo ju je.
Ej, frajeru zagrebački, otvori oči.
Ivo se odmaknuo, fokusirao se konačno na njezino lice. Oči mu se podigle.
Ooo… Olgica… Nisam te prepoznao.
Dobrog čovjeka možeš samo po očima prepoznati. Rekla sam ti, udebljala sam se. E, što je? Plaćaš mi povratnu kartu?
Povratnu? Ma daj… Al, super je, Po-novo! Zagrlio ju je, privukao sebi. Bila je niža od njega za glavu. Dobra si, majko mila.
Bezobraznik!
Znam, ali bezobraznici govore istinu. Oprosti! Uhvatio je njezin kofer i torbu, Idemo, kimnuo.
Bezobraznik ostaje bezobraznik, čak i kada se ispričava, promrmljala je Olga.
Išla je za njim, ali susret ju je bacio u nervozu. Dobro da nije još službeno prešla malo će biti gost, pa natrag Svoj kaučić, provincijalni ured. Ma neka im je ta zagrebačka gungula!
Tražit ćemo prednosti u tvojim kilama.
Ima li ih?
Naravno. Noćiš kod nas. Žena se ne sekira.
Hvala, zlato, lakše odmah…
Je li baš 100 kila toliko? Zar je toliko puno da te ne možeš više prepoznati, mislila je Olga. Da, nekad je bila duplo manja, al prošle su godine…
Zaostaje, a Ivek s koferom skakuće i čeka je. Parkiralište je bilo daleko.
Žena smišlja kamo će te voditi po Zagrebu. Kulturalni program. A tebe bi gdje?
U ZOO, Olga se preznojila od brzog hoda i gužve.
Znao sam! Govorim joj, pusti čovjeka, došla je raditi, nije u turistički obilazak.
Sad je sve više mislila da tu neće ostati.
Volvo niska siva Šveđanka bio je parkiran baš daleko.
Tvoja?
A da…
Sunovratio se?
Uštedio…
Ma, de…
Spremio je stvari, otvorio joj vrata.
Znaš s kim imaš posla. Sve prokužiš na prvu.
Sjeo je, pokrenuo motor.
Ma, kuća ženina nasljedstvom, prodali smo. I ona ima auto. Kažem odmah, da ne prevrćeš očima.
Kuća? Dobra, očito.
Blizu Zagreba odgovorio je.
A onda ozbiljno.
Plaće su bolje nego kod vas. Viša skala čina. Ima i bonusa…
To kako?
Vidjet ćeš. Ne sumnjaj, Olgice… Dosta više…, pogled mu skliznuo na njezin trbuh, kao da misli i na kilograme.
A stan?
E, stan! To i zaboravio. Prijaviš se, dobiš službeni odmah blizu nami. Još je tamo jedan poručnik Litanović. On se seli. Ključevi su ti skoro u ruci, zna dolaziš.
Molim? Trebam živjeti s tipom?
Ma ne. Samo će njegove stvari još tjedan stajati, možda zaleti po njih. A on kod prijatelja odseli. Nećete si ti i trbuh biti ugroženi.
Šteta! A nadala sam se…
Smješkao se.
Susret nije najbolje prošao, mislila je Olga. Da, bezobraznik, odmah s kilogramima… Ali makar je iskren. Trudi se: i program, i smještaj već sredio… Izvukao je iz provincije, valjda je na više vrata kucao zbog nje. A kad ju je vidio na kolodvoru šokirao se. On se pred šefovima mora opravdavati, ona mu je preporuka.
Čuj, Ivek. Nisam još odlučila. Daj i ti razmisli. Nisam baš koristan radnik. I meni treba vremena… Možda nije Zagreb za mene…
Pogledao ju je iskosa.
Uključila ti zadnju. Ajde, Po-novo, čekaju nas velika djela! Sreća pripada hrabrima! To je bio tvoj moto! Takvu kao ti još nisam upoznao. Ni Grbanovića se nisi bojala.
Osmijeh joj je proigrao na licu. Da, bila je glasna i odvažna na faksu. Istrage su joj išle ko od šale. Pomagala je i Ivekiju. Zajedno su praksu odradili blizu Zagreba, tu se on oduševio njenim sposobnostima (ne fizički, nego baš pohrabrosti i instinktu). Zadugo su ostali prijatelji.
Do njegove zgrade bezlični betonski blok putovali su dosta. On je negdje žurio, rekao da će je predati ženi i nestati.
Tako je i bilo. Supruga Liza simpatična plavuša, sportašica, lepršala je prostranim stanom, predivan pod, moderna svijetla kuhinja, tri sobe.
Joj, Goško vas tako čekao, samo je drobio šefu da vas dovuče.
A šef?
U policiji, glavni. Vidjet ćete…
Dobila je svoju sobu, otuširala se, Liza ljubazna i otvorena, vrlo pristupačna, što nije nužno za tako zgodnu ženu. Djevojčice, njihove kćeri, bile su na kampu.
Ivek je stvarno imao sreće sa ženom, rekla je, nakon ručka. Najradije bi išla poleći, ali neugodno joj je odmah valjati se po krevetu, I stan vam je divan.
Još nije naš. Kredit. Sljedeće godine otplatimo. Dugo smo bili u mojoj staroj garsonijeri. Zagreb je skupa priča.
Da, i ja o tome razmišljam…
Da prijeđemo na ti?
Može.
Prihvati posao. Meni je isto, ali Goško je zapeo. Razumiješ, na tvoje mjesto cilja neki lik kojeg Goško ne može smisliti. Ulizuje se šefu. Nema pojma ni iskustva. Samo je veza. Znate i kakvi su to…
O takvima sam slušala…
O tebi je baš često pričao. Kaže: Da su svi kao Pavlović.
Gusić.
Da, Gusić. Kaže da je danas previše veza u policiji, a ozbiljnih slučajeva previše, a nitko nema iskustva.
A ti, Liza, gdje radiš?
Ja? Ma nije to prava firma… Radim u teretani, kao trenerica-dijetetičarka, podigla je obrvu, gledala je prema Olgi…
Ma ne, ne, ne treba mi to… Sama ću…
Kako hoćeš. Bilo bi fora početi s dijagnostikom…
Ma, Liz, samo da se naspavam ne trebam nikakve dijagnostike.
Stvarno nije znala što dalje. Malo je zaspala, a navečer su na balkonu pili, pričali tri sata. Ivek je objašnjavao posao specijalnog odjela kako treba i koliko joj treba. O manama je pričao iskreno. Sustav ga je često ljutio, nije nudio zlatne planine. Ali Olgi je tek sad postalo jasno koliko se nada u nju.
Kud ćeš se vratiti? Ovdje je granica… penzija… Debljina. Tu su ti šanse. Zagreb bi te mogao promijeniti. Probaj ispočetka, Po-novo. Ha?
I Olga Stjepanovna Gusić više nije bila ljuta na ovog bezobraznika.
Jer odjel se bavio slučajevima nestanka djece u Zagrebu i široj okolici. Ne mora biti međusobno povezano, ali sve više nestanaka natjeralo je MUP, odjel kriminalističke, da otvore poseban tim.
A možda… stvarno opet, ispočetka?
