Ljubavnica oca.
Prezaposlena hodnicima osnovne škole, koracala je Iva Marković. Projurila je pored zbornice ne pogledavši nikoga, zalupila vrata ravnateljičinog ureda.
Marija Jurić, Marija Jurić… Jeste sami? Odlično… Trebam razgovor, spustila se na stolicu sva u grču.
Ravnateljica još nije ni odložila papire, a uzrujana zamjenica nastavi:
Možete li ikakve mjere poduzeti protiv Zdravka? Možete? Kazna, opomena, novčano ga kazniti, platiti manje kunâ… Razgovarati možda…
Marija je podigla u čudu pogled. Dobro je znala svoju zamjenicu, nekad joj je bila profesorica. Navikla je na Ivinu hladnu poslovnost, strog moral, pedagošku ozbiljnost. Iva je uvijek nosila crna odijela, nije trpjela neozbiljnost ni lakrdiju, bila je moralistkinja, već skoro četerdeset godina, a još nije udana.
Mariji se činilo da bi Iva našla barem kakvu-takvu sreću da nije cijeli život bježala od ljudi. No sad joj je lice bilo uznemireno kao nikad dosad.
Mjere? Zašto mjere, Iva Marković?
Zato, jer ponižava moju majku, mene, moga brata… A da je on časnik, nije sitna riba.
Ah, o tome pričaš…
Marija duboko uzdahne, skine naočale.
Zdravko Barišić, kojeg su svi u zbornici zvali Barišić, bio je zapravo Ivina otac. Marija je slušala da je “našao neku”, neku ženu, poštaricu iz susjednog sela. Vijest stvarno nevjerojatna.
Nije se to čak ni uklapalo u pojam ljubavnice. Prvo, Barišić nije bio tip Don Juana s jedinom ženom proživio skoro četrdeset godina. Drugo, ta “ljubavnica” bila je žena pred šezdeset, poštarica Ana iz sela, velika, teška u bokovima, dobrih vena, mirna i povučena, udovica kojoj su djeca otišla diljem Hrvatske, živjela sama u kući kraj pošte.
Teško je bilo povjerovati da bi ona nekog mogla oteti iz srži obitelji. A još k tome, sedokos penzioner kojem je više mjesto na pijesku, gledajući valove Save, nego u pustolovini.
A mislila sam, riješili ste to. Po domaći, po hrvatski… Smirilo se već, Barišić…
Da?! Upravo suprotno! Hoće napustiti majku. Nije ga briga za mene… glas joj je podrhtavao, oči su joj se caklile od suza, Marija, razgovarajte s njim, molim Vas. Možda će Vas poslušati, stariji ste… Oprostite…
Ma, ne brini, odmahne rukom Jurićka, ali što da mu kažem?
Recite da Vam je žao majke. Da nije sramota ovo u tim godinama? Tolike godine zajedno, i sada ovako…
Kako je majka?
Vi je znate. Guta svoju muku. Ali… Uvijek je bila tvrda. Sad prijeti, viče, kaže zatvorit će ga u kuću.
Čime ga prijeti?
Novcima, umirovljeničkom penzijom, neće mu ništa ostaviti, kaže ostavit će ga gola…
I, je li se uplašio?
Ma kakvi, Iva obriše suze, sklizne niz stolicu. Samo se pitam, je li moguće… Tolike godine zajedno…
Kažeš, duša u dušu? O, Ivana… Da je bilo duša u dušu, ne bi tako. Dobro, razgovarat ću.
***
Prije tri godine, u rodnom selu Ane dogodila se nesreća. Požar. U središtu sela bila je jaruga, suša je spasila pola ulice. Anina kuća izgorjela je do temelja. Zadnjim naporom izvukla je na leđima svoju staru, nepokretnu majku.
Majka je urlala na travi ispred kuće, a Ana je trčala među stajama osloboditi preplašene kokoši i krave. Dok se vratila, majka je bila okružena susjedima preminula je uskoro u bolnici.
Anin sin je došao, pomogao joj s pogrebom i odveo u Dalmaciju, gdje je radio. No, Ana se nije dugo zadržala s njegovom obitelji. Ovdje, u Zagorju, ostala je kuća njezine pokojne majke u selu Mali Dol, naslijeđena skupa s rođakom. U kući je sad živio rođak s obitelji, a ona je dobila mali dio, koji je uredila kao sobicu i skladište. Odmah je našla posao u pošti.
Prijatelja nije imala, rodbina još ljuta. Ipak, ubrzo su je svi starci iz sela zavoljeli poštarica je donijela penziju, pismo, riječ.
Soba joj je trebala popravke. Tako je u njezin život došao Zdravko.
Zar mislite da bi Klara, njegova žena, tolerirala da doma sjedi poslije nastave i pije kavu? To nije mogao. Klara je godinama brojala svaki dinar, a Zdravko je stalno nešto uređivao po selu svi su ga znali. Čekalo se kod Barišića na red da složi ogradu, sagradi sjenicu, posadi lozu.
Ručao bi kod kuće, pa odlazio do večeri. Vikendima još više posla. Klara je brojala novce, uzdahnula lakše: sad smo normalni, kao drugi. Sin im je bio časnik, putovao po cijeloj Hrvatskoj, Iva je živjela sama u stanu koji je dobila od škole, kao nastavnica.
Mir i blagostanje!
A onda udarac! Pročulo se da šeće s poštaricom iz Malog Dola. I nije mlada, starija je od Klare.
Isprva se Klara smijala tračevima, ali ubrzo je povezala konce. Znala je muža do kosti.
Zbilja si gad, jel znaš?! Što radiš ovo? Jesi li mislio na djecu? A mene? Kako ću sad ljudima pogledat u oči?!
On ušuti, stisne žlicu u šaci. Napokon odvrati:
Trebamo se rastati, Klara.
Što?! Rastati?! Da dam svog muža nekoj ološarki? Tko je ona?! Je l’ te ona njegovala kad si srce bolovao? Je l’ ti ona djecu podizala? Je l’ s tobom po bauštelama i internatima lutala? Ništa ti nećeš dobiti, evo ti! pokaza mu postolar.
Zdravko pogleda van kroz mutan prozor. Pun dvorište njegovih ruku djelo: masivni stol, klupe, ograda, kuća… Kad su njih dvoje sjeli zajedno? Samo kad je slavlje bilo. A ovako, nasamo nikad.
Pred očima mu se vrti drugo dvorište. Starinska željezna ograda, staromodne malve, stara klupa. Dvorište Ane.
Klara sve ispriča Ivi. Ova načisto izgubi ravnotežu.
Kakva je to šala, mama?
Veli mi susjeda sve. Već mu je ona pol godine… A ja tek sad skužila. Stalno u Mali Dol, a ja mislila nedovršeni poslovi. Što da radim?! Klara zamre.
Ja ću razgovarati.
Klara uzdahne, obriše nos.
Ma, ništa od toga. Ne dam ja svog muža… Ostat ćemo zajedno kakvi god da smo. Sve mu uzmem, sve. Paspotr, novčanik, odjeću staru. Neće me više prevarit…
I sve je tišina počela. Iva nije razgovarala s ocem. Vidjela je da se promijenio sramio ju se, izbjegavao pogled. Uvijek je tražio tišinu a doma se stalno nešto prigovara, nervira, galami. U kući je bio gost za ručak, kupanje i spavanje.
S njime je ostajao samo pas, crni Miro. Bili su nerazdvojni.
A sve se razotkrilo proljetos otac je iz susjednog sela svaki dan išao k Ani. Klara ga upita, a on prizna:
Oprosti. Moram otići, Klara.
Sad se Iva odlučila sučeliti s ljubavnicom. Zar ne zna što čini, rastura tuđu obitelj?
U radno vrijeme, u crnom sakou, plamtećih očiju, kročila je u Mali Dol. Proljetno sunce, zemlja se budila. Iva je izašla iz autobusa ispred male pošte.
Hvala ti, Ančice! Bog ti dao zdravlja, da te nije, starica izlazi zahvaljujući poštarici.
Nemojte bolovati, teta Milka. Uzdravlje, ako što treba, dojurim.
Govor mekan, blag. Žena domaća, umiljate bore, pletenica u punđi, vesta. Iva se obeshrabri ovdje neće biti scene. Sačekala je.
Ana pogleda mladu ženu i mirno pita:
Vi ste Iva, zar ne?
Iva Marković, maska strogosti, Trebam razgovor nasamo, pogleda prema drugoj ženi.
Teta Milka, sad ću ja… Ana joj kimne glavom.
Izašle su van, na zrak, za poštanski kutak.
Imate li djecu? Iva počne.
Sin i kći, imam.
Zna li Vaša djeca što činite? Iva zvučno, učiteljski, srijeva nosnice od bola.
Zdravko? Znaju. Kći brine za mene, sin ljut. Kaže da sramotim pokojnog muža. Otkaže dolazak, žao mi.
I nije Vas sram?
Bog će suditi, mirno gleda u Ivu.
A sram pred našom obitelji? Ne bojite se ničega?
Čega da se bojim? Sve sam mu rekla. Treba pretrpjeti, ali on: “Moja ne može, ni tvoja. Ne možemo jedno bez drugoga.”
Lutke! Ovo sve ovisi o ženi! Vi ga sami privijate.
Ne znam drugačije. Da mogu, maknula bih se, ali ne mogu…
Iva više nije stroga. Sad gotovo moli:
Pustite ga, stariji ste, a doma vuk zavija…
Znam, žao mi je. Htjela sam otići, ali… ne mogu.
Naravno da nećete. Tko bi pustio takvog čovjeka! Ali nećemo mi to tako…
Iva se okrenula i otišla.
Ana je gledala za njom, suze su joj pošle. Nikoga nije krivila, žalila ih je kao svoju djecu i Klaru. Zar je moguće, mislila je, promijeniti sudbinu bez da još više povrijediš…
***
Već sljedeći dan, na velikom odmoru, Iva pokrene razgovor s ocem u praznoj radionici. Sve sama priča, nagovara, prijeti bratom, moralizira, prijeti božićnim postavkama.
On šuti, slaže alat. Kad je završila, kaže:
Oprosti, Iva. Naviknut će se majka. Moram otići.
Oče! Jesi li lud? Zašto?
Ali on ne odgovara. Iva juri u ravnateljicu treba nešto poduzeti!
No može li čovjek objasniti zašto odlazi? Samo zna da bez Ane dan nije dan.
Kupeći alate u njezinoj prizemnoj kućici, sjede za starim stolom u tišini ali baš ta šutnja im je bila njihova sreća. Navečer su i jedno drugo dodirnuli nestvarnom nježnošću. Pričali su šutnjom. Rastanak bi ih do kraja slomio.
Kad bi popravio prag, Ane bi ga požurivala, a on se trudio još više kao da se boji kako neće stići sve za sobom ostaviti.
Ajmo otići negdje, Ana.
Imaš obitelj…
Odavno je nema… Svatko svoj život. A ja sam sasvim sam.
I Ana je znala da istinu govori. Oboje su to shvaćali.
***
Razgovor u ravnateljičinom uredu nije dobro prošao. Tek je počela, a Zdravko izvadi presavijen papir i pruži joj.
Što je ovo? upita Marija.
Zamolba za odlazak. Datum dopišite. Ako nemate zamjene, radit ću do ljeta, a ako imate, može odmah…
Do te mjere… Marija pogladi list.
Znala je Klaru dugo. Mislila je: sretna je ta žena s takvim mužem. Ali sad joj je sve jasno Barišić je našao svoju.
I ipak sad nije vrijeme za žensko suosjećanje.
E, Barišiću! Što si to napravio Nemam ti zamjene. Ostani. A o obitelji razmisli još.
Hvala, Marija.
Za što?
Što mi ne držite lekciju. Sve mi je jasno.
***
Barišić pakuje alat u dvorišni štagalj, vadi staru sportsku torbu.
Kamo ćeš? Kolja dolazi sutra. Bojiš se? Bježiš?
A čega da se bojim? Dočekat ću ga.
Sin Kolja već je bio naštiman od sestre i majke. Ustao rano, došao umoran i ljut. Oca nema, kad se pojavi, Kolja vojnički, visok i snažan, dolazi u štagalj.
Pozdrav, tata! A što si me učio? Ja mislio uzor si mi A ti. Sedina u bradi…
Pozdrav, Kolja. Oprosti
Ništa još nije gotovo. Nigdje ti ne ideš! Dosta je bilo ljubavnih pustolovina. Sve ću ja to riješit s njom! Žena je jedna, stari moj…
U Zdravku nešto pukne.
***
Zvat će, iz bolnice! Klara se valja niz stubište, zapomaže Ivi. Sav mu je desni bok mrtav, kako ga kući iz bolnice? Ajme, bolje da…
Iva stisne lice. Strašno je čuti tako o vlastitom ocu. Skoro mjesec dana već je u bolnici. Operirali su ga, bio je blizu smrti. Desna mu strana paralizirana, lice opušteno, priča teško, ne može se ni okrenuti sam.
Kolja je otišao, Iva radi, kraj školske godine, Klara stara i umorna do bolnice. Unajmili su pomoć medicinsku sestru. Nakon par dana ova Ivi iskreno priznala, ni ne treba im ona. Svakodnevno k njemu dolazi neka žena Ana, “sestra”, kako kaže.
I sama Iva je vidjela. Ana se skrivala u bolničkom dvorištu. Iva je udahnula bar netko pazi na oca.
Sad, ni samu sebe nije razumjela. Malo je grizla zbog brata, ljutila se na majku. U očima oca čitala je bol i sram. Nije navikao biti bespomoćan.
A mati toliko se žalila, da bi joj bilo lakše da nestane.
Glupost! Što si navalio s onim ženama, a sad… Tko će za tobom? Tko? Opet Klara sva tvoja ljubav svela se na moju muku!
Za Anu mati nije znala. Iva šuti.
Jednog jutra Iva je nenajavljeno došla. Tiho uđe, a Ana polako vježba očevu nogu, prislanjajući mu je na prsa. No ono što je Ivi uzelo dah bio je očev pogled. Gorio je u njemu život, strast i nada.
Iva pokašlje, Ana se ne zbunjuje.
Dobar dan, Iva…
Dobar dan, Ana…
Možete nam pokazati vježbe? Ja se bojim…
Naravno. Nisam stručnjak, ali dugo sam majku njegovala…
Poslije, u hodniku…
Znala sam da me prozirete, mirno reče Ana.
Stvarno mislite da iskorištavam vas? Da, kad je bio zdrav, nisam vas željela, a sada…
Ma kakvi. Došla sam dobrovoljno, sramim se, ali ne mogu otići. I tu sam kao “sestra”, nitko ne sumnja…
Kako s poslom?
Dogovorila sam s poštaricom iz našeg sela dan-dan, a imanje mi čuva rođaka.
Ne idete kući?
Ne. Iznajmila sam sobu kod bake uz bolnicu, ona kuha juhice vašem tati, sprema čajeve…
Objasni sve bilje za oca. U njezinim očima nema istog očaja kao kod majke.
Ana, mislite da će otac opet hodati?
Vjerujem! On je borac, hoće sigurno. Ima snage.
Te riječi vrate Ivi nadu. Miris proljetne bagremove aleje odnese tugu. Zbilja postoji ljubav misli. Treba samo otvoriti srce. Sad je spremna.
Doma se pripremaju za očev povratak.
Gdje ćemo ga, Iva? U dnevnu sobu? Da gleda TV…
Samo tamo, mama. Biti će mu zanimljivije.
U dnevni boravak? Luduješ! A ako netko dođe…
Svi znaju bolestan je čovjek, ne brini…
Neka je u spavaćoj. Neka ne vidim više.
Pa onda ga stavi u štagalj! plane Iva.
Majčino kukanje još više je boli. Napokon, iskreno upita:
Mama, što bi rekla da ga Ana odnese sebi?
Neka ga nosi! Bila joj je ljubavnica, sada nek ga vodi! Nitko ne treba invalida osim žene i djece…
Mama, ona je stalno bila uz njega.
Gdje?
Našla sobu blizu bolnice. Njeguje ga kao sestra.
Majka zamre, onda pljesne koljenima.
E, nisi ti pametna! Novac joj treba, ono što muškarac ima…
***
Dan odlaska iz bolnice došao je. Vozili su ga Iva i rođak Goran. Otac u invalidskim kolicima, s njim zahvalna sestra Tanja. Sve papire su čekali.
Iva pogladi oca.
Tata… zaista, reci. Možeš birati. Tko će o tebi brinuti mama ili Ana?
Očeve suze klize uz paralizirani obraz.
Tata, ne plači… Bit će dobro!
Jedva pokretnim usnama šapne:
K Ani…
Voze ga u Mali Dol. Goranu je čudno, otac zahvalno pogleda kćer.
Nisu stigli ni pozvoniti, kad im otvori Ana suzna, ali radosna lica. Odmah se rastrka.
Pomozite, Iva…
Spreman je krevet, presvlače pjeskir, sve isteže, odlažu tate pažljivo na novi madrac.
Dobar je ovaj madrac.
A Vi? Imate li gdje spavati?
Za mene je dobro bilo što…
Iva gleda njihove poglede sreća bez riječi. Pozdravi oca, ode. Zna, u dobrim je rukama.
Mamo, oprosti! grli majku.
Gdje je on?
Ostao je kod Ane. Tako je najbolje.
Klara proklinje, svađa se, brine što će selo reći, žali novac…
Ali nakraju smiri se. I sad govori: “Sad neka ga ona nosi! Htjela muža neka ga sada ima.”
Iva mami više ne govori koliko posjećuje oca i Anu dovoljno je znati da tata ubrzo sjedi, a potom i hoda uz štaku, lice mu biva vedrije. Po starom dvorištu ponovo marljivo radi male popravke.
Kad bi pas Miro krenuo za Ivom, nije ga otjerala. On je ostao uz Zdravka.
A Zdravko i Ana, večerima na klupi…
A, Ana, što je ova klupa! Šteta što ne stignem napraviti novu…
Doći će novo ljeto. Oporavit ćeš se… Meni je do tebe, a nije do klupe.
Polaže mu glavu na prsa, a on polako prebire prstima njezine kovrče.
Dvorište, ograda od željeza, stara lipa, klupa… Sad njihovo. Ana je imala pravo još vremena pred njima… Skupa im je, to je važno.
