Neke osebujnosti obitelji Olgice Lijepić
– Olga je opet izašla sa psom
– Ajme, što li je sada napravila toj jadnoj životinji? Vidi, vidi, Čapi rep više nije ljubičast, nego ružičast! Pogledaj samo kako ga maše!
– Što ću ti ja, dijete ima svojih čudnovatosti. Ali zlata vrijedi! Takva cura, dobra i poštena! Gdje ćeš danas još takve naći? Kad je baka bila bolesna, Olga iz bolnice nije izlazila. Samo je oko nje brinula, sasvim zaboravila na svoju mladu sreću.
– Ma nemoj! A ja baš jučer vidjela kako je neki lip mlad dečko iskrcao iz auta pred zgradom.
– Možda joj je to taksist bio!
– Aha, kako da ne! Od kada ti taksisti djevojkama ruke ljube?
– Ozbiljno?!
– Jesam! Sigurno ti kažem, naša Olgica će se uskoro udati.
– Neka će! Pa nek se baka sretna i ponosna osjeća! Kakvu je samo djevojku odgojila! Pametna, lijepa, časna! Kad bi joj još samo posao bio drugačiji, bila bi savršena!
– A što ti smeta njen posao?
– Istražitelj?! Nije to baš posao za djevojke!
– Nemoj tako! Koliko danas ima onih što, kao njezina baka, poštuju zakon? E pa zato! I ispala je od Olgice odlična istražiteljica! Pisali su čak o njoj u novinama, i na televiziji su pohvalili njen rad! I ti meni tu govoriš!
– Ma ne govorim ništa, daleko od toga. Samo, neka joj Bog da sreće! Vidjelo se od malih nogu da će biti noćna mora za mutne tipove! I sjećaš li se kakva je bila kao dijete?
– Pa naravno! Cijela na baku! Nemirna, ni minute mira!
Ona o kojoj su raspravljale susjede na klupici ispred ulaza, prošla je pokraj njih, pristojno kimnula glavom i odjednom potrčala za svojom veselo skakućućom kujicom s repićem boje rane zore.
– O, potrčala je! Kamo sad?
– Kud bi drugo sestru ide dočekat! Katarina danas dolazi!
– Pa otkud ti znaš?
– Olga mi je rekla. Vidi, dolazi taksi!
Iz auta je izašla visoka, vitka djevojka, nije rekla ni riječi; potrčala je prema Olgi, zagrlila je snažno i zazviždala psu koji joj se motao pod nogama.
– Olgica, što si opet napravila toj životinji?!
– Što? Zar nije lijep rep? To je bakin omiljeni ton!
– Oh, koliko sam te poželjela, ti moja neobična glavice!
Olga je ponovno zagrlila sestru i nasmijala se.
Svi u kvartu su znali da Olgica Lijepić nije baš klasična cura. Njene čudnovate navike pojavile su se još u zlatno doba njenog djetinjstva. Maleno stvorenje s tankim pletenicama na kojima su se šepurili preveliki bijeli mašnici, vezani vrijednim bakinom rukom, pristojno je pozdravljalo susjede i smješkalo se svima na svoja pomalo nepravilna zubića, dok joj ih udomitelj-djed nije popravio. Taj smješak uvijek bi bio popraćen nježnim pitanjem:
– Kako ste danas?
Ali, na to su pitanje Olgici vrlo brzo prestali odgovarati i oni koji su bili sigurni da nemaju nikakvih tajni ili opasnih kostura u ormaru, ni brbljavih papiga koje bi mogle sve razotkriti.
Naime, svi su se Olgice zapravo bojali.
Ova vesela djevojčica bila je nepopravljivo brbljava.
I to i nije toliki problem! Ionako, djeca svašta blebeću. Tko to ozbiljno shvaća? Smiješno!
Samo što Olgica nije brbljala bez veze. Imala je jedinstven talent da vješto poveže nešto što je čula ili ulovila pogledom, i izrekla baš onome koga se to tiče.
– Teta Tanja, dok ste vi bili na poslu, vaš stric Ivo došao je do tete Irene iz sedamnaestog stana. S cvijećem! I to baš lijepim! Kao ona što vam je donio za rođendan, žuti! Samo sad veliki, ne mali! Pitala sam ga mogu li pomirisati, ali nije dozvolio! I onda je otišao k teti Ireni. Kako to da ona smije dobiti cvijeće, a ja ne?
Tatjana, koja je donedavno mužu vjerovala sve bajke o umoru, radnom vremenu i prekovremenom, naprasno bi zastala, okrenula se tisuću puta da provjeri slušaju li susjede, i ubrzala korak, često zaboravivši pozdraviti Olginu baku.
– Malena, zašto pričaš s tetom Tanjom ako te ničim nije pitala? baka bi se stresla, ali nikad nije objašnjavala razloge svoje ljutnje.
Olgica bi se uvrijedila.
Ni danas nije shvatila zašto bi išta loše rekla? Ili je ipak rekla?
U tome je bila najveća zbrka i nelagoda. Baka joj nikad nije objasnila zašto ne smije reći teti Tanji kakvo je cvijeće njen muž nosio susjedi, možda bi Olgica nakon toga zaista šutjela.
Baka bi nakon takvih situacija bila poput onog spomenika bana Jelačića na glavnom trgu, koji je Olgica toliko voljela vikendom obilaziti. Čvrsto bi uzela unuku za ruku, stisnula je nježno, ali odlučno, i zavladala bi zloslutna tišina, s povremenim mrštenjem i pogledima, iz kojih bi jasno čitala opomena: ovaj put sigurno nema bombona poslije večere.
Olgica je tugovala zbog toga sve dok ne bi shvatila da ipak postoji razlika između spomenika i bake na bakinoj glavi nisu sjedili golubovi koji su ostavljali nered, pa je njena frizura uvijek bila pristojna, ne kao ćelava glava narodnog vođe.
O vođi joj je pričao udomitelj-djed, kojeg je neizmjerno zanimalo to silno znatiželjno dijete.
– Zašto vođa nema kose? Olgica bi škiljila prema spomeniku, sunce joj je peklo oči.
– Mnogo se živcirao! djed bi bez ustručavanja odgovarao, za razliku od bake.
– Znači, sve ga je brinulo? Olgica bi skupljala usnice kao baka i vrtjela glavom. Težak je to posao bio, je l da?
– Tako je!
– Je l bio baš kao naš dječji stomatolog? odmah bi zamislila spomenik u djedovoj ordinaciji.
Bilo je to smiješno. Spomenik nije stao cijeli, morao se triput sageti. A Olgica je znala točno kako djeca cvile u hodniku kad vide golubom okrznutu glavu koja viri kroz vrata i kaže:
– Sljedeći!
Djed je na Olgicu gledao čudno, pa bi se glasno nasmijao:
– Da bar! Gdje bi nam bio kraj! A nije, Olgica, on je bio vođa!
– Kako to? Oči bi joj se proširile, pa odmah ispravila djeda. Da je bio vođa, imao bi pero na glavi! Kao u onoj knjizi što smo čitali! A on, jadan, nema ni jedno. I golubovi mu ne daju mira! Što misliš, bi li mu slučajno perje od orla dobro stajalo na toj glavi?
– Za ukras?
– Da, za ukras!
– Ne, srećo. Tu ide orlovsko perje, a njih je šteta dirati. Lijepi su, a i ne prave nered po glavama! Baka kaže da se to ne smije. Kad si išao u grmlje na ribičiju, sjećaš se?
Djed bi se toliko nasmijao, da su i ljudi na trgu okretali glavu. A malena samo bi slegnula ramenima. Što je toliko smiješno?
Onda bi se namrštila ozbiljno kao baka:
– Što ti to radiš?
– A što? djed brišeze suze smijeha.
– Zar si ti Budionijev konj, pa tako? Treba biti skroman! i spusti ruke na bokove, baš kao baka, i ponovi, do zadnjeg slova, što je toliko puta čula. Skromnost je ukras! Vodi računa kako se ponašaš! Gotovo mi je neugodno pred tobom!
Djed bi, nakon što se isplakao od smijeha, odveo Olgicu doma i putem joj kupio tajni sladoled, ispriku za svoje ponašanje.
Pssst sladoled bio je i tajan, jer mu je baka strogo zabranila išta slatko prije ručka. Ali, djed nije priznavao bakine zakone, pa bi Olgica povremeno dobila zabranjeno, ali omiljeno zadovoljstvo. I nikad se zbog toga nije odala prvi put je ispravno pohranila bakinu tajnu.
– Olgica, kažeš li baki da sam ti dao sladoled nikad mi neće oprostiti.
– Bit će svađe?
– Ma još kakve! Ti znaš, ona voli da se sluša.
– A ti ne slušaš!
– Pa ja sam muškarac! Kud bih stigao da slušam ženu?
– Znači, smijemo joj reći za sladoled? Olgica je postavljala pitanje lukavo.
– Ne! Slušati je jedno, ljutiti ženu drugo!
– Dide, pa zar si ti strašljivac?
– Nego što! Iskusan sam ja, pa znam da je bolji mir nego dobra svađa!
– Kako?
– Ispričat ću ti! A sad idemo baki uzeti cvijeće.
– Zašto?
– Da ne primijeti odmah tvoje sretno lice!
Olgica bi ozbiljno kimnula glavom.
Djed joj nije bio samo uzor, nego i osoba koju je voljela najviše na svijetu.
Pojavio se u njezinu životu kao novogodišnji poklon. Baka, koja je podizala Olgicu jer su roditelji bili stalno na terenu, pristala je na drugi brak sa starim znancem. A baka ozbiljna, čvrsta žena, znanstvenica u pravnim vodama, nije se prepuštala osjećajima, osim u dva slučaja.
A to su bili njezina najmilija unuka i bivši kolega, kojeg joj je sudbina nakon puno godina vratila.
Zašto sudbina? Samo bi ona mogla spojiti takvo dvoje različitih ljudi!
A nisu bili neobični samo fizički visoka, bokata Olgičina baka i niski, jači, ali živahni djed. Bilo je još nešto, nešto što ih je zauvijek vezalo.
Unatoč svojem zdravom razumu i praktičnosti, Olgičina baka je bila skriveno beskrajno romantična. Cijeli je život čekala da joj netko pod prozor pjeva serenade, da joj poklanja grančice jorgovana, da joj piše stihove pod mjesečinom. Ali, nitko to nije radio. Svi su mislili, takvoj ženi to ne treba.
Prvi muž joj je cijenio profesionalne uspjehe, ali cvijeće je poklanjao samo za praznike, a od poezije je citirao samo antologijske stihove, često hladne i ukočene.
Nježna duša bake zbog toga je patila. Kad je patila baka, patio je i cijeli svijet. Zato je stari djed i otišao kad je mogao, nikad ne shvativši tko je zapravo bio s njime.
Nakon toga uslijedilo je dugo sušno razdoblje, samo rad i odgoj sina. Za ljubav nije bilo vremena. Nešto lijepo vratilo se u njezin život kada se rodila Olgica. Kada ju je prvi put uzela u naručje, srce joj se ponovno otvorilo i vratilo nadu.
Olgica je od početka bila potpuno bakina. Mama je bila stručnjakinja, genijalna arheologinja, kao i tata. Njihov je znanstveni tandem bio poznat, posla su imali preko glave. Curicu su predali baki na brigu s povjerenjem, a kad su otišli na teren za nekakvo pronalaženje ilirskog blaga, sasvim su zaboravili na svoje blago.
Malena je pod nosom puhuckala balončiće, gledala baku i toliko urlala da su susjedi morali dati svog psića nekim rođacima, jer više nisu izdržali.
Olgičina baka je dobila milijun dobronamjernih savjeta o odgoju. Primijenila je što je smatrala korisnim i s vremenom je sve sjelo na svoje mjesto.
Olgica je rasla, baka i djed su se brinuli, a kad je djevojčica navršila godinu dana, pojavio se i udomitelj-djed.
Tako ga je baka zvala, vjerovala je da što više rodbine ima, to je bolje. S pravim djedom održavala je kontakt, zbog djevojčice.
Ona je vrlo brzo prepoznala što joj znači tko, i srcem se još više vezala uz udomitelja-djeda, koji je bio spreman sve dati za Olgičinu baku i za nju samu.
Kako je sudbina spojila baku i djeda Olgica je znala napamet. Osim što je njegov višak i jedina Olgičina osobina koja dugo nisi dala mira ni njoj ni okolini, baš to je bio povod obnavljanja njihove veze.
Olgica je noću plakala kao ranjena, izluđivala baku i kvartu, dok netko nije dobacio:
– Ljubica, vodi malu kod dr. Petra, najbolji je! Djeca ga obožavaju! Možda ima rješenje. Djevojčice je žao, a vas nije lako gledati ovako izmorenom!
– Najblaže rečeno! Ljubica je grabila kolica i hitala prema poliklinici.
Srećom, zubarska je u susjedstvu.
– Ljubice! Dr. Petar se nasmiješio do ušiju, i baka je znala da slijedi veliki preokret.
To je bio isti onaj osmijeh iz srednje škole, koji joj nije davao da spava.
Nije se usudila priznati osjećaje, a Petar je bio previše sramežljiv. Sad nije više bilo kajanja, pa je ubrzo postala njegova supruga, a Olgica dobila novog dedu.
Sin Ljubice nije se previše iznenadio. Pitao je samo hoće li sve biti kao prije s Olgicom. Uvjerili su ga da neće biti promjena, pa su bili svi zadovoljni.
Djevojčica je odrasla u ljubavi, bezbrižna jer je vjerovala da svi žive tako. Nije išla u vrtić jer je bila nježnog zdravlja. Nekoliko pokušaja socijalizacije završilo je bolestima i napuštanjem vrtića. Po djedovim riječima, zdravlje prije svega, ostalo će nekako.
Društveni život prije puštali su ljetnim danima na vikendici, gdje su do jeseni svi zajedno boravili.
Bit će to jedno staro naselje, prepun djece, prijatelji su dolazili i odlazili, tu je Olgica napokon imala puno društva. Baka više nije morala brinuti ovdje nikad nije bila bolesna, veselo je zrakom letjela oko sjenice koju je djed izgradio, jela, učila, primala goste.
Gosti su uvijek bili. Najbolja prijateljica Svjetlana, blizanci, balerina Zina, svi koji su ljeto stalno provodili u selu s roditeljima.
Kad je navršila šest, u život joj je ušla Katica.
Djevojčica posve drugačija od svega što je znala brza, odvažna, pomalo nepristojna, uvijek znala što hoće.
Prvi susret bio je jednog ljeta, dok je Olga lenjo listala novu knjigu što joj je djed donio iz Zagreba, i birala savršeno čiste jagode koje je baka oprala. Nije očekivala nikoga: Svjetlana je učila francuski, blizance su roditelji poveli u metropolu zbog školskih potrepština, Zina je trenirala balet svaki dan.
Odjednom se ispod stola stvorila prljava ruka. Olgica je vrisnula toliko, da je baka polila cijeli kuhinjski stol pekmezom.
– Olgice, što je bilo?! baka je izletjele van s kuhačom, a čak su i susjedske mačke pobjegle!
Baka je voljela životinje, ali red još više. A sada, sve je bilo naopako.
Olgica je skočila na klupu, gledala ispod stola u smiješnu zamazanu djevojčicu koja nije bježala nego je grabila jagode i posve mirna.
– Šta vičeš? Ne zanima te zašto sam došla?
Djevojčica nije imala obzira, povukla je cijelu zdjelu ispod stola.
– Fine su! Siđi, neće ti ništa ostati!
Tek tada je Olgica shvatila da i dalje viče i prestala.
– Evo, uzmi najveću – Katica je ispružila jagodu.
– Ruke su ti prljave…
– Ma daj, pijemo vodu u vrtu, ovdje su uvijek ruke prljave.
Baka je, izgubivši unuku iz vida, potrčala do sjenice i tek kad je prepoznala tko je ispod stola, umirila se.
– Katice, ajde, nemoj tako plašiti druge! Gdje je tvoj djed?
– Opušta se! Kaže da je opet malo “umoran”.
Po bakinom licu Olgica je shvatila da ona zna tko je Katica i što znači “umoran”.
– Cure, igrajte se! Bomboni su na stolu, uskoro dolazim! baka je otrgnula pregaču i otišla do kapije, ne objašnjavajući ništa, i samo gurajući u stranu drijemajućeg djeda. A nju ništa nije moglo probuditi ni bakine arije ni Dvořák ni Olgini krici!
– Pazi djecu! baka je šapnula i poljubila muža, a djed je izišao van i pogledao prema curicama.
– Olgica, gdje baka ode?
– Budi djeda! smjerno je rekla Katica i pružila ručicu. Katarina Matičević.
– Petar Venić, drago mi je! djed ozbiljno pruži ruku novoj prijateljici.
Tako su se upoznale.
Kasnije će Olga saznati da je Katica bila unuka starog bakina prijatelja. Baš Ljubica je nagovorila djeda da iznajmi kuću blizu njene, znajući da je izgubio cijelu obitelj i sam se ne snalazi.
Djed je prvo tražio pomoć, potom tugu utapao čašom, pa je na kraju doveo Katicu kod Ljubice. Ostao je s obitelji sve do kraja, sjedio na verandi, gledao dvije djevojčice što su jurile vrtom, i umro s osmijehom kad ga je Katica poljubila i rekla:
– Dide, znaš što? Olim mi je rekla da sam joj sada sestra! Super, je l da?
Sve pravne formalnosti riješile su se i Katica je ostala u utrku obitelji.
Tako je Olgica dobila sestru i najbližu osobu nakon bake i djeda.
Po karakteru su bile vrlo različite, ali baš to ih je spojilo u nježnom prijateljstvu. O tome da će imati sestru, Ljubica nije ni sanjala.
Više joj nije nedostajalo društvo. Imala je sestru.
Katica je bila ta koja joj nikad nije lagala. To je Olgici najviše trebalo, i Katica je naučila gdje treba govoriti, a gdje treba šutjeti i usmjerila njezinu pronicavost.
– Trebala bi raditi kao istražitelj! Iako, djed bi rekao to nije za cure, to je pasja rabota.
– Zato ja moram biti istražiteljica.
– Zašto baš ti?
– Da bar jedan istražitelj ne bude zloban! smijala bi se Olgica, ne sluteći koliko je taj put ozbiljan.
Nije ju nitko shvaćao, šalili su se na njezin račun i zvali je čudnom. Ali Olgica je imala cilj i bila podržana kad imaš ljubav iza sebe, sve se može.
Stajala je baka u kuhinji, ruku na bokovima, i vječno pitala:
– Olgica, jesi li jela danas išta? Kako nisi?! Katastrofa! A ti, Katarina, što se smiješ? Nećeš ni ti pojesti ni kap! Ajde, ručajte! Da su tanjuri čisti! Petre, valja li tebe posebno zvati na jelo? Pusti Čapu i operi ruke! Jadnu životinju ćete izluditi! Priroda joj dala normalan rep, što će psu ružičasti? Samo zato jer “tako kažeš”? Pa stvarno vi ste posebni! Gdje ste takvo čuli? Ajde, ne budite dosadni, juhica se hladi! Svi za stol!
Jer, sve naše posebnosti, ako su ispraćene ljubavlju i razumijevanjem, mogu biti blagoslov svima oko nas.
