Idealni par
Pogledaj kakav sladak par, razmaženo je napućila usne Neda, blago se nagnuvši prema svom dečku. Glas joj je bio prožet lažnom sanjarijom, kao da gleda scenu iz ljubavnog filma. Odmah se vidi, baš joj je privržen i voli je.
Marko, koji je stajao kraj prozora, prevrnuo je očima. Lijeno se naslonio na okvir, ruke zavaljene u džepovima traperica, i površno pogledao na par na cesti. Sasvim obično mladić i djevojka, kao stotine drugih.
A po čemu to vidiš? slegnuo je ramenima, ne trudeći se ni glumiti zanimanje.
Neda naglo raširi ruke, kao da je upravo čula nešto nečuveno.
Zar ne vidiš? začuđeno je podigla ton. Kako nježno drži njenu ruku! Nije je pustio ni trena! A ti, uvrijeđeno je frknula i okrenula glavu, jedva me i zagrliš! Znaš, baš joj zavidim.
Zavidjeti? u sebi se podrugljivo osmjehnula ljubljena, upravo ta djevojka koju su na cesti promatrali, čija su prsti bili stegnuti u stisak svog partnera. Kad bi samo znala pravu istinu Kad bi barem mogla osjetiti kako je meni zapravo
Izvana su izgledali gotovo filmski: muškarac pažljivo pridržava svoju damu, na licima im blagi osmijesi. Samo ona je znala da ta pažnja više podsjeća na okove. Dodiri, što su drugima djelovali blagi i nježni, bili su zapravo čvrsti, gotovo zapovjednički. Već je ušutjela svoje nelagode, naviknula ne pokazivati koliko joj to smeta, koliko bi zaplakala kad bi mogla izvući ruku a ipak, mora trpjeti.
Počelo je sasvim obično. Upoznali su se slučajno čekajući za kavu u osječkoj promenadi, kad su oboje propustili autobus. On se nasmiješio, ona uzvratila, započeli su razgovor. Onda su krenuli izlasci: kino, šetnja uz Dravu, duga razgovaranja do zore. Tomislav je bio najromantičniji mladić kojeg si mogla zamisliti. Pisao joj je tople poruke, darivao sitne, dušom obojene poklone, pamteći svaku njenu naviku.
Uskoro su odlučili i živjeti zajedno ispočetka je stvarno sve djelovalo kao bajka. Nije dugo potrajalo, uslijedila je svadba skromno slavlje, suze radosnice, beskrajna obećanja. Svi su čestitali, slikali ih, poželjeli im sreću kakva se viđa u romanima.
Ali već kad je svatovska pjesma utihnula, Tomislav se počeo mijenjati. Ne odmah, nego polako. Isprva su to bili sitni zahtjevi: što bi ona trebala obući, kojim društvom se smije družiti, gdje može ići. Zatim zabrane nema zadržavanja na poslu, mora prijavljivati svaki korak. Njegova nježnost postala je kontrola, briga potisak.
Kad su drugi gledali i divili se savršenom paru, ona je u tišini nosila gorčinu skrivenim osmijehom.
Mirjana je navikla da svaka njena odluka mora proći filter Tomislavove volje. U početku se šalila na taj račun: eto ti bračne sreće, bez dozvole ni na balkon. No brzo je shvatila nije to šala. Pravila se ne raspravljaju.
Idem do dućana. Treba ti što? upitala je jedno jutro, kad je vezala kućni ogrtač. Malo nam je svega ostalo.
On ni ne podiže pogled s mobitela:
Samo sa mnom. Inače ništa.
Zastala je na trenutak. Tiho dodala:
Ali ti si na poslu A meni treba danas.
Onda čekaj večer. Ili naruči dostavu.
Stisnula je šake, progutala riječi. Nije bio prvi put.
Slično je bilo kad je htjela k roditeljima. Majka je već tjednima zvala marmelada čeka, baš da se ispričaju, kao nekada ranije.
Sutra bih do mame, oprezno je upitala za večerom.
Tomislav je polako odložio vilicu, gledao je s prikrivenom ljutnjom:
Bila si prošli tjedan. Sada imaš svoju obitelj. Nazovi je navečer to je dovoljno.
Ali čeka me
Mirjana, povisio je glas, slušaš li ti mene? Rekao sam, ne.
Spuštenih očiju nastavila je gurati po tanjuru. Sve je kipjelo u njoj, ali znala je uzaludno je raspravljati.
Zatim je došao red na posao. Mirjana je radila u maloj tiskari ništa osobito, ali voljela je posao, kolege, svakodnevnu rutinu, osjećaj korisnosti. Jedne večeri Tomislav joj je izrekao presudu:
Dosta rada. Tvoj posao je biti lijepa i poslušna. Ja ću zarađivati, ti nemaš što tražiti među muškarcima!
Mirjana naglo ustane s večere:
Ozbiljno? Pa to je moj posao, uživam tamo! Ništa loše radim!
Rekao sam dosta. Sutra daješ otkaz.
Neću! povikala je. Neću to napraviti!
Polako se podigao, spustio mobitel. U očima mu je zaiskrilo nešto hladno, tuđe.
Nisi razumjela?
Sve sam čula! Ali neću se pokoriti!
Nije stigla reagirati pljusak po licu, za trenutak joj se svijet zamutio. Srušila se na pod, stisnuvši obraz, dok su joj u ušima bubnjali tonovi, težina.
Stajao je nad njom i šapnuo:
Nikad ne prigovaraj više.
Modrice su sporo blijedile. Glavobolje su trajale dulje. Mirjana nije mogla spavati svako je gibanje boljelo. Znala je da je možda i potres mozga, ali kad je pokušala spomenuti bolnicu, Tomislav se samo podrugljivo nasmijao:
Nemoj izmišljati. Bit ćeš dobro.
Umjesto doktora, došla je neka žena poznanica, valjda rođakinja. Pogledala je Mirjanu, tiho odmahnula, napisala recept i otišla bez riječi.
Od tada je Mirjana naučila ne izazivati svađe. Klanjati se, pristajati, šutjeti. No negdje duboko tinjala je misao: ne može ovako zauvijek.
Za druge je sve bilo bajkovito. Prijateljice bi u kavani uzdisale: Joj, kakav ti je muž, pa on je baš uzor! Pažljiv, ozbiljan kod njega si zaštićena kao u tvrđavi. Potajno su snimale pogled Tomislavu, kad bi, po protokolu, navukao Mirjani kaput, naručio čaj, odmjerio društvo čvrstim pogledom: Moja je žena, brinem o njoj.
Mirjana bi kimnula, zahvalila za hvalospjeve, osmijehnula se površno. U trbuhu joj se stezalo. Znala je: ta pažnja nije toplina, već stisak. Moćan, neumoljiv, koji ne pušta ni da udahneš.
Majka je, pak, sjala svaki put kad bi se razgovor okrenuo na Tomislava. Nedjeljni pozivi svodili su se na niz divljenja:
Kćeri, ne znaš ti kakva si sreću ulovila! Muškarac s načelima, sa stavom. Čuva te, za razliku od drugih A tek kako pazi na tebe, kako te mazi!
Mirjana bi stezala mobitel, birala riječi da ne pukne:
Mama, sve je u redu. Dobro nam je.
Naravno, dobro! presijecala bi mama. Vidi se. Ne razbacuje se glupostima, nego daje ono bitno stabilnost, red. Kod njega si ko u zidu.
Kao u zidu, u mislima bi ponavljala Mirjana, spuštajući slušalicu. Samo mama nije znala da taj zid ne štiti, nego zatvara. Da iza debelih zidova njihove kuće, unutar visoke ograde u mirnom kvartu, gdje nitko ne zaviruje, zapravo vlada posve drugi svijet.
Njihova kuća katnica s velikim prozorima, urednim travnjakom i željeznom kapijom doimala se kao ostvarenje svakog sna. Gosti bi, ulazeći, uzdisali: Ajme, kako vam je lijepo! Toliki mir Mirjana se smješkala, posluživala čaj, brinula da sve bude savršeno. Tomislav bi tada bio najšarmantniji: raspitivao se za sve, pričao viceve, gostoljubiv do kraja.
Kad bi gosti otišli, vrata se zatvorila, atmosfera se preobrazila.
Predugo si se cerekala onom tipu, dobacivao bi Tomislav skidajući sako. Što ti je pričao?
Ništa posebno, pokušavala bi Mirjana nategnutom šalom. Pitao za posao. Što sam dala otkaz.
Znači, posao. Polako bi se približavao. Što ga briga za tvoj posao? Tvoj zadatak je sad biti doma. Jesmo li se dogovorili?
Šutjela bi. Raspravljati, znala je, nema smisla. Spoznala je davno: vani je kulisa, unutra su pravila. Oštra, jasna, neupitna.
Kvart u kojem su živjeli samo je pojačavao osjećaj zatvorenosti. Uređene staze, pristojni susjedi, kamere na svakom kutu sve je to podgrijavalo iluziju blagostanja. Nitko tu ne viče, ne svađa se na glas, ne pere prljavo rublje javno. Svi kimaju, smiju se, odgovaraju: Sve je u redu.
I Mirjana je kimala. I govorila Sve je dobro.
A istina je ostajala ondje za čvrstim vratima njihove idealne kuće. Tamo, gdje nitko ne vidi
**************
Mekani sjaj lampi raspršivao se po večernjem stolu za čaj. Na prozorskoj dasci tiho su otkucavali satovi, vani se sparivala večernja tama. Kućom se širio miris svježe skuhanog čaja i mamine vanilije mama je uvijek željela stvoriti toplinu kad Mirjana naiđe sa svojim mužem.
Kakvog imaš muža, radosno je zaključila majka, približivši šalicu Mirjani. Oči su joj blistale kad je gledala kćer. Novi prsten ti je kupio? A naušnice baš lijepe! Razmazio te taj tvoj Tomislav!
On se, sjedeći tik uz Mirjanu, široko osmijehnuo. Dodirnuo njezinu ruku, kao da svima demonstrira: Vidite kako smo sretni.
Volim svoju ženu i to je to, upao je nježno, milujući njezinu šaku. Volim joj izmamiti osmijeh nekom sitnicom.
Mirjana je osjetila grč u želucu. Ti tobože nježni dodiri, trebali su biti ganutljivi, a sada su za nju bili još samo jedan dokaz kontrole. Trznula je kad joj je stegnuo ruku malo jače.
Da, krasno! naglo je istrgnula ruku i ustala, tražeći zaklon iza leđa oca, koji je u tišini promatrao prizor s neizrečenom brigom. Krasno! Sve je to za još jedan modri ukras? Možda za sljedeći nećeš ni reći oprosti!
U kuhinji je zavladala tišina. Mama je zastala sa šalicom na pola puta, oči su joj se širom otvorile. Otac je polako spustio žlicu na stol i pogledao zeta.
Mirjana, vrati se za stol, namrštio se Tomislav, strogo gledajući ženu. Glas mu je bio hladan, no ispod je prijetila vrela opasnost. Što su sad te gluposti? Rekao sam da sam se ispričao što si morala prespavati sama.
Morala prespavati sama odjeknulo je kao ruganje. Mirjana je znala znao je o čemu govori i zašto je provela onu noć sama u gostinjskoj sobi, pritisnuta uza zid, brojeći šuškanja iza vrata.
Ne mogu više, stvarno! glas joj je zadrhtao, suze su joj preplavile oči, ali ih nije skrivala. Tata, molim te, obrani me od njega!
Otac se ustao. Lice mu je bilo čvrsto, kameno. Nije žurio, ali iz pogleda mu je zračila čelična odlučnost. Mati je spustila šalicu na stol, ruke su joj drhtale.
Tomislav, smireno je rekao otac, ali u glasu mu je odzvanjala snaga, možeš li objasniti što se događa?
Tomislav se nagnuo, prekrižio ruke na prsima. Na licu mu je zatreptala podrugljiva grimasa blaga, ali Mirjana ju je znala. Značila je, Sama si sve uprskala.
Što da objašnjavam? slegnuo je ramenima. Mirjana je samo umorna. Previše radi. Sve si izmišlja.
Izmišljam?? Mirjana je stegnula šake, osjećajući kako joj se bijes i užas stapaju. A tko me gurnuo jučer? Tko viče da previše brbljam? I to je posao kriv?
Mama je tiho jauknula, stegnuvši ruku uz grudi. Otac je zakoračio, tek tada Tomislav prestaje s osmijehom. U kuhinji tišina, čuje se jedino lišće iz dvorišta.
Mirjana je eruptirala u plač. Suze su se slijevale niz lice, ramena tresla. Godinama glumljene snage nije više bilo. Masku uzorne žene odnijela je istina. Neka sad svi misle što hoće bolje to nego vratiti se u kuću u kojoj svako jutro donosi strah.
Mirjana, idemo, hladno će Tomislav, podižući se od stola. Lice mu je bilo bez trunke osjećaja: Sve ćemo riješiti doma.
Mirjana je odmahnula, zgrabila oca. Glas joj je drhtao, ali odlučno je šaptala:
Ne idem! Neću!
Povukla je rub majice, podignula ga, otkrivajući bok. Na blijedoj koži isticali su se plavo-zeleni tragovi stare, ali žarke masnice.
Gledajte! glas joj se slomio. Samo sam htjela vidjeti prijateljicu! A on on
Ne ide ona nigdje, odlučno je rekao otac, gledajući Tomislava ravno u oči. A ti, idi iz naše kuće, ljepo molim. Misliš da možeš tresti ženu jer imaš novaca? I da neće prijaviti?
Tomislav je na trenutak zastao, lice mu se ukočilo. Prsti su mu se stegnuli, ali se suzdržao još.
Sama je pala. Što da radim? stisnutih zuba prevalio je kroz usta. Moja je žena, ja odlučujem što je za nju najbolje. Razmazili ste je, sad ja ispravljam.
Mama je naglo ustala. Ruke su joj drhtale, ali riječ joj je bila snažna:
Kakvo ispravljanje, Tomislav? Tučeš je! Slušaš li se ti? To nije red, to je zloćudno!
Mirjana se privila uz oca, skrila lice u njegovu košulju. Osjetila je zaštitu, po prvi put kroz godine.
Nemaš prava dirati moju kćer, otac je govorio mirno, ali svaka mu je riječ zvučala kao presuda. Još jednom joj zaprijetiš, imat ćeš posla sa mnom. I sa zakonom.
Tomislav je zaustio, mjerkao sobu. U očima mu je zatitrala ljutnja, ali brzo se pribrala.
Dobro, iscerio se. Nek’ ostane kod vas za sada. Ali to nije kraj. Ona je moja žena, vratit će se kad-tad.
Otac je sad jedva susprezao bijes. Lice mu je gorjelo, šake su se napinjale:
Misliš da nemam načina? promrmljao je, oči su mu sjajile neskriveno prijeteće. Uvijek sam bio protiv toga! Mirjana je bila samo dijete, ni ne zna što su muškarci! Bila je sretna, pa sam šutio, a tvoja majka stalno “kako je odličan suprug!” I što smo dobili?
Približivši se, nije skidao pogled s Tomislava. U sobi je zavladao zrak gust poput guste magle.
Tomislav pred vratima, s podsmijehom, držao je tijelo opušteno ali oči su ga odavale. Nije strahovao barem se trudio tako djelovati.
Trebala si biti poslušna, prosiktao je ispod glasa. Mirjana, sad idemo!
Mirjana, naslonjena na zid, trgnula se. Htjela je nešto reći, ali riječi su joj zapele u grlu. Pogled joj se pomamno prebacivao između oca i supruga, svjesna da se sada odlučuje njena budućnost.
Van iz kuće, dok ne pustim psa na tebe! otac je podviknuo kao bičem.
Tada, kao po dogovoru, uletio je Šarac golemi hrvatski ovčar, ponos obitelji. Njegova snažna figura stala je pokraj Mirjane, privila se uz njezinu nogu i lagano, prijeteći pokazala zube Tomislavu.
U sobi muk čulo se samo teško disanje psa i kucanje zida. Šarac nije režao, ali držao je stav koji je sve govorio: spreman sam te braniti.
Tomislav je na trenutak oklijevao, procjenjujući. Pogled mu je skliznuo niz masivnu životinju, njezine zube, mišiće. Znao je da ovo nije igra. Ali ponosito odustajanje bio bi poraz.
Ozbiljno? pokušao se nasmijati, ali glas mu je zadrhtio. Sad se skrivaš iza psa?
Otac je prišao korak bliže, ne skidajući ga s oka.
Sakrit ću se i iza zida, samo da ostaviš moju kćer. Nikad je više nećeš imati, ni danas, ni ikad.
Mirjani su suze opet krenule, ali ovaj put lakše. Polako je položila dlan na Šarčevu vrat, a on je nagnuo glavu, kao da provjerava je li dobro.
Tomislav je najzad odmaknuo prema vratima. Lice mu se iskrivilo od bijesa, ali znao je manji je danas.
Ovo nije kraj, dobacio je, okrećući se. Vidjet ćemo još.
Gubi mi se iz kuće! Vidimo se na sudu! I od tebe želim čuti samo jedno slažeš se za razvod! Njezinog ti imanja ne treba! odlučno je zaključio otac, stao bočno ispred Mirjane, u stavu odlučnosti.
Mirjana se privila uz ocu, jecajući. Prsti su joj se stezali u njegovu košulju, uvjerena da bi, čim ga pusti, sve moglo ispočetka.
Ima moj osobni prošaptala je drhtavim glasom. Trebala sam odmah prijaviti, ne šutjeti godinu!
Napravit ćemo novi, mirno je rekao otac. Ispunit ćeš prijavu. Bit će dobro, sad si sigurna.
Tomislav je pogledao tu sliku: otac štiti kćer, Mirjana, drhteći ali čvrsta, i golemi Šarac, spreman na sve. Nakratko se u očima mogla vidjeti i ogorčenost, ali brzo se smirio.
Uz sarkastičan smijeh izvukao je dokument u plavoj kožnoj korici i bacio ga na stol. Putovnica je udarila o drvo i skliznula do ruba.
Ne treba nam sud, rastegnuo je riječi. Sam ću ja to sroditi na općini. Nemoj poslije žaliti! Neću te nazad, osim ako dođeš puzati na koljenima
Pogledao ju je hladno i bez trunke kajanja, pa naglo izašao i zalupio vratima. Šarac je tiho zarežao, ali umirio se kad mu je Mirjana pomilovala glavu.
Od tada su prošle tri godine.
Mirjana se brzo odlučila otići studirati dalje dugo je birala kamo; važnije joj je bilo da ode što dalje od grada iz prošlosti. Izabrala je mali, miran grad s dobrim fakultetom.
Prvi mjeseci bili su teški. Nova okolina, nepoznate osobe, samostalnost. Katkad bi se noću budila u znoju, sjećajući se lica Tomislava, njegovih ledenih očiju, te ruke što joj steže zglob. S vremenom su noćne more rijetnile, pa izblijedjele.
Učila je predano. Predavanja, seminari, seminari sve je to punilo vrijeme, odvlačilo misli. Stekla je nove prijatelje, išla na studentske večeri, upisala slikarski tečaj nešto što je oduvijek željela a prije nije smjela.
Pomalo je, usput, shvatila da se umije nasmijati. Ne iz kurtoazije, nego iskreno kad bi joj prijateljica ispričala šalu, kad bi profesor zafrkavao, kad bi sama uspjela u nečem malom.
Ponekad je zvala roditelje, pričala uspjehe, šalila se spletom maleških gluposti. Mama bi svaki put lakše disala čuvši veseli glas, a otac bi znalački rekao: To, mala moja!
Mirjana je znala: prošlost nikad neće posve nestati. Povremeno će doći kao misao, u snu, u slabim trenucima. Ali sada ima ono bitno priliku za novi početak. I odlučila je iskoristiti je najbolje što može.
Ali više nikome nije dala da je vodi za rukuJednog proljetnog dana, dok je Mirjana stajala pred prozorom svoga skromnog studentskog stana, obasjana blagim svjetlom, pričala je telefonom s majkom. Ptice su cvrkutale iza stakla, a ona je prvi put otkad pamti pustila zavjese širom, ne osjećajući potrebu da se skriva.
Znaš, mama, danas smo crtali u parku. Doslovno na klupama, na suncu, sjećam se kad sam zadnji put to poželjela kao dijete govorila je tiho, ali s osmijehom u glasu. I znaš što? Smijale smo se, bez razloga. I nije me boljelo što će to netko zamjeriti.
S druge strane slušalice mama je plakala od sreće, tiho i gotovo nečujno, samo je prošaptala:
Uvijek budi svoja, zlato moje.
Kad je spustila slušalicu, Mirjana je duboko udahnula. Polako je skinula crvenu narukvicu s ruke posljednji, nenametljivi poklon iz prošlog života i odložila je u malu limenu kutijicu s natpisom Za sjećanja. No nije zatvorila s gorkim oproštajem, već sa zahvalnošću: preživjela je i promijenila se.
Prozorsko staklo bljesnulo je jednim odbleskom neba. Protegnula je ruke, osjetila u leđima lakoću koju je zaboravila. I sama sebi, u zrcalu, tiho izgovorila:
Sada biram kako ću živjeti. Sada biram ja.
I dok su dani donosili nove izazove, a povremena sjena iz prošlosti polako blijedjela, Mirjana je budila svaki novi dan s istom mišlju: da ni jedna priča, ni jedna lijepa laž, nije vrjednija od istine i slobode. A njezina priča, tragovima koje je sama ucrtala, napokon se počela pisati svjetlijim bojama.
