Vrati se i njeguj
Vesna, otvori odmah! Znamo da si unutra! Sena je vidjela svjetlo u prozoru!
Sjećam se tog prohladnog listopadskog dana na rubu Rijeke. Završavala sam vezivanje grančice eustoma za drvenu potpornu letvu u svojoj maloj cvjećarskoj radionici. Ruke su mi bile zelenkaste od stabljika, pregača zamazana zemljom. Kad sam podigla glavu prema staklenim vratima, iza njih su stajale dvije siluete. Jednu sam prepoznala odmah, i kroz zamagljeno staklo široka ramena, obojana kosa u tamnocrveno. Dragica, moja bivša svekrva.
Nisam žurila prema njima. Eustome sam stavila u kantu s vodom, skinula rukavice, objesila ih na čavao kraj stola, i tek tad krenula otključati vrata.
Dobra večer rekla sam, odmičući zasun.
Dragica je ušla prva, ne čekajući poziv. Iza nje se provukla Sena, sestra mog bivšeg muža Krešimira, s uplakanim očima i šalovima zbrda-zdola oko vrata.
Kakva dobra večer, Vesna, jesi li ti normalna? Dragica je pogledom prešla po radionici, kao da traži nešto za prigovoriti. Našla je: Cvijeće omirišeš, dok čovjek umire.
Tko umire? upitala sam mirno.
Krešo! ispalila je Sena i odmah prekrila usta dlanom. U bolnici je. Prometna. Kralježnica.
Šutjela sam pred njima. Kao da se nešto stegnulo u meni, ali ne kao nekad, davno, kad bi samo čulo ime Krešo. Sada je to bila tišina onoga tko je jednom izgorio pa se oprezno povlači od plamena.
Sjednite pokazala sam na dvije drvene stolice uz radni stol.
Nema vremena za sjedenje odbrusila je Dragica, pa ipak teško sjela. Znam da je imala problema s venama i tlakom; to se ne zaboravlja.
Sena je stajala, vrtjela krajeve šala.
Recite mi sve zamolila sam.
Počele su pričati, svaka prekidajući drugu. Prije tri dana, Krešo je vozio prema Zagrebu. Kiša je padala, proklizao je i zabio se u zaštitnu ogradu. Auto totalka, kažu, on preživio, ali s teškim prijelomom kralježnice. Operiran je, doktori su suzdržani s prognozama. Treba mu stalna njega i prisutnost bliskih.
A Ivana? upitala sam.
To ime sad izgovorih bez trunke gorčine. Prošle godine bilo je kao komadić stakla pod kožom. Ivana, dvadesetosmogodišnja agentica prodaje, zbog koje je Krešo otišao nakon osamnaest godina braka.
Dragica stisnu usne.
Ivana je otišla.
Kamo?
Kod mame, u Split Sena sad zamalo da nije plakala od bijesa. Čim je čula da možda neće hodati, pokupila stvari i nestala. Dva kofera za tri sata. Zovemo ju, ne javlja se.
Zavlada tišina, samo se čulo kapanje vode iz slavine i mirisi zemlje, pomiješani sa slatkastim mirisom ljiljana.
Što vi želite od mene? upitala sam naposljetku.
Dragica se uspravila na stolici.
Vesna, vi ste bili skupa osamnaest godina! Znaš ga bolje od svih. Znaš se brinuti. Teži si mu nego bilo tko. Sad mu treba netko tko… počela je.
Dragice, vi govorite o čovjeku koji je otišao od mene zbog druge. O čovjeku koji prošle godine nije našao mjesta za mene u životu koji smo skupa gradili.
Što ti govoriš tako? umiješa se Sena. To je prošlost! Sad se radi o životu!
O životu?
Liječnik je rekao da bez stalne njege slijede komplikacije! Proljevi, upala pluća! Vesna, operacija je bila na kralježnici, shvaćaš? Nije prehlada!
Prišla sam slavini, zatvorila vodu, gledala svoje ruke. Pedeset i dvije godine. Te ruke znale su složiti buket, mijesiti kruh, davati injekciju kad je sin imao temperaturu četrdeset, previti posjekotinu Kreši, popraviti utičnicu, tegliti teške vreće s tržnice. Nikada prije nisam razmišljala želim li to raditi radilo se jer se mora.
Obrisala sam ruke o ručnik i okrenula se.
Razmislit ću rekla sam.
Razmišljati nema vremena! uskliknu Dragica, ustajući teško sa stolice i sad već tvrdo, skoro prijeteći: Dok ti tu razmišljaš, on tamo sam leži! Niti žene, niti ikog! Sena cijeli dan radi, ja jedva hodam! Ne možeš samo sjediti tu s cvijećem kao da te se ne tiče!
A čije je onda? tiho sam pitala.
Nitko nije odgovorio.
Iza stakla vani potpuna tamnina. Jesen, pada mrak rano. Gledala sam kroz prozor na ulicu, žuto ulično svjetlo, mokri asfalt, praznu klupu ispred radionice gdje su ljeti čekali kupci.
Priča iz života, pomislila sam tada. Ne film, ne roman. Dvoje ljudi traži od tebe da budeš ona koja si nekad bila.
Dobro rekla sam. Doći ću ujutro. Pogledat ću ga. Ništa ne obećajem.
Dragica se olakšano nagnula, Sena mi je potrčala u zagrljaj, a ja sam stajala nepomično, ne uzvraćajući, čekajući.
Kad su otišle, dugo sam sjedila na stolici gdje je Dragica sjela. Gledala sam svoje cvijeće. Eustome u kanti, nježne, s pupoljcima poput svijenih pisama. Krizanteme u drvenim kutijama uz zid. Grančice mjehurića, s narančastim kuglicama. Ova radionica bila je moj svijet. Unajmila sam ju tri mjeseca nakon što je Krešo otišao.
Obojala zidove sama, vrata ormarića montirao susjed Drago za butelju dobrog vina. Osmislila sam ime Grančica isprva mi se činilo šaljivim, poslije mi je priraslo srcu. Pronašla sam dobavljače, otvorila stranicu na internetu, učila slikati cvijeće tako da ljudi zastanu. Godinu dana sam gradila život za sebe. Živjeti za sebe nije sebično to je samo prirodno.
I evo.
Ugasila sam svjetlo iznad radnog stola. Ostavila malu lampicu kod vrata, kao uvijek. Otišla kući.
Bolnica je bila velika, siva, iz vremena socijalizma, s hodnicima dugim, mirisom koji sam odmah prepoznala i nisam voljela. Domestos, bolnička kaša, nešto neodređeno što postoji samo u bolnicama. Pronašla sam odjel, upitala sestru na porti kamo moram. Pogledala me pažljivo.
Vi ste rodbina?
Bivša supruga rekla sam.
Malo je podigla obrve, ali ništa nije rekla osim uputa kako doći.
Krešo je ležao u sobi s četiri kreveta, tri prazna. Pokriven do pojasa, ruke na pokrivaču. Smršavio. Lice sivo, podočnjaci plavi. Na ormariću čaša i mobitel.
Vidjevši mene, nešto se u njegovom licu smirilo. Nije bio ni sretan ni tužan, već kao da je nešto čekao i konačno dočekao.
Vesna reče tiho.
Bok odgovorila sam, stavivši na ormarić vrećicu s jabukama i mineralnom. Nisam to učinila iz posebno pažnje, nego jer nisam znala kako u bolnicu doći praznih ruku.
Nisam sjela na rub kreveta. Sjela sam na stolicu do prozora.
Boli li te? pitala sam.
Podnošljivo. Daju tablete. Zašutio, pa dodao: Došla si.
Došla sam.
Mama mi javila. Kaže bili ste kod tebe.
Da.
Gledao je u strop. Onda natrag u mene.
Misli sam da nećeš doći.
Mislila sam da neću.
Tišina. Kiša je šuštala vani. Studeni hita kroz mjesece.
Ivana je otišla reče Krešo.
Znam.
Eto ti ga sad. Cinično se nasmiješi. Kao u filmu. Grom pukne, čovjek se prekriži. Samo kasno.
Šutjela sam. Nisam ga željela ni žaliti ni dovršiti. Samo sam gledala osobu s kojom sam provela osamnaest godina, rodila sina, ljetima odlazila u isto mjesto na Krku, svađala se i mirila zbog novca, i vjerovala da je to život kakav i treba biti.
Vesna, njegov glas postade mekši, slabiji. Znam taj ton. Kad nešto želi. Mnogo sam razmišljao ovih dana. Čovjek ima vremena za misli kad ne može ustati. Shvatio sam koliko sam bio budala. Sve što sam imao pravo, bio si ti. Kuća, obitelj, sve to. Ivana… odmahnuvši rukom. Znaš već. Ne tražim oprost, znam da je kasno. Ali ti si najbliže što imam. Najrođenija.
Slušala sam ga, ali istovremeno znala što mu znače riječi. Najbliža, najrođenija, sve to su riječi koje padaju kad ti treba netko s kim je zgodno. Ne iz ljubavi radi praktičnosti.
Razvod, pomislila sam. Ponekad to izgleda upravo tako. Nema ni tuge ni ljepote. Samo ljudi se pronađu kad je teško. Ne iz ljubavi, iz pogodnosti.
Krešo rekla sam. Drago mi je da si živ. I što je operacija prošla dobro. Ali neću se vratiti. Ni njegovati, ni onako. Razveli smo se.
Znam da smo…
Daj da završim.
Prekinuo je. Navikao je uvijek kratiti mi riječ. Čudio se.
Pronaći ću ti njegovateljicu. Dobar kadar, profesionalnu. Platit ću prvi mjesec; sada si ionako bespomoćan. To je sve što mogu. I još jedno. Izvadih fascikl iz torbe. Tražila sam ga dugo, bio je zapeo ispod novčanika. Evo papiri. Nismo završili podjelu imovine. Ti si odugovlačio, ni ja nisam žurila. Ali sada mi trebaš potpis.
Gledao je fascikl.
Ozbiljno sad.
Potpuno.
Ja ležim nakon operacije, a ti mi doneseš papire.
Da, potvrdila sam. Sutra bi mogao tvrditi da nisi bio pri svijesti, ili da je odvjetnik rekao da je potpis pod prisilom. Sada si priseban. Liječnik ti može potvrditi.
Gledao me dugo. Nisam skretala pogled.
Promijenila si se reče naposljetku.
Jesam.
Prije to ne bi mogla.
Možda ne.
Uzeo je fascikl. Prolistao. Pružila sam mu kemijsku.
Tada se vrata otvoriše, uđe liječnik, nižeg rasta, oko četrdeset pet, u sivom kutu, i s fasciklom povijesti bolesti pod rukom. Izraz lica umoran, ali miran.
Dobar dan reče i pogleda me upitno, ali nenametljivo. Ja sam Andrija Mišić, liječnik.
Vesna odvratih.
Vi ste…
Bivša supruga ponovih, drugi put tog dana.
Liječnik kimnu, kao da je to svakodnevna stvar, te se obrati Kreši.
Krešimire, kako vam je noć prošla?
Dobro, spavao sam.
Hvala bogu. Zabilježi nešto. Danas ćemo pokušati podići uzglavlje više, vidjeti kako ide. Sve ovisi o oporavku, zasad je pravac dobar.
Doktore upitah ga mogu li na minutu?
Izašli smo u hodnik. Dobro sam zatvorila vrata.
Želim organizirati njegovateljicu, profesionalnu. Kažite što konkretno treba, koje iskustvo, opremu ako treba.
Andrija Mišić pogleda me pronicljivo.
Sami nećete njegovati?
Ne.
Razumijem. Kratko zašuti. Iskreno govoreći, to je razumna odluka. Ne zamjerite, ali rodbina koja njeguje iz osjećaja krivnje ili dužnosti, to je posebna priča. Pacijentu treba mir i stručna briga, ne suze i svađe. Iskusna njegovateljica zna posao. Rodbina, najčešće, ne.
Pogledala sam ga.
Tako svima govorite?
Samo onima koji pitaju odgovorio je.
Skoro sam se nasmiješila.
Molim vas napišite što treba izvadih mobitel.
Diktirao je; zabilježila sam. Rekao je i za agencije, sestra na porti zna kontakte. Zahvalila sam.
Samo jedno reče, šanse za oporavak su mu dobre. Nije star, bez komplikacija. Možda za pola godine hoda. Ali bez garancije, i to ne brzo.
Razumijem.
Važno je da on to shvati.
Vratila sam se u sobu. Krešo je držao fascikl na trbuhu. Olovka na stolu.
Hoćeš li potpisati? upitah.
Gledao je strop.
A ako kažem da želim razmisliti?
Krešo.
Dobro, potpisat ću. Uzeo je kemijsku. Ionako ćeš postići svoje. Postala si takva.
Oduvijek sam bila takva rekoh. Samo sam to skrivala. Ne znam zašto.
Potpisao je. Tri lista, gdje treba. Spremila sam papire u fascikl.
Njegovateljicu naći ću do kraja tjedna. Senu ću nazvati i objasniti. Novac za prvi mjesec ću sama uplatiti agenciji. Dalje sami.
Vesna, rekao je, dok sam slagala torbu.
Što?
Hvala. Što si došla.
Gledala sam ga. Dugo, bez žaljenja, bez ljutnje. Samo kako gledaš nešto što je jednom bilo tvoje, a više nije.
Ozdravi se rekla sam.
I izašla.
Zastala sam na hodniku kraj prozora. Bolničko dvorište, nekoliko stabala bez lišća, klupa mokra od kiše. Stariji čovjek u kućnom ogrtaču samotno sjedi, gleda daljinu, iako tu nema na što gledati. Samo sjedi, diše punim plućima.
I ja sam udahnula duboko.
Nešto je otpustilo. Ne sve, ali nešto važno. Kao da si cijeli život nosila tešku torbu i napokon ju spustila na zemlju. Ne ispustila, nego lijepo, smireno odložila.
Kako se pušta prošlost, zapisala bih da vodim dnevnik. Ne znam. Ali, izgleda, nije to jedna odluka, već mnogo malih koraka. Jedan je sad napravljen.
Njegovateljicu sam našla kroz agenciju u dva dana. Žena od pedeset osam, Milka, mnogo iskustva u gerijatriji, mirna, praktična, s debelim snopom preporuka. Našle smo se u kafiću blizu bolnice, objasnila sam cijelu situaciju. Postavljala je prave upite o karakteru pacijenta, sklonošću depresiji, bolnom pragu. O rodbini koja će navraćati.
Rodbina češće odmaže nego pomaže rekla je Milka. Nije im zamjerka. Dogodi se jednostavno.
Znam složila sam se.
Dogovorile smo uvjete, prebacila sam novce. Nazvala Senu, objasnila. U početku se pokušala buniti, da to nije rješenje, da Krešo želi bliske, ali prekinula sam ju tiho, a čvrsto što je i meni samoj bila novost. Prije ne bih ni prekinula, ili bih vikala. Sad samo mirno. Neka sredina.
Sena, možeš dolaziti svaki dan, ako želiš. Milka ti neće smetati. Ali ja neću. Imam svoj život i on se ne mora prilagoditi tuđim okolnostima.
Sena je šutjela, pa rekla:
Dobro.
Samo to dobro. Bez prozivki, bez suza. Možda je i ona bila umorna. Možda je osjećala da sam u pravu.
Dragica je nazvala sama kroz tjedan dana. Glas joj je bio drukčiji nego u radionici. Tiši, stariji.
Vesna, Milka je dobra žena, Krešo se pomalo privikava. Hvala ti što si sve sredila.
Nema na čemu, Dragice.
Nemoj skroz nestati. Katkad nazovi.
Nisam rekla ni da, ni ne. Samo sam pristojno pozdravila i vratila mobitel u džep pregače. Stajala sam u svojoj radionici, kao i uvijek.
Netko bi me možda pitao kako pustiti prošlost? Jednostavno, živiš dalje. Ne herojski, ne demonstrativno. Samo živiš. Ustaneš, ideš na posao, radiš što znaš i voliš. Toksikološka rodbina i bivši muževi ne nestanu, samo nisu više središte tvog svijeta.
Te zime, što je došla rano, napadalo je snijega već u studenom i shvatila sam zima mi se sviđa. Prije nije. Ili nisam ni razmišljala. U braku se nije ni pitalo sviđa li ti se zima. Krešu je hladnoća uvijek snervirala, stalno je tražio čaj, na vrijeme. Sada sam mogla gledati kroz prozor u snijeg i pomisliti: lijepo. I to bi bilo to.
U prosincu više narudžbi buketi za firme, darovi, novogodišnje dekoracije. Zaposlila sam pomoćnicu mladu Olju, dvadeset tri godine, studenticu na daljinu, vedra, brza, malo rastrojena ali voljna učiti. Dobro smo surađivale. Učila sam je gledati cvijet kao boju za slikara. Znala je zadiviti idejama za bukete.
Otkud ti to? upitala sam jednom.
Samo gledam osobu, tko naručuje slegnula ramenima. Pa mislim, koji joj cvijet paše.
Dobar pristup.
Vas sam učila. Rekli ste da buket mora biti živ.
To se zapravo ne sjećam, ali mogla sam izreći. Tako sam osjećala.
Siječanj, veljača. Život je tekao svojim tokom. Prijavila sam se na tečaj floristike, iako je Olja rekla da mi toga ne treba. Rekla sam da uvijek treba učiti, nije stvar znanja, već je zanimljivo. Nov argument za mene. Prije sam radila ono što treba, ili zato što su drugi tražili.
Živjeti za sebe zvuči sebično, ali nije. To su tečajevi, večeri s knjigom, bez da te netko proziva što čitaš toliko dugo; izlet u Opatiju samo da gledaš vile koje si uvijek voljela, ali nikog to nije zanimalo.
U veljači Sena je zvala. Krešo lagano ide prema ozdravljenju. Na štakama. Milka radi s njim bezpatetično, strpljivo. Drago mi je bilo to čuti, i samo to pravo zadovoljstvo, bez trunke krivnje ili žala.
Ožujak donio otapanje i prve narudžbe proljetnih buketa. Tulipani, zumbuli, anemone. Voljela sam tu promjenu zimski aranžmani s pamukom i eukaliptusom odjednom ustupe mjesto nečemu šarenom, nestrpljivom.
Upravo tada je i on došao.
Stajala sam za stolom, slagala žuto-bijeli buket za narudžbu narcise i tratinčice, iskren i jednostavan. Vrata su se otvorila, ušao muškarac. Nisam odmah podigla pogled ruke pune trake.
Dobar dan rekla sam.
Dobar dan odgovorio je.
Glas. Prepoznala sam ga prije nego sam ga pogledala. Smiren, pomalo umoran.
Andrija Mišić stajao je na ulazu, promatrao radionicu kao mjesto koje nije upoznao, ali mu je bilo baš onako kako si ga zamišljao. Bez kuta, u tamnom kaputu i laganom šalu. Bez papira i povijesti bolesti.
Vi rekoh.
Ja složi se.
Pauza. Olja je u tom trenu izišla straga, po papir, bili smo sami.
Krešo je otpušten prije deset dana reče Andrija. Kod kuće, s istom njegovateljicom. Prognoza dobra.
Znam, Sena je javila.
Dobro. Tu malo zastane, gotovo nesigurno, ali primijetila sam. Prolazio sam. Zapravo, nisam. Da budem iskren, došao sam ovamo namjerno. Pamti se ime. Grančica. Našao sam adresu preko interneta.
Ostavila sam traku.
Želite kupiti cvijeće?
Da. I ne samo to.
Tišina. Miris zumbula i svježe zemlje.
Što točno trebate? pitala sam.
Prišao je anemonama. Ljubičaste, tamnocrvene, bijele s tamnim srcem.
Ove. Tri, ili pet, kako je bolje?
Neparan broj rekoh. Tri ili pet. Za koga?
Ne znam još. Pogledao me. Možda pomognete odlučiti.
Odabrala sam tri, pa dodala još dvije tamno-vinske, skoro crne.
Pet, rekoh. Dobro drže zajedno.
Zamotala sam ih. Ruke su to radile same od sebe, naviknuto. Kraft papir, malo vlažan ispod, trakica.
Vesna rekao je.
Da?
Mogu li biti iskren? Ne znam drugačije.
Budite iskreni, rekla sam ne dižući pogled.
Volio bih vas vidjeti van. Ne u bolnici, ni zbog ničeg važnog. Samo tako, kava, ili kazalište, ako volite. Ili šetnja, ako vam je draže. Možda je čudno. Ali odrasli smo. Možemo reći otvoreno, ne praviti se da smo došli po cvijeće.
Podigla sam pogled.
Gledao me smireno, bez pritiska. Onako kako se pogleda kad se kaže nešto važno i da drugoj osobi vrijeme.
Kad ste to odlučili? upitala sam.
Prije tri mjeseca. U hodniku, kad ste pisali što treba njegovateljici.
Sjetila sam se tog hodnika. Bolnički prozor, goli javori.
Tad sam još bila formalno udata.
Znam. Zato sam čekao.
Kroz staklena vrata radionice bujao je ožujak. Snijeg jedva tragovi, s vrabci na klupi. Žuta lampa gorjela je, iako je bilo dovoljno svijetlo.
Ne znam rekla sam.
Što ne znate?
Kako se to sad radi. Osamnaest godina sam bila udana, pa godinu sam se učila biti sama. Ne znam kako se sad ide dalje.
Iskreno, ni ja ne znam reče. Prije šest godina razvod, kći sedamnaest, živi s majkom, dobro se slažemo. Prvo sam radio da pobjegnem od misli. Onda navikao misliti. Onda sam poželio još nešto osim misli.
Olja je izletjela iz skladišta s rolom papira. Vidje mušteriju, nasmiješi se.
Vesna, treba pomoć?
Ne, Oljice, sama sam.
Povukla se opet.
Pružila sam Andriji zamotanih pet anemona. Uzeo ih je.
Koliko?
Pričekajte rekoh.
Pričekao je.
Gledala sam anemone u njegovim rukama. Tamne, baršunaste. Oduvijek sam ih voljela; slične maku, ali nježnije, suzdržanije. Cvijet ne viče, ne skriva se.
Priča o cvijeću, pomislih. Tu sam gradila svoj novi život. Pronašla nešto što je stvarno, slobodno. A sad čovjek ulazi u taj svijet. Ne ruši, ne zahtijeva, ne pritišće. Samo stoji s istinom. Držite anemone i čekate.
U redu rekla sam.
Podigao je obrve.
U redu, na što mislite?
U kazalište. Nisam dugo bila.
Stvarno se nasmiješio.
Veselim se.
Samo ne večeras rekla sam. Imam još tri narudžbe do zatvaranja.
Jasno. Možda petak? Ili subota, kako god.
Subota.
Rekla sam cijenu, platio je, spremio kusur i nije žurio otići.
Vesna, mogu vas nešto pitati?
Možete.
Dugo ste u cvijeću?
Radionica nešto više od godine. Cvijeće, cijeli život. Prije hobi; sad posao.
Dobro je kad hobi postane posao.
Da, rekoh. Dobro je.
Prilagodio je buket i krenuo prema vratima. Na pragu je stao.
Vidimo se u subotu, Vesna.
U subotu, Andrija.
Lagano se nasmijao.
Andrija.
U subotu, Andrija.
Vrata su se zatvorila. Gledala sam ga kako prolazi ulicom, uz klupu, kraj vrapca. Kaput, šal, anemone u ruci. Nije se okrenuo.
Iz skladišta je izletjela Olja.
Vesna, tko je to? gotovo neobavezna, ali nije mogla skriti znatiželju.
Mušterija rekla sam.
Mušterija koja razgovara petnaest minuta?
Oljice.
Što?
Idi zamotaj krizanteme za gđu Marinu. Dolazi u četiri.
Olja se povukla, zadovoljna što je nešto vidjela. Ja sam ponovno uronila u posao. Ruke su radile svoje, poznato, voljeno. Kraft papir šušti. Voda kapa. Zumbuli mirišu.
Subota je bila za četiri dana. Četiri uobičajena dana, s narudžbama, isporukama, Oljinim pitanjima i pozivima dobavljača oko piona. Četiri dana ni po čemu iznimna.
Nisam posebno mislila na subotu. Samo sam radila. Katkad kad bi radionica bila prazna, samo cvijeće u kantama, sjetila bih se tog razgovora. Ne citata, ne svake riječi. Samo: smiren glas, anemone u ruci, u subotu, Andrija.
Odrasli ljudi mogu govoriti otvoreno, rekao je.
Možda stvarno mogu.
Nisam znala što donosi subota. Hoće li biti dobro, hoćemo li znati razgovarati bez priče o poslu, bolesti, prošlosti. Ništa nisam znala osim jednog: sad sama odlučujem. Ne Dragica, ne Krešo, ne osjećaj duga ili straha da ostajem sama. Ja.
To je bilo novo. Ne uzbudljivo, ne romaneskno. Samo tvrdo. Kao asfalt pod nogama nakon snijega.
U petak, kad je radionica već bila zatvorena i Olja otišla, stavila sam nekoliko anemona koje su ostale u vazi na prozorsku dasku. Tek za sebe, ne za prodaju.
Pogledala ih.
Dobro drže zajedno, rekla sam za pet komada.
Bilo je točno.
Ugasila sam svjetlo i krenula kući. Sutra je subota.
Subota je svanula siva, uz miris kave iz aparata koji sam si kupila prije pola godine kupovina koju Krešo nikad ne bi odobrio (preskupo, nepotrebno). Nepotrebno je riječ iz braka, korov u vrtu, navikneš na nju i ne primjećuješ kako guši sve drugo. Zašto. Hoću. Sviđa mi se. Ja ću.
Pijuckala sam kavu uz prozor. Mokri krovovi, golub na susjednom prozoru, auto preko bare.
Mobitel je bio na stolu. Poruka, stigla prije sat: Dobro jutro. Kazalište je u sedam. Možda prije toga pojedemo nešto? Ili ne, kako vam paše. Andrija.
Pročitala još jednom. Primijetila dobro jutro bez e na kraju. Nasmijala se.
Odgovorila: Dobro. Možemo pojesti nešto. U šest?
Poslala. Ostavila mobitel, dopila kavu.
Vani je ožujak radio po svoje. Kapanje s krova, vjetar, vrabac otjerao goluba. Grad se budio, ravnodušan prema malim odlukama i tuđim subotama. Grad nikad ne primijeti tvoja važne stvari. On samo traje.
Mobitel se zasvijetlio. Jedna riječ: Dogovoreno.
Ustala sam, oprala šalicu, navukla pregaču, jer do večeri je još osam sati, a radionica se sama ne otvori. Uzela ključeve.
Na vratima se okrenula i pogledala po stanu. Mali, svijetao, s anemonama u čaši na prozoru koje sam sinoć odnijela kući sebi. Moj je to stan. Moj aparat za kavu. Moja subota.
Izašla sam.
Vrata su se tiho zatvorila, baš kako treba kad zatvaraš ono što je do kraja zatvoreno.
Andrija me već čekao pred kafićem, dvadeset do sedam. Malo sa strane, gledao je mobitel, ali ga odmah spremio kad me vidio. Kaput, isti šal. Bez cvijeća.
Dobra večer rekao je.
Dobra, odvratih.
Gledali smo se nekoliko sekundi. Dvoje odraslih ljudi na mokroj ožujskoj ulici koji su tu zato što su tako odlučili. Jer žele, ne jer moraju.
Dakle reče Andrija idemo?
Idemo rekoh.
I ušli smo.
