Blagdan kod rodbine ulaz bez granica
26. prosinca
Uvijek kad božićni vikendi prođu, u stanu se osjeti miris šampona, pjenušca i neobjašnjivo mandarina, iako se nitko jučer nije toga ni sjetio guliti. Još navečer je sve pucalo od veselja, a jutros Evo me, ja, Snježana, u izgužvanom šlafroku, skupljam po stanu dokaze dobrog druženja.
Na prozorskoj dasci našla sam skromni ulomak keramičke vaze iz Samobora poklon tetke Ljiljane. Prste mi peče grižnja savjesti, ali nemam srca baciti ga u smeće. Oprosti, tetka, šapćem, kao da će me čuti.
Uvenuli plastični vijenac s blještećim zvjezdicama gubi boje ispod kauča. U ladici stolića pronađen svileni šal Savršena ženska večer, piše krivudavim slovima. U kupaoni usamljena ružičasta gumena rukavica s istrošenom mašnicom. Izgleda kao da je pokušala pobjeći pa zaglavila ispod radijatora.
Odjednom zastanem, pickam kroz omot papirića bombona pod bosim stopalima, a pod prozorom, u vinskoj čaši, ostala tamnocrvena mrlja, osušena kao sjećanje. U vazi, umjesto cvijeća tri plastične slamke sa zlatnim zvjezdicama. Na zidu girlanda od papirnatih srca, jedno napola pojedeno.
U kuhinji ratno polje.
Na stolu stoji napola pojedena torta na tri kata. Krema se raskvasila, svijeće u obliku 4 i 8 stoje nakrivo. Slavili smo samo okupljanje cura, rođendani su ionako precijenjeni. Oprani tanjuri puni ružičastih tragova humusa. Pokraj sudopera šalice s otiscima ruža. Na stolici karte za proricanje budućnosti: pola lica okrenuta gore, pola dolje. Kao proricanje koje nikad nije pronašlo pravi odgovor.
***
Jedna buba karta kralj karo pogledao me umorno i trijumfalno. Sinoć smo iz tih karata gradile nadanja o budućim svadbama, selidbama, pa čak i kakvom misterioznom strancu. Najprije šaptom, pa smo zbog svega vrištale od smijeha, zalijevale pjenušcem Graseccin.
Skrivala sam pogled kad sam izvukla ispod kauča nečiju čipkastu čarapu s prekinutom gumicom. Trofej sinoćnjih plesova na stolcu. Odmahnula sam glavom i otišla dalje, do spavaće sobe tamo je barem tišina.
Red se vratio: samo tri jastuka na podu, dekica zamotana kao velika puževica. Kad sam podigla svoju jastučnicu, iskoči savijeni ružičasti papirić. Srce mi malo poskoči.
Možda opet poruka Mara iz kavane ili nešto za neku od Ivoni? Ali rukopis sam znala. Velika, naglašena slova, svako o Ivona crta kao prstenčić.
Ti si NAJBOLJA domaćica na svijetu! Tvoja Ivona.
Ispod uskličnika kao da je netko treptao. Nasmijem se krajičkom usana. Najbolja domaćica s razbijenom vazom i šljokicama čak po tušu. Obećala sam si sto puta: Nikad više promrmljam, spuštajući se na rub kreveta.
***
Nešto mi hladno pod prstima, pod papuči mandarina. Savršeno cijela, glatka i sjajna. Oko nje zamotana gumenom trakom papirić: Za slatkoću života.
Sinoć smo se tome smijali. Danas mi mandarina izgleda kao šala na svoj račun.
Mobitel zazuji. Na ekranu Ivona (naš meteor).
Naravno kažem praznoj sobi i javljam se.
Snježićuuuu! U pozadini bučno, kao da se tulum još uvijek kotrlja samo na drugoj adresi. Boginjo! Cure su u transu! Evo, Lidija-manikurka još nije otišla, prisjećamo se kako si nas uvjerila da je onaj duh iz ormara zapravo vaš mačak!
Desno negdje netko viče: Reci Snježi da samo kod nje rodim! pa opet smijeh.
Hvala Snježa, sad tišim glasom Ivona. Kod tebe je stvarno doma.
Gledam mandarinu u papuči.
Aha, kod mene ko doma…
E, neću te više gnjavit! Odmori se, kraljice partija! Izvan sebe, veseo ton ostavlja tišinu kad se veza prekine.
***
Skinem naočale i spustim ih na hrpicu s Ivoninim papirićem. U odrazu vrata od ormara ugledam ženu od pedeset i nešto, umorna lica, neočekivano mladih zelenih očiju, kosa svezana u neurednu punđu iz nje viri šljokica. Srebrna, tvrdoglava.
Mobitel još jednom zapjeva, ovaj put je to WhatsApp Ana moja kći.
Duboko udahnem, rukom po kosi ništa, šljokica i dalje tu.
Da, Ana? Prihvatim poziv. Na ekranu lice moje kćeri, raščupane, s šalicom kave.
Mama! Dobro gleda. Eto, znala sam. Opet ukrasi po mački?
Po meni, – ispravim je. Mačka je nestala nakon jučerašnjih plesova. Vjerojatno opet skrivena u košari za rublje…
Ispričam joj detalje.
Mama, Ana se nasmiješi, pa uozbilji. Jesi li čuješ samu sebe? Mačka se skriva, vaza u komadićima, mandarine po papučama Možeš li reći NE Ivoni?
U tim riječima istovremeno grmljavina i najnježniji povjetarac.
Njoj je teško, automatski odgovaram. Znaš i sama.
A tebi nije teško? nježno prekine. Kad si ti posljednji put imala dan bez gostiju?
Gledam ružičastu rukavicu pod radijatorom, znanu poruku u ruci, praznu stan ispunjen samo nečijim smijehom od jučer.
Ne znam, priznam. Mislim da sam i ja negdje ispod ormara, s mačkom.
Ana se nasmije, ali pogleda me ozbiljno.
Volim te. Ali stvarno, sljedeći put popijmo ti i ja čaj. Bez proricanja i šljokica.
Veza zastane, pa se vrati. Trenutak se oduži kao niti dugo prešućenog pitanja.
Vidjet ćemo, odgovorim.
Prvi put u dugo vremena vidjet ćemo zvučalo mi je kao nešto potpuno novo; ne kao uobičajeno da, Ivona.
***
Prvi put kad je Ivona došla onako, iz vedra neba bilo je rano proljeće. Vanjski snijeg još nije otopio, ali na mom prozoru već mladi, jedri zeleni izbojci.
Snježa, otvori, dolazim s dobrom namjerom! Dojmljiva! I s pogačom!
Prostorom prostruji poznata energija. Ivona sa smiješkom unese izdašnu jelo pogaču s kupusom, domaću, baš kao od bake Katice.
Domaći kolač, kao nekad, pamtiš? Već na putu do kuhinje. Tvoj hodnik? Kao iz kataloga!
Ja pocrvenim, dok vješam šal na kuku. Moj dvosobni stan u dugopoljskoj zgradi moj je mali ponos. Tapete i zavjese u skladu, baka štrikala prekrivač, bijela kuhinja s drvenim elementima, svi prozori puni cvijeća.
Baš toplo uvijek svi kažu. To nije samo kompliment, nego moj trud.
Sjedni, skini jaknu, predložim, preuzimajući pogaču. Teška je.
Ko moj život! smije se Ivona. Razmišljala sam moji zidovi preuski, kuhinja ko ptičja kućica. Susjed stalno lupa, odozdo buši, a kod tebe zavrti krug po dnevnom boravku.
Ovdje se osjeti prostor! Grijeh da budeš tu sama. Ajmo nekad okupljanje? Samo nas par, moje dvijeupoznat ću te, super su!
Oho, grijeh biti sama boli me negdje duboko. Sjetim se dugih večeri kad sam sama na kauču plela šal dok je Ana kod dečka, a rodbina me se sjeti samo oko blagdana.
Pa, možemo sramežljivo pristajem. Ionako imam kolača, namignem, trudim se biti ležerna.
Ivona podigne obrvu, iznenađena.
Pristala si ovako lako? Donesem pogaču za mito, a ti popuštaš bez borbe, doda smijeh. U subotu onda? Bez povoda, recimo… mala generalna proba.
I to kako se meni subota činila daleka, nerealna, ali tu sam izgovorila:
U subotu. Nešto ću pripremiti.
Snježa, zlato si! Ivonino zagrljaj me skoro slomi. Skoro ko sestra, je li?
To skoro zapne, progutam ga s prvim zalogajem buduće pogače.
***
Uskrs mislite gdje smo slavile? Kod Snježe, dakako Ivona je inicijator svega.
Snježina kuća je prava kuća! ponosno se hvali. Kolači kao iz časopisa, jaja ko unikat, mačka kontrolira kao šefica.
Mačka naša Tigrica više nalik stražaru nego aristokratici, ali važno zvuči bolje.
Ivona dolazi s tri prijateljice.
Moji blagdani uvijek su bili mirni obiteljski ručkovi, ali kad ti u hodnik nahrli glasna crvenokosa s jarko-žutim balonerom, visoka smeđokosa i sitna plavuša što se smije od srca e, to je već drugo.
Ovo su Lana, Iva i Matea, maše Ivona. Djevojke, ovo je Snježa kod nje je uvijek najtoplije i najfinije.
Srljajući, podajem gostima papuče, objasnim gdje su vješalice. Ima dovoljno stolica, dvije pogače, jedanaest pisanica, više salata i hladetina za ozbiljnost”. Sve mislim lako ćemo…
Nisam znala da je malo. Za sat vremena Ivona vadi mobitel.
Uh, zaboravila sam, Katica i Julija su blizu. Javit ću im, doći će! Snježa, nije problem?
Htjedoh reći nešto, ali baš tad pećnica škripne i ja po navici letim provjeriti, a kad sam se vratila, Ivonin mobitel već je bio ugašen, osmijeh širok.
Dolaze uskoro!
***
Popodne se pretvorilo u pravo sajmište.
Djevojke raspravljaju koje dizano tijesto je pravo, čije djetinjstvo je prošlo na pravoj krušnoj peći. Lana zalijepi zdjelu čokoladne glazure, ljulja žlicu hop! Čokolada po mojoj bijeloj stolnjaku, do samog ruba.
Ups! Lice zbog krivnje. Za bogatstvo?
I one prasnu u smijeh. Po automatizmu pobrišem mrlju, ali ostaje. Ma pere se, kažem, dok me Ivonin pogled miluje. Kao da nisam spasila stolnjak, nego svijet.
Navečer su prozori puni pisanica, na zidu papirnati vijenac, ispod stola sandale. Ivona diže čašu prošeka:
Ovako izgleda Blagdan! Kod Snježe je uvijek prava stvar!
Svi aplaudiraju, a ja rumenim se i osjećam da su moja mala kuhinja i kauč prava pozornica poželjnog događanja.
***
Ali, kad smo bile djeca, sve je bilo drukčije. Pravi blagdani bili su kod Ivone.
Ivona uvijek vođa društvena, bučna, ali neodoljiva. Dvorište je okupljalo ekipu pred njenim ulazom, tamo su modni performansi, tajni klubici. I stare u dvorištu smijale su joj se: Naša umjetnica.
Ja? Povučena. Povučenija. Uvijek kući kad treba, knjige vraćam bez pogreške, cipele brišem do izlizanosti.
Snježa, ti si naša odlikašica, govorila je teta Ljiljana, mamina sestra i Ivonina mama. Čuvaj Ivonu da je malo netko dovede u red.
Kasnije smo otišle svaka svojim putem. Ivona je rano izašla iz maminog doma s tisuću priča o noćnim izlascima, ja nastavila na ekonomiju, pa posao. Viđale smo se rijetko, samo fešte i sprovodi.
Poslije smrti tete Ljiljane sprovod, ružne svađe iz prošlosti, iscrpljena lica Ta noć kad smo do tri ujutro pile čaj i sjele sve te gorčine.
Ko da je umrla kuća s mamom, rekla je Ivona. Kao da bez nje ništa nema smisla.
Ja, kojoj je mama nedostajala godinama, samo sam šaptom vratila:
Samo je drugčije. Nije bolje, ni gore. Samo novo.
I otad smo zvale češće. Prvo radi papira, a onda ponekad čisto iz dosade. I, malo-pomalo, Ivona me povukla u svoj vrtlog.
Zbilja ćemo živjeti ko rodbina, a biti svaka za sebe? protestirala bi. Dolazim k tebi, i ti k meni!
Ipak, ja sakad nisam k Ivoni. Uvijek izgovor: posao, Ana, umorna sam. A ona kod mene kao doma.
***
S vremenom je kod Snježe postalo standard za okupljanje.
Ma jasno je, cure, idemo kod Snježe! presuđuje Ivona. Kod mene je kuhinja kao špajza, kod nje spojena s dnevnim, ideal za Insta story!
Nova godina? Kod Snježe! Girlande okolo, francuska salata kao torta.
Uskrs? Kod Snježe.
Lidijin rođendan? Kod Snježe, tko će bolje tortu složit.
I spontana večer uz vino? Ma gdje nego kod Snježe, vidiš kako uredno, sve miriši.
Isprva mi je laskalo.
Moj dom postao je središte prijateljstva, mjesto okupljanja. Voljela sam mijenjati stolnjake, tražiti recepte, pripremati zakuske. Svi Ivonini prijatelji su komentirali: Snježana, u vas je kao u časopisu!
S vremenom, više nije bilo dovoljno mjesta. Gosti su dolazili i bez Ivonina poziva.
Snježa, bok, Lana je! Vidimo se s Ivom sinoć, pa evo, mislile banuti na satdva, Iva ima vijesti, a Ivona je u salonu. Ti si, valjda, doma?
A kad je treći put u tjedan netko zazvonio, otvorila sam pred vratima žena koju sam poznavala.
Nada. Prijateljica iz davnine, kad me jednom javno krivo optužila i osramotila. Od tada izbjegavamo se.
O, bok, nesigurno popravi kosu. Ivona je rekla, fešta kod tebe, mogu ranije da pomognem…
Stojim na vratima, povijest mi grize utrobu. Skoro izustim: Ivona se zeznula, nemaš što tu tražiti. Ali povučem se.
Uđi, kažem. Hoćeš čaj?
Ručnik u ruci stisnem kao konopac.
***
Moj prvi prosvjed bio je djetinjast.
Hoću pokvariti feštu? Kupit ću odvratne kekse, sama sebi šapnem.
Oduvijek sam kupovala najdraže prhke kiflice u obližnjoj pekari. Ovaj put odlučim uzet ću najjeftinije iz supermarketa, ono suho, koje se raspadne prije čaja.
Večer, naravno, uspije. Ivonine cure se smiju, uz ružan keks grickaju dobar sir i masline a Ivona uskoči sa svojom hobotnicom pod pekom.
Nasmijem se kad Maja, razdragana, objesi svoje sintetičke perle za kvaku ulaznih vrata i zaboravi ih skinuti. Ujutro ih vidim kako vise na bijelim vratima. Htjedoh maknuti pa netko pokuca.
Snježa! Ivona upada bez poziva. Što je ovo? gleda perle i smije se. Kod tebe su i kvake u blagdanu!
Htjedoh kontrirati nije to slavlje, to je nered. Ali, njena radost je zarazna, pa samo kažem:
Slavlje
Slavlje se ne iseljava
***
Posebna je bila ta ženska večer koju je Ivona proglasila gledanjem u budućnost.
Cure, večeras gledamo u svoje sutra! piše u grupi i tiho uvuče i mene. Snježa, ti si naš orakul. Kod tebe i čajnik šapuće!
Gledam stari čajnik i mislim orakul, ha!
Lana dovlači tarot, veliku svijeću, malo ogledalo u starinskom ramu.
Nije ovo, cure moje, običan party svečano objavi. Večeras zovemo duhove!
Nervozno se nasmijem: Duhove? Kod mene, osim borša što se osjeti, drugih nema.
Ma, Snježa, opusti se, igra je!
Ugasimo svjetlo, upalimo svijeće. Soba zadrhti u sjenama. Naša Tigrica, uvijek blizu radijatora, sada se šćućurila na prozorskoj dasci, rep podignut.
Karte razložene, ogledalce okrenuto da u njemu svi vidimo lice.
Sad ćemo pitati svemir šapuće Lana.
Sjedim na rubu, osjećam se viškom na vlastitom slavlju. Gledam kako svijeća treperi po njihovim licima, a pitanja promašuju mene.
Taman tada, kao da fate igraju svoje, svjetlo zabljesne, nestane. Prvo svjetiljka, pa plafonjerka, pa mrak.
Jao! netko šapne.
Znak! Lana uzbuđeno. Cure vrište oduševljene.
Po navici palim mobitel. U tom trenutku, mračni smotuljak pod nogama: Tigrica, prestravljena, uz divlje mjaukanje projuri kroz sobu u ormar i zatvori vrata.
Sad je znak sigurno! isforsiram šalu. Duhu je tijesno.
Struja se vrati kroz par minuta netko u zgradi radio je s brusilicom. Mačka iz ormara taj dan ne izlazi. Slušam samo škrabanje i tužni mrrr iz dubine ladičara.
Kad je dan nakon toga napokon izišla, prašnjava i uvrijeđena, izmilovala sam joj glavu:
Što kažeš, Tigrice, skupa ćemo se skrivat?
Kosačka nije komentirala otišla je pod kuhinju, gdje je još uvijek bio koji zaboravljeni šljok.
***
Nije bilo lako skupiti snagu za promjenu.
Dugo sam zurila u ekran, prazna poruka na mobitelu žmirka kao signal.
Prsti otkucaju: Ivona, idući put slavi kod sebe. Odmah izbrišem.
Probavam:
Ivona, ne mogu više ovako
Ivona, dosta mi je fešti kod mene.
Ivona, umorna sam od gostiju.
Sve mi zvuči ili preblago ili pregrubo. U glavi odjekuje: Snježo, ti si ta dobra!, Teško ti je reći ne?, Tebi nije naporno.
Pustim mobitel, šetam do ogledala. Žarulja titra, na mom licu sjene. Povučem četku, ali umjesto da se sredim, pogledam si u oči i kažem:
Ivona, drugi put slavi kod sebe.
Glas drhti, kao oštećena struna.
Bez isprika, prisjetim se Aninih riječi. Imaš pravo.
Ispravim se, ramena gore kao pred važan ispit.
Ivona gledam si u oči volim kućna druženja. Ali ja sam umorna. Idemo sljedeći put kod tebe, ja trebam odmor.
Glas sklizne na tonu opravdavanja.
Bez ali! grdim se. Nisam služba za isprike.
Smireno napišem:
Ivona, stvarno sam umorna. Sljedeći put kod tebe, može? Stvarno mi treba pauza.
Prst lebdi na Pošalji. Nešto se stisne, strah je tu: strah da izgubim prijatelja, uvrijedim nekog. Da mi kaže: Znala sam, ti si uvijek bila dosadna.
Pritisnem Pošalji i odložim mobitel.
Vrijeme je za razgovor.
Još nekoliko puta vježbam raspravu pred ogledalom. Svaki put na granice glas mi postaje tanji, knedla u grlu.
Ali, u pogledu se pojavljuje nešto novo, tiha odlučnost.
U redu, kažem jutru u ogledalu. Idem k njoj. Prvi put.
***
K Ivoni idem bez najave.
Ako ona može do mene s pogačom i ekipom bez najave, mogu i ja. zaključi Snježana.
Ivonin stan starogradnja u centru Zagreba. Visoki stropovi, oronuli zidovi i stari sandučići. Nekad sam voljela takvu patinu, sada to više miriše na vlagu i dim.
Bez lifta. Penjem se na treći kat, miris jeftinog osvježivača i raskuhane juhe šamara u prolazu.
Vrata prepoznajem izgužvani vijenci od lažnog lovora i drveni natpis Ovdje stanuje čudo. Nekad simpatično, sada više tužno.
Kucam, ništa. Zvonim. Dugo drnda. Konačno, vrata škripe, kroz špijunku promukli, umorni glas:
Tko je?
Ja sam, kažem tiho. Snježana.
Dugo otključava, vrata se otvaraju na minimum. Ivona u stari trenirci, jednaku čarapu, drugu drži u ruci, kosa u neurednoj punđi.
Snježa? Iskreno iznenađena. Bez najave?
Ti kod mene uvijek s najavom dolaziš? upitam.
Treptala je, ali pusti me unutra.
Stan me udara prazninom. U hodniku ništa: ni otirač, ni polica. Štap od metle naslonjen na zid, nekoliko poderanih cipela, jedna tenisica, smeđe fleke po podu.
Dalje, u sobi: stari zeleni kauč, sada sivo-potrošen, na njemu gomila odjeće. Na podu prazne boce vina, dvije limenke energetika, istrgnuto iz časopisa, otvoren laptop na stolcu, prepun pepeljar.
Dva šalice: jedna prevrnuta i zasušena, druga balansira, u njoj hladna kava u koju su upale mrvice pepela.
Na prozoru nema cvijeća, samo prazne plastične čaše, vrećica čipsa, i osušeni limun uz radijator.
Stresla sam se. Više od neurednosti to je bila tuga, život prebacan preko ruba.
***
Nemoj tako gledat, grubo zareži Ivona kad je uhvatila moj pogled. Još se nisam ostatka stvarnosti riješila.
Ostatka čega? pitam tiho.
Ostatka mame. Ostatka posla. Ostatka zamahne rukom prema bocama Ostatka života, valjda.
Odvuče se do kuhinje, a ja nemam komentara. Mala, klaustrofobična špajza s hladnjakom prepunim magneta, sudoper pun suđa, tava u kojoj je zaboravljena krumpir već posivio. Kutija smeća, vezana, ali ne iznijeta.
Htjela sam ti se javiti, dobaci dok stavlja kuhalo, koje nitko nije prao tjednima. Onda nekako
Stojim, pritisnem torbu sebi uz prsa, u glavi vrtim slike svoje kuhinje kolači, čistoća, šljokice, smijeh. I ovdje, gdje smijeha nije ostalo. Samo nevolja.
U tom trenu shvatim mojoj Ivoni moj stan znači više od okupljanja. To je jedini način da pobjegne iz svog ormara.
Došla si mi s razlogom? upita, napokon okrećući se. Ili radi inspekcije?
S razlogom, kažem. Ali i inspekcija je možda dio toga.
***
Ja Ivona se sruši na stolac kao da joj noge otpute Mislila sam da si mi još ljuta.
Oči joj sjaje, ali ne od sreće.
Jesam, kažem otvoreno. Umorna sam od fešti kod mene. Sinoć zadnja kap.
Spustim torbu, ne diram boce ni smeće.
Ali još nešto glas mi se trese Htjela sam razumjeti.
Ivona briše lice, razmazuje maskaru.
Što imaš za razumjeti?
Kako kod tebe ošinem rukom prostor ovako, a kod mene uvijek kao doma.
Nasmije se cinično, s trzajem.
Zato što je kod tebe to dom. Kod mene samo kulise najma.
Nadovezuje se, riječi iz nje bujaju poput poplave.
Ne osjećam se ovdje doma. Otkad je mama otišla, sve je postalo tuđe kao da sam podstanar, stvari postoje a doma nema Razumiješ?
Sjetim se onih prvih mjeseci nakon mamine smrti, kad ni moj dom nije bio moj dok nisam zadnja zavjesa zamijenila.
Kod tebe pogleda me sve je mirno. Čaše blistaju, mačka na prozoru, ti znaš gdje je što. Znaš kako se živi.
Zašmrca.
Kod tebe nisam prestrašena. Niti sama.
Zaboli me pod rebrima i razmekša sve, tuga, prepoznavanje.
Ja nasmije se, nervozno mislila sam da uživaš u tome što ti je stalno živo.
Ruke joj drhte.
Ozbiljno sam mislila da ti odgovara kada dom živi. Samo sam bježala k tebi, kao nekad kod mame.
Gutnem knedlu.
Nisi vidi tiho promrmljam, kako ni meni nije lako kad se moj dom pretvori u nastavak tvog kaosa?
Ivona pokrije lice.
Bojim se sama, Snježa. Navečer čujem mamin glas uvijek kritika. Zovem ljude, bježim k tebi jer kod tebe FAULIM prvi put kako je nekad bilo.
Sjednem joj nasuprot. Riječi koje sam vježbala pred ogledalom iznenada gube oštrinu.
Ivona, nježno, ali odlučno jako mi je žao zbog tvoje samoće. Lijepo mi je što moj dom doživljavaš kao mjesto spasa. Ali
Ruke na stolu da se ne vidi kako lagano podrhtavaju.
Ne mogu više biti jastuk za tvoj bijeg.
Spusti pogled. Ja izdahnem.
Hajmo pokušati drugačije.
***
Drugčije, kako? pita Ivona kroz maramicu.
Da ne budu svi blagdani kod mene.
Pogled mi sklizne prema stanju u kojem je stan: šalice, boce, nered.
Prvo dom nije samo za slavlje. Nego i za mir sa sobom.
Nasmije se kroz suze.
Sa sobom se sramim već dugo…
Onda popravimo to ovdje, ustanem. Ako stalno selimo fešte kod mene, ovdje će zauvijek biti hladno i prazno. Meni je teško.
Sjednem natrag.
Prvo po redu: slavlje jednom kod mene, jednom kod tebe. Ali samo male ekipe i ne svaki vikend. Samo kad obje želimo.
Ozbiljno predlažeš da ljude uvodim u ovo? pokaže rukom.
Predlažem da moj dom prestane biti jedini pravi dom za sve. A tvoj počne to postajati.
Na kraju dodam, nježnije:
A možemo početi od nas. Ne ljudi. Nas dvije.
Zbunjena.
Kako to misliš?
Zakrenem rukave.
Tako da sada izbacimo smeće, operemo šalice, prebrišemo stol i napravimo palačinke. Samo mi dvije, bez cure, bez šljokica, bez seansi. Samo mi.
Palačinke? nasmiješi se kroz suze. Ja sam bolja s fritulama.
Može i fritule, pristanem.
***
Idemo.
Škripavo je i nespretno. Pronađem vreću za smeće, Ivona kupi šalice, prebrišem stol.
Ni ja nisam rođena sa sređenim stanu, smješkam se. Učila mama, a kasnije život. Ti samo biraš drugi način preživljavanja.
Ivona pere šalice kao na ispitu.
U kuhinji zamiriše ulje i fritule. Dok se okreće, ja u njoj prepoznajem onu istu curu iz dvorišta od prije trideset godina.
Kad sjedimo za stolom, umazane džemom i fritulom, netko zvoni.
Tko je sad to? Ivona poskoči.
Pogledam kroz špijunku ne mogu sakriti osmijeh.
Svoji, kažem.
Pred vratima Ana, s ruksakom i vrećicom.
Došla sam na miris, usne joj igraju. Pisala sam ti mama, nisi mi odgovorila. Zato sam došla.
Ivona frkne, popravlja kosu.
Uđi, kažem. Kod nas nova proba.
Ana baci oko, vidi sve: kuhinju, stol, frendicu, mene. Trenutno začuđena, pa klimne zadovoljno.
Teta Ivona, sad i vi imate šljokice!
Šljokice? začuđena Ivona.
Pogledaj strop, nakesi se Ana.
Svi dignemo pogled. Na lampi, koliko srebrna zvjezdica, na odjeći.
Smijemo se.
Vidite, kažem šljokice kod obje. Ne samo kod mene.
Bitno je da su tu s dogovorom, Ana me šeretski pogleda.
Osjetim kako nešto važno u meni ispravlja leđa. Još sam ljuta na Ivonu, još se bojim iduće fešte, ali sad imam izbor. I ona ga ima.
Sjedimo nas tri na maloj kuhinji, dijelimo istu tavu i smijemo se kad Ivona zabrlja prah od šećera po obrazu.
U tom smijehu ne osjećam više da netko bježi u moj dom bez pitanja. To je naš mali, pošteni blagdan. Bez kraljica cateringa i najbolje domaćice, nego samo Snježana, Ivona i Ana.
