Samo ne opet tiho sam rekao dok sam gledao u sudoper pun pjenaste vode.
Kazaljke na zidnom satu pokazivale su 1:15. Stan je bio miran. U sobi iza zida šuškala je mala Anamarija. U spavaćoj sobi, vjerojatno, već je tonuo u san moj suprug Zvonimir. Lampa pod matiranim sjenilom ostavljala je žuti krug svjetla na stolu, gdje je usamljeno stajala šalica s ohlađenim čajem od kamilice.
Zvono na vratima presjeklo je tišinu kao nož dugo, uporno, s kratkim pauzama, dovoljnima da mi se po glavi zavrti molba: Molim te, neki drugi put.
Iz spavaće sobe čuo sam usnuli, ali prepoznatljiv Zvonimirov šapat:
Opet on?
Obrisao sam ruke o ogrtač, gušeći zijev baš bi najradije svijetu dao do znanja da spavam i da me ostavi na miru i krenuo vratima. Miješali su se u meni i ljutnja, i blagi stid zbog nje. I težak umor, kao mokro pokrivače na ramenima.
Kroz špijunku prepoznatljiv lik. Krupan, u staroj kožnoj jakni, s kapom na potiljku. Punac, Petar Petrović, uvijek pomalo okrenut od vrata. Jednom rukom oslanjao se na zid, drugom je privijao uz bok veliku kartonsku kutiju.
Pod nogama mu je bio plastični ceker iz trgovine s velikim zelenim slovima znam već da je unutra keks. Uvijek isti.
Otvorio sam.
Matej! Petar je zasjao kao da je podne Ne spavate još? Dobro. Samo desetak minuta vas trebam.
Dobra večer, gospodine Petre, pokušao sam se osmjehnuti. Znate noć je.
Ma, Matej, noć je još mlada! odmahnuo je rukom. A i ja još dok mi noge služe. Pustit ćeš starog unutra? Imam pravo malo blago ovdje.
Podignuo je kutiju. Naljepnica na poklopcu, izblijedjela: Film-traka 8 mm. U kutu netko negdašnjom kemijskom: 1978. Nova godina. Kuća. Kutija vonjala na prašinu, stare ormare i nešto iz vremena koje sam poznavao samo s fotografija.
Našao sam, zamisli! već se Petar gurkao kroz hodnik, ne čekajući službeno izvolite. Zanemareni kod susjeda u špajzi. Rekoh mu: Moje je to!. Ma nije vjerovao, a onda po rukopisu prepoznao. Dunja, kaže, pisala.
Ime pokojne Dunje, supruge Petra, zazvonilo je kao duh u uskom hodniku.
U spavaćoj sobi pojavio se Zvonimir, žmirkajući na svjetlo, u izblijedjeloj majici i trenirci.
Tata nakašljao se. Već je jedan u noći.
E to je najbolje vrijeme za uspomene! živnuo je Petar. Što se žališ, sinko? U tvojim godinama tad su tek zaplesi počinjali.
Osjećao sam kako mi svaki njegov živi zvuk kroz glavu škripi. A opet sam pomislio: On je sam. Tamo mu je mračno. Možda mu je strašno.
Idemo u kuhinju, predložio sam kroz težak uzdah. Ali tiho, Anamarija spava.
Naravno, tiho, obećao je Petar, već svlačeći jaknu. Tiši od miša ću biti.
Miš, pomislih, ali zvoni kao sirena.
***
U kuhinji Petar uvijek sjeda na isti stolac, kraj radijatora. Kralježnica ne voli propuh, govori. Postavim mu šalicu, naspem čaj rutinski, kao u pauzi kasne smjene.
Zvonimir, još pospano, sjeda preko puta oca i pogleda kutiju.
Što je to?
Naš film! veličanstveno kaže Petar. Stara film-traka. Tu su tvoja mama, ti mali, bor, francuska salata i Katina faca s onim nosom smije se. Prava povijest.
Sjednem pored, naslonim glavu o ruku. Kazaljke skaču 1:27, 1:28 Petar, suprotno svima, baš prati zalet.
Sjećam se kad smo tada otvarali vrata, priča zaneseno. Već poslije ponoći, došli nam Blaž i žena. Led, snijeg, a mi: Uđite! Naš dom je uvijek otvoren! Dunja tada reče nešto posebno zamisli se, pokušava sklopiti sjećanje. Noću vrata treba biti otvorena za one kojima baš treba.
Kimnem. Riječi se ljepile ko čičak.
Tata, Zvonimir trlja oči. A gledat ćemo tu film-traku ikad? Zato si donio?
Je, je, uskoči Petar. Samo nemam više projektor. Mislio sam, znaš, možda vi imate?
U dvosobnom stanu na četvrtom katu projektor za 8mm? umoran sam se nasmijao. Možda odmah do klavira i pisaćeg stroja.
Petar ne kuži ironiju, kao i uvijek.
Nema veze, naći ćemo, optimističan je. Ili odnijeti negdje na digitalizaciju. Zvonimire, ti si kompjuterski stručnjak, sve ćeš ti srediti. Do tada, ja ću pripovijedati.
I krenu. Priča kako su kupili prvi fotoaparat, o snimanju na selu. Kako se Dunja smijala kad bi joj snijeg pao za ovratnik Riječi su mu curile bez kraja, kao čaj iz nepresušnog bokala. Nije bilo ni grama noći u njegovom glasu, kao da živi po uspomenama, ne po satu.
Slušao sam kao kroz maglu, više osjećajući nego shvaćajući. U glavi je ritam: U sedam moram ustati, Anamarija u vrtić, izvještaj na poslu, oči se same sklapaju
***
Tiho šuštanje me prenu.
U vratima kuhinje stajao je mali lik u pidžami s ružičastim zvjezdicama. Anamarija je rukom trljala oči, kosa u svim smjerovima.
Tata šapće, spotaknu se o prag.
Anamarija, dušo, šta si ustala? skočim i podignem je u naručje.
Žedna sam, pospano progovori. I opet mi je djed došao u san.
Petar, čuvši djed, zablista:
Eto vidiš uspravi se. Djeca osjećaju vezu.
Anamarija ga pogleda kroz snove.
Svaku noć mi dolaziš, ozbiljno reče. I svaki put lupaš. Ali ne mogu zatvorit vrata jer je kvaka užarena.
Osjetio sam hladan grč u stomaku. Zvonimir se smrknuo.
Kakve su to noćne more? tiho upita.
Nisu, sigurno odvrati Petar. To mala duša traži djeda.
Ili tišinu, pomislih, al na glas samo rekoh:
Anamarija, ajmo u krevet, djed će opet doći ali kasnije.
Noću? pita mala.
Sretnem se pogledom s Petrom. Njegov pogled bio je stvarno zbunjen, gotovo djetinji.
Može i danju, Anamarija, blago rekoh. Čak i bolje.
Djevojčica u jecajima prisloni lice mojem ramenu.
Odnesem je u krevet, slušajući. U kuhinji Petar priča dalje. Tiše, ali preživahan za to doba.
Pokrijem kćer, pogladim po glavi i shvatim: Tako je svaki put. Njegovih samo deset minuta pretvore se u sat ćakulanja s keksom, čajem, natečenim vjeđama, i pukotinama u našem dnevnom ritmu.
U hodniku otkucavaju sati, kazaljke su skoro na dva. Udišem duboko. Moje strpljenje, kao budilica, broji zadnje minute
***
Opet, u jedan u noći, žalio sam se tjedan ranije u telefon. Ni stida ni mjere. Kao da smo 24-satna kavana Kod sina.
Igor, prijatelj s faksa, samo strpljivo sluša.
Matej Petrić, dramatično kaže, moje saučešće. Dom su ti okupirale noćne sile starije generacije.
Vrlo smiješno, uzdahnem. Ozbiljno, ne stignem ni zaspati kako treba, stalno mislim što ako opet pozvoni. I, naravno, zvoni! Sat, pola dva, pola tri uvijek samo deset minuta.
Gledaj to kao izazov, smije se Igor. Noćni mod: hardcore probudi se, upali čajnik, odslušaj monolog, dobitak keks.
Nehotice se nasmiješim.
Uvijek donese iste kekse, kažem. Zobeni, u zelenom pakiranju. Više ih ne mogu gledati.
Postalo je simbolično, Igor zamišljeno zaključi. Kupi mu gostujući alarm.
Kako?
Pa, ti njemu zvoni u jedan.
To je okrutno, nasmijem se.
Ma, šalim se. Ali stvarno, granice su potrebne. Inače misli da vam je u redu. Kad otvarate vrata.
Ipak je to punac, tiho dodajem. Sam je. Žena mu je umrla, Zvonimir mu je jedini sin. Kako da mu kažem: Gospodine Petre, ne dolazite noću? Ima godina, tlak, uspomene
I tvoje zdravlje vrijedi, podsjeti me Igor. I dijete, i posao. Nije granica nešto loše. To je briga o sebi. A pomaže i drugima.
Ostajem bez riječi. Priča o granicama peče me kao rana. Oduvijek vjerujem da je dobar zet onaj koji sve podnosi.
***
Prvi njegov noćni dolazak bio je pola godine nakon smrti Dunje.
Tad sam mislio: Bit će to jednom. Tuga koja probija samo noću, kad je previše tiho.
Ležali smo Zvonimir i ja; soba tamna, tek malo svjetla s ulice. Tišina je već postajala snom kad je ulazna vrata zatresla.
Tko je sad, u ovo doba? trgnuo sam se.
Zvono je bilo uporno, gotovo očajno. Zvonimir pograbi hlače:
Možda se nešto dogodilo.
Kad smo otvorili, na pragu je Petar. Smušeno, bez jakne, u starom puloveru i bez kape. Oči su mu sjale.
Oprostite rekao je, a već je bio unutra. Nisam mogao kod kuće. Prazno je.
Mirisao je na duhan i hladan zrak. U rukama vrećica s onim njegovim keksima.
Tata, što je bilo? Tlak?
Ma ne, odmahnuo je. Samo sam htio vas vidjeti.
Kamen sa srca mi je pao. Sjetio sam se pogreba Dunje, Petra kako steže kravatu. I pogleda čovjeka kojem su izbrisali koordinate.
Sjeli smo u kuhinji, skuhao sam čaj. Te noći nije pričao viceve; sjedio je i povremeno izustio:
Ona je voljela ovako noću čaj piti
Ruke su mu drhtale dok je lomio keks.
Danas sam ga vidio u trgovini, šaptom reče. Tako smo se upoznali, Dunja i ja oboje posegnuli za kutijom. Kušao sam. Tad sam znao da bih se trebao ženiti.
Tad mi ga nije bilo krivo. Bilo mi je samo žao.
Dođite kad god vam treba, gospodine Petre, rekao sam na odlasku pred jutro. Blizu smo.
Uzeo me za riječ. Petar je dolazio kad je njemu trebalo. Samo to trebalo bilo je gotovo uvijek noću.
Prvi put, drugi, treći. Kasnije, više nisam znao kad je bila zadnja mirna noć.
***
Kad sam pokušao razgovarati sa Zvonimirom, samo bi slegnuo ramenima.
Znaš da je oduvijek bio noćni tip, reče. Cijeli život je radio po noći, čitao. I dok sam bio klinac, tata bi u dva ujutro sjedio u kuhinji.
Ali tada je bio doma. Sad je kod nas.
Naš dom mu je nastavak. Sam je tamo Strah ga je, pogotovo noću.
Nisam ni ja spokojan, priznam. Ne naspavam se, Anamarija se budi, a na svaki zvuk skočim kao da je požar.
Zvonimir šuti. Između njega i oca uvijek je bio komadić nedorečenosti. On je tata te riječi stalno stoje kao prepreka.
Jedne noći nisam ustao iz kreveta.
Ležao sam, pravio se da spavam. Zvonimir je otišao otvoriti vrata. Kratki šum, koraci, glasovi.
Nakon pola sata čuo sam tiho mrmljanje. Radoznalost prevladala umor, ušuljao sam se u kuhinju.
Petar sam za stolom Zvonimir je već zaspao. Pred njim hrpa starih fotografija. Samo je stolna lampa stvarala mali krug svjetla.
Dunja, ovo si ti šaptom gleda slike. U toj haljini rekla si da ću te manje voljeti ako se udebljaš, a ja budala šutio Trebao sam reći da si mi najljepša.
Prevrće sliku.
Zvonimir ovdje, još slinav. Kod onog televizora smo gledali film. Sjećaš se kad je Blaž došao u jedan i nije otišao do tri? Tad si rekla: Neka dođu dok mogu. Vrata se zaključavaju tek kad nas nema.
Priča sam sebi, ali u šaptu je bila molba: Neka barem jednom vrata za mene ostanu otvorena noću.
Stajao sam na vratima, shvatio da Petar nije zloćudan. On je samo odrasli dječak izgubljen u noći bez ljudi.
Zbog toga ljutnja nije nestala. Samo se zamiješala s tugom.
***
Jednom sam sve okrenuo na šalu.
Bilo je kasno proljeće, noć topla, prozor otvoren. Zvono po rasporedu. Umjesto da se požurim, prebacim preko pidžame šareni svileni ogrtač, nataknem spavaću masku od Igora i teatralno siđe na vratima.
Aha, filmska zvijezda! prokomentira Zvonimir.
Danas je noćna premijera kod Petra Petrovića.
Otvorim vrata kao da sam domaćin na festivalu.
Dobro veče, dobrodošli na naš ekskluzivni noćni program. U ponudi: čaj, keks i manična nesanica.
Petar prasne u smijeh.
Kakva mladež! uzvikne oduševljeno. Mislio sam da vi već kao penzići, u deset u krevet, u šest ujutro ustajete.
U kuhinji namjerno vadim novu pakiranu kavu, lupim budilicom koja je namijenjena za pećnicu.
Trebali bismo uvesti talijansku ponoć: čaj, keks, mandolina. Samo budilicu za šest ne možemo otkazati.
Ma, i bolje! Petar zatrese rukom. Da se ima što prepričavati! U djetinjstvu smo putovali noćnim vlakom, Matej. Vagon, čaj u držačima, svi kao familija. Noću su najbolji razgovori.
I onda:
U životu ima vrata koja treba ostavljati otvorenima. Možda će nekom zatrebati.
Rečenica prileži, ali i led ledeni. Tužno i riskantno.
A ima i prozora koje valja zatvoriti, da se ne prehladiš, mislim. Glasno velim:
A ima i prozora za zatvoriti, jer prehlada noću ne bira.
Petar kao i obično ne shvati poruku. Vrti stare priče, ne primjećujući da mi raste i umor i tihi gnjev.
***
Jednom nisam otvorio vrata.
Anamarija bolesna, temperatura, ja budan cijelu noć. Tek sam je uspio smiriti i sjesti kad zvono opet po preciznom rasporedu.
Ne sad, šapnem.
Zvonimir je bio u smjeni, samo nas dvije. Utišam. Zvono još jednom, dvaput onda tišina.
Brojim u sebi do sto, dvjesto. Srce lupa u grlu. Eto, jednom nisi otvorio. I ništa. Svijet nije stao, šapuće unutarnji glas.
Ujutro, kad sam išao iznijeti smeće, nađem ispred vrata ceker sa zelenim logom. Keks iznutra, vlažan od rose. Uz njega mala, dječja cedulja: Zaspali. Nisam htio buditi. P.
I to je sve. Bez zamjerki. Samo taj ceker.
Presijeku me stid i val ljutnje: Zašto bih se trebao osjećati loše jer hoću spavati?
***
Nakon idućeg posjeta stan još teži. Anamarija ozebla izjurila je bosonoga na kuhinjski linoleum dok je Petar zbijao šale. Temperatura joj skače, cijelu noć kašlje. Ja ujutro izgledam kao panda; na poslu lelujam uz litre kave.
Vraćam se kući, stavljam juhu, gledam Zvonimira i popuštam.
Ne mogu više ovako, rečem ne gledajući ga.
Kako to misliš? baš je stavljao vodu zakuhtati.
Ovako, okrenem se, ne mogu živjeti po tuđem noćnom rasporedu. Nismo dežurna čajna kuhinja. Imamo dijete, imam posao. Ne osjećam se kao doma.
Htjeo je opet ali on je tata, ali podignem ruku.
Ne, čekaj. Godinu dana samo slušam: On je tata, sam je, teško mu je. A ja što sam? Ja sam muž, otac, čovjek koji ima svoje tijelo, živce i granice. Nitko se ne pita kako je meni.
Šuti.
Ajmo probati ovako, zagrizem usnicu. Kad večeras dođe, da sjednemo svi. Bez šale, bez samo deset minuta. Reći ću da mi noć treba. Prava. Bez zvona.
Hoćeš mu zabraniti dolazak?
Samo da dođe danju. Ili prije deset. Ne izbacujem ga, izbacujem njegov noćni režim.
Duboko izdahne.
Možda će se naljutiti
Ja sam već ljut, šapnem. Na obojicu. Jer godinu dana glumim da je sve ok. A moja ok postala su kapitulacije pred tuđim navikama.
Zvučalo je jasno glasno. Spustio je pogled.
Dobro, reče. Danas ćemo probati. Bit ću uz tebe.
***
Kad sam ugledao kutiju s trakom kod Petra te noći, sve mi je sjelo.
Obiteljska slavlja 1979, lijepo napisano na poklopcu. Petar, skinuvši jaknu, s ponosom je stavio kutiju na stol.
Vidite, ponavljao je, našao sam! Cijeli jedan život.
Možda prvo razgovor? pokušah, a Zvonimir kuha čaj.
O čemu? iskreno se začudio Petar. Prvo da se veselimo što sam našao, tugu ćemo kasnije.
Pogledam Zvonimira, on mi kimne: Reci.
Stavim mu šalicu, sjednem nasuprot i osjetim da mi srce lupa u grlu.
Gospodine Petre, počnem. Drago nam je zbog trake. I što dolazite. No moramo pričati o nečem važnom.
Tako strašnom da ga moramo noću rješavati? pokušava se našaliti.
O noćima, ozbiljno rekoh. O vašim i našim.
Petar prestane biti veseo.
Slušam, rekao je prigušeno.
Većinom dolazite poslije ponoći, mirno rekoh. Za vas je noć vrijeme uspomena. Nama je vrijeme sna. Zvonimir mora na posao, ja također. Anamarija ima vrtić. Užasno smo umorni kad nas probudite.
Petar se smrknuo.
Smeta li vam? prošapće.
Ubacuje se Zvonimir:
Tata, nisi nikad višak. Volimo te. Ali danju bi nam bilo lakše. Pogotovo Mateju, i Anamariji.
Kimnem.
Bojim se svakog poziva nakon deset navečer, iskreno. Srce mi stane. Ne mogu se opustiti. I Anamarija pogledam prema sobi. Kaže da joj svake noći netko lupa. Kvaka vruća.
Petar pogleda mene, pa Zvonimira, pa kutiju.
Mislio sam da je normalno. Sa Dunjom sam tako volio noću piti čaj. Vrata su uvijek bila otvorena. Govorili smo: Ako tko dođe noću, znači da mu jako treba.
Nama treba spavati, tiho, ali jasno velim.
Nastane tišina.
Petar gleda ruke koje se tresu.
Dakle ne želite me više?
Želimo, požurim reći. Ali neka do dolazaka bude danju, večerom, a najkasnije do deset. Javite prije. Kupit ćemo omiljeni čaj, dogovorit ćemo složenac.
Doda Zvonimir:
Tata, bit ćemo sretni uz čaj. Samo ne više po noći, kad više ne znamo za sebe.
Dugo šuti. A onda tiho:
Nisam mislio da sam vam toliko težak. Mislio sam kad ja ne spavam, ne spavaju ni drugi
Kao da mi je nešto otpustilo u grudima.
On nije zlo; samo čovjek kojem se vrijeme skršilo one noći kad je Dunja nestala.
Hajmo ovako, šaptom velim. Volio bih pogledati tu traku. Dođite u subotu, po danu. Svi skupa, Anamarija, vi, mi. Čaj, keksi, kao Nova godina 79.
Pogleda kutiju, pa mene.
A ako noću poželim nije dovršio.
Ako vam noću ne bude dobro, mirno rekoh, nazovite. Javite. Ali ne svaki dan. Ako je hitno ovdje smo. Ako je samo na čaj, prebaci na dan.
Kima Zvonimir.
Tata, doda, želim s tobom popričati normalno. A sada ni ne pamtim što si pričao.
Petar tužno osmijehne.
Star sam tvrdoglavac. Mislio da samo deset minuta nije problem.
Tih deset je već godina dana, skoro nasmijem se.
Kima.
Dobro. Ostavit ćemo projektor za subotu. Idem.
Ispratit ću vas, rekoh.
Na vratima dugo navlači jaknu, kao da odugovlači.
Matej, reče na kraju, ako ikad slučajno pozvonim kasno
Mislit ću da vam je loše, rekoh. Brinut ću vas. Ali neću uvijek otvarati. I ja sam čovjek.
Klimnu. U očima mu novi odsjaj možda poštovanje.
***
Subota navečer, kako sam obećao, dođe brzo.
Na stolu stari projektor čudo pronađen kod Zvonimirova prijatelja. Soba kao kino; zavjese navučene, bijeli čaršaf na zidu.
Petar sjedi najbliže aparatu, drži kutiju kao blago. Anamarija se penje meni u krilo, steže plišanog zeca. Zvonimir petlja s kabelima, pokušava natjerati tehniku da radi.
Na kraju projektor zuji, snop svjetla siječe tamu, a na zidu oživljavaju blijede figure.
Mlada žena u cvjetnoj haljini, osmijeh joj kao sunce. Do nje mladi Petar, bez sijedih, s bujnom kosom i rukom na ramenu. Između njih mali Zvonimir, zaokružen, povjerljiv.
Na platnu novogodišnja trpeza, mandarine, inćuni, lampice. U jednom kadru kamera snimi natpis: Naša kuća otvorena je uvijek. I noću. Za svoje.
Zaboli me to u srcu.
Petar jecajno šapne:
To je napisala ona. Dunja. Htjela je da se zna.
Na filmu Dunja, smijući se, otvori vrata nekome, mašući: Uđite! Svjetlo, smijeh, žagor. U kadru sat 1:05. Dolje rukom: Uvijek dobrodošli, vrata se noću ne zaključavaju.
Petar pusti suzu bez glasa, ramena mu podrhtavaju.
Anamarija mi postaje teža na rukama. Zaspala, grijana tamom. Zajedno sa zecom pod obrazom.
Projektor šumi, kadrovi se izmijenjuju Dunja briše tanjure, Petar joj ljubi obraz, mali Zvonimir vije oko bora.
Sad sam shvatio: Petrove noći nisu bila tek navika, već posljednji pokušaj da vrati vrijeme kad su vrata bila za smijeh, a ne za povrede.
***
Kad je traka stala i svjetlo se ugasilo, soba je utihnula. Anamarija je mirno disala, naslonjena na moje grudi.
Petar obrisa suze rukama.
Oprostite mi, iznenada prozbori. Stvarno sam mislio da nešto dobro radim. Da, ako dođem noću, nisam sam.
Tiho sam rekao:
I dalje niste. Samo ćemo zajedno otvarati vrata po danu.
Par dana kasnije otišao sam u trgovinu. Uzeo ne samo zobene kekse u zelenom paketu, već i termofor siv, s crtom planina. Drži toplinu osam sati, piše.
Doma pažljivo spakiram termofor, priložim kekse i mali ključ na privjesku.
Na kartici napišem: Gospodine Petre, dobrodošli ste uvijek. Pogotovo ujutro. Termofor za toplinu; ključ da možete doći danju, kada vas čekamo. Molimo, javite prije. Volimo vas. Matej, Zvonimir, Anamarija.
Nazvao sam ga danju, prvi put ja njega.
Gospodine Petre, dobar dan, pozdravim. Sutra ćemo na čaj. Ujutro. Dođite kad god vam odogovara. Samo prije podne.
Zasmijao se s olakšanjem.
Je li to službeni poziv?
Pokretanje nove tradicije, nasmijao sam se. Bez noćnih smjena.
Sutradan dolazi u 10. Javio prije: Krećem, uskoro sam gore. Pred vratima čist, s buketom tratinčica.
Ovo je za tebe, Matej, smeteno reče. Za toleranciju.
Pod rukom mu plišani medo sa spavaćom kapicom.
A ovo našoj Anamariji, doda. Noćni čuvar, da joj djed u snu dolazi s pričama, a ne kucanjem.
Prvi put u dugo vremena, široko se nasmijem.
Izvolite, kažem. Čaj je već spreman.
U kuhinji sunce ostavlja pravokutnike po stolu. Čaj je vruć, keks prhka. Anamarija je svježa, nasmijana, ljubi medu. Zvonimir pripovijeda Petru o novom poslu, on priča vic o zamjeni noćnog vlaka za dnevni.
To je isti Petar, s istim pričama. Ali vrijeme je sad dan, svjesna posjeta umjesto upada.
Navečer, dok uspavljujem Anamariju, čujem:
Tata, noćas mi djed nije bio u snu.
Kako ti je to?
Dobro, zamišljeno ona. Samo sam spavala. A ujutro je bio pravi.
Nasmijem se u tami.
Nek’ tako ostane, šapnem.
U jedan i petnaest te noći mir. Zvono se ne oglasi. Prvi put nakon dugo vremena, probudim se sam odmoran, jer sam odspavao, a ne od tuđih navika.
Shvatio sam: naučio sam reći dokle mogu, ne vikom, ne stidom, nego riječima. Svijet zbog toga nije nestao. Punac nije nestao. Samo je prestao dolaziti u jedan ujutro.
A to je bila mala pobjeda i moja, i svih koji su stanovali u ovom stanu.
