Pravo na mir
Kad je Marija zakoračila u kafić u centru Zagreba, odmah je primijetila da njezina prijateljica izgleda lošije nego ikad. Siva u licu, pogubljenog pogleda, pogurena kao da je čitav teret svijeta pao samo na njezina leđa. Nije bilo smisla rasipati riječi na pristojnosti.
Opet ti ta luda ne da mira? izgovorila je Marija, glasno i ravno u kost.
Jelena je na taj ton instinktivno zadrhtala, nesvjesno uplela pramen smeđe kose iza uha. Udahnula je duboko, kao da skuplja snagu za tužno priznanje:
Došla jutros pred ured. Samo je stajala preko puta, gledala ravno u moje prozore. Nije pokušala ući, nije ništa rekla. Samo stoji. Kao kip. Iskreno, od toga mi je još gore. Što će joj sljedeće pasti napamet?
Njezin glas bio je tih, prigušen, bojeći se i vlastite sjene i radoznalih uha. Iz riječi se osjetila tjeskoba, ali i iscrpljenost od toga da već tjednima živi istu noćnu moru.
Marija je škripnula šalicom po stolu nekoliko gostiju okrenulo se prema njima, ali nju nije bilo briga. Imala je samo jedno na umu.
Dosta više, Jelena, ovo je postalo opasno. Jesi li razgovarala s Ivanom? Radi li bar išta?
Iz Marijinog pitanja titrala je nestrpljivost, pa i ljutnja ne prema Jeleni, već prema cijeloj suludoj situaciji. Ne može shvatiti da netko može ovako dugo dopuštati tuđe ludilo bez da išta poduzme. Kad bi se njoj ovo dogodilo ta cura bi završila u Vrapču.
Jelena je pod stolom stisnula šake do bijelih zglobova. U njoj je kipjelo bijes, tuga i umor. Glas joj je zadrhtao, ali se trudila zvučati stabilno, ne dati suzama da isplivaju.
Kaže da ona ne može pustiti. Da joj je težak period. Zar sam ja dužna to trpjeti? Već drugi mjesec mi život pretvara u pakao!
Riječi su joj izletjele u rafalu. U prsima joj je rastao čvor od neizrečenog straha i nemoći.
Dva mjeseca? Ta je bila poremećena i duže! uzdahnula je Marija, pa se utišala kad je primijetila kako konobarica odmjerava njihov stol. Sjećaš se onih poruka na početku? Maltretirao me, bjež od njega…. A Ivan miran tip, fin, ponekad pretiho priča.
Jelena je samo kimnula, pogled joj je šarao prema vratima, kao da očekuje da žena nahrupi iz tame.
E, baš to! Nikad nijedan znak! Nijedne grube riječi, ništa. Ivan je pažljiv, nježan… A ona mi svako malo šalje poruke, organizira scene. Prije par dana upala u ured, urlala da sam joj ukrala sreću. Srećom je zaštitar uspio smiriti.
U njenom glasu bila je bolna nevjerica kakvu neljudsku upornost treba imati netko tko ti javno razara ugled i život zbog vlastitih rana?
Marija je nemirno lupkala prstima po stolu, tražeći riječi utjehe koje bi išta značile. Ova situacija je bila preduboka za običnu praznu podršku.
I još ti njezine slike po Facebooku i Instagramu… promrmljala je Marija, ne vjerujući dokle sve to može ići. Pokazala si ih Ivanu?
Jelena je klimnula, oči prikovala prema stolu. Sjećanje ju je boljelo.
Jesam. On kaže da je odmah vidljivo da je lažnjak. Ali ona mi uništava reputaciju! Objavljuje moje slike izmiješane s kojekakvim fotošopiranim montažama, šalje poruke dečkima pod mojim imenom, šalje eksplicitne fotke bez lica više ne znam tko mi vjeruje, a tko misli da sam to stvarno ja!
Izgledala je kao da će svakog časa zaplakati. Željela je samo mirno živjeti, ali svaki dan pretvarao se u borbu za vlastitu čast. Muškarci su joj već zaustavljali na ulici, dobacivali. Ako ovako nastavi, više neće moći izaći.
Marija je zamišljeno promiješala kavu, gledajući kako se crna tekućina vrti u krugovima. Ogorčenost je pritiskala Ivan uvijek ima izgovor za ovu ženu. Navodno pati zbog prekida… Pati, pa šta!? A Jelena svakog dana ispašta.
A policija? tiho pita Marija. Jesi išla, podnijela prijavu?
Jelena nije odmah odgovorila. Gledala je nekud u stranu, kao da ponovno proživljava nelagodan trenutak pred policajcem. Kad je napokon progovorila, u kutu usana pojavila joj se gruba rezignacija.
Kažu nema kaznenog djela. Ni prijavu ne žele zaprimiti. Ono što je razbila hodnik, izgrebala zaštitara sitno narušavanje reda i mira. Platila kaznu od petsto eura, i može dalje što želi.
Iz njezinih riječi progovarala je iscrpljenost. Marija je stisnula rub stola šakama. Kako je svaki dan živjeti u strahu čekati novu uvredu, svakog neznanca gledati kao prijetnju… Tako ne može dalje. Treba tu Katarinu odmah prijaviti, makar išle do Ministarstva unutarnjih poslova!
No, postojala je još jedna solucija. Najlakša.
Jesi li razmišljala… prekinuti s Ivanom? nježan ton, kao da hoda po ledu. Nema veze, nema problema.
Ne želim. Volim ga! ispalila je Jelena, šokirano gledajući Mariju. Ali svaki dan mi je stres. Bojim se izaći, bojim se da će je opet dočekati. A Ivan… Kao da ne vidi koliko je ozbiljno. Uvjerava me da će joj dosaditi. Možeš li zamisliti?
U njezinu se glasu isprepliću razočaranje i tuga. Željela je da Ivan napokon vidi koliko joj je teško da zauzme njen stranu. Umjesto toga, on je sve proglasio privremenim ženskim histerijama.
Marija je duboko udahnula.
Možda stvarno ne razumije. Ali moraš povući crtu. Ili on preuzme stvari u svoje ruke, ili…
Jelena je podignula pogled, u očima su joj se kupile suze mirne, rezignirane, starih rana. Glas joj je zadrhtao.
Ili što? Ne želim ga izgubiti, ali više ovako ne mogu.
Na vratima je zazvonilo zvono i obje su se trznuo na zvuk. Ušao je Ivan iscrpljen, ali s osmijehom koji je Jeleni uvijek donosio osjećaj sigurnosti. Odlučno je prišao, blago kimnuo Mariji i sjeo pokraj Jelene, stisnuo joj ruku kao da joj hoće preuzeti dio nevolje.
Bok, cure. Jelena, jesi dobro? njegov je glas bio nježan ali i zabrinut. Opet ona?
Jelena je gledala njihove povezane ruke, tražeći snagu u njegovoj blizini. Glas joj je postao veoma tih.
Opet. Stajala je jutros pred uredom, zurila ravno u moje prozore. Bojim se, Ivane, shvaćaš li?
Ivan je na trenutak zastao i stisnuo joj ruku još jače, gledajući je ozbiljno.
Razumijem, stvarno razumijem! Ali nije fizički ništa napravila. Samo stoji i, ajde, provocira. Ne ulazi unutra…
Ozbiljno, ništa opasno? A slike? Glasine? Poruke?
Ivan je blago namrštio obrve. Za njega je cijela situacija bila pretjerana, ali ipak je rekao:
Razgovarat ću s njom. Danas. Obećavam.
Jelena je tiho izvukla ruku, bez ljutnje, samo umorna. Već si pričao puno puta. Ništa se ne mijenja.
U tišini je odzvanjao taj tup zvuk beznađa. Ivan je prošao rukom kroz kosu.
Naći ću rješenje. Možda joj treba psihološka pomoć. Totalno je izvan sebe.
Marija više nije mogla izdržati.
Treba ju prijavit, stari moj! plane, ne skrivajući bijes. Ne vidiš da je Jelenin život postao pakao, a ti još relativiziraš? Ako ti ništa ne poduzmeš, dignut ću veze i tvojoj Katarini više neće biti šale!
Ivan je reagirao emocionalno nije navikao na ovaj ton. Pokušavam riješiti, nije ona monstrum. Izgubljena je, nije opasna.
Jelena je ustala naglo, bijesna što mora objašnjavati očito.
Izgubljena?! Izgrebla zaštitara, pratila me, uništila ugled! I to je izgubljenost?
Ivan je podignuo ruku, pokušao je smiriti.
Jelena, molim te…
Ali više ju ništa nije moglo zaustaviti, sve se izlilo kao bujica.
Ne, molim ti mene pusti! Dosta mi laži, dosta pravdanja, dosta osjećaja krivice jer živim!
Ivan je zbunjeno šutio, vidjevši možda prvi put koliko ju je sve poremetilo. Blijed je postao, dok mu je glas ostao zarobljen u grlu.
Ako me ne možeš zaštititi možda je bolje…
Nastavak nije stigao. Na vrata su s treskom uletjela, zveckajući staklom.
Uletjela je Katarina. U očima bjes, razbarušena kosa, lice crveno. Nije pogledala ni Ivana ni Mariju izravno prema Jeleni.
Konobari i gosti su zanijemili. Marija je skočila, spremna uhvatiti se s njom, Ivan joj je presjekao put.
Ali Katarinu više ništa nije moglo zaustaviti. Pokušala je dohvatiti Jeleninu ruku, od siline joj je potrgala rukav.
To je sve zbog tebe! vrisnula je Katarina, trgajući Jeleninu ruku.
Jelena se pokušala izmaknuti, ali je Katarina povukla silinom. Zvuk je ispunio kafić, stolice su letjele unatrag, gosti ustali i stali snimati mobitelima.
Marija je povukla Katarinu za ramena, ova se okrenula i tako ju je gurnula da je Marija skoro pala.
Pusti je! viknuo je Ivan i pokušao je povući k sebi.
Katarina se izvila, poput zmije, i svom snagom Jeleni opalila pljusku.
Zvonak šamar odjeknuo je lokalom. Jelena je zajecala, primila se za obraz, ali nije se povukla. Samo je stisnula zube i gledala Katarinu u oči i strah i bijes su joj gorjeli pogledom.
Nastala je panika. Netko je vikao Zovite policiju! Sve je zabilježeno mobitelima.
Ivan je uspio uhvatiti Katarinu za ramena, čvrsto je stiskao da se ne izmakne. Njezino lice bilo je iskrivljeno od boli i bjesa.
Samo pogoršavaš! govorio je, drhtav, ali odlučan.
Katarina je prodrla kroz njegove riječi, vrišteći:
Sve je srušila! Ti ne razumiješ, ukrala te!
Jelena je polako odstupila, srce joj je bubnjalo od strave. Gledala je Ivana, vidjela mu na licu borbu i potpunu nemoć. Shvatila je više joj neće moći biti oslonac.
U tom trenutku, dvojica policajaca u ulazu, službene odore, odlučan stav. Stariji je kratko pogledao sve prisutne.
Što se događa? upitao je mirno, zapisnik u ruci.
Jelena je skupila svu preostalu snagu i istupila.
Ova djevojka me napala. Proganja me već dva mjeseca. Piše pogrdne poruke, javno mi ruši ugled, pravi scene na poslu, danas me napala.
Pokaže obraz.
To nije istina! uzvraća Katarina, zamahaivši prema policajcu. On je obećao biti sa mnom, zavjeravali su se protiv mene!
Policajci razmijene pogled, mlađi stane uz nju. Stariji nastavi strogo:
Ići ćemo do postaje, sve ćete ispričati, pokazati poruke i fotografije. Sigurno ima i snimke. Stavit će se sve na zapisnik.
Katarina je nijema, ne vjeruje. Ivan joj želi nešto reći, ali policajac ga zaustavlja rukom:
Možete poći s nama, bit ćete svjedok.
Kafić je utihnuo. Pogledi iz svih kuteva. Katarina klone na pod, rida bez zvuka, ramena joj se tresu.
Ivan stoji, lica blijeda, pogubljen, pogledava čas Katarinu, čas Jelenu.
Tišina probija Marijin tiho:
Jelena, vidiš i sama. Ona neće stati.
Obraća mu se bez gorčine, samo činjenica.
Ivan s mukom pogleda Katarinu, što još uvijek leži na podu. Kad progovori, kao da mu svaka riječ ranjava grlo:
Moram biti uz nju… Treba pomoć. Ne mogu je samo ostaviti.
Teške riječi prekidaju Jelenu. U njenim očima prvo nevjerica, zatim oštra bol.
Kako to misliš? Ostaješ s njom?
Isprva tiho, pa još tiše.
Ivan joj pogleda u oči, pokušava objasniti.
Ne u tom smislu… Samo, ona nije dobro. Vidjela si… Treba je pratiti, ne mogu ju pustiti.
Jelena, kao stijena, u očima joj more osjećaja, ali ne pušta suze pred svima.
Znači, biraš nju… prošapće.
Ne biram je! Ne vraćam se. Ali… ne mogu je pustiti samu sada muči se Ivan, ali ne nalazi prikladne riječi.
A tko misli na mene? povuče se Jelena korak unazad. Moje posljednje dvije mjesece, svaki dan straha i stresa? Jesi li to vidio? Ili samo nju?
Policajci podižu Katarinu. Sada je samo ljuštura, pogurenih ramena, zadnji pogled baca Ivanu, u očima i predbacivanje i tuga.
Ivan prati pogleda, zatim se opet okreće prema Jeleni.
Nazvati ću… prozbori na kraju, slabašno. Otišao je za policijom.
Jelena ostaje sama, pogledi gostiju bodu je kroz odjeću. Marija ju obujmi, tiho, kao štit.
Pusti ga. Ako ne stavi tvoju sigurnost ispred tuđih ispada, nije vrijedan tvojih suza. Zaslužuješ onog koji će biti samo tvoj.
Jelena kimne, ali još uvijek tinja glupa nada možda shvati, možda se vrati
Kad nesvjesno pogleda kroz prozor, vidi ga kako ulazi u policijski auto s Katarinom. Priča s njom, lice mu je puno sućuti puno više nego ikad za Jelenu.
Idemo, kaže odlučno Jeleni, prvi put bez drhtaja u glasu. Moram i ja u postaju. Dosta sam bila žrtva.
Ispravila se, duboko udahnula i krenula van. Marija joj je bila uz rame, tiha ali snažna.
Prošle su kroz vrata, ostavile za sobom razbijene iluzije i neizvjesno sutra. Vani je bio oštar vjetar, ali Jelena to više nije osjećala. Hodala je čvrsto, pogledom naprijed, a u očima je gorjela odluka počinje iznova.
