Noćni rođak i cijena mira
Samo ne opet, prošaptala je Marina, zureći u sudoper pun pjenaste vode.
Kazaljke na bijelom zidnom satu nepomično su pokazivale “1:15”. Stan je bio u iščekivanju nečega. U dječjoj sobi iza zida Mirna je dišući mirno sanjala. U spavaćoj sobi, vjerojatno, već je zadrijemao Tomislav. Lampa pod mutnim sjenilom bacala je na stol žućkasti krug svjetlosti, u centru kojeg je usamljeno stajala šalica s ohlađenim čajem od lipe.
Zvonjava na vratima presjekla je tišinu kao nožem. Dugo, uporno, s kratkim pauzama dovoljnim da u toj tišini naraste nemoćno: “Molim te, drugi put.”
Iz spavaće je dopro pospan, ali prepoznatljiv Tomislavljev šapat:
Opet on?
Marina je obrisala ruke o kućni ogrtač, suzbila zijev onaj što bi najradije pretvorila u znak za svijet: “Spavam, ostavi me” i krenula prema vratima. U sebi je osjećala mješavinu: nervozu, malo srama zbog nje, i težak umor, kao mokra deka.
Kroz špijunku poznata silueta. Plećat, u poderanoj kožnoj jakni, s kapom zabačenom unazad. Svekro Božo, kao uvijek, stajao je poluokrenut. Jednom rukom naslonjen na zid, drugom stiskao veliku kartonsku kutiju uz bok.
Pod nogama mu je ležala vrećica iz “Konzuma” sa zelenim logom Marina je već znala, unutra su keksi. Uvijek isti.
Otvori vrata.
Marinice! Božo se razvedrio, kao da je podne. Ne spavate još? Super! Samo deset minuta trebam.
Dobro večer, Božo, pokušala se nasmiješiti. Samo, znate, noć je.
Ma kakva noć, još je mlada! odmahnuo je rukom. A i ja isto, dok god noge nose. Pomozi starom, a? Donio sam… blago.
Podignuo je kutiju. Na poklopcu izblijedjela etiketa: “Traka Super 8mm”. U kutu zamazana kemijska olovka: “1978. Nova godina. Kuća”. Kutija je mirisala na prašinu, stare ormare i nešto iz onog života što ga je Marina znala samo s fotografija.
Našao je, zamisli? Božo se već šepurio po hodniku, bez čekanja da ga formalno pusti unutra. Kod susjeda na tavanu je ležala! Kažem ja njemu: “To je moje!” Prvo mi nije vjerovao, ali onda po rukopisu prepoznao. Katica, veli, tvoj rukopis.
Ime pokojne Katice, Božine žene, što je umrla prije deset godina, zazvonilo je hodnikom kao duh.
Iz sobe iskoči Tomislav, škiljeći na svjetlo, s izblijedjelom majicom i šuškavim hlačama.
Tata… nakašlja se. Pa već je jedan u noći.
E pa! razvibrirao se Božo. Najbolje vrijeme za sjećanja. Što je tebi, sinko? U tvoje vrijeme sad bi počinjali tek plesovi!
Marina je osjećala kako svaki njegov vedar zvuk odzvanja kao glavobolja. No, ipak, pomisli: “On je sam. Kod njega je mrak. Možda ga je strah.”
Dođite u kuhinju, izusti naglas, prigušujući težak uzdah. Samo tiše, Mirna spava.
Naravno, tiho… klimnu Božo, već zvučeći jaknom dok je svlači. Kao miš.
Miš, pomisli Marina, koji zvoni kao vatrogasna sirena.
***
U kuhinji je Božo uvijek sjedio na jednoj stolici onoj bliže radijatoru. “Leđa ne volim propuh”, kaže on. Marina mu nudi šalicu, ulijeva u nju čaj automatski, kao na noćnom šanku.
Tomislav, još pospan, sjeda nasuprot oca, gleda kutiju.
Što je to? pita.
Naš film, svečano izjavi Božo. Stara rola. K’o nova, k’o živa. Tu ti je mama, mali ti, i bor, i salate, i lice tete Jadranke s onim nosom…
Nasloni se, smije se. Marina sjeda sa strane, podupire glavu dlanom. Sat na zidu broji minute “1:27”, “1:28″… Božo kao da tek sad dobiva snagu.
Sjećam se kad smo vrata otvorili usred noći, zaneseno on. Dotrči Ivo i žena. Snjegovi, mraz, ali mi: “Uđite! Kuća je uvijek otvorena!” Katica tada reče jednu rečenicu… “Po noći vrata trebaju ostati otvorena za one kojima najviše treba.”
Marina kimne. Rečenicu je zalijepila za srce.
Tata, protrlja oči Tomislav. Kad ćemo gledat tu traku? Zato si valjda ponio?
Eh, da, veselo Božo. Samo što ja nemam više projektor. Mislo sam možda kod vas?
U dvosobnom na četvrtom katu pa valjda mi između klavira i pisaće mašine stoji projektor 8 milimetara, odbrusi Marina umorno.
Božo kao i obično nije prepoznao ironiju.
Ma naći ćemo već, hrabro on. Idemo u foto studio, digitalizirat ćemo! Ti, Tome, informatičar si, znaš kako! A dotad, ja ću vam pričat.
I tako krene. Priča kad su kupili prvi aparat, kako su snimali na vikendici. Katica kako se smijala kad joj je snijeg upao za šal. Riječi teku nepresušno poput čaja iz samovara. Kao da Božo ne živi po satu, nego po pričama.
Marina sluša polusvjesno, više osjećajući nego razumijevajući. U glavi joj bubnja samo jedno: “U sedam zvoni budilica, Mirnu treba u vrtić, izvještaj za posao, zatvaraju mi se oči”
***
Tiho šuštanje trgne je.
Na vratima se pojavi sitna figura u pidžami s ružičastim zvjezdicama. Mirna trlja oči, kosa joj leti na sve strane.
Mama… šapne, spotičući se o prag.
Mirnice, zašto si ustala? Marina skoči i zagrli kćer da ne padne.
Ja… žedna sam, pospano će mala. I… opet sam sanjala dedu.
Božo, začuvši riječ “deda”, ozari se:
Eto! Djeca osjećaju povezanost.
Mirna ga pogleda mutno, još napola u snu.
Svaku noć mi dolaziš, ozbiljno ona. I stalno kucaš. I ne mogu zatvorit vrata jer je kvaka vruća.
Marinu stegne ledena gruda u želucu. Tomislav se namršti.
Kakvi su to snovi? tiho pita.
Nisu to snovi zli, uvjerljivo Božo. To je djetetova duša koja traži dedu.
“Ili tišinu”, pomisli Marina, ali na glas samo reče:
Mirnice, hajde u krevet, deda će opet… ovaj… doći drugi put.
Po noći? pita mala.
Marina pogleda Božu. Njegov pogled je nevin, gotovo djetinji.
Može i po danu, Mirnice, meko će ona. Čak i bolje.
Djevojčica zadrhti i stisne se uz mamu.
Marina ju odnese nazad u sobicu, pokriva ju i ušima sluša: u kuhinji Božo priča tiho, ali preglasno za ove sate.
Dok gladi glavu kćeri, pomisli: “Uvijek isto. Njegovih ‘samo deset minuta’ pretvore se u sat blebetanja s keksima, čajem, crnim podočnjacima i pukotinama u našem ritmu.”
Sat u hodniku kucka sekunde. Kazaljke se šuljaju prema dvojci. Marina diše duboko. I njeno strpljenje broji posljednje minute
***
I opet u jedan iza ponoći, žalila se Marina tjedan dana ranije u telefon. Ni stida, ni srama. Kao da ovdje imamo dvanestpsatni kafić “Kod sina”.
Ivana, njezina prijateljica s faksa, slušala je i povremeno “hm hm”.
Marinko moja, odglumi svečano, iskreno suosjećam. Dom ti osvojio noćni duh zlatne dobi.
Baš duhovito, uzdahne Marina. Zbilja. Ne spavam ni normalno, stalno u strahu “što ako opet pozvoni”. I naravno zvoni! U jedan, pola dva Uvijek “samo na deset minuta”.
Ma, gledaj to kao izazov, zasmije se Ivana. Noćni režim “hardcore” probudi se, upali kuhalo, odslušaj monolog, nagrada keks.
Marina nehotice osmijeh.
Donosi stalno iste kekse, reče. Ovseni, zeleni omot. Već ih ne mogu očima
To ti je postao simbol, zamišljeno Ivana. Postavi mu gostujući alarm.
Kako to misliš?
Nazovi ga sama u jedan ujutro.
To bi bilo okrutno, odvrati Marina.
Šalim se, nasmije se Ivana. Ali stvarno, treba postaviti granice. Inače on misli da je sve okej, kad mu otvaraš.
Ali Ivana, to je svekar On je sam. Žena umrla, Tomislav jedini sin. Kako mu reći “Božo, ne dolazite po noći”? On ima srce, tlak, uspomene
Srce i tlak imaš i ti, reče Ivana. I dijete, i posao. Granice nisu zlo. To je briga o sebi, koja ponekad pomaže i drugima.
Marina šuti. O “granicama” razmišlja s neugodnim trncem. Navikla je vjerovati da je dobra nevjesta ona koja trpi.
***
Prvi Božin noćni posjet bio je pola godine nakon smrti Katice.
Marina je tada mislila: “Ma, jednom će biti.” Tuga što se ne može riješiti danju, prebučna je. Po noći možda lakše.
Ležali su ona i Tomislav, polusan. U sobi polutmina, kroz prozor na zid bacana bijela svjetlosna fleka. Tišina je već bila gotovo san kad naglo brujanje tresne vratima.
Tko to može biti u ovo doba? sleti Marina.
Zvuk zvona bio je uporan, gotovo očajnički. Tomislav ustaje, navlači hlače.
Možda se nešto dogodilo.
Na pragu stoji Božo izgubljen, bez jakne, u starom džemperu, bez kape. Oči mu sjaje.
Oprostite… veli, i ulazi prije nego što ga zovu. Nisam mogao biti… doma. Tamo je… praznina.
Miriše na duhan i hladnoću. U rukama mu ona ista vrećica s ovsenim keksima.
Tata, što je bilo? Tomislav zabrinuto. Tlak?
Ne, odmahuje Božo, pogled mu je čudan. Samo sam vas… htio vidjeti.
Marini grlo popusti. Sjeti se pogreba Katice, Božo tada stiskao kapu kao čovjek kojem su ukrali orijentir.
Posjeli ga u kuhinju, natočili čaj. Te noći nije pričao viceve, sjedio je šutke, ponekad dobacivao:
Ona je voljela… po noći piti čaj…
Ruke su mu drhtale kad je lomio keks.
U dućanu danas sam ih vidio, tiho će on. Znaš, upoznali smo se tamo, kraj ove police. Ruka moja ruka njena. Za isti paket. Rekla je: “Vi izvolite, ja držim do linije.” Tad sam odlučio ženit ću tu ženu.
Marina tada nije bila nervozna bilo joj je žao.
Dođite kad god treba, Božo, ispratila ga je pred zoru. Tu smo.
Riječi su ispale doslovne. Božo je dolazio kad je išao spavati. Samo je njegov “treba” obično bio iza ponoći.
Nakon prvog puta drugi, zatim treći. Marina se više nije mogla sjetiti dulje stanke između tih noćnih pohoda.
***
Kad je pokušala razgovarati s Tomislavom, samo bi slegnuo ramenima.
Znaš da je oduvijek bio noćna ptica, kaže on. Noću radio, čitao, sve. Čak i kad sam bio klinac, tata bi u dva po noći sjedio u kuhinji s knjigom.
Ali tada je sjedio kod sebe doma, Marina blago. Sada kod nas.
Naš dom je njemu kao nastavak, pravda Tomislav. Samoća mu je na vratima, posebno po noći.
I meni je strah, istinoljubiva Marina. Jer ne spavam. Jer Mirna se budi. Jer skačem na svaki zvuk na vratima kao na požar.
Tomislav šuti. Između njega i oca je neka neizgovorena napetost istovremeno nervoza i opravdanje. “On je ipak otac” visilo je zrakom kao kiša.
Jedne noći Marina nije otišla u kuhinju.
Ležala je, pretvarajući se da spava. Tomislav je išao otvoriti. Vrata, koraci, šumovi, glasovi.
Iza pola sata začuje tiho mrmljanje. Radoznalost nadjača umor. Tiho odškrine vrata i prišulja se kuhinji.
Božo sjedi sam za stolom Tomislav već “otišao leći”. Pred njim hrpa starih fotografija. Svjetlo lampe pravi od stola kazališnu pozornicu.
Katice, evo te šapće Božo, gleda slike. U toj haljini rekla si da ću te ne voljet ako se udebljaš. A ja glupan, šutio. Trebao sam reći…
Prevrne sliku.
Tomica još balavi. Kraj onoga televizora smo gledali filmove. Sjećaš, kako je Ivo banio u pola noći? Ti si rekla: “Neka dođu, dok mogu. Kuću zaključat tek nakon naše smrti.”
Govori sam sa sobom. U tihim šaptima nije samo sjećanje tu je i molba: “Molim te, daj da barem neko mjesto ostane otvoreno po noći.”
Marina stoji na vratima i steže je nešto čvrsto iznutra. Svekar nije bio čudovište, nego odrastao dječak izgubljen usred noći.
To nije otklonilo nervozu. Ali pojavila se sjena sažaljenja, zbog koje je sve postalo još teže.
***
Jednom je odlučila izokrenuti igru.
Ranoljetna noć, toplina, prozor poluotvoren. Zvono redovito. Marina, umjesto u grču, navuče šareni svileni kućni ogrtač na pidžamu i masku za spavanje na čelo poklon od Ivane.
Gledaj, zvijezda filma, komentira Tomislav.
Ha, promrmlja Marina. Večerašnji noćni show: “U gostima kod Bože”.
Otvara vrata s dramatičnim fanfarama.
Dobra večer, kaže. Dobro došli na noćni ekskluziv. U programu čaj, keksi i kronični nedostatak sna.
Božo prasne u smijeh.
E, kakva mladost! divi se. S humorom! A ja mislio vi ste već kao penzići, u deset na spavanje, u šest ustajanje.
U kuhinji demonstrativno vadi novu kavu iz ormarića, kuca po starom alarmu što gasi pećnicu.
Može ‘noć po talijanski’, kaže. Čaj, keksi, mandoline. Samo budilica na šest, nažalost, ostaje.
Ajde, budi realna, maše Božo. Al’ za sjećanja imaš materijala! Mi smo noćnim vlakovima išli, sretali zakonita poznanstva s putnicima. Noću su najbolji razgovori.
I reče odjednom:
U životu ima vrata koja se moraju ostaviti otvorenima. A možda nekome baš treba.
Rečenica prione Marini kao mokri snijeg uz čizmu. U njoj je bilo i nježnosti i upozorenja.
“A ta ‘nekome’ zaboravljaju da i iznutra žive ljudi”, pomisli. Glasno samo doda:
A u životu ima i prozora koje treba zatvoriti da se čovjek ne prehladi.
Božo, kao i uvijek, ne vidi skriveni smisao. On svoju priču dalje, ne primjećuje kako u Mariinim očima raste ne samo umor, nego i tihi bijes.
***
Jedne noći odluči ne otvoriti vrata.
Mirna bila bolesna, imala temperaturu, besana noć. Marina je napokon položila dijete i sjela na rub kreveta. U taj tren kao tempirano pozvoni.
Nemoj sad, šaptom ona.
Tomislav na poslu, sami su doma. Marina se ukoči. Zvono opet. Pa još jednom. Pa tišina.
Sjedi, broji do sto, dvjesto. Srce tuče. “Eto”, podlo šapće unutarnji glas, “jednom nisi otvorila. I ništa. Svijet nije propao.”
Ujutro, noseći smeće van, vidi kod vrata vrećicu s Konzumovim logom. Keksi. Malko vlažni od noći. Pokraj, mala, skoro dječja poruka: “Zaspali ste. Nisam htio buditi. B.”
I to je to. Bez optužbi, bez zamjerki. Samo ta vrećica.
Marina osjeti istovremeno i krivnju i ljutnju na sebe: “Zašto moram osjećati da sam loša, kad samo želim spavati?”
***
Nakon još jednog noćnog pohoda stan je bio kao mokar pokrivač težak i hladan.
Mirna se prehladila, više puta noću bježala bosa u kuhinju dok je Božo pričao viceve. Temperatura, kašalj, crni podočnjaci kod Marine. Na poslu drži se jedva zahvaljujući previše kava.
Navečer, nakon posla, stavi lonac na kuhalo, pogleda Tomislava i osjeti nešto se u njoj lomi.
Ne mogu više ovako, reče bez dizanja pogleda.
Kako to misliš? Tomislav upravo stavlja čaj.
Mislim, naglo se okrene prema mužu, da ne mogu živjeti po njegovom načinu. Nismo dežurna čajoteka. Imamo dijete, imam posao. Ne osjećam se više doma kao svoja.
Tomislav otvara usta, spreman reći “ali on”, ali Marina ga prekine rukom.
Stani sada. Uvijek čujem: “On je ipak otac”, “on je sam”, “njemu je teško”. A tko sam ja? Supruga, majka, čovjek s tijelom, živcima i granicama. Nitko ne pita kako je meni.
Tomislav šuti.
Ajmo barem ovo, grize se za usnicu Marina. Kad dođe večeras, razgovarat ćemo svi zajedno. Bez šale, bez “deset minuta”. Reći ću mu da mi noć treba. Prava noć, bez zvona.
Želiš… zabraniti mu dolaske? oprezno Tomislav.
Želim da dolazi danju. Ili barem ne nakon deset. Ne izbacujem ga iz života, izbacujem ga iz našeg noćnog protokola.
Tomislav duboko uzdahne.
Može se naljutiti, promrmlja.
Ja već jesam, tiho reče Marina. Na obojicu što sam godinu dana glumila da je sve okej. Moja “može” postala su kapitulacija pred tuđim navikama.
Izgovorene riječi zazvuče neočekivano jasno. Tomislav spušta pogled.
U redu, kaže. Večeras pokušajmo. Bit ću uz tebe.
***
Kad je te noći vidjela kutiju u Božinim rukama, sve se složilo kao puzzle.
“Obiteljski praznici 1979”, ispisano na poklopcu. Božo, ostavivši jaknu, ponosno postavi kutiju na stol.
Pogledajte što sam našao! ponavljao je. Čitav život u ovome!
Možemo li prije razgovarati? oprezno Marina, dok Tomislav toči čaj.
O čemu to strašnome pri noći? pokušava šalu.
O noćima, ozbiljno Marina. O vašima i našima.
Božo prestane s osmijehom.
Slušam, kaže otresito, ali nelagodno.
Dolazite kasno, nježno Marina. Uvijek iza jedan. Noć je za vas živo sjećanje, za nas san. Tomislav sutra radi, ja isto, Mirna u vrtić. Umorni smo kad svaki put po noći skačemo na zvono.
Božo se orosi čelom.
Smeta li vam toliko? pita potiho.
Tomislav uskoči.
Tata, nisi smetnja, govori. Volimo te, drago nam je što se vidiš. Ali po noći nam je stvarno teško. Pogotovo Marini. I Mirni.
Marina klimne.
Bojim se svakog poziva poslije deset, iskreno. Srce mi stane. Ne mogu se opustiti. A Mirna govori da joj svaku noć sanja netko kuca. Kvaka joj gori.
Božo pogleda u Tomislava, pa u kutiju.
Ja sam mislio… kao nekada. Katica i ja pili smo čaj noću, vrata su bila otvorena. Rekli bi: “Ako tko dođe po noći, znači najviše mu treba.”
Nama je po noći najviše potrebno spavanje, tiho ali čvrsto Marina. Nama treba zatvorena vrata. Ne zato što vas ne volimo. Nego zato što volimo sebe i naše dijete.
Tišina.
Božo gleda ruke koje drhte.
Znači… zapravo ne želite da dolazim?
Želimo vas, požuri Marina. Samo ne po noći. Dođite danju, navečer, ali do deset. Nazovite ranije. Spremit ćemo vaš čaj, dogovoriti se.
Tomislav dodaje:
Tata, stvarno se veselimo čaju s tobom. Samo ne kad već padamo od iscrpljenosti.
Božo dugo šuti. A onda naglo tiho:
Nisam mislio da je toliko teško vama. Mislio sam… gledam li ja noć, vi isto
Marini popušta stegnuto u prsima.
Nije zlikovac. Samo je čovjek koji je izgubio osjećaj za granice vremena, kad mu se vlastito vrijeme zaustavilo one noći kad nije više bilo Katice.
Ovako, tiho Marina. Želim stvarno gledati tu rolu. Ali ne u jedan noću. Nego u subotu, popodne. Svi vi, mi, Mirna. K’o Nova 1979. Čaj, keksi.
Božo gleda kutiju, Marinu, pa šutim…
A… ako po noći poželim počne, ne dovrši.
Ako vam je stvarno loše, smireno Marina. Nazovite. Javim se. Ali ne svaki dan. Kad je hitno, tu smo. Ali čaj… neka bude po danu.
Tomislav klimne.
Tata, ja te volim i danju, a ne noću kad sam aut. Hoću pričati s tobom dok još razumijem što kažeš…
Božo blago osmijeh.
Stari sam majmun, prošapće tiho. Mislio sam, deset minuta nije strašno.
Ti “deset minuta” su se za godinu skupili, primijeti Marina.
On klimne.
Dobro, izdahne. Eksperiment s rolom ostavimo za subotu. A ja idem.
Pratit ću vas, kaže Marina.
U hodniku dugo traži rukav. Kao da ne želi otići.
Marinice, na odlasku, ako slučajno pozvonim…
Znati ću da vam je teško, odgovori ona. Zabrinut ću se. Ali neću više uvijek otvoriti. I ja sam čovjek.
On klimne. U očima mu nešto novo možda poštovanje prema njezinoj iskrenosti.
***
Subotnja večer, koju je Marina obećala, došla je brzo.
Na stolu stari projektor, čudo da ga je Tomislav našao kod prijatelja. Soba kao mali kino zavjese navučene, na zid zalijepljeno bijelo platno.
Božo sjedi najbliže aparatu, kutija u krilu kao blago. Mirna na Marininom krilu, s plišanim zekom. Tomislav se bakće s kablovima.
Napokon, projektor zaškripi, snop svjetla presiječe polumrak na zidu blijedi likovi.
Mlada žena u šarenoj haljini osmijeh kao sunce. Uz nju mladi Božo, bez sijedih, gusta kosa. Drže se za ruku. Između njih mali Tomica, okrugao, povjerljiv.
Na ekranu novogodišnji stol, mandarine, sarma, lampice. Kamera hvata karton prilijepljen na vrata: “Naša kuća je uvijek otvorena. I po noći. Svojima.”
Marina osjeti ta ju poruka udara ravno u prsa.
Božo tiho pustio suzu.
Ona je to Katica napisala… šapće. “Da znaju,” rekla je.
Na filmskoj vrpci Katica, smijući se, otvara vrata nekome izvan kadra i maše: “Dođite!” Svjetlo, smijeh, strka. U kadar upada sat “1:05”. Dolje dopisana rukom: “Dobro došli uvijek. Vrata otvorena.”
Božo zaplače ne glasno, ali tijelo mu se trese.
Marina osjeti Mirnu, kako postaje teža. Djevojčica zaspala, ruku položila Marini oko vrata.
Projektor šapće, slike šušte Katica briše tanjure, Božo ljubi u obraz, mali Tomica oko bora.
Marina shvati. Božini noćni dolasci nisu bili obična navika. To je bio očajnički pokušaj vratiti vrijeme kad su vrata bila stvarno za smijeh, a ne za granice.
***
Isključe projektor, soba utone u mekanu tamu. Mirna hrče uz mamu.
Božo obriše oči.
Oprostite mi, odjednom šapne. Mislio sam da… činim dobro. Da nisam sam kad dođem.
Marina tiho:
Niste sami. Ni bez noćnih pohoda. Samo… sad neka budu vrata danju otvorena.
Nekoliko dana kasnije, Marina u trgovini, uzme osim zelenih keksa i termofor srebrni, s crnim planinama. “Drži toplinu osam sati”, piše.
Doma upakira termofor u kutiju, pokraj njega kekse i mali ključ na privjesku.
Na karticu napiše: “Dragi Božo, uvijek ste dobrodošli. Pogotovo ujutro. Termos za toplinu, ključ za dnevne dolaske, molim vas, zovite prije. Volimo vas! Marina, Tomislav, Mirna.”
Po prvi put ona sama zove svekra usred dana.
Dobar dan, Božo kaže. Sutra navratite na jutarnji čaj, kad vama paše, do podne.
On se smije ali u smijehu je olakšanje.
Je li to službeni poziv? pitajući.
Neka bude nova tradicija, reče Marina. Bez noćnih smjena.
Sutradan Božo stiže točno u deset ujutro. Nazvao je ranije “Krećem, budite spremni!” Na pragu, u svijetloj košulji, nosi buket tratinčica.
Ovo je za tebe, Marinice, stidljivo. Za strpljenje.
Pod pazuhom drži plišanog medu s kapicom za spavanje.
Ovo je za našu Mirnu, nadoda. Noćni stražar, da joj deda dođe u san da priča bajke, ne da kuca.
Marina se osmijehne, iskreno.
Uđite, kaže. Čaj vas čeka.
Sunce na stolu, čaj vruć, keksi mirišu. Mirna se grli s medvjedićem, svježa i nasmijana. Tomislav tati priča o novom poslu, a Božo kako je jednom zamijenio noćni vlak s dnevnim.
To je onaj isti Božo, s istim pričama. Samo je vrijeme drugo. Jutro umjesto noći. Dobrodošao gost umjesto iznenadnog upada.
Navečer, polažući Mirnu u krevet, Marina čuje:
Mama, danas mi deda nije dolazio u snu.
Je li ti to bilo dobro? pita Marina.
Bilo je. Samo sam spavala. A ujutro je bio… pravi.
Marina se u mraku osmijehne.
Tako i treba bit, prošapće.
Noću, kad sat pokaže “1:15”, u stanu je mir. Zvono se više ne oglasi. Marina prvi put nakon dugo vremena budi se od sna, ne zbog tuđe navike.
Shvatila je naučila je govoriti granice. Ne vikom, nego riječima. Svijet se nije srušio. Svekar nije nestao iz njihova života. Samo je prestao dolaziti u jedan u noći.
A to je bila njezina mala pobjeda i svih koji stanuju u tom stanu.
