Drago Željko, oprostite, ali sam upravo na sastanku. Javim vam se kasnije.
Glas nekadašnje zamjenice, Danijela, u slušalici je bio hladan i služben. Nije više bilo one stare podčiniteljske topline, čak ni obične ljudske ljubaznosti. Samo pristojna želja da čim prije završi razgovor.
Danijela, znam, ali radi onog starog ugovora…
Gospodine Željko, žurno moram ići. Najbolje da pitate arhivu, šeficu novog odjela. Ugodan dan.
Klik. Kratki tonovi. Željko spusti polako slušalicu. Sjedi u svom kućnom uredu za starim hrastovim stolom na kojem je nekoć potpisivao važne ugovore. Sada na njemu leži hrpa neplaćenih računa i novine koje je već triput pročitao.
Opet si zvao na posao? začuje se iz kuhinje glas Ljiljane. Zvuk u kojem ima umora i one posebne sažaljive note koja te šamara jače od svake psovke.
Imao sam nešto provjeriti, promrmlja kroz zube, odmiče pogled.
Ljiljana izađe iz kuhinje, briše ruke o kuhinjsku krpu. I u šezdesetima je uredna, dotjerana žena: kratka sjeda frizura, diskretna šminka. Kao da je spremna svaki čas krenuti na posao, u svoju knjižnicu, gdje je čekaju knjige, čitatelji, kolegice… Željko je promatra i osjeća kako se steže iznutra. Ona ima cilj. Ima gdje poći.
Željko, pa što se mučiš? Prošla su tri mjeseca.
Ne mučim se, digne se sa stolice s takvom naglošću, kao da mora pokazati da je sve pod kontrolom. Trebao sam provjeriti nešto.
Ljiljana ga gleda onim pogledom koji kaže: sve je meni jasno, ali više nemam snage. Okreće se i vraća u kuhinju. On ostaje stajati nasred sobe, osluškujući kako auto škripi pred zgradom, a negdje dolje zalupi ulazna vrata. Radni dan. Jutro. Svi su na poslu. Svi su nezamijenjivi. Osim njega, zatvorenog između četiri zida, kao nekakav isluženi šaraf.
Prvi mjesec mirovine zvučao je kao godišnji s neograničenim trajanjem. Trideset i osam godina u Končaru, zadnjih petnaest kao voditelj nabave. To je bio njegov život: dogovori, ugovori, sastanci, telefonski pozivi, odluke sve potpisao, sve dogovorio, sve rješavao. Željka su štovali. Tražili savjet. Željko zna, Željko bez tebe ne ide, Ajmo do Željka. Te riječi su mu bile zrak.
Sjeća se svog zadnjeg dana. Fešta u sali za sastanke, torta, cvijeće, pohvale o njegovoj nezamjenjivosti. Vrata su vam uvijek otvorena, reče direktor, snažno ga stisnuvši za ruku. Željko se smijuckao, zahvaljivao, ali u stomaku već zjapi rupa. Kao da prisustvuje vlastitom pogrebu: sve je ukrasno, ali nemaš više veze s tim.
Prvih tjedana sitna zadovoljstva. Naspa se, gleda televiziju, pročita sve novine, ruča polako s Ljiljanom. Popravio kuhinjsku slavinu, promijenio žarulju u hodniku. Kći Marija dolazi s djecom on im pričao stare tvorničke zgode, učio ih kako se švercaju vagoni materijala.
Ali, svijet se polako počeo smanjivati. Dan je dobio beskonačnu dužinu. Ljiljana odlazi u knjižnicu u devet, vraća se nakon šest. Devet sati tišine. Što s njima? Pokušava čitati, ali misli bježe iz knjige. Vijesti ga živciraju: ništa ne valja. Ide prošetati, ali danju po Jarunu šetaju mlade mame s kolicima, penzionerke na klupi, polusumnjivi tipovi. “Kaj radim ovdje? Ja sam radio cijeli život!”
Penzionerska kriza se ušuljala poput vlage u podrum. Prvo samo dosada. Onda nervoza. Počeo zvati na firmu: isprva službeno, kasnije usput. Razgovori sve kraći. Bivše kolege su zauzete, žure, odmahuju u pola rečenice. Danijela, njegova bivša zamjenica koja je preuzela njegovo mjesto, postala je ledena kao stara frizider firma Koreja. Željko shvaća: njima je on prošlost. Novi voditelj, novi običaji, nova stvarnost. On suvišan.
Depresija zbog mirovine pada kao magla. Željko spava do deset, nekad i duže. Što da ustaje ranije? Kamo žuriti? Ljiljana mu ostavi doručak koji ne dira. Po stanu tumara u iznošenom ogrtaču, prebire stare papire, ugovore, razmišlja što bi, ali ne zna. Telefon zvoni: ili reklame, ili Ljiljana s pitanjem što kupiti za večeru. Nitko više ne treba njegovo mišljenje. Gubitak vrijednosti boli kao reumatsko koljeno.
Tata, kako si? Marija zove jednog usred tjedna. Mama veli da si skroz klonuo.
Dobro sam, odbrusi. Odmaram.
Tata, nađi si neki hobi. Imaš hrpu stvari na internetu, ajde idi na neki tečaj.
Ne trebaju meni tečajevi, povisi glas. Vodio sam ljude cijeli život, ja sad da upišem tečaj decoupagea?
Eh, opet ti… uzdahne Marija. Ne želim te povrijedit. Al mama više ne može, znaš? Vraća se kući, a ti tu…
Što ja? Sad sam višak?
Nije to cilj, tata… zašto se odmah svađaš?
Prekinuo je prije kraja. Ruka mu zadrhti, srce lupa u grlu, sljepoočnice tuču. “Skroz si klonuo”, “Nađi si zanimaciju.” Ma lako je njima. Oni ne znaju kako je otvoriti oči i shvatiti da si postao statist u vlastitom životu. Trudio si se, radio, bio netko sad si samo još jedan umirovljenik. Bezimeni.
Obiteljski konflikti rastu kao snijeg u ožujku. Željko počinje cjepidlačiti. Ljiljana kupila krivi kruh, previše dosolila juhu, preglasno telefonira. Svaku pahulju prašine vidi, svaku čarapu van komode. Sada, kad više nema ništa drugo za upravljati, sva kontrola prelazi na domaća sitničarenja.
Dosta, Ljiljana jednom pukne. Kuhinja, sprema večeru, on komentira kako reže krumpir. Dosta mi je tvojih uputa. Ovo nije tvornica!
Samo govorim da je lakše ovako…
Hvala, znam kuhati trideset i pet godina! Ne trebaš me učiti krumpir rezat!
Ljiljana, smiri…
Ti se smiri! Od kad si doma, gore je nego prije. Sve pogrešno, sve loše. Dosta mi je!
On šuti, gleda u pod. Osjeća kako ključa, ali nema riječi. Jer zapravo, sve te kritike su očajnički pokušaj da se osjeti važnim. Da nešto znači.
Oprosti, promuca.
Ljiljana uzdahne i vrati se krumpiru.
Idi gledat TV. Zvat ću te kad bude gotovo.
Ode do televizora, gleda ekran, ali ništa ne vidi. Pred očima su joj Ljiljanine umorne oči. Zna da joj uništava život. Ne zna stati. Jer, ako ne prigovaraš ni za krumpir, totalno si ispario.
Muška psihologija na mirovini teža je nego, recimo, SVINJOKOLJA (a ni ta nije mačji kašalj). Željko je prebrodio devedesete kad se sve raspadalo, izvukao odjel iz nebrojenih kriza. A sad ne zna sa samim sobom. Noći su najgore budi se u tri, leži budan, sluša Ljiljanino spokojno disanje. Njena se svakodnevica nije promijenila. Knjižnici je i dalje potrebna. Čitatelji je traže. A on? Nitko ni za skuhati čaj.
Stari frend Toni zove početkom listopada.
Žec, jesi ti otišao u karmelićane? Ne javljaš se. Ajmo subotu na pecanje!
Ma nije mi ni do čega.
Baš zbog toga idemo. Dolazim ti u osam. Bez isprika!
Željko želi probati odbiti, ali Toni već poklopi. U subotu stvarno dođe, zatrubi pod prozorom. Ljiljana, koja žuri na kavu s frendicama, pogura muža prema vratima.
Ajde! Treba ti zraka.
On ide, više da ga ostave nego iz želje. Toni je žilav i veseo. Izašao u mirovinu dvije godine ranije i izgleda da mu štima. Preplanuli, šaljiv, s ribičkim štapovima, izgleda kao da ima deset godina manje.
Kako život ide? pita on kad izađu iz Zagreba.
Eh, ide nekak…
Lažeš. Ljiljana mi je rekla da si se sasvim povukao.
Željko šuti: ma, hvala ti, žena me ogovara.
Slušaj, Žec, ja te kužim. Prvu godinu sam mislio da će mi krov letjeti. Ma, nemreš stat, nemreš sjedit. Onda mi žena rekla: ili se saberi ili selim kod sina. E, tada me skuhnulo.
I što si napravio?
Prvo sam prekinuo zvati na bivši posao. Skuzio: tamo mene više nema. Treba pustiti. Nakon toga tražio s čim ću ruke i glavu zaokupit. Ribičija, vikendica, malo obrada drva. Evo, još uvijek ruke znaju raditi. Poanta je: nisam umro, nego sam ušao u novu fazu. I može biti dobra, al moraš dati šansu.
Željka to pomalo ljuti. Lako je Toniju, starom majstoru, bilo raditi nešto rukama. On je bio šef, njegova vještina je bila voditi ljude, planirati, šefovati. Tko si kad ti uzmu šefovsku značku? Kao da si izvađen kroz prozor.
Upecali su do večeri. Toni je napunio kantu ribe, zbijao šale, smijao se. Željko uglavnom šutio, gledao vodu. Tišinu je osjećao kao beton godinama tišine pred njim: dani bez posla, bez cilja, bez smisla. Kako to prihvatiti kad duša vrišti Bio sam netko!?
Kad su stigli, Ljiljana ga dočekuje na vratima.
I? Ti si zadovoljan?
Onak.
Ona uzdahne. Opet onak. Gleda ga kao da joj je cijeli svemir, ali njemu to više ništa ne znači. On šuti, zagradio se zidom.
Tjedan dana kasnije dođe Marija. Sa suprugom Josipom i dvije djevojčice. Ljiljana vesela, navlači stolnjak, svježe kolače. Željko izađe iz svoje sobe, pozdravi, ali drži distancu. Unučice mu skaču u krilo, pričaju o školi, ali on samo klima glavom.
Kod večere Marija pukne.
Tata, što je s tobom? Kao da te nema, daj se malo trgni!
Marija, ne sad, pokuša Ljiljana zaustaviti.
Hoću, mama. Tata, kužiš da mama zbog tebe poludi? Sjediš doma, ne radiš ništa, na sve se dereš. Ljudi u tvojim godinama šeću, sudjeluju, a ti tu kao duh!
Daj, Marija, pokuša Josip.
Ne, ne! Uništavaš mamu, tata. Cijeli život si bio glavni, a sada ni hvala ne čuješ, samo gunđaš na sve.
Željko se uspravno digne, pogleda kćerku i ženu. Ona sjedi s pognutom glavom i on shvati: i ona tako misli. Možda ne kaže, ali misli. Odlazi u svoje gnijezdo, zatvara vrata, sjedi za stolom, glavu u rukama. Stid, bijes, sram sve se miješa. Prava su. Postao je stara vreća, teret.
Iza vrata se šapće, onda opet tišina. Kasnije se začuju ulazna vrata Marija odlazi. Željko sjedi u polumraku. Dan je prošao, život je prošao, a nova tek dolazi. Nema više ugovora, telefona ostala je samo rupa. Duga praznina.
Ljiljana kuca.
Željko, večera?
Nisam gladan.
Izađi, molim te. Da razgovaramo.
Nemam što reći.
Ona odlazi. Odlutao je u svoju rupu, ona prebire po stanu, televizija šušti iz spavaće. Za nju je večer posve normalna. A njemu noć bez kraja.
Sljedećih tjedana Željko izlazi iz svoje sobe samo kad baš mora. Pravi se da nešto radi: lista papire, gleda stare stare fotografije ili nešto čita po internetu. Laže sam sebi. Zamišljena izolacija kao najblaži oblik pokore: možda ovako manje smeta. Ljiljana ga zove tu i tamo van, u kino, k prijateljima, ali uvijek dobije isto: nisam za to, idi ti. I tako ode sama. Svaki put još dalje.
Jednog jutra ni sam ne zna zašto porani. Ljiljana ga iznenađeno pogleda, nalije čaj.
Danas si ranije ustao…
Sjedne, promatra je kako radi uredna, precizna, strpljiva, ženu koja polako odmiče u neki drugi svemir. On odjednom shvati, jasno kao broj na hrpi neplaćenih računa: ako se ne mijenja, ona će otići. Možda ne fizički, ali će emocionalno nestati.
Ljiljana.
Ona stane s čašom u ruci.
Oprosti.
Za što?
Za sve. Za… zastane. Kako objasniti da nije tako htio, da svaki dan vodi bitku sa samim sobom, vlastitom beznačajnošću, osjećajem da praznina nema dna?
Dođe, sjeda nasuprot.
Ne trebaju mi isprike, Željko. Trebam da si ovdje. Da si opet stvaran.
Ne znam kako, pogleda je što kad sve što si bio nestane?
Stavi ruku na njegovu.
Jesi li mislio da si bio samo šef? Bio si čovjek. Suprug, tata, prijatelj. I sada jesi moraš se samo sjetiti kako.
Vjerovati je teško. Suprug, tata, prijatelj sve je to došlo kao nusprodukt Titule Velikog Šefa. Što sad kad to više nisi? Pomoć starijima u prilagodbi čita on po internetu, ali zvuči kao neka neslana brošura kad dođe s Brzo krediti! 0% kamata!. Kako se priviknuti na bezveznost?
Dani postanu sve isti, studeni donese tmurnu kišu. Gleda kroz prozor kako džogeri jurcaju, bakice idu po špeceraj. Ljubomoran na svakog domara: ima svrhu, ma koliko bila mala.
Ljiljana više ne tjera. Ostavlja ga na miru, živi tiho kao tenant koji čeka hoće li nešto puknuti. Marija ne dolazi još je povrijeđena. Zove majku, nježno ispituje, ali oca izbjegava. To ga boli najmočnije: izgubio je kćer, udaljio ženu, prijatelji se prorijedili. Što ostaje?
Jedne večeri tako, Ljiljana u spavaćoj sobi s knjigom, Željko bulji u prigušen TV. Pomisli: možda je to zapravo kraj. Ne onaj s groblja, nego kraj života kojeg je poznavao. Preživljavanje. Godine bez smisla.
Ode na balkon. Studeni vjetar reže kao Dalmacija kad nestane struje u srpnju. Ispod titraju svjetla grada tamo ljudi žive, grade planove. A on? Sam na devetom katu sa pitanjem: što sam ja sad?
Ohladit ćeš se, dodji unutra, Ljiljana ga ogrne jaknom. Kreni, toplo je unutra.
Sjednu zajedno na kauč. Ljiljana prebaci neki stari film. Gledaju, šute. Željko ni ne registrira slike na ekranu, misli o tome kako Ljiljana nije otišla. Mogla je, imala je razloga, ali nije. Trpi sva njegova mrzovoljna buđenja, galame, jadikovke. Koji vrag je drži tu?
Ljiljana… okrene se.
Hm?
Hvala ti kaj me nisi ostavila.
Pogleda ga. U očima joj suze:
Jesi ti, Željko, bedast. Pa ja te volim, samo bih voljela da opet živiš.
Zagrljaj je nespretan, kao da su zaboravili kako se to uopće radi. Ona mu uzvrati, stisnu ga. Sjede tako do kraja filma. Te noći konačno zaspi mirnije. Ne posve dobro, ali mirnije.
Prosinac donese mraz i snijeg. Željko počne izlaziti iz kabineta. Nije da je sad sunce, ali samosažaljenje malo popušta. Primijeti koliko je Ljiljana umorna. Kad jednom, ulazeći s posla, uđe u kuhinju, on joj prilazi:
Daj, pusti, ja ću pomoć.
Ona se ukipi s mrkvom u ruci:
Za ozbiljno?
Da. Ionako nije Nobelova nagrada gulit krumpir.
Kuhaju skupa on trapav, rez duži, ali ona se samo smije. Navečer kaže:
Vidi, puno je ljepše kad pripremamo zajedno.
Klimne. Sitnica, ali srce malo prodiše.
Toni zove pred Novu godinu.
Žec, živ još?
Mogu proći.
Ajde, na vikendicu moramo snijeg očistit. U dvojici ćemo prije.
Ne opire se. Na vikendici navečer tijelo boli, ali glava je jasnija nego mjesecima. Poslije čaja kod Tonija pričaju gluposti: susjedi, zime, što posadit na proljeće.
Vidi, cijeli život smo radili da bismo živjeli sad kad možemo uživati, ne znamo kako! smije se Toni.
Željko prizna:
Do bola istina…
Ali da se naučit. Sad svako jutro skužim: što bi mogao danas? Ići u šumu, nečim zaokupit ženu sve je to sloboda, kužiš? Ne moraš nigdje polagati račune. Sam biraš.
Sloboda. Nekad mu je mirovina zvučala kao zatvorska kazna. Možda se trebamo naučiti živjeti za sebe, ne za pločicu na vratima.
Novu godinu dočekuju doma, samo njih četvero: Željko, Ljiljana, Marija s mužem. Unučad kod svekrve. Mirnije, skromnije. Marija ga gleda s oprezom, ali vidi promjene. On pokušava: šali se, pita za vnučice. Svaka riječ ide teško, kao da vadi kamenje iz šahta, ali se trudi. U ponoć Ljiljana podigne čašu:
Za novu godinu. I za novi početak. Da budemo sretni ovdje i sada.
Željko pogleda suprugu. Smiješi se. Prvi za dugo, dugo vrijeme prava iskrena osmijeh.
Nakon praznika, rutina, ali nešto se mijenja. Željko ustaje ranije, doručkuje s Ljiljanom, isprati je na posao. Onda u šetnju. Prvo samo Jarun, kasnije usudi se doći u knjižnicu. Ljiljana zablenuto dignu obrve:
Što tu radiš?
Došao vidjeti smije li natprosječno šef šegrtovat među knjigama.
Naravno da smije.
Zaluta među policama, uzme krimić, doma ga stvarno pročita. Ljiljana zadovoljna:
Lijepo ti stoji knjiga, smireniji si.
Ne odgovara. I dalje ga unutra stišće, ali rjeđe. Sve rjeđe.
U veljači Toni predloži: upiši se u šahovski klub u kvartovskom domu kulture.
Tamo ti penzići raspravljaju, igraju, smiju se. Ekipa je super.
Željko oklijeva: nove face, priznavanje statusa penzionera… to teško pada. Ali Ljiljana ga potakne.
Ajde. Možda ti se svidi.
Ode. Dvorana puna stolova, šahovskih cigli. Toni ga predstavi, jedan stariji gospodin predloži partiju. Igrao je šah mlad, sad iznenadi i sebe uzme dvije partije. Tip mu stisne ruku:
Dobar si! Dođi i drugi put.
Željko izađe s daškom zadovoljstva. Nije sklapanje milijunskih ugovora, ali u ovom trenu dovoljno. Može nešto raditi, pa makar to bio šah.
Kako pomoći mužu preživjeti mirovinu pitanje na koje je Ljiljana zadnjih mjeseci svaki dan kliktala Google. Svi govore: vrijeme, strpljenje, pustiti da sam pronađe izlaz. Ona se trudila bilo je teško. Gledati kako ti se muž pretvara u sjenu, a ne znaš kako pomoći. No, u ožujku primjeti nešto se stvarno pomaklo. Željko je drugi čovjek. Ne onaj stari, ali barem malo bolji.
Jedne večeri u ožujku sjede na kuhinji, kiša lupa, u stanu toplo. Ljiljana lista časopis, Željko pilji u prozor.
Razmišljam… možda bismo mogli na proljeće na vikendicu? Toni veli, mogli bi saditi povrće. Pokazat će mi.
Ljiljana ga iznenađeno pogleda.
Ti? Grmlje?
Kaj, ne bi mogao?
Ma, drago mi je. Idemo, naravno.
Kimne, okrene se prozoru. Grmlje, šef nabave radi motikom. Nekad bi ga to vrijeđalo. Sad svejedno. Možda je to prihvaćanje? Ne borba, ne poricanje. Samo mir s novom ulogom.
Pitanje čime se baviti u mirovini? više ne zvuči kao smrtna presuda. Povrće, šah, knjige, sitna pomoć Ljiljani… Možda se nađe još nešto. Uglavnom, shvatio je: ne moraš zamijeniti karijeru jednako bombastičnom titulom. Dovoljno je pronaći nešto zbog čega nivo energije ne padne na nulu i to je napredak.
Marija dolazi krajem ožujka, s djecom. Ovoga puta mirno. Željko s unučicama, priča im što je nekad radio, bez gorčine. Marija ga uhvati na kuhinji:
Izgledaš bolje, tata.
A, navikao, valjda.
Oprosti zbog zadnjeg puta. Nisam trebala biti tako oštra.
Pusti, imala si pravo. Bio sam kilav.
Sad dobro radiš. Mama veli da si u šahu, ideš na vikendicu…
Eto, trudim se.
Zagrli ga. Ojačana dječja ruka grli odraslog tatu i nešto se u njemu stegne. I dalje ga voli. Vozi na rezervu, ali vozi…
Kako sačuvati samopoštovanje bez statusa? Željko zna: trebat će mjeseci, i godine možda. Ne zna hoće li se ikad potpuno prihvatiti bez šefovske ljepljive pločice. Ali pokušava. To je zasad dovoljno.
Travanj i prvi listovi proljeća. Željko i Toni vikendom na vikendici pripremaju zemlju, motika teška, ali ruke mirnije. Uvečer čaj na trijemu, sunce zalazi.
A vidiš, bojao si se! smije se Toni.
Čega?
Života bez posla. A evo ga.
Željko šuti. Toni je u pravu. Život nema istu vatru, više nije šarena reklama. Tiši je, manje važan ali postoji. I ima svijetlih mjesta: dok gledaš zalazak, omjeriš protivnika u šahu, kad ti žena zahvaljuje jer si pomogao. Malo. Ali dovoljno.
Početak svibnja, zelenilo buja, tulipani cvjetaju u parku. Željko s šetnje dođe ranije nego obično, Ljiljane još nema. Počine čaj. Mir stana sada više ne guši, sad je samo mir. Nit dobro, nit loše. Samo je.
Kad Ljiljana dođe, umorna, sa teškom torbom knjiga, dočekuje je u hodniku.
Kako je bilo?
Umorna sam. Inventura me satrala. Skida cipele, ide prema kuhinji. O, hvala kaj si skuhal čaj.
Sjednu, piju čaj u tišini. Ljiljana priča o poslu, kolegici, nekom čitatelju koji traži knjigu iz 87. Željko sluša, nešto promrmlja. Tipična večer. Tisuće ih još dolazi. I napokon, to ga više ne plaši.
Nakon večere Ljiljana s knjigom, Željko s novinama. Odjednom spusti novine, gleda ju. Sijeda, umorna, sitne bore, ruke izribane, trideset i sedam godina skupa. Prošle su sve i svašta: mladost bez novca, ratne nestašice, umiruću punicu, sazrevanje Marije, i sada ovu krizu.
Ljiljana, tiho će.
M?
Htio bi reći nešto veliko, ali ne ide… Kako reći ti si moj zadnji i najtvrđi oslonac?
Ja… zastane. Ne znam još uvijek što sa svim ovim vremenom.
Ljiljana spusti knjigu, gleda ga, tiho:
A želiš naučiti?
