10. rujna 1999.
Danas sam opet dežurao na telefonskoj centrali, umjesto kolege kojem je nešto iskrsnulo kod kuće. Imali smo mi telefone u našem radničkom naselju, sva sreća pošta, telegraf, sve na mjestu, ali rijetko tko ima priliku tako dugo biti sam s međugradskim telefonom. Gledao sam zelen aparat, vrtila mi se ta ideja po glavi, ali nikako da skupim snage i nazovem.
Već duže vrijeme bio sam posvađan s obitelji. Otišao sam iz svog Otočca još prije deset godina. Prije toga sam, u naletu bijesa, doma rekao da me više nikad neće ni čuti ni vidjeti. Starijeg brata Ivana gotovo sam mrzio, mlađa sestra Dunja još bila klinka, što ću na njoj vaditi bijes, a najstarija, Mihaela, stala je naravno na Ivanovu stranu.
Mama me voljela kao da sam joj jedinac, izvlačila me iz nevolja, posuđivala novac od Ivana i Mihaele da bi mi pomogla. Ja sam uvijek živio u uvjerenju da mi jednostavno ne ide privremeno, a da ću ubrzo pokazat svima da i ja nešto vrijedim. To moje dokazivanje se odužilo više nego što sam mislio. Kad sam imao 35, toliko sam se zgotivio s Ivanom da smo se skoro potukli. Tada sam počeo tražiti kamo bih mogao otići. Strojarsku školu nisam završio, ali potvrda da sam završio dvije godine bila je dovoljna da dobijem posao u Sisku i sad već deset godina, evo, mijenjam radna mjesta po Banovini.
Na početku sam još pisao majci. Onda sam se na kraju i na nju naljutio. Bilo mi je teško, silno mi je nedostajao dom, i zbog toga sam bio još gori u sebi. Sad mi je popustilo. Brata i dalje nisam mogao oprostiti, ali poželio sam opet čuti mamu i Mihaelu… Dunja mi je uvijek u glavi kao curica s pletenicama.
I da budem iskren, nemam baš s čime se pohvaliti. Živim s ženom, u divljem braku, u njenoj sobi. Novca imam, ali ni blizu da bih mogao kupiti stan, ni ovdje, gdje su cijene niže. A i nisam mislio ostati ovdje. Moja Zlatka, ona to osjeća i zadnje vrijeme nam je sve valovito među nama. Sad smo ostali sami u stanu, prodali susjedi svoju sobu. Zlatka mi nudi da uzmem kredit, pa da je kupim, ali ja izbjegavam… Još uvijek nisam siguran da ću s njom ostati do kraja. Zlatkin sin, Ivan, negdje je na odsluženju vojnog roka, a ona je također ovdje zbog posla.
Ti si, Ivo, skroz nezreo, rekla bi Zlatka ponekad. Tebi je 45, a još nikad nisi za nikog preuzeo odgovornost.
Pa za koga bih trebao? pravdao sam se.
Nećeš! Ne možeš odgovarat ni za koga jer bi onda morao nešto mijenjati, a ti si pobjegao i od obitelji i od svega…
Svađali smo se, ali znao sam da je u pravu nikad nisam imao želje biti otac, niti započinjati nešto stvarno. Na poslu nikad nisam preuzimao inicijativu. Bio sam plivač nizvodno.
I tako sam sjedio, promiješao šećer u čaju i odlučio. Nazvat ću doma. Znam kućni broj. Odigrao sam već sto puta u glavi razgovor koji bih imao.
Stisnuo sam brojeve.
Molim? javio se nepoznat muški glas.
Dobar dan. Ovdje bi mi trebala Šimić Olga, molim vas.
Nema je više ovdje.
A gdje je?
Vi ste?
Pardon, ja sam Miroslav, sin njezin.
Koj… Miroslav? šutnja, pa ženski glas.
Molim?
Dobar dan, trebala mi je Olga Šimić.
Miro? Jesi li to ti? upitujući.
Mihaela? Dunja?
Ne, Dunja… Prerasla sam, znaš? Glas mi je sad, eto, odrasli… glasno se nasmijala.
A maš taj muž, tko je?
Moj muž, Slaven.
Udala si se…?
Jesam, i već dijete imamo. Ti si živ, znači?
Živ, što da nije.
Zašto se nisi javljao? Tražili smo te, znaš, mama je poludila od brige!
Znao sam ja da će me pronaći, kadtad… A što bih pisao, živim i radim, eto tako.
Mama je stvarno bila zabrinuta, ponovila je potiho.
I zato zovem. A gdje je sada?
Šutnja. Prošlo mi je hladno kroz trbuh možda je umrla?
Gdje je, Dunja? Živa je?
Živa je. Samo nije tu. Slušaj, moram prekinuti, dijete plače. Nazovi poslije, molim te. Prekinula je.
Gledao sam u telefon, zbunjen. Poslije… Kad? Već je deset navečer. Nakon petnaest minuta opet sam zvao, ali je linija bila zauzeta. Sigurno javlja ostalima, sad su svi zajedno… a ja sam sam.
Nakon pola sata pokušao opet.
Mama je sad u domu za starije, Miroslave, ovdje blizu, u Vrbovcu, rekla je Dunja.
Je, ono u domu umirovljenika?
Da,… bila je dugo bolesna, sad više ne može sama živjeti
Vi ste je smjestili tamo? Vas troje, nitko ne može?! osjetio sam ljutnju.
Dunja šuti.
Što šutiš?
Nije to baš tako,… Daj, uzmi broj od Mihaele u uredu, ona zna kada možeš zvati.
Bio sam bijesan.
Ivana brani majku, uvijek mi je govorio da su sve njene bolesti zbog mene… A sad mama je u domu. Sjećam se njezinih oči, njezinih pisama, riječi… Još jučer sam je zamišljao krhku, ali nikad nemoćnu.
Sutradan sam iskamčio smjenu na centrali, da uzmem još koji poziv.
Svetka? Ovdje Miroslav.
Hvala Bogu pa si se javio! Tražili smo te, znaš… Mama je bila očajna!
A zašto ste je dali u dom…? Zar niste mogli ostati uz nju?
Ma nije baš tako. Dovodimo je k sebi, Dunja sad ima bebu, znaš, i s malom bebom i mamom teško je…
Progovorila je drugačijim, hladnim glasom.
A ti… što nisi sam došao, što sad nas učiš kako se brine o majci? Ti bi sad pobrao lovorike? Ako ti doista stalo dođi i uzmi je k sebi. Hoćeš? Hoćeš li doći?
Hoću! izletjelo mi je… i prekinuo sam vezu.
Kasnije sam rekao Zlatki:
Zlatka, zovi onog agenta za sobu. Kupujemo. Ja uzimam majku k sebi.
Nevjerica u očima. Oho! Stvarno si odlučio?
Odlučio. Majka ide kod mene.
Tih nekoliko mjeseci sređivao sam dokumente, dogovarao kredit, konačno kupio svoju sobu. To mi je prvi pravi dom, a ja sredim i okrečem, pripremam. Usput sam shvatio koliko je odgovornost imati svoje.
Došla je zima. Zatražio sam dopust na poslu i krenuo na put. Do Zagreba avion, onda vlak do Siska, par sati vožnje, onda bus do Vrbovca. Prije polaska sam osjećao neku tjeskobu, kao pred velikim ispitom.
Kad sam ugledao zgradu doma, djelovala mi je brižno ali samotno. Osoblje je bilo susretljivo, ali ipak su svi unutra nosili prazninu u očima. Dok sam čekao, pričao mi je jedan starac ovdje je dobro, kaže on, brinu se, ali iz njegove glave vire neka druga vremena. Ništa više nije njegovo, ni stolica, ni svaki dan. Kao da pokušava prevariti srce pričom o dobrom domu.
Kad su me napokon pustili u sobu, noge su mi se odsjekle. Mama je bila okrenuta leđima, mršava, s bijelom kosom. Nije me prepoznala.
Morao sam joj nekoliko puta reći tko sam. Mama, ja sam Miroslav, sin tvoj.
Samo je klimnula glavom. Već sam jela danas, rekla je tiho.
Pričao sam joj o putu, o poslu, o Zlatki, pokušavao je dotaknuti, nasmijati. Gledao sam te njezine ruke, sada tanke, drhtave, gledao sam te njezine oči u kojima je nekad sjalo cijelo nebo.
Nisam znao da je bolesna, rekao sam kasnije medicinskoj sestri, kad je došla majci dati lijek.
Već je četiri godine ovdje. S djecom je sve dogovoreno i ima svega što joj treba, a mi se brinemo. No, ako želite preuzeti odgovornost, formalno trebate s njima razgovarati i sve srediti
Osjetio sam slabost, nemoć.
Nekoliko puta sam još došao, donio kolače. Starci se vesele sitnim stvarima, svi su došli probati, mama opet nije prepoznala ni mene ni sestru.
Jedna stara susjeda, gospođa Ružica, rekla mi je: Ona vas pamti. Samo, bolest joj ne da da pokaže.
Napokon, kad sam odlazio, javila se Mihaela. Trčala je do kolodvora, jedva smo se prepoznali, ali kad me uhvatila za ruku, sve uvrede i prošle svađe su nestale. Ne idi! Dođi kod nas, Ivan te hoće vidjeti, ostani par dana, idemo svi mami zajedno vikendom.
Tamo u njihovoj kuhinji sve je mirisalo na djetinjstvo, svi su me obgrlili kao da nikad nije bilo ničeg ružnog.
Subotom smo, svi, otišli mami. Sjedila je na kolicima, gledala svakog od nas osobito blago. Miško, sine, ti si došao? šaptala je, pa bi se zamislila.
I u onim trenucima kad nije prepoznavala, osjećao sam taj živi, neuništiv pogled neke dublje prepoznatljivosti, onaj pogled srca.
Sad sam opet u vlaku, vraćam se natrag. Osjećam neku smirenost. Ovo što sam napravio nije bilo uzalud. Sestre, brat, mama… nemam svoju obitelj, nemam ni djecu, još, ali prvi put mi se činilo da mogu voljeti, da ću pokušati biti odgovoran. Obećao sam si Zlatki ću reći sve. Ne bježati, ne opravdavati se više.
Nekad je bilo lako bježati.
Ali sad je vrijeme uhvatiti stvari u ruke, koliko god je to kasno.
Uspio sam makar malo vratiti dom, najvažniji osjećaj koji sam imao u životu.
