Još uvijek se sjećam tog mirnog srijedskog jutra kada je Robert putovao vlakom prema svom malom zemljištu izvan Zagreba. Vagon nije bio prepun, a u njegovoj blizini sjela je starija gospođa, očito na putu prema svom vrtu na selu baš kao i Robert, i većina putnika toga dana. Misli su mu bile preplavljene uspomenama na pokojnu suprugu Anicu. Obično su zajedno išli obrađivati svoj vrt, ali nakon njezine bolesti Robert je izbjegavao ta mjesta, obuzet tišinom i tjeskobom.
Kad je vlak pristao na kolodvoru, starica se okrenula prema njemu i izgovorila riječi koje su ga duboko dirnule: Danas je lijep i sunčan dan. Imamo dovoljno vremena da nešto napravimo. To su bile točno iste riječi koje mu je Anica običavala reći. Iznenađen, klimnuo je glavom i počeli su razgovarati o lošoj berbi te godine, o dugoj, hladnoj zimi i o nadama koje su oboje gajili za idući proljetni ciklus.
Kad su stigli do autobusnog stajališta, Robert je shvatio da tu gospođu nikada prije nije sretao. Razišli su se nakon kraće šetnje zajedno. Dolaskom na parcelu vidio je kako je tijekom njegovog dugog odsustva sve zaraslo u korov i travu. No, razgovor s gospođom iz vlaka podigao mu je duh i potaknuo ga da ponovno istraži svoje zemljište.
S novom snagom uhvatio se motike, počeo kopati gredice i čupati korov. Zadovoljstvo koje je osjetio gledajući svoj plodni tlo natjeralo ga je da odluči ne prodati zemlju barem još neko vrijeme. Uživao je pauzu sjedeći na klupi, grizući sendvič i pijući čaj. Pogled na omiljene cvjetove koji su se njihali uz vjetar i zrele jabuke ispod mladog stabla podsjetio ga je na ljepše trenutke.
Njegovo raspoloženje značajno se popravilo i Robert je odlučio češće dolaziti na svoj komad zemlje. Dok je u šumi skupljao gljive, činilo mu se kao da mu je skinuta težina s leđa. Odlučio je nastaviti raditi jer mu je ta rutina donosila radost i osjećaj da je život ponovno dobio smisao.
Na povratku kući opet je susreo onu gospođu s vlaka. Dijelili su jabuke i prisno razgovarali o svojim radovima u vrtovima. Starica ga je ohrabrila, rekavši kako pred njim ima još mnogo života, savjetujući mu da u svojem trudu prepozna izvor veselja i svrhe. Kad je konačno stigao do svoje stanice, Robert se osmjehnuo zalazećem suncu, osjećajući mir u duši, bez više tereta tuge koji ga je godinama pratio.
