Samo živjeti dalje
Lucija, malena i nestašna djevojčica s dvije razbarušene kike, jurila je po prostranoj sunčanoj verandi obiteljske vikendice u okolici Rijeke. Oči su joj blistale od uzbuđenja, a rumeni obrazi svjedočili su o satima provedenima u bezbrižnoj igri. Kad je ugledala brata Tomu i njegova prijatelja kako mirno izlaze prema dvorištu, naglo je stala, zadihana, pa brže-bolje potrčala za njima.
Bez imalo promišljanja, Lucija je skočila do Dražena, bratovog prijatelja, i čvrsto se objesila na njegovu ruku svojim toplim, malenim dlanovima. Podigla je glavu prema njemu, gledala ga iskreno, djetinjom otvorenošću, i široko se nasmijala:
Nikad te neću pustiti! Kad odrastem, udati ću se za tebe, obećajem! Samo čekaj!
Dražen je zastao iznenađeno, podignutih obrva, no lice mu se ubrzo razvedrilo u toplom osmijehu. S nježnošću i blagim čuđenjem promatrao je ovu malu živahnu djevojčicu, pa joj uz lagani smiješak i šaljivo, ali toplo odgovorio:
Čekat ću te.
Zatim joj je nježno razbarušio kosu, zbog čega su kike još više poletjele. Lucija je nakratko zacilila oči, ali je već idućeg trena ponovno veselo smješkala, ne puštajući mu ruku.
Ali prije toga, nagnuo se malo Dražen da joj bude bliže uči lijepo i slušaj mamu i tatu. Da jednog dana budeš prava mladenka.
Govorio je prijateljski, s onom toplinom koju odrasli mogu pokazivati samo prema djeci. Lucija se na trenutak zamislila, ozbiljno klimnula i još čvršće stisnula njegovu ruku:
Bit ću najbolja, obećavam!
Zrakom su titrale ljetna bezbrižnost, dječji smijeh, bljeskovi sunca i male snove koji su tada izgledali i stvarni i mogući
************************
Lucija je sjedila u sobi iznad udžbenika iz matematike. Predvečerje je lagano navlačilo tamu, a u kući je vladala neuobičajena tišina samo prigušeni glasovi iz dnevnog boravka remete mir. Nehotice je načulila uši: brat Tomo razgovarao je mobitelom, zvučao življe nego inače.
Približila se tiho vratima, osluškujući. Kad je čula Draženovo ime, srce joj je brže zakucalo. Nije htjela ni disati brat je govorio o nekom susretu, o sladoledu na Korzu, o njezinom osmijehu Jasno je znala priča o Draženovoj novoj djevojci.
Prije nego što je uspjela racionalizirati osjećaje, snažno se podigla s kreveta i prišuljala vrata bratove sobe. Naslonila je uho na hladnu drvenu površinu i upijala svaku riječ. Grlo joj se stegnulo, ali tjerala je misli ispred sebe. Možda ipak nije ono što mislim? prolazilo joj je kroz glavu.
Kad je Tomo ipak završio razgovor i izišao u hodnik, ukočila se kao uhvaćena u nečem zabranjenom, ali bilo je prekasno brat ju je već primijetio.
Dražen ima novu curu, a? izletjelo joj je, glas joj je zadrhtao, ali pokušala je zvučati opušteno.
Tomo ju je pogledao s razumijevanjem, bez ljutnje, samo s umornim suosjećanjem. Znao je da sestra pozeleni čim netko spomene Dražena, i koliko je puta kriomice gledala njegove fotografije.
Lucija, stara priča, a? zakolutao je očima i naslonio se na dovratak. Imaš već šesnaest godina. Vrijeme je da prerasteš taj crush. To su samo dječje simpatije.
Lucija je podigla bradu, a u očima joj je zatreptala tvrdoglavost. Sklopila je ruke ispred sebe kao da se brani:
Nikad! zatresla je glavom tako da su joj kikice zaplesale u zraku. Ne razumiješ ti mene! Dražen će me zavoljeti, vidjet ćeš! Ovo nije dječja zaljubljenost, nego baš prava ljubav!
Govorila je odlučno, ali u sebi je pokušavala povjerovati u vlastite riječi. Sjetila se Draženovih ponekad zbunjenih pogleda, rijetkih osmijeha upućenih njoj, i dragih dodira sve je to čuvala u srcu, slažući iz mrvica nadu.
Tomo ju je promatrao u tišini shvatio je da nema smisla objašnjavati. Za Luciju to davno više nije bila samo dječja igra.
***************************
Prvi zraci sunca prodrli su kroz zastore, ispunjavajući sobu toplim sjajem. Lucija je doletjela do dnevnog boravka poput laganog vjetra, lice joj je blistalo, a oči su sjajile snažnije od proljetne svjetlosti iznad Učke. Osmijeh joj je bio tako širok da su obrazi gotovo boljeli.
Uzbuđena, još zadihana od trčanja niz stepenice, prišla je bratu, koji je polako pio kavu i prebirao po novostima na mobitelu.
Pitao me da hodamo! povikala je Lucija gotovo ne dišući, ruke su joj se stisnule od preplavljenosti emocijama. Upravo danas, za rođendan, poklonio mi je prekrasnu kutijicu s ugraviranim srcem i rekao da, sad kad sam punoljetna, može mi priznati osjećaje. Dražen me voli!
Jedva je stajala mirno, stalno popravljajući kosu, kao da želi biti savršena u svakom pogledu. Tolika radost zračila je iz nje da je čak i umorni starac-češki mačak Piko pod prozorom zamlijev lijeno.
Tomo je maknuo pogled s mobitela i toplo se nasmiješio. Taj je trenutak odavno slutio, ne samo zbog sestre, već i zbog najboljeg prijatelja, koji zadnjih mjeseci često propitkivaše što Lucija radi, kakve cvjetove voli, gdje izlazi…
Predivna je, Dražen je znao reći zamišljeno gledajući kroz prozor kafića na Korzu. Pametna je i dobra kamo sreće da je već punoljetna Ma nemaš ti ništa protiv nas?
A Tomo bi uvijek odgovorio isto: Ako ona bude sretna, bit ću i ja zadovoljan. Dobro je poznavao Dražena, ozbiljnog, odanog, odgovornog i gledajući sada najsretniju sestrinu facu, znao je da nije mogla bolje izabrati.
Čestitam, podigao se, zagrlio sestru Sretno vama oboma, Lucija.
Stisnula se još jače uz njega, svjesna da neće ni uskoro prestati biti kao u snu. I dok je njezin glas titrao od ushićenja, iz kuta se prigušeno čulo predeći mačak Piko, zadovoljan domaćom idilom…
*******************
Djevojka je na plastičnoj stolici u hladnom bolničkom hodniku sjedila pogrbljena. Zidovi su bili bež, iz prozora se slijevao sivi sumrak, kao da i nebo izražava tugu. Lucija je gledala ispred sebe nije vidjela pohabani linoleum ni liječnike koji žure kroz hodnik, nego slike daleke i nedostižne samo njoj.
Dlanovi su joj beživotno ležali na koljenima, kosa neuredno padala niz ramena. Sjela je poput slomljene lutke bez topline, bez pokreta, ukočeno. U glavi joj se ponovno odvijao jučerašnji dan: ona i Dražen sjede za stolom, razrađuju detalje dekoracije za vjenčanje, prepiru se oko boje vrpce za stolove, smiju se, obećavaju kako će sve biti savršeno Danas Dražena više nema.
Sve se dogodilo prebrzo, okrutno Jedan vozač, koji je izgubio kontrolu nad autom, pretvorio je tri vozila u gomilu metala. Nitko, ni Dražen, ni druga dvojica vozača, nisu preživjeli. Jedna sekunda i cijeli život odjednom je nestao, razbijen u tisuće komadića u kojima više nema budućnosti.
Tišinu odjednom prekine korak. Tomo ulazi iza ugla, lice mu sivo, oči crvene od suza. Sjeo je pored sestre, oprezno je zagrlio oko ramena. Njegove su ruke tresle, ali je pokušavao biti staložen zbog nje.
Lucija? njegov je glas bio tih, gotovo šapat, kao da se boji poremetiti krhku ravnotežu njezine stvarnosti. Luce, govori mi, molim te.
Lucija je polako okrenula glavu. Oči su joj bile suhe, ali takve boli Tomo prije nije vidio. Gledala ga je u prazno, kao da više nije u njihovom svijetu.
O čemu da pričam? izgovorila je mehanično, bez trunke osjećaja.
Tomo je progutao knedlu, pokušavao izabrati riječi koje neće još više zaboljeti.
O čemu god želiš… stisnuo je njezino rame, pokušavajući je vratiti stvarnosti. Samo, zaplači! Nemoj sve držati u sebi!
Lucija je odmahnula glavom. Usne su joj zadrhtale, ali ni glas ni suze nisu izlazile. Pogledala je šake, kao da se pita zašto ne drhte, zašto tijelo ne reagira.
Ne mogu, tiho je rubno slegnula ramenima. Nema suza. A ni života više ne želim.
Tišina je pala teža od oblaka nad Kvarnerom. Tomo je zatvorio oči, pokušavajući savladati vlastiti očaj. Znao je sada treba biti snažan, makar se i njemu tlo izmakne ispod nogu.
Nakon tih riječi Lucija se gotovo ugasila. Lice joj se ukočilo, ramenima je odavala posvemašnju klonulost, pogled je otupio. Tomo je pokušavao doći do nje, nježno je pozivao, ali ona ga nije ni čula. I liječnici su shvatili da je potrebna stručna pomoć ubrizgali su joj sedativ. Svijest joj se zamaglila, tijelo postalo teško, i napokon je utonula u turoban san.
Probudila se u svojoj sobi. Sve je odjednom bilo i poznato i strano zavjese, police, fotografije, omiljena knjiga na noćnom ormariću. U kutu je sjedio brat, pogrbljen, s crvenim očima i neobrijan. Tiho je pričao s majkom, koja je iz Zagreba dojurila čim je doznala što se dogodilo. Lice joj je bilo toliko umorno, da ni odlučnost u glasu nije uspijevala prikriti bol.
Brinem za nju, čula je kako Tomo šapće. Lucija je kroz cijelu mladost bila zaljubljena samo u njega A što ćemo sad?
Vrijeme liječi, odgovorila je tiho majka, neohrabreno. Jasno joj je bilo da te riječi nemaju puno snage. Njezina je kći živjela za Dražena, kroz njegove osmijehe, snove o zajedničkom životu. Sad kao da je i nju netko iznutra uništio. Ali mi ćemo je paziti, bit ćemo uz nju, dodala je odlučnije, više uvjeravajući sebe nego njega.
Lucija je slušala kroz polusnu, ne znajući što bi im rekla. Duboka praznina širila se u njoj, pa je radije zatvorila oči i pravila se da spava, nesposobna pokazati im zahvalnost ili objasniti bol koja se samo preselila dublje.
Tomo je još malo sjedio kraj nje, pa polako otišao. Mama je ostala još neko vrijeme, tiho joj gladeći ruku, kao da želi prenijeti makar trunku snage.
*******************
Devet dana Četrdeset dana Vrijeme se vuklo tako sporo, da se činilo kao da svaka minuta traje vječnost. Lucija je sjedila na širokoj prozorskoj dasci u svojoj sobi, koljena skvrčena, pogled zagledan kroz prozor.
Vani je velik javor ispod kojeg joj je Dražen ljetos, uzbuđeno i nespretno, prvi put zaprosio. Prisjetila se svakog detalja: drhtave mu ruke dok je vadio prsten, ponavljanje rečenica koje nije mogao izgovoriti do kraja, kad je napokon skupio hrabrost i sve izgovorio odjednom. Ona se od sreće smijala i izgovorila da još prije nego što je stigao završiti pitanje.
Sada je klupica bila napuštena, dvorište pusto. Kasnojesenske grane gubile su lišće, snijeg je prekrio travu, ali Lucija to jedva da je i primjećivala. Za nju je vrijeme stalo kada je čula vijest.
Lucija, dođi jesti, molim te mamin tihi glas prekine tok njenih misli.
Mama joj je lagano dotakla rame. Prsti su joj bili ledeni ni ona se mjesecima nije uspjela ugrijati, kao da se i u njoj nastanila neka beskrajna zima. Gledala je Luciju zabrinuto, s tolikom boli da su joj oči stalno navirale suzama, ali se suzdržavala, znala je da sada ne smije pokazivati slabost.
Ne mogu, Lucija nije ni okrenula glavu. Glas joj je bio monoton, bez trunke osjećaja.
Moraš nešto pojesti, nastojala je mama ostati stroga, ali joj je glas drhtao. Ni jučer nisi ništa jela. Moraš nahraniti tijelo.
Kome? Lucija se napokon okrenula, ali pogleda praznog. Ništa ne moram.
Mama je stala, kao da ju je udario pravi udarac. Nije pronašla riječi; samo je ustuknula, slegnula ramenima, i polako otišla iz sobe. Bilo joj je teško gledati Luciju takvu.
Na vratima ju je čekao Tomo, očima pokazavši da je sve vidio i čuo.
Razgovarala sam s liječnicom, prošaptala je držeći se za rub pregače. Treba nam pomoć, sami ne možemo.
Tomo je samo klimnuo. I on je odavno znao da neće moći sami. Vidjeti Luciju tako praznu i udaljenu neopisivo je boljelo. Stisnuo je šaku protiv nepravde, uvjerio se kako sada mora djelovati, a ne osjećati.
Zvat ću doktoricu Maras, rekao je, uzimajući mobitel. Obećala je pomoći u težim slučajevima.
Mama je još jednom pogledala prema sobi gdje je Lucija ostala sjediti, tiha poput sjene.
Kad je pala noć, a mjesec bacio plavičasti sjaj uz zid, Lucija se ipak natjerala da ustane s prozora. Noge su joj teško držale tijelo u proteklim tjednima sve je više slabjela. Tiho je otpuzala do kreveta, svukla ogrtač i zagrnula se pokrivačem.
Soba je bila mirna, tek povremeni tihi šapat roditelja dolazio je iz druge prostorije. Lucija je zatvorila oči i poželjela da san brzo dođe. Ali san joj je bio sasvim drukčiji.
Sanjala je Dražena. Stajao je pred njom isti kakav je uvijek bio s toplim osmijehom i sivom majicom kakvu je najviše volio. Ovog puta pogled mu je bio ozbiljan, strog čak.
Lucija, njegov je glas bio jasan, tako blizak da je na trenutak povjerovala da je zaista tu. Pogledaj se. Što to radiš?
Htjela je nešto reći, ali riječi su joj zastale u grlu. Dražen je prišao još bliže:
Jesi li se vidjela u ogledalu? Pusti to, molim te. Moraš živjeti. Snažna si. Uvijek si bila. A sada moraš biti još jača. Živi dalje. Skužit ćeš da je to jedini pravi put.
Pokušala ga je dotaknuti, ali ruka joj je prošla kroz zrak. Bio je samo san, sjećanje.
Ne mogu bez tebe, šaptala je, osjećajući kako je suze griju po obrazima.
Možeš, mirno je tvrdio. Imat ćeš još puno toga. Bit će dana i dobrih i teških, ali ne smiješ stati. Uvijek sam tu negdje, pogledaš li gore među zvijezdama sam. Ako ti bude teško, pozovi me u mislima. Ja sam uz tebe.
Lucija je jecala, pokušavajući ga zadržati, ali lik je sve više blijedio.
Ne odlazi! zavapila je, pružeći ruke. Molim te!
Ali nestajao je, ostavljajući teške šapate:
Živi, Lucija. Obećaj mi.
Nagli trzaj i otvorila je oči. U sobi su isti krevet, isti mjesečevi odrazi na podu. Jastuk mokar od suza, a u grudima bura osjećaja toliko jaka da je na trenutak skoro ostala bez daha.
Ne znajući što radi, glasno je zajecala, prekinuvši noćnu tišinu. Za tren su uletjeli roditelji i Tomo.
Luce, što je bilo? mama je pohrlila, uzela joj ruku i pogledala je duboko u oči.
Gdje boli? zabrinuto je pitao Tomo, tražeći nešto što bi mogao učiniti.
Lucija je samo sjela i bezglasno jecala, stisnuta zbog boli. Pred očima joj je i dalje bio Dražen, njegov odlučan ali nježan pogled i zadnje riječi.
Obećaj mi, opet je čula taj šapat u misli.
I između suza i boli, izgovorila je:
Obećajem…
Mama je zagrlila, ljuljajući je kao malenu, a Tomo sjeo uz njih, položivši ruku na njezino rame. Nisu ju mogli utješiti riječima samo su bili uz nju.
A Lucija je, pritisnuta na mamin vrat, počela razmišljati: kako živjeti dalje? Kako disati, jesti, hodati, nasmijati se, a Bože, bez njega? No duboko u sebi osjetila je slabu, tek nastajuću nit ako on vjeruje u nju, ako joj je to zadnje što traži mora pokušati.
Ako ništa drugo, zbog njega.
************************
Jedne tmurne večeri, svi su bili u dnevnoj sobi. Mama je donijela čaj na stol, ali nitko nije ni pipnuo šalicu svatko je bio u svojim mislima.
Trebali bismo preseliti, tiho je rekao Tomo gledajući Luciju. U svakom kutku ove kuće, na svakoj riječkoj ulici, sve te podsjeća na Dražena i boli te.
Lucija je sjedila sklupčana. Pogled preko zamagljenog prozora, kapljice kiše slijevale su se niz staklo kao suze niz lice. Bila je bijela, ali u njezinim očima više nije bilo one praznine.
Možda bi nam stvarno lakše bilo u nekom drugom gradu, Lucija, nadovezala se mama blago joj stišćući ruku. Nov početak, novi ljudi možda bi to pomoglo.
Lucija je polako podigla pogled. Glas joj je bio tih, ali po prvi put nije bio beživotan:
A gdje?
Ima prilika u Karlovcu, objasnio je Tomo. Prijatelj nudi posao, a stan ćemo unajmiti, dok se snađemo.
Mama je klimnula:
I fakultet ćemo lako pronaći za tebe. Samo da ti bude lakše, to je najvažnije.
Lucija je šutjela nekoliko trenutaka. Pred očima su joj proletjele slike: ona i Dražen na klupici, prva zajednička kava na rivi, izlet na Plitvice, njegove latice ruža pred školskim vratima Svaki kutak ovoga grada bio je Draženov lik.
Dobro, rekla je naposljetku Hajd’mo se preseliti.
Bila je to teška odluka, ali prvi vlastiti izbor nakon dugo vremena.
Sljedećih je tjedana kuća bila u stalnom metežu Lucija je bila više promatrač nego sudionik: promatrala je kako mama i Tomo spremaju kutije, kako slažu knjige, pospremaju stvari, otresaju prašinu. Povremeno bi uzela mali Draženov poklon, staru sliku, kartu s prvog izlaska dugo bi to gledala prije nego što bi spremila.
Na dan preseljenja posljednji je put izišla na balkon. Bacila je zadnji pogled na dvorište gdje je sve počelo. Pritisnulo ju je u grudima, ali odlučila je: Preživjet ću. Moram.
Novi grad dočekao ih je sivo, bučno, drukčije. Stan je bio prostran i svijetao. Lucija je dugo stajala kod prozora nove sobe, gledala nepoznate ulice i prolaznike, razmišljala koliko je sve strano. Ali baš to je dalo osjećaj da, možda, može iznova.
Prvi dani bili su teški. Gubila se u ulicama, nostalgična zbog prošlog života. Ponekad je noću ponovno sanjala Dražena uvijek isti osmijeh, iste riječi utjehe i budila se uplakana.
Ali s vremenom je primijetila sitnice. U parku ispod njezina prozora pojavili su se prvi tulipani. Konobar u kafiću preko puta zapamtio je njezinu narudžbu i nasmiješio joj se kad je drugi put došla.
Bili su to sitni koraci prema naprijed. Dražena nije zaboravila, niti će. No sad je shvatila: živjeti dalje nije izdaja već ispunjenje njegove zadnje želje.
Počela je ići na pripreme za fakultet, pomagati mami po kući, povremeno šetati s Tomom. Svaki dan bio je iznova borba, ali nosio je i nešto novo ne umjesto svega što je imala, nego pored toga.
Negdje u sebi znala je on je i dalje tu.
I ponosan je na nju.
Jer ona izdržava.
Jer ona živi.
A to je istinski smisao ljubavi: pustiti život da ide svojim tokom, čak i kada srce zaboli. Samo onaj tko nastavi hodati kroz tugu može ponovno pronaći mir i osmijeh.
