Bez prava na slabost
Nenad se vrtio po dnevnoj sobi, mjesečev snop padao na stol prepun šarenih djelova kockica, a zidovi su naizgled disali starim pjesmama iz bakine poljske kuhinje. Svako malo pretrčavao je do prozora, napinjao vrat prema Ilici, gdje su tramvaji škripali i zvonili kao da dolazi proljeće, pa se vraćao natrag do kutije koja mu je gotovo klizila iz ruku. Prislonio ju je uz grudi, kao da ju je morao zaštititi od svega poznatog i nepoznatog.
Mama, kad će tata doći? pitao je ponovno, skačući kao loptica i zureći u njezina stopala. Rekao je da će sa mnom slagati svemirski grad! Obećao je!
Jasmina se spustila pored njega, pogled joj je klizio preko njegovih svjetlih kovrča. Srce joj je treperilo poput vretena na bakinom tavanom. Nije htjela da mu nada pukne kao zrno graška. Pogladila ga je po čelu, tražeći prave riječi među mirisima češnjaka i paprike iz kuhinje.
Oprosti, zlatko tiho je rekla. Tata se zadržao na poslu. Ima nešto jako važno za završiti. Ali, znaš što? Danas nam u goste dolazi Marko. Veseliš li se vidjeti ga? On je uvijek za igre, zar ne?
Nenadovo lice naglo se smrknulo. Usne su mu zadrhtale, a oči zasvijetlile mutnim sjajem neprosanjanog sna. Već pet dana ispraćao je baku do vrtića, trudio se ne zadirkivati malu Maju i svaki put kad netko sruši njegovu figuru od kockica, samo bi šutnuo stolicu i rekao: Ma, napravit ću novu. Sve je to radio za ovaj trenutak, za najvažniju zajedničku igru s tatom.
Ali, obećao je promucao je, i glas mu je šaputao poput tramvaja u gluho doba noći.
Jasmina ga je čvrsto zagrlila, u nadi da bol i tuga klize kroz njezinu košulju i padaju na tepih.
Razumijem, pile moje promrmljala je nad njegovom kosom. Ali tata ne smije šefu reći ne, jer onda bi morao raditi i za praznike.
Nakratko se zagledala u šarenu povorku povrća i mesa koja ju je čekala na kuhinjskom stolu, pa se osmijehnula. Povukla ga je za rukav kaputa i podigla glas kakav su davno imale šibenske tete kad su izmišljale igre.
Znaš što, sad ćeš ti meni biti glavni pomagač za večeru! A onda skupa gradimo svemir. Tako velik grad da će Marko biti zavidan, što kažeš?
Nenad je promislio, pogledavao naizmjence kutiju i majku, a suze su mu još krile planove oko očiju. Napokon je kimnuo tiho, još uvijek sanjajući da će tata na vrata zalupat ranije i prekinuti oblak tuge.
Dobro pomagat ću, promucao je tiho.
Jasmina se nasmijala široko, uzela ga za ruku, a ona igra svjetla u njezinim očima ulila je u njega novu toplinu.
Vidiš kako si ti pravi mali chef! Idemo, toliko toga treba narezati i pomiješati, a tvoje ruke su točne kao šibenska ura!
Nenad se namrštio, bježeći stidljivo do prozora. Kutiju s konstruktorom odložio je na daske, taman toliko da uvijek može ukrasti pogled i uvjeriti se da ni jedan prolaznik ne nosi njegove zvjezdane galaksije pod kaputom. I nešto je tu bilo čarobno, kao da kocke same rastu i vežu se na svijetleći prozor, pretvarajući stol u bezbrojne planete.
Sjeo je na visoku stolicu koju mu je mama podmetnula, a kuhinja je počela pulsirati kao središte galaksije. Za njega je to bilo veče puno čarolije, izrezani krumpiri letjeli su kao meteoriti, a miris prženog luka širio se hodnikom kao zrak nakon ljetne oluje.
Teta Mira to nikad ne zna napraviti ovako, mislio je tajno, promatrajući mamu. Ona ubaci sve u isti lonac i onda kaže da je ručak gotov. Kod nje jedem jer moram, a kod mame ovdje jedem jer je sve pravo.
Daj mi dva najljepša rajčica, molim te zamolila je Jasmina, oči su joj zaiskrile od ponosa. Nenad je s pažnjom tražio po stolu, odmjeravao svaku, vrtio ih u rukama kao da su istarski dragulji i na kraju podignuo dvije, crvene, sjajne, kao ljetni zalazak na otoku.
Jasmina je klimnula glavom, oči joj su zasjale.
Baš si pogodio, pravi si znalac.
Nenad se nakostriješio od sreće. Više nije bio dječak; sad je bio kuhar, suradnik, graditelj budućeg svemirskog grada. U glavi je već smišljao plan: prvo kuhaju, onda grade, a možda tko zna do navečer planet naraste kao lubenica kraj Drave.
Vrijeme je letjelo. Mirisi kuhinje rasli su, miješali boje i pretvarali običan dan u praznik. Skuhano jelo zaiskrilo je na tanjuru kao nešto važno, zadnje čudo svijeta. Nenad je požurio sjesti i već je u ruci držao žlicu, ali znao je mora pričekati mamu.
Jasmina je pozvala supruga: Jurica, dolaziš li? Nenad će sve pojesti!
Na drugi kraj žice čuo se uzdah i dječji smijeh, kao da iza vrata u Gajnicama netko vodi troje klinaca iz parka.
Za dva sata, promrmljao je Jurica. Vozim Miju na aerodrom pa onda doma, nešto ćemo prezalogajiti.
Jasmina je stisnula mobitel, ali glas joj je ostao miran:
Ako ogladnite, podgrijat ćete sami. I, molim te, izvini se Nenadu. Obećao si mu igru.
Marko je isto moj sin! ispalio je Jurica ljutito. Što sam trebao, ostaviti ga samog? Dječak ima trinaest!
Jasmina je duboko udahnula:
Baka mu je u susjedstvu. Čuvala bi ga mirno je rekla.
Da ga toj babi dam?! Pa ona ga samo razmazi!
On je tvoj sin, Jurice, ne sporim. Ali i Nenad je tvoj. Ne zaboravi.
Prekinula je poziv, duboko udahnula i vratila se. Nenad je sjedio, pogled mu je lebdio, ali kad je upitao kad će jesti, Jasmina je pokušala biti nasmiješena.
Možemo sada, samo operimo ruke.
Kad su sjeli, Nenad je zagrabio punu žlicu a lice mu je planulo srećom:
Ovo je najbolje, bolje nego kod tete Mire!
Jasmina se nasmijala barem na tren, sve brige su otplovile prozorom prema Kamenitim vratima. Na kraju krajeva, možda ipak sve ispadne dobro
*********************
Jedne subote Marko je stigao ranije, noseći s mobitela glazbu kao da se vrti u vlastitim mislima. Jasmina se nadala, svaki put, da će dječaci pronaći zajedničku igru. Ali Marko je, čim je kročio u stan, počeo njuškati tuđi mir i praviti se odraslim. Tražio je gdje može kritizirati: na tatino sjedanje, mamine torte, raspored cipela baš sve.
Kod nas se ne smije crtati po zrcalu, promrljao je, kineski mobitel u ruci.
Jasmina je rezala papriku bez da digne pogled.
Djeci treba dozvoliti da pokazuju što su im snovi, rekla je tiho. Ionako ćemo obrisati, a zid ostaje isti.
Marko je obišao hodnik, zurio u razbacane tenisice.
Ovdje je stalno nered! doviknuo je prezirno.
Jer tvoj tata stalno dovodi psa Taru, koja sve razvuče, pojasnila je. Pa kad ti smeta nered, pokupi za psom.
Marko je zakolutao očima, ali nastavila ga je gledati bez oklijevanja.
Ali to je iskorištavanje djece! pokušao je izvući posljednji argument.
Jasmina je uspravila leđa, ruke prekrižila, a pogled joj je bio tvrd kao plitvički kamen.
Nisi htio nered, sad ga pospremi. Inače, Tara ide na stubište pa nek si sama nađe sreću.
Jasminini ultimatumi nisu bili mrtva slova. Marko je prigovarao u sebi, ali je na kraju pokupio cipele, umirući od srama i ljutnje. Jurica je stigao kasnije, taman da čuje žalbe i logore lice Marka crveno, oči pune suza.
Mama me tjera da čistim! I prijeti Tari! zavapio je.
Jurica je, još u kaputu, upao kod Jasmina.
Jasmina, pretjeruješ. Marko je dijete, moraš biti blaža!
Nije ga ni pogledala.
Makni se, ne vidim Dnevnik. Moja kuća, moja pravila. Ne sviđa ti se izvoli negdje drugo.
I još kažeš, nemoj da ja dovedem Miju! pobunio se Jurica.
Za dva tjedna samo izvoli. Ali neće Mija pristati, u glavi joj je drugo društvo.
Jurica je hvato zrak.
Dobro ali moraš Marka gledati kao svog.
Jasmina ga je pogledala ravno u oči, prvi put bez imalo straha:
Nenad je moj sin. Marko nije. I još nešto. Tara više ne dolazi, Nenad ima alergiju. Zakon stana ovdje pišem ja.
Jurica se povukao suzdržano, a Marko ga je gledao u sjenu. Plan se kuhao; znao je da tata neće odustati od njega. Trebalo je samo pričekati. Nenada možemo maknuti, tata će opet biti naš, kliznulo mu je u mislima kao voda niz stare krovove.
*********************
Već sljedeći vikend Marko je navratio objeručke, s osmijehom širokim kao more. Jurica je bio mekan, predložio pecanje, ali život je ispleo čvor. Ujutro, Nenad je oslabio, temperatura mu je skočila, zaboli ga trbuh Jasmina je odmah znala: bolnica je jedina luka.
Nazovi im taksi, zarežao je Marko kad je Nenad briznuo u plač. Zašto mi moramo propustiti sve zbog njega? Ja viđam tatu samo vikendima!
Jasmina se okrenula, oči joj su bljesnule krijesovima kakve Marko nikad nije upoznao.
Još riječ i više ne dolaziš u ovaj stan! Sad idi doma. Velik si.
Marko je hodao ulicom, bijesan, šutajući kamenčiće Osijeka. U njemu su se miješale tuga i zavist: Zašto uvijek taj mali?
Bolnica je gutala sate, a Jurica je vrludao hodnicima, u glavi mu je brujala pjesma između brige i bijesa.
Noću, Nenad je morao ostati u bolnici. Jasmina je sjedila pokraj krevetatvrda stolica, hladna kao kocka leda, ali dlan na sinovljevom ramenu bio je važniji od sna. Budila se svakih pola sata, premještala mu kosu, slušala je li dah jednak ili uzburkan. Suze su joj klizile, ali je šaptala: Tu sam nema mjesta za slabost.
Jurica, s druge strane grada, vukao je cipele kroz hodnike, pokušavao izgovoriti riječi koje bi zaustavile vrijeme, ali znao je: stari život se ne vraća.
Dva tjedna poslije, Marko se pojavio nestrpljiviji no ikada, s osmijehom širokim kao vrata crkve svetog Marka. Jurica ga je dočekao, sve je treperilo kao zimsko sunce. Marko je bio kao mladi tornado, zavirivao u svaki kutak, kontrolirao štapove za pecanje i sanjao o najvećoj ribi Jaruna.
I onda, nagli telefonski poziv, posao je opet prekinuo bajku.
Samo dva sata! uvjeravao je Jurica, ruku na sinovom ramenu Onda idemo zajedno u park, a sutra zaista na pecanje!
Marko ga je gledao, oči mu pune straha da će opet biti prevaren.
Samo ti i ja? pitao je, tankoća glasa poput crte na asfaltu.
Samo nas dvojica, rekao je Jurica tvrdo, pružio mu je garanciju.
Marko je šutio, prihvatio je stvarnost, ali u očima mu je gorjela nepravda.
Jasmina je umorna od besanih noći, vukla noge do kuhinje. Svaka tegoba, svaki zvuk, bio joj je višak. Nenad je pratio, stidljivo pitao hoće li smjeti gledati crtiće.
Samo nemoj glasno promrmljala je, lice joj je bilo bijelo.
I taman mir se spustio, stari crtani se vrtio, kad iznenada vrisak. Tanjur je pao, krv je nakapala po stolu, ali Jasmina je zaboravila na bol. Sve je stalo. Marko je sjedio na Nenadu, jastuk pritisnut na Nenadovo lice. Mali se koprcao, pokušavao ga odgurnuti, snaga nije bila dovoljna.
Vrijeme se rasteglo. Jasminu je ispunila snaga kakva postoji samo u snovima podigla je Marka jednim trzajem, bacila ga uza zid, kao da je krpa. Skočila je ne Nenada, trgla mu jastuk.
Sine, diši, javi se! tresla ga je. Suze su se slile na prašnjavu majicu. Nenad se sklonio u njezino krilo, jecajući.
On on me htio ugušiti! šapnuo je.
Kako si mogao? šiknula je Jasmina, lice joj je bilo kamen, pogledi ledeni.
Marko je zabezeknuto ustao, ali odmah iskrivio lice u prijeteći osmijeh:
Igrali smo se! Evo, slomit ćeš mi ruku! Sve ću reći policiiji! Smjesta!
Jasmina je tiho stavila Nenada na sofu, srce joj je kucalo van ritma:
Ostani, neću te pustiti. Mazila ga je, smirivala.
Marko je prkosno sjeo. Namjerno je ispružio noge, prijetio pogledom, uživao u strahu malog brata.
Ne idem dok tata ne dođe! prkosio je.
Jasmina je stisnula šaku, tražila po stolu nešto teško, uhvatila mobitelov punjač.
Nemaš pojma što bih učinila za svoje dijete.
Uz tresak je tresnula Marka po nozi. On je vrisnuo, pojavio se crveni trag, a ona je zamahnula ponovno. Marko je pobjegao.
Prijavit ću te! Sad će tata sve znati!
Telefon je zazvonio. Jurica je bio bijesan.
Kako si mogla udariti dijete?!
Jasmina je disala teško, ali glas joj je bio čelik:
Idi gdje ti paše, s Markom. Da nisam došla tvoj sin bi ubio mog! Imam sve snimljeno, kamere po stanu, da znaš. Sama ću tražiti razvod i skrbništvo!
Ma to je bila igra! pokušao je Jurica.
Dosta! odgovorila je i spustila slušalicu, sunčev zrak presijavao joj se u kapima krvi.
Vratila se Nenadu, nježno ga primila i šaptala riječi tog snariječi da je siguran, njezina ruka na njegovim ramenima jača je od svakog zla. I dok je večernji vjetar nosio pjesmu s Kamenitih vrata, Jasmina je znala: sve može izgubiti, ali njega nikada.
Bez prava na slabost, ponavljala je šaptom, prekrivajući ga tijelom kao nevjerojatni san o majci što spašava zalutalog astronauta među zagrebačkim zvijezdama.
