Pa pokloni mi dijete…
Ljudi su se tiskali ispred šaltera napokon se otvorio, počeli su prodavati karte. Red se odmah pogubio, narod je uzavrio, svi su pokušavali otkriti tko je bio iza koga.
Vladimir je bio smiren. Gužve nije podnosio, pa je odlučio zauzeti red ispočetka. Njegov vlak prolazi za sat vremena ima on vremena. Bio je već skoro prvi kad ga je netko neugodno odgurnuo sa strane.
Bila je to mlada žena, marama joj skliznula na ramena, pramenovi kose razbacani, a na ramenima par čvrsto vezanih cekera. Laktala se nemilosrdno probijajući se do šaltera. Svi su ostali zatečeni, dahtali od negodovanja, ali ona se već – hop! ubacila naprijed, pružila punu ruku kroz prozorčić.
Jednu do Vinkovaca, molim.
Ruka s kartom proletjela je iznad zgranute mase.
A, gle ti skota!
Naš vlak je prije, a opet čekamo. Ovi mladi su baš bez srama!
Vidi nju, sveta krava! Svega joj dosta pa samo gura!
A ona ni pišljivog boba taman provjeri raspored, lagano usporedi kartu, pa nestane u čekaonici. Vladimir kupi svoju kartu, više je ne vidi.
Vlada se vraćao sa sela, od roditelja. Posjetio je oca i majku u Donjim Kukuruzarima. Davno nije bio tamo, žao mu je bilo gledati kako se ništa ne mijenja, ni gužva, ni svi ti likovi na kolodvoru.
On je već godinama bio u Osijeku, sad se tamo vraćao, s presjedanjem u Zagrebu. Radio je kao veterinar na velikoj peradarskoj farmi ozbiljan pogon, odgovorna funkcija, pa teško da je mogao naći vremena za češći dolazak.
Majka, mala, pogurena, osijedjela, dočekala ga suznih očiju. Grlila ga u hodniku, ponavljala beskrajno:
Vratio mi se sin, vratio…
Kako je doma lijepo! Bože, kako je lijepo!
Mama ne prestaje nanositi jelo na stol i brbljati bez daha. O snovima koji su navodno proročki, o nekim znamenjima…
Jedi sine, jedi! Sav si mi se usukao, prava grana…
Kad se kasnije s posla vratio umorni otac, svi su sjeli za stol, bilo je pravo slavlje. Priče su ubrzo postale ozbiljne: o selu, politici, životu i, naravno, o tome kako njegovi vršnjaci imaju djecu, kako se kod prijatelja roditelja vesele unuci. Bilo mu je jasno da ga diskretno guraju zbog te njegove beskonačne momačke faze.
On se šalio, nije im htio prigovarati, žao mu ih je bilo. I nije da bi mu bilo mrsko da je došao s djecom i ženom, bilo bi… Bilo bi… Pa, uskoro mu je četrdeset.
Prisjetio se svoje prošle cure, Ivane, s kojom je proveo tri godine. Već mjesecima su razdvojeni. Pokušao je zamisliti kako bi bilo da se pojavila s njim tu, ali nije išlo u ovu toplu, veselu kuću, Ivana bi upala kao trn u peti. Bila je preoštra, izravna, nimalo nježna, a ponos bolje da ne priča.
Čak je zamišljao scenu: majka bi izbjegavala pogledati, otac bi nervozno izašao zapaliti pred kuću.
Ma, bolje da su se rastali, ta su tri godine bile iznimno napete i stresne. Šteta, ali barem je opet bio sam. Roditelji za to nisu ni znali, mislili su on je cijeli život solo.
Oženiću se, mama, oženiću se, kad-tad… smijao se Vlado.
Ajde, sine, već si predugo solo. Tamo vam ni dečki više ne fali, a žena ko u priči, što ne nađeš jednu? mrštio se otac.
Vidi se da im nije do šale kad je ta tema.
Vladimir siđe u tunel i izađe na drugi peron. Tamo opet ona žena od preko reda. Stoji uz tračnice, pegla cvjetnu haljinu po rubu, iza kratica, ispred duža, sako raskopčan, cipele izlizane sa strane, do nje cekeri nakrcani svakojakim paketima. Marama i dalje samo visi vani je ionako toplo.
Pas dotrča do njezinih cekera, maše repom, vrti se oko nogu. Vlado očekuje da će ga otjerati, poznavajući prošli njen nastup. Ali žena se smiri, pogleda psa, sagne se, izvuče nešto iz cekera i doda mu. Pas zgrabi, odvlači u stranu i jede držeći šapom.
Da nije te potpune ležernosti prema svemu, rane punoće i šokantnog laktanja, mogla bi biti vrlo privlačna mlada žena. Ali, očito mišljenje ljudi oko nje nije joj ni na zadnjem mjestu.
Vlak stiže, glasno koči. Uzima ona stvari, zapetljala se u avoseke. Priđe u peti vagon, isti u koji je i Vladimir trebao. Pomogne joj staviti prtljagu gore.
Vagon, srećom, kupe. Ispada da su susjedi. Dolje leži neka starija teta, mjesto preko puta na donjoj je prazno, njihova su mjesta gornja.
Vladimir brzo, bez puno upoznavanja, popne se gore i ubrzo zaspi. Probudi ga ljuljanje i zveka tračnica.
Sumrak već pada, njegove susjede čavrljaju za stolom i grickaju porcije hrane. Vlak zabrazdio u šumu, mrak raste. Vlado se okreće na drugi bok, baš pada u san, kad začuje:
Nudili su mi udovca s djecom, ali ja ne bih muža, meni trebaj samo moje dijete! Jednog malog dečka ili curicu, i ne bih ni o čemu više brinula. A, kaj će mi muško ionako?
Šum tračnica i uzdasi lokomotive izgube se u noći.
Ma, nije problem roditi…
Nije, nije, ali ja hoću pošteno. Bez laži i prevara. Oženjene bih tjerala s kolca i konopca, ja ću dijete sama podizati kako ću ženi gledat u oči? U našem selu svi se znaju. Mladih ima, ali meni ne trebaju nek si grade svoje obitelji.
A što nećeš na neku gradilište? Tamo je lakše upoznati koga…
Ma, imam staru baku doma, s njom živim odmalena. Mama mi je umrla, pa ja pazim baku. I to ti je to sad je u bolnici, srećom bar malo odmorim… A doktori, eh! Cijela smjena potrči kad ja zagrmim! Vratit ću je kući čim bude mogla ako je izlječe. Inače, znaš kad se išta dogodi dok ne udaraš šakom o stol…
Možda je sad i bolje na selu. Svi odoše iz gradova, grade vikendice…
Prostranstvo je tu, kuća odlična, a da imam dijete, ni ne bih išla nigdje. Živiš bez brige! U susjedstvu je velika škola, ali za dijete ipak trebaju dvoje. Zašto je to tako postavljeno?
Uskoro su se pozdravile. Žena silazi. Kad je vlak krenuo, Vlado zaključi da je zgodan trenutak za čaj.
Izvoli kiselo zelje, sama kiselila!
Ne, hvala. Nisam gladan, samo čaj.
Šteta, a pobogu vidi te kakav si, kao štanga si kaže kao i njegova mama.
Nije od gladi, tako sam građen nasmiješi se Vlado da ne ispadne nepristojan.
Imam ti i pite! Evo ih…
Dobro, ajd i vi probajte moje, baci dolje torbu s maminim pitama.
Vlado zapravo i nije mogao jesti, ali pristane iz pristojnosti.
Odlično, pohvali.
Pa naravno, svi ih hvale! Po bakinim receptima pravim gricne njegovu pitu O! I vaše su fina. Ove su od svježeg sira, a moje su prazne. Svako voli nešto svoje, na pitama sam izgubila figuru. Baka je pekla sve vrste, mene naučila. Dok ja pečem, ona me gleda kao kontrolor malo lijevo, malo desno odmah bi u vatru…
Stroga baka, ha? Vi živite skupa?
Nije htio otkriti da ih je čuo, ali žena je bila potpuno neopterećena.
Pa naravno, s njom. S kim bi drugim? Teško se kreće, ali vidi dobro, čuje slabo. Poslala sam je na liječenje, usput rješavam svoje poslove. I vi odakle stižete?
Ja? Bio kod roditelja u Donjim Kukuruzarima. I oni nisu više mladi…
O, iz Donjih Kukuruzara? Ja sam iz Bistrinaca, znate li?
Mislim da jesam, odavno kao klinac.
Veliko je to selo bilo, danas svi razlazili. I farmu su nam zatvorili. Radim ti na mliječnoj tvornici. A vi?
Ja isto u prehrambenoj industriji veterinar sam.
Eh, znala sam ja! Niste vi običan radnik, vidi se!
Kako se to vidi? nasmije se Vlado.
Bio je u trenirci, košulji na kocke skroz domaći.
Po svemu. A naši muški već bi odavno nešto muljali, a vi ste drugačiji.
Vlada se sjeti njezina razgovora s onom bakom. Pričale su kako im nedostaje muške pažnje pa ovdje nitko ništa…
I, često vi morate odbijati udvarače? osmjehne se.
Ma ne previše. Nekad davno, kao klinka, bilo je toga. Sad… slegne ramenima, popravi kosu iza uha.
Ma vi ste još mladi.
Ta, kuda više! Da… zastane, pogleda u pod, a Vladimir po drugi put primijeti kako joj je lice lijepo. Da nije te laktarenja, nekoliko kilograma viška, i pomalo nespretnog ponašanja, stvarno bi mu se svidjela.
Obrve guste, kosa teška, ljepota malo zatomljena i sramežljiva. Sad mu se činila kao protest.
U osamnaest sam se udala. Ljubav, eh… I on isto. Veselili smo se. On ode u vojsku, tri mjeseca kasnije pisamce poginuo moj Ivica. Ja cijela potonula u tugu… I tako izgubila dijete prerano rođeno, nije preživjelo. Eto, udala se i… Jesi, nisi…
Teška priča. Ali još je sve pred vama! Bez brige.
Ona odmahuje rukom.
A vi? Ženjeni?
Ma ne, nikako. Sad su i moji poludjeli, stalno nešto rogobore unuci, sine, unuci…
Pa normalno, mirno zatrepti I ja bih dijete. Ne muža, nego dijete.
Bit će sve u redu. Vidi kako ste preuredili red na kolodvoru.
A, pih… Pomislila sam da vlak polazi. A i vi ste bili tamo?
Je…
Meni je to inače lako. Zato sam i sindikalna povjerenica poznaju me, ne dam na svoje…
Pa nema li muških kod vas u tvornici?
A žena koliko hoćeš! Oženjene me ne zanimaju, mladi su više za tanke, mlade cure. Samo spomeneš dijete, prestrave se. Sama sam, na poslu se naradim, doma samo jedem i spavam. Najgore vikendom i praznicima ponekad mi se plače.
Razumijem vas… I ja sam sam.
Muškima je lakše, nama ženama je teško puno.
Još su čavrljali o rodnom kraju. Vlak stane na postaji obasjanoj žaruljama, pa opet uranja u mrak.
Sad nema pauze dobrih dva sata skida ona sa stola, a što se penjete, idite dolje. Ja sam ionako gore.
Ne treba, možda netko još dođe. Volim ja gornje police, već je stavio nogu.
Ionako nema zauzeca sad vozimo ravno dva sata, provlačimo se…
Ali, sjeo je gore. Osmjehnuo se mirno, susjeda mu je legla ispod.
Kompozicija je jurila ljetnom noći, Vladimir nije mogao zaspati. Očito se naspavao.
I njoj nije bilo do spavanja. Nakon nekih desetak minuta tišine, naglo se pridigne, pogleda prema gore.
Kako vas zovu? neočekivano upita.
Mene? Vladimir.
Postane malo neugodno pa uzvrati pitanje.
A vas?
Lijepo ime! Ja sam Ljubica, Ljubica sam, spusti noge, ustane. Lice joj je bilo skroz blizu njegovog.
Vlado, ne boj se, sad ozbiljno pokloni mi dijete, može? šokira ga, ali Vlado ne vjeruje svojim ušima, a ona nastavi žuboriti, gotovo šaptati Ležeći ovdje mislim: možda mi Bog šalje priliku, a ja je propuštam. Vrata se mogu zatvoriti, svi spavaju, imamo vremena. Nikad se više nećemo vidjet, i ti ćeš me zaboraviti. A muška želja dođe hitro, makar i bez osjećaja…
Pardon? Ne razumijem… napravi se da ne kuži.
Na licu joj se prolomi neka tiha bol, osvijetljena signalnom lampom.
Ne boj se. Nikog nisam imala od svog Ivice. Petnaest godina prošlo… Zdrava sam, redovno nas pregledavaju u firmi. A tebi? Jednom i gotovo. Ja izlazim ujutro, ti putuješ dalje. Nikom neću reći, samo ću si roditi za dušu. Možda i ne uspije, pa si bar uživao. Ionako ne spavaš, samo se meškoljiš tamo… A potrudit ću se…
Vladi svijet stane.
Ljubice… je li to normalno? Ne znaš me uopće…
I dobro da ne znam. Vremenom ću te i zaboraviti. I slučaj i vlak i tebe. Samo dijete da ostane. Dečkić, možda curica. Učinio bi veliko dobro, Vladimir. Dijete je sreća, zar nije? Tebi ne fali ništa, ajde?
Vlado krene s police. Cijeli razgovor mu neshvatljiv.
Ljubice, ajmo radije na čaj. Ova ti je tema smiješna i čudna. Noć je, ne znam, valjda te udarila buka kotača. Naći ćeš ti još nekoga…
Ali ona doleti do njega, zgrabi ga za ruku.
Vlado, pa to je prilika moja životna. Sve ima smisla. Sami smo nas dvoje. Zar ti se ni malo ne sviđam?
Počne vaditi ukosnice, gurnuti ih u usta. Teška kosa pada joj u krilo, zatrese glavom.
Što radiš, Ljubice?
Baci ukosnice na stol, otkopčava vestu. On je uhvati za ramena, digne i spusti na drugu stranu sjedala.
Zakopčaj se. Ništa od toga, čuješ?
Ruke joj ukoče, pogleda ga zelenim očima.
Ne sviđam ti se, ha?
Pogleda je kao muškarac. Dobra je bujna strast, duge noge u kratkoj haljini, kosa teče po ramenima. Mrak u kupeu, ritmo kotača bi zaglušio sve zvukove.
Sve je stvarno. Al nije moguće. Takve veze Vladimir nije mogao ni zamisliti.
Ma, nije to. Zgodna si, krasna kosa…
Samo kosa?
Može se zaljubit u tebe, Ljubice. Stvarno si mlada. Koliko imaš?
Trideset četiri. Penzionerka…
Na kolodvoru mu je izgledala preko četrdeset, sada je vidio puno je mlađa.
Skroz mlada. Čuvaj se, Ljubice. Idem po čaj, uzme čaše, otvori vrata i zaputi se do kuhala. Namjerno odugovlači.
Kad se vrati, kosa joj svezana, opet izvlači pakete na stol.
Kad se iznerviram, odmah ogladnim. Grozna mana!
Vladimir shvati da će i on pojesti nešto. Izvadi šunku, jaja. Mama napakirala previše.
Ajmo odradit noćno pretjerivanje. Ionako ne spavamo.
Zasmiju se, tenzija prođe. I možda je baš zato što mu je pokazala svoju najveću slabost, a možda radi opuštanja, ispriča joj sve o svom rastanku s Ivanom.
Grickala je, klimala glavom, navijala i udarala po bivšoj kao prava simpatizerka.
Vidi ti lisice! ugrize batak.
U, gadura! nasjecka paradajz.
Ma, žene sve mogu…, gricne keks.
I bude Vladi lako, sretno, nitko ga tako iskreno nije slušao barem deset godina.
Dobro da si je ostavio, reći ću ti. Nije ona za kuću i djecu, znaš to i sam.
I baš to ga pogodi stvarno, Ivana nije za dom.
Vlak stane na sljedećoj stanici, nastane galama. Kroz vrata uleti baja od četrdesetak, namiguje razigran, muškost izvire na sve strane.
Joooj, a ti kažeš spavaju! Evo ih golupčići, ni dremka! E, to je moje mjesto, mahne prema Ljubici.
U redu, prebacujem se.
Ne stigne ona ni ustati, a frajer već sjedi kraj nje.
Ma, mogu ja i do Splita s takvom damom, ha? šarmira, razigran kao pas.
E, prerano si se ponadao, kaže Ljubica, zbunjena i lagano uplašena.
Namjesti posteljinu ispod Vladine police. Vlado izađe van, pričeka da novi, glasni susjed stavi poznanstvo na noge.
Ajmo, upoznati se. Ja sam Šime!
Predstave se, on odmah nudi čaj.
Čaja je bilo već dovoljno, ali pristanu iz pristojnosti. Očito je Šime duša svake ekipe, vicevi na rubu, stalno namiguje Ljubici. Ona crveni, smije se, ali povremeno pogledava u Vladu, kao da ga se srami. Zeza, on već stavlja ruku oko nje.
I tad Vladimir shvaća: možda je baš on tip za Ljubicu taj neće odbiti onakvo što, još će misliti da je dobročinitelj.
Prošeće vagon dva kupea prazna! Ode do kondukterke, ona zaključana. Ma, nema veze. Kad Šime ode u WC, brzinski preseli stvari bliže Ljubici i šapne:
Ljubice, prebacujem se u drugo kupe. Reći ću da sam preumoran.
Zašto? zgranuta je.
Pa, mislim, ovo je tvoj trenutak. Sjećaš se? Želiš dijete
Pa da, sviđa mi se. Veseo je…
Vlado pokupi madrac i torbu, Šime dolazi.
Gdje sad ti?
Umoran sam ko pas, dvije kabine dalje prazne. Ljubica je budna, možete pričati. Odlazim, oprosti.
Ma nema problema! Šime mu pomogne.
Ljubica gleda kroz prozor.
Vladimir poželi laku noć i ode. Spusti se na donji ležaj. Nije mogao spavati. Misli o Ljubici, o majčinstvu, o smislu života općenito.
Zadnjih dana ta je tema oko djece neobično česta majka navaljuje, otac stalno podsjeća na unuke, a sad i Ljubica koja bi dala sve za dijete.
Bizarno mu dođe cijela priča: “napravit ću dijete”. Kao da ti je pas ili mačka. Pokrenem si dijete!
A dijete nije utjeha nikome, dijete je nova osoba, zov iz tišine za vlastitu sudbinu. Ovisi o tome je li stvoreno iz ljubavi. Ako je “napravljeno” iz hira, radi roditeljske praznine, to nije stvarno. Ili su majčinski osjećaji posebna kategorija?
I sad Ljubica flertuje s prvim frajerom samo da rodi. Bez oca, korijena Jer je majci dosadno.
Ispod stalnog kloparanja kotača, gnjev mu raste.
Trgne se kad začuje šum na vratima. Kroz hodnik prolazi Ljubica, Šime je naganja, dohvati, pridržava za ramena.
Ljubice, ajde! Neću više ništa. Smiri se, molim te…
Ona se izvuče, skloni se iza Vlade, drhta, haljina na trbuhu raskopčana, kosa u pramenovima.
Što je sad ovo? oštro pita Vlado.
Šime ga ne ferma.
Ljubice, dođi Lijepo te molim. Dobro, prestajem, ali dođi.
Ne, neću, molim te, pusti me.
Ljubica sjedne u Vladin kupe, lice u dlanovima, plače.
Vlado iznosi njezine cekere u njihov kupe. Šime prepričava iz hodnika:
Ma pusti, stari! Nije bila protiv, znam ja te signale. Da silim nisam. Al odjednom se presjekla.
Laku noć.
Vlado sjedne nasuprot Ljubici, nudi joj čaj. Ništa ne pita.
Ona ga pogleda rasplakana.
Nisam mogla, širi ruke, Očito ću bez djeteta, šmrkne, Konačno sam si dala priliku, a opet…
Dijete treba biti iz ljubavi, Ljubice. Neka tako bude. Naći ćeš ti nekoga svog. Nemoj se osjećati manje vrijednom, nisi ti svoje odživjela. Bit će otac i tvojem djetetu. To puno znači. Ne budi tužna, čak je tapša po nosu, Ajde, spavaj sada.
Odmah se pokorila, legla okrenuta zidu. Sada je izgledala kao izgubljeno dijete, a ne kao žena s kolodvora. Sva ta njezina “grubost” obrana.
Ujutro, na peronu, pomaže joj prenijeti cekere.
Zbogom, Vladimire… Kako ono?
Fedorović. A ti?
Egorovna. Ljubica Egorovna. Sve mi je skladno u imenu.
Drži se, Ljubice, oproštaj je nekako nespretan. I previše su si rekli za potpune strance, sad je bilo malo neugodno.
I vama sretno… Udajte se, nađite sebi koga.
I tebi. Da uredno ide, poljubi je u oči, osjeti sol.
Ode ona peronom: punašnija, haljina kraća pozadi, cipele malo istrošene, cekeri na ramenu.
Vlak kreće. On uskače, pogleda. Ona stane, gleda za njim.
Otužila se cura, komentira kondukterka dok zatvara vrata.
Vlak juri dalje. Nebo teško i olovno, niz prozor cure kišne kapi.
Vlado čudan, nikakav. Kupuje cigarete, iako godinama ne puši, na prvoj stanici zapali, zakašlje se i odjednom shvati zna njezinu adresu.
Uskoro iz Osijeka u Bistrince leti pismo Ljubici Egorovnoj. Ubrzo odgovara o vremenu, prirodi, poslu, pa jednom o tome da je sahranila baku.
U proljeće Vlado ponovno kod roditelja.
Mama mala, pogurena, suznih očiju.
Vratio mi se sin…
Nisam došao sam, mama, iz hodnika se pojavi Ljubica. Smlađena, zgodnija, duga kosa uvaljana.
Gospe moja! uhvati se mama za srce Ajde, djeco, unutra…
Kako je samo doma lijepo! Bože, kako je lijepo!
Otac se vraća s posla, mama i Ljubica jurcaju od štednjaka do stola, obje govore bez predaha, i o snovima, znakovima… Direktna je Ljubica, ali nimalo nadmena. Roditeljima se odmah sviđa.
U kuću je baš pristala.
Jedi sine, jedi! Usuko si se!
Popravićemo mi to, maše maramom Ljubica, Znat ćete vi kakve ja pite pravim…
