– Iva, jesi spremna? Zakasnit ću u školu! povikala je Sanja dok je zadnju Davorovu košulju otresala i vješala na uže na balkonu. Balkon bez stakla, s ogoljelim zidovima otpale boje, ipak joj je bio najdraži kutak u stanu.
Sanja je prišla ogradi, ponovno zastala i duboko udahnula. Sa sedmog kata pucao je nezaboravan pogled na Savu i stare zagrebačke četvrti. Jutarnje sunce širilo je svoje zrake, obasjavajući sve novim proljetnim sjajem. Sanja je škiljila, prstima stiskala hladnu metalnu ogradu. To je bio život! Svijetao, obećavajući, tako blještav da ti suze same krenu! Sve je bilo pred njom, bit će uspješna, to je osjećala.
Kratkotrajni oblak prekrio je sunce, vratila se u stvarnost. Sve je dobilo oštrinu i običnost. Tako uvijek bude sanjariš, pa te realnost presiječe. Ipak, kako je teta Mirjana govorila? Stvarnost je ono što sami stvoriš? Sve ovisi o nama i o tome koliko smo spremni? Mirjana je mudra završila je Pravni, uvijek zna utješit. Govorila je Sanji da ima potencijala za fakultet. Samo, treba li to sada? Djeca su malena, otac jedva spaja kraj s krajem, kuna je svaka važna. Sanja je znala da neće moći birati fakultet ili rad. A za sad, jedina realna opcija bila je posao i pomoć tati.
Pogledala je na svoj mali dječji sat, poklon od oca još iz drugog razreda. Zaprepašteno je uzdahnula kasne! Brzo je pokupila praznu kantu i utrčala unutra.
Jasmina je spavala sa šakom pod obrazom, tako slatko da se Sanja nije mogla ne zadiviti. Predivno dijete! Trepavice duge, posute po obrazima, svijetle kovrče razasute po jastuku. Bilo je puno posla oko te kose, ali Sanja ih nije mogla odrezati tolika ljepota treba ostati. Mama je imala iste. Sanja je naglo stisnula čeljust. Nije voljela misliti o majci. Mnogo toga možeš oprostiti, ali izdaju nikad. A mama ih je izdala, otišla je kada je Jasmina bila mala, nije je ni zapamtila. Malena je zvala mama Sanju, što je često izazivalo tračanja po dječjem igralištu. Sanja se i nasmijala prisjećajući se prvog puta kad su na nju navalile susjede.
U ovu zgradu preselile su se kad je baka umrla pa je stan pripao njihovom tati. U malenom dvosobnom stanu gdje su živjeli ranije, već je zbilja postalo pregusto. Baka je bila hladna i stroga profesorica s Filozofskog. Sa susjedima nije pričala, sve ih smatrala uskogrudnim i praznim. Sanja dok je bila mala nije kužila što se događa, a kasnije se trudila biti što manje kod bake. Nije voljela ni njezin način govora ni ponašanje. Dolazila je pomoći, ali uvijek s klupkom u grlu, šutjela i trpjela.
– Slična si svojoj majci. Ništa od tebe neće biti, osim ako do izražaja dođu naši geni. Mada! Na tvom ocu priroda je stala, možda se ni kod tebe ništa ne probudi. Jedina tvoja šansa su znanje i škola! Uči, ili ćeš završiti kao tvoja majka.
Sanja bi šutjela. Što odgovoriti djetetu na tako nešto? Baka nije trpjela proturječenje. Tata je Sanju nikad nije grdio zbog bakinog gunđanja, ali njemu bi dotad lice pocrnjelo od tuge, zatvorio bi se u sebe. To je najgora kazna. Zato Sanja nije pričala, samo bi dovršila što treba i nestala iz bakine kuće. Samo jednom Sanja nije izdržala, viknula je na baku i zabranila si ikad više zbog toga osjećati grižnju.
– Tvoj brat i sestra nisu tvog oca, ja s tim kopiladima nemam nikakve veze! Zabranjujem ti spominjati ih u mojoj kući!
– Onda ni mene više nema tu! Sanja je stisnula šake.
– Što si rekla? bakino zaprepaštenje trgnulo ju je i smirilo, iako je još sekundu ranije sanjala da razbije sve te stare porculanske figurice, s kojih je satima brisala prašinu. Najradije bi ih sve bacila. Baka je zbog njih zabranila ikome dovoditi djecu. Na upit, rekla je: skupe su, a djeca nisu moja.
– Neću više dolazit! Sanja je izletjela iz stana, navukla jaknu i doslovno otrčala kući. Jasmina je nešto mrmljala iz dječje ogradice, a Sanja je samo izula cipele i podigla sestru.
Ti si moja! I Dario je moj! Svi smo isti, tko kaže drugačije? Nikog nam više ne treba!
Tata je virio iz kupaone gdje je prao dječje stvari i začuđeno pogledao uplakanu kćer. Jasmina je gledala u Sanju, prolazila rukama preko njenih obraza i, shvatila da su mokri, sama počela plakati. Dario, koji je učio za stolom, ušao je i pogledao oca.
– Što im je?
– Ne znam.
– Žene! Dario je slegnuo ramenima i zagrlio obje sestre. Plačljivice! Jel gladne? Skuhao sam špagete.
Bakina poruka došla je za sat vremena. Sanja je lagano odložila nedojedeni tanjur i ugasila vodu. Tata je prvo pričao iz sobe tiho, zatim razdražljivo, pa glasno i ljutito. Sanja je sjela na stolac stegnuvši koljena rukama. Bit će drama…
Ali nije bila. Tata je ušao, zagrlio je iz srca i poljubio u čelo.
– Ne moraš više ići k baki.
– Zašto?
– Jer nitko nema pravo te ponižavati i vrijeđati tvoje ljude, makar ti bio rodbina.
Sanja je u očevom zagrljaju napokon odahnula. Gotovo je s teškim danima, sad će imati vremena za sve, sestru, brata i sebe.
Baka je preminula godinu i pol kasnije. Posljednja dva mjeseca Sanja je ipak odlazila, nakon što je s tatom obišla bolnicu. U osušenu staricu, zabavljenu u bolničkim plahtama, više nije nalazila onu moćnu ženu iz djetinjstva. Samo je način obraćanja ostao isti. Promatrala je kako baka razgovara s medicinskim sestrama i šaptom stisnula očevu ruku.
– Ostat ću.
– Kćeri…
– Tako treba biti.
Sestre su odahnule, shvativši da sad imaju posrednika. Kako je srednja smjena, Sanja je stizala ujutro u bolnicu. Čim bi sjela, baka je spuštala ton i sestre su mogle raditi u miru.
– Čudesna si djevojka! zagrlila bi je glava sestre. Ne zamjeri ništa svojoj staroj. Tko je srcem jadan, neće ni sreće doživjeti. Strašno je to. Ništa od života, ni od sebe ne razumije kad ode.
Zadnji put kad je Sanja bila kod bake, ova je bila neobično tiha, gledala kroz prozor i mrštenje oblaka. Sanja je spremajući bilježnicu ustala.
– Moram ići.
– Pričekaj… zamukli šapat natjerao je Sanju da se okrene. Oprosti mi, dijete. Za sve… Glupo sam živjela… Čuvaj tatu…
Sanja je samo kimnula, poljubila baku u obraz i otišla. – Počini se malo. Vratit ću se večeras.
Vidjela je kako se baka okrenula licem prema prozoru i izletjela iz sobe. Do škole joj je trebalo gotovo sat vremena.
Baka je umrla isti dan. Sanja je bez riječi primila vijest, povela mlađe natrag u sobu. Njoj je baka bila težak teret, ali za tatu je to bila majka. Znala je da će otac sjediti na kuhinji, gledati u prazno, pa ustati, obrisati suze i pripremati doručak.
Selidba je bila teška. Jasmina je često bolesna bila, Dario tvrdoglav, nije htio učiti. Otac je bio između posla i doma. Sanja je pakirala stvari i u sebi molila za novi početak. Kome se obraćala, ni sama nije znala, ali osjećala je: netko je sluša.
U bakinom stanu, svi su odjednom imali svoj prostor pa su se na početku raspršili po sobama, isprobavajući tu novost. Vrlo brzo Jasminina postelja završila je kod Sanje jer je mala ionako svaku noć budila sestru. Dario je stalno bio u kuhinji gdje je i Sanja provodila većinu vremena. Dijelili su stol, razmještali bilježnice, rješavali zadaće i domaće brige.
– Posoli krumpir! vikala je Sanja, zapisana u fizici. Nikad nije bila dobra u egzaktnoj znanosti.
– Sanja, kuha li se juha, što sad?
– Čekaj! pusila bi olovku, a onda sjeckala mrkvu.
– Ne ide mi s negativnim brojevima, pomozi!
– Donesi bilježnicu!
Jasmina je za malim stolićem šarala bojicama što god rade stariji, i ona želi sudjelovati!
Prva vremena bila su teška. Tata je radio, a klinci su bili njezina odgovornost. S Dariom je još išlo, ali s Jasminom teže; vrtić je pomagao, no mala je često bila bolesna pa je Sanja izostajala iz škole. Tako je bilo dok nije došla Mirjana.
Mirjanu, susjedu iz ulaza, Sanja je upoznala slučajno. Jednom je izvela Jasminu na igralište; bio je topao dan, igralištem su vladale bake, majke i dadilje. Jasmina je molila klackalicu, ali je bila gužva.
– Mama! zazvala je cijelo dvorište, a žene su zaintrigirano gledale.
Mama? Ova? Koliko ona ima godina? Sramota!
Odmah se našle one koje sve znaju najbolje.
Jasmina je urlala za klackalicom, Sanja je željela pobjeći od osuđujućih pogleda.
– Događa li se nešto?
Sanja se prenula. Činilo joj se da je čula baku, oštri glas, metalan, zamucao je brbljavicama.
– Mirjana! Bok!
Dobro odjevena mlada žena podigla je svoga sina.
– Dobro da si došla. Nova susjeda, nije nam se valjda svidjela nova kokošinjac!
Glasno je uzdahnula, pogledala žene i pokupila igračke.
– Problem? upitala je Mirjana.
Starija susjeda, najglasnija u sramoćenju, stavila je ruke u bokove.
– Pogledaj ti je, Mirjana dijete rodila, a još je dijete! Koja korist od takvih? Djeca djecu ne mogu odgojiti! Neka odrasli brinu! Djevojka mora u školu! Nek ide dijete u dom kad nema tko paziti!
– To je to? Mirjana je podigla obrvu.
Sanja je gledala ispod oka. Uvijek imaju što za reći i kad ih nitko ne pita. Žena je ipak zamukla, rukom povukla svoju kćerku i krenula doma.
– Predstava je završila! Mirjana je slegla ramenima. Drugi put provjerite prije nego što napadnete. Djevojko, tko ti je ovo dijete?
– Sestra.
– Imali još pitanja?
Žene su posramljeno nestale.
– Kako se zoveš?
– Sanja. Ovo je Jasmina.
– A ja sam Mirjana. Bez tetakanja, nemoj me stariti nasmijala se. Zovi me samo Mirjana.
Sanja kasnije nije ni znala kako je Mirjana postala prijateljicom. Tko bi rekao da žena od trideset moze kliknuti s tinejdžericom? Ali valjda se tamo negdje gore odlučilo da baš Sanji sada treba netko takav.
Rano je shvatila zašto je Mirjanu dvorište cijenilo i bojalo je se. Pravnice obiteljsko pravo. Kad se tko zaglavi, ona pomaže. Diskretna, sposobna.
– Ne možeš pojmiti što sve znam o ovim ljudima! smijala se Mirjana, dok su skidale zavjese. Predivne su, ali teško ih je prati.
– Boje li te se zato?
Mirjana se propela na prste da dohvatila kraj karniše, sitna, žilava, u kratkim hlačicama izgledala je poput Sanjine razredne kolegice.
– Svi žele ispasti dobri, Sanja. Kad te drugi takvim vide, i sam za sebe povjeruješ. Ali tko voli da se otkrije da ne plaća alimentaciju, ne brine skrbiti o roditeljima, ili je baku predao domu da uzme stan? Sve se na kraju sazna. Razumiješ?
Sanja je polako kimala. Zato su se i preselili biti dalje od onih što znaju za njenu mamu…
Jedino Mirjani povjerila je cijelu priču o majci. Navikla je u sebi gušiti osjećaje, nikada ne pitati, ali kako Mirjana reče pitanja i tuga se nakupljaju.
Jedne večeri, Mirjana ju je zamolila da nahrani mačka.
– Imam ročište ne znam dokad će trajati, možda ne stignem doma, a poslije idem doktoru, pa na kavu. Pomogni mi, inače će mjaukati cijelu noć.
– Samo je mačak, zar je to problem?
Mirjana se nasmijala.
– Veća je nego misliš ako je gladan, neće mi dati spavati, grebe dok ga ne pustim.
– Zaključaš ga?
Mirjana je viknula: Pazi!
Zatvorila je vrata kuhinje, gdje je spavao mačak Zvonko. Lagano je izbrojila do tri, a onda je tresnulo tako snažno da su vrata podrhtavala.
– Vidjela si?
– Pa nikad nisam vidjela da mačak može to!
– Tako svaki put dok ne popustiš.
Mačak Zvonko se uvukao u njeno krilo, Mirjana ga pogladila i otišla.
Sanja se u školi zadržala, Jasmina je u vrtiću birala čokoladicu pola sata, a kod kuće Dario nije dao mira s matematikom kod Mirjane je stigla tek pred noć.
– Oprosti, Zvonko! Nije bilo namjerno! napunila je zdjelicu za mačka.
Vrata su lupila, Sanja se stresla.
– Ti si… Mirjana je odložila torbu, sjela i, iznenada, briznula u plač.
Sanja nije znala što bi, Mirjana je djelovala neprikosnoveno. Pripuzala je i zagrlila je.
– Oprosti… Puca mi dan, a nema nikoga da podijelim s njim… Mama mi je umrla i nikoga više nemam.
– A ja? Jesam duh ili što?
Mirjana se nasmiješila kroz suze, pomilovala Sanjine kovrče.
– Uvijek sam željela imati kovrče. Žene uvijek žele ono što nemaju. I… dijete.
Ušutjela je.
– Kovrče su lako, ali… dijete?
Sanja je zaboravila ustezanje. Kakav god komentar, osjećala je da mora slušati. Koliko joj je Mirjana pomogla s poslovima, s Dariom, Jasminom, sve.
Mirjana je izvukla prozirnu fasciklu.
– Dijete evo. Moj sud, Sanja. Ne mogu imati djece. Sama sam kriva. Nekad te greške koštaju više nego što možeš zamisliti.
Uspjelo je odmah., rekla je. Nekima treba mjesecima, njima odmah čim su odlučili. Muž Marko je bio presretan. Oboje odrasli zajedno, roditelji prijatelji, uzeli su jedno drugo zdravo za gotovo. Sve su imali: lijepu svadbu, planove, očekivanja. Stalno odgađali dijete posao, novac, putovanja, nova stan, samo da bi trudnoća zatekla nespremne.
– Marko, a što s putovanjima? Nisam mislila da će tako brzo…
Planirali su put u Grčku.
– Ma idemo, trudnoća je rana, možeš uživati, onda ćemo spremati sobu i sve ostalo.
Savjetovala se s liječnikom, otišli su. Sve su predvidjeli osim klinca na skuteru. Probudi se Mirjana u bolnici, dijete više nije bilo.
Slomljena rebra, noga zacijelila je s vremenom. Liječnik je Marku savjetovao da ženi daje što više lijepih trenutaka.
– Nemoguće, stalno plače… Ni ne razgovara.
Brak je popucao. Marko je pokušavao, Mirjana je bila kao kamen.
Tek kasnije je shvatila da je oboje uplašilo; nije dijelila bol, zatvorila se, zaboravila da je dijete bilo i Markovo. Otišao je čim su došli kući iz bolnice. Bilo je jezivo, poslije se navikla. Godinu poslije slučajno ga je srela na sudu. Shvatili su da je ostalo samo djetinjstvo i prijateljstvo, ali nikad više. Cijelu noć su pričali, smijali se, izbjegavali bol.
Od tada su se počeli ponovno družiti, ali on je opet tražio brak. Mirjana je tražila pauzu.
– Promislila sam… obrisala je suze. Ne bih mu mogla to napraviti. On želi dijete.
– A jesi sigurna? Možda je ipak moguće? nježno je dodirnula fasciklu.
– Liječnici kažu nemoguće.
– Liječnici su samo ljudi… Znaš, uvijek postoji tračak nade. Probaj, pa ako ne ide, tad plači!
Mirjana ju je zagrlila.
– Hvala ti! Odakle u tebi toliko mudrosti? Još si mlada…
– Dobri učitelji, nasmijala se Sanja, pristavljajući čaj.
– A ti meni ispričaj nikad nisi rekla zašto imate samo oca. Gdje je tvoja majka? Otkrit ću ti sve, otvori se i ti meni.
