Nisam obećala štrukle
Ma čuješ li ti mene, Ana? glas gospođe Marije Pranjić prerezao je tišinu telefonske veze kao da nije u Zadru, nego odmah iza mojih leđa. Hoćeš ti štrukle radit ili nećeš? Meni je Snježana rekla da si obećala.
Nisam ja obećala štrukle.
Kako nisi? Sigurno je čula. Za Božić si ih radila, svi su bili oduševljeni. Ma jubilej je, sedamdeseti rođendan nije svaki dan.
Marija, već imam hladetinu, dvije vrste salata, puricu, pitu s kupusom i sirom, rolat s makom. Štrukle neću stići.
Dobro, dobro. Samo da hladetina bude s hrenom?
S hrenom.
Jer zadnji put hrena nije bilo, Stipe ciijeli dan to spominje. I stavi onu bijelu stolnjaku, ne onu vašu plastičnu. Na jubilej samo bijela, jasno?
U redu.
I svijeće kupi. Lijepe svijeće, ne ostatke. Ana, slušaš li me ti?
Ana Kovačević slušala je. Stajala je pored kuhinjskog prozora na petom katu njihove stare zgrade u Rijeci, gledala u dvorište dok je jesenski vjetar nosio lišće po asfaltu. Imala je četrdeset osam godina. Srce ju je boljelo već od travnja.
***
Do jubileja je ostalo šest dana. Dvadeset i pet ljudi. Marija je sastavila popis gostiju još u kolovozu i poslala mi ga na kariranom papiru, krasopisom učiteljice iz bivše države. Ana ga je zalijepila za hladnjak i gledala svako jutro dok je kuhala kavu.
Dvadeset i pet ljudi. To je Marijin muž, stric Stipe, koji slabo čuje i glasno se smije. To su tri sina moje svekrve iz dva braka i moj muž Marko, naravno. Tu su i njihove žene, pa tako i ja, dakako. Tu su djeca i unuci, veliki i mali. Tu je i sestrična iz Koprivnice sa suprugom. Tu je i prijateljica iz djetinjstva, Ljubica, koja jede samo kuhano i ne podnosi luk. Tu je i susjed s vikendice, tko zna zašto ga je Marija opet pozvala.
Dvadeset i pet ljudi, a sve to organizira Ana.
Nije shvaćala kad je točno to postalo normalno. Možda nakon prvog obiteljskog ručka kod svekrve prije dvadeset godina, kad je sama ponudila pomoć jer je bila mlada nevjesta i željela ostaviti dobar dojam. Možda kad je Marija jednom, pred svima, rekla: Ana ima zlatne ruke, sve zna! Bilo izrečeno s toplinom, Ana je procvala. I ostala. Ostala kraj štednjaka, stolnjaka, hladnjaka, krpe.
Prošlo dvadeset godina. Ruke su ostale zlatne, ali srce više nije isto.
***
Kardiologinja Jadranka Novak radila je utorkom i četvrtkom u lokalnom domu zdravlja. Mali ured, dva stolca i ležaj s papirnatim podmetačem. S rezultate je gledala preko naočala tankog okvira.
Ana, otvoreno ću vam reći započela je Vi niste dobro. Stres je prešao u kronično stanje, vidi se po svemu. Treba vam odmor minimum dva tjedna, a bolje bi bilo tri, negdje na zraku, srcu prilagođen program.
Možda nakon Nove godine.
Ana.
Imamo jubilej za tjedan dana. Dvadeset i pet ljudi.
Jadranka je skinula naočale i spustila ih na stol.
Znate što vam govorim? Nije u pitanju samo umor. Ignorirate li i dalje, posljedice mogu biti ozbiljne.
Znam. Nakon jubileja svakako.
Nakon jubileja, nakon Nove godine, uvijek nakon nečega. Molim vas, stavite se barem dvije tjedna na prvo mjesto.
Ana je kimnula i uzela uputnicu. Doma ju je stavila u ladicu, ispod starih računa.
***
Ponedjeljak je kuhala hladetinu. Četiri lonca jer dvadeset i pet ljudi jede puno hladetine. Nad štednjakom je stajala tri sata, miješala i skidala pjenu. Kuhinja se zamaglila. Večer se već spuštala.
Marko je došao oko osam, izuo se i bacio jaknu na vješalicu.
Šta ima za večeru? ušao je u kuhinju.
Juha u malom loncu.
A šta to kuhaš?
Hladetinu za jubilej.
Samo je slegnuo ramenima, natočio juhu i otišao do televizora. Nije se vraćao.
U pola dvanaest Ana je isključila štednjak, poklopila lonce i otišla leći. Noge su bridjele. Lijeva strana prsa boljela je kao i uvijek kad dugo stoji. Ležala je, okrenula se na desni bok i zatvorila oči.
Marko je došao kasnije, odmah zaspao i počeo hrkati. Ana je ležala u mraku i nabrajala: pite, rolat, salate, purica, nabavka, čišćenje, bijeli stolnjak, svijeće, hren za hladetinu.
Zaspala je tek oko dva ujutro.
***
Marija je nazvala u utorak ujutro.
Ana, ja sam kontala, možda da još stavimo kiselih gljiva? Imam jednu teglu, donosim. I svoje krastavce.
Dobro, donesite.
I još nešto. Ljiljana dolazi, sjećaš se Ljiljane? Kostićeva žena, rodica. Ne jede svinjetinu. Možeš li za nju nešto posebno?
Marija, imat ćemo puricu. Purica nije svinjetina.
Ali purica je masna. Ona je na dijeti.
Napravit ću salatu s piletinom, bez majoneze.
To je pametno. Znala sam da ćeš smisliti nešto.
Ana je spustila slušalicu i pogledala popis na hladnjaku. Dodatkom olovkom napisala: Ljiljana salata s piletinom, bez majoneze.
***
Tih dana išla je na plac. Teške vrećice, dvije, vukla do autobusa. Ruka joj je utrnula do ramena. Doma je raspakirala stvari, shvatila da je zaboravila vrhnje i opet je išla u dućan.
U četvrtak je čistila. Prala podove, ribala kupaonicu, prebrisala lajsne jer je Marija posljednji put u gostima primijetila prašinu na lajsnama i to rekla tiho ali pred svima.
Marko je u četvrtak nakon posla legao na kauč i gledao nogomet.
Marko, pomozi mi obrisati lustar.
Ana, umoran sam. Cijeli dan sam na nogama.
I ja sam cijeli dan bila na nogama.
Pa odmori kad možeš.
Ana je donijela ljestve sama. Popela se, obrisala, sišla dolje. Srce joj je tuklo izvan ritma. Držala se za ljestve i čekala da prođe.
***
Petak. Pite, rolat, dvije salate, jedna s piletinom za Ljiljanu. Puricu je marinirala navečer, ujutro stavila peći. Do podne kuhinja topla i puna mirisa. Susjeda Katica je kroz zid pomislila da joj cure sline, pa je pokucala na vrata:
Ana, pečeš pitu?
Pečem.
Blago tvojoj svekrvi s takvom nevjestom.
Ana se nasmiješila i zatvorila vrata.
Blago svekrvi. Ponavljala je tu rečenicu u sebi, već bez osmijeha.
Do kraja dana sve je bilo spremno. Hladetina ohladila u hladnjaku, pite pokrivene krpom. Purica ohlađena, rolat narezan, salate su ostale još samo za začiniti.
Ana je sjedila na stolcu za kuhinjskim stolom i gledala sve to. Ruke su joj ležale u krilu. Leđa se nisu dala ispraviti.
U hodniku je zazvonio telefon. Marija.
Ana, mi ćemo krenuti sa Stipom sutra u devet, do jedanaest smo tamo. Gosti stižu do podne. Stigneš li sve složiti?
Stignem.
I postavite stol što ranije, tijesno je, treba osmisliti. Reci Marku da se time bavi.
U redu.
Sad odmori. Sutra je fešta.
Ana je sklopila slušalicu i otišla prati suđe.
Marko je već spavao. Petak, pola jedanaest, uobičajeno ranije. Sutra je subota, može se duže spavati.
***
Subota je počela u pola pet ujutro. Ana je ležala budna i znala da više neće zaspati. Ustala je, obukla kućni ogrtač i otišla do kuhinje. Stavila vodu za čaj. Dok je kipjela stajala je na prozoru.
Listopadsko nebo još je bilo tamno. U dvorištu je gorjela jedna lampa. Pod lampom je stajao grm. Ništa više.
Ana je uzela šalicu čaja i sjela na stolac. Pogledala je pregaču koja je visila iznad štednjaka. Plava, s bijelim cvjetićima, kupila ju je prije tri godine na placu. Rubovi su već izlizani.
Pogledala je na popis na hladnjaku. Na čiste vilice složene na ručniku.
Nešto se dogodilo. Ne izvana, iznutra. Tiho, kao kad pukne nit na platnu i tkanina se lagano razdvoji. Ana je to osjetila fizički. Negdje u prsima, ne gdje boli srce malo iznad. Nešto je popustilo.
Sjedila je i mislila. Bez panike, suza, sasvim mirno.
Koliko već godina ona to radi. Dvadeset godina hrani te ljude, čisti za njima, sluša ih, prilagođava se, šuti. Dvadeset godina ona je prva na nogama i zadnja ide leći na svakom slavlju. Dvadeset godina sluša Ana, ti si zlato, Ana, imaš zlatne ruke i to, zapravo, služi kao naknada. Te riječi umjesto hvala, umjesto treba li ti pomoć?, umjesto kako si ti?
Nitko nikad nije pitao kako je ona. Ni Marko. Liječnica joj je rekla otvoreno da mora na oporavak, da je srce u pitanju. Ana je došla kući i rekla Marku. On je rekao: Pa odi kod drugog doktora, svi oni sve dramatiziraju.
Nije otišla kod drugog doktora. Otišla je kuhati hladetinu.
Dvadeset i pet ljudi sutra će sjediti za njezinim stolom. Jest će ono što je pet dana pripremala. Sjest će na čiste stolce, pod obrisanim lusterom, u očišćenim sobama. Otići će, ostavit hrpu suđa. Ana će otići u ponoć leći.
Nitko od njih. Ni jedan od njih dvadeset i pet. Neće pitati kako je ona.
Ana je popila čaj do kraja. Spustila šalicu na stol. Ustala. Prišla štednjaku. Uzela pregaču u ruke. Malo je držala. Vratila ne, ovog puta je spustila na stol.
Tiho je otišla u spavaću sobu da ne probudi Marka. S gornje police izvadila veliku plavu putnu torbu. Počela slagati. Toplu odjeću. Knjigu koju je započela još u svibnju. Kozmetičku torbicu. Dokumente. Karticu na koju joj ide plaća radila je godinama u maloj firmi kao knjigovotkinja, skromna, ali sigurna primanja.
Marko je spavao, lice opušteno, kao dijete.
Gledala ga je nekoliko sekundi. Ne s ljutnjom, ne sa sažaljenjem. Samo je gledala. Uzela torbu,-obula se i obukla. U kuhinji je uzela papir i kemijsku. Napisala:
Hladetina je u velikom loncu, pite pod krpom, purica u pećnici ugrij na 180. Rolat je na pladnju. Salatu začiniti vrhnjem. Stol premjesti pod prozor. Otišla sam u toplice po preporuci liječnice. Isključit ću mobitel. Ana.
Papir je pritisnula magnetom s Paga na hladnjak, s putovanja prije par godina.
Uzela torbu, izašla iz stana. Zaključala vrata.
***
Toplice Javorova dolina bile su stotinu dvadeset kilometara od Rijeke, u Gorskom kotaru. Ana ih je našla još u rujnu kad joj je liječnica prvi put spomenula mir i odmor. Pogledala cijene, ugasila računalo. Sada je išla autobusom, pa kombijem, pa je morala pješačiti petnaest minuta kroz borovu šumu.
Recepcija je mirisala na drvo. Gospođa za pultom gledala ju je pažljivo.
Imate rezervaciju?
Nemam. Ali imam uputnicu. Ima li mjesta?
Ima, jednokrevetna soba na četrnaest dana, program za srce. Odgovara?
Odgovara.
Ana je ispunila papire, platila karticom. Soba je bila mala i čista. Krevet s bijelom posteljinom, prozor u šumu, noćni ormarić, lampa. Odložila je torbu, legla u odjeći i spavala četiri sata.
Probudio je glad. Presvukla se, otišla pod tuš. Prošetala među borovima, udahnula svjež, hladan zrak. Nebo iznad vrhova bilo je bijelo, mirno, nepomično.
Otišla je u blagovaonicu, pojela toplu juhu. Nitko je ništa nije pitao. Mogla je šutjeti.
U osam navečer je zaspala. Probudila se ujutro u osam. Dvanaest sati sna.
***
Susjed za stolom pojavio se treći dan. Prišao s tacnom, pogledao zauzete stolove i pitao:
Ovdje slobodno?
Izvolite.
Imao je oko pedeset pet, možda malo više. Niži, proćelav, sijede kose. Zvao se Tomislav Đorđević.
Prvi put ste ovdje? pitao je.
Da. A vi?
Drugi. Bio lani. Dobro je ovdje.
Jeli su u tišini.
Od čega se vi oporavljate? pitao je.
Srce. Vi?
Ista stvar, više-manje. Pritisak, živci, ono kad predugo živiš nečiji tuđi život.
Ana ga pogleda.
Dobra definicija.
Imao sam vremena razmišljati. Prošle godine dva tjedna sve preispitao. Onda sam nešto promijenio.
Pomoglo?
Napola. Sad mijenjam drugu polovicu.
Jeli su do kraja, onda otišli svatko svojim putem. Sljedeći dan, sjeli su zajedno bez riječi, kao da je to sasvim normalno.
***
Ana nije palila mobitel sedam dana.
Tih sedam dana spavala je po deset, ponekad i jedanaest sati. Imala je kupke sa solima koje je propisala liječnica. Hodala je na tretmane, ležala pod aparatom koji tiho zuji. Šetala satima po borovoj šumi. Čitala knjigu.
Navečer su Ana i Tomislav zajedno u predvorju pili čaj iz njegovog termosa.
Koliko ste dugo tu? upita ga jednog dana.
Pet dana. Došao bez puno razmišljanja.
Kako znate da sam i ja došla naglo?
Po izgledu. Prepoznao sam jer sam i sam tako izgledao kad sam prvi put došao.
Ana se nasmiješila.
Što se dogodilo, ako nije tajna?
Nije. Radio sam dvadeset i dvije godine kao direktor građevinskog poduzeća. Sve sam dao tamo. Doma sam jedva bio. Sin je odrastao jedva ga poznajem. Žena me napustila prije pet godina, napravila je najbolje za sebe. I jedan dan ujutro probudim se i shvatim da fizički ne mogu na posao. Ležao tri dana, doktor rekao: ispucali ste. Dao sam otkaz. Počeo razmišljat što dalje.
I što dalje?
Sad još uvijek razmišljam. Kupio sam malu kućicu iza grada. Držim kuniće. Bizarno, ali čudno lijepo, mirno.
Kuniće?
Nisu zahtjevni. Ne znaju te izmoriti osjećajem krivnje.
Ana se nasmijala. Prvi put nakon dugo vremena smijala se jer je to željela, a ne jer je morala.
***
Sedmi dan navečer, upalila je mobitel. Nije bio upaljen od one subote ujutro. Zasvijetlila su obavijesti.
Prvo je brojala. Onda prestala. Bilo ih je puno. Od Marka. Od Marije. Od Snježane, šogorice. Od nekih iz rodbine.
Čitala ih je polako. Nije žurila.
Marko je prvi dan pisao sedam puta. Prvo: Ana, što je ovo, javi se. Onda: Ana, gosti su već stigli, gdje je purica? Onda: Mama pita gdje si nestala. Pa: Ana, ovo nije u redu, ne možeš tak nestat. Zatim: Gdje su mi čiste košulje? Pa: Ti uopće misliš na druge il samo na sebe? Onda dugo ništa, pa idući dan opet: Javi se.
Marija je pisala tri puta: Ana, što je ovo bilo, objasni? Pa: Fešta je pokvarena, Marko razočaran. Pa: Šokirana sam, nisam to očekivala.
Snježana je napisala jednom: Mogla si bar javit na vrijeme.
Nitko. Ni jedno slovo. Ni jedan redak nije pitao: Ana, jesi li dobro?
Mobitel je spremila natrag i opet ga nije palila tjedan dana.
***
Utorak, Ana i Tomislav šetali su nakon doručka. Hodao je polagano, jer ga je mučilo koljeno. Ana se prilagodila, i to je prvi put bilo ugodno prilagoditi se ne iz nužde, nego jer ti je iskreno stalo.
Upalila ste telefon? upitao je.
Da. Nakon sedam dana.
I?
Puno poruka. O fešti, košuljama, ručku. Nitko nije pitao za zdravlje.
Hodao je šutke. Onda rekao:
Ponekad je čovjek predugo uz nekog, a nikad ga zapravo ne vidi. Vidi funkciju, šta ona radi. Ne vidi nju.
Moja je krivica. Dvadeset godina sam to dopustila.
Niste vi krivi. To vas društvo učilo, da žena, nevjesta radi, šuti, daje sve.
Učili su me složila se A onda otkriješ da to nije život, nego služba. Samo, za službu te bar plate.
Gledao ju je sa strane.
Što ćete kad se vratite doma?
Ne znam još. Znam samo da više neću čistiti iza svih. Ni kuhati za dvadeset i pet ljudi.
Izašli su na proplanak. Jasike gole, zadnje lišće pokrilo vlažnu travu. Nebo sivo i mirno.
Sviđa mi se kako to mirno kažete primijeti on.
Prije je bilo gorčine. Sad sam samo umorna.
Umor se može izliječiti. Gorčina je teža.
***
Zadnja tri dana u toplicama Ana je provela gotovo šutke. Tretmani, šetnje, knjiga dovršena. Jela, spavala. Doktorica rekla da su nalazi znatno bolji, tlak normalan, aritmija rjeđa.
U četvrtak navečer, zadnji put s Tomislavom u holu.
Dati ćete mi broj telefona?
Hoću.
Nazvat ću. Ne odmah, da si date vremena za doma. Ali zvat ću.
Dobro.
Bojite li se?
Čega?
Povratka. Toga što će tamo biti.
Ana je razmislila.
Bilo bi me strah prije tjedan dana. Sad ne. Samo me zanima kakva će biti reakcija kad kažem što mislim.
Što biste rekli?
Da to više neću raditi. Ako se želi dalje živjeti zajedno, mora se drukčije. Da sam umorna. Da želim leći u deset i spavati do sedam. Da vikendom želim šetati, ne stajati uz štednjak. Da želim da mene pitaju prije nego pozovu dvadeset i pet ljudi.
Slušao je. Nije prekidao.
Reći ćete to?
Hoću. Napisat ću popis, da ne zaboravim ništa.
***
Vratila se doma u subotu oko podne. Otključala je vrata. U stanu ona posebna tišina kad se danima ne čisti. Teška, malo ustajala.
U kuhinji je u sudoperu stajalo suđe. Ne od prošle subote nemoguće, znači Marko je nešto jeo i nije oprao. Na stolu novine i čaša. Pod zapušten.
Ana je spustila torbu. Prošla kroz stan. U spavaćoj posteljina zgrudana. U kupaonici mokri ručnik na podu. U dnevnoj, pokrivač, daljinski.
Našla je Marka za stolom s kavom i mobitelom. Pogled mu je bio umoran.
Evo te.
Evo me.
Znaš li šta si napravila?
Znam.
Mama još uvijek zamjera. Fešta je bila pokvarena. Nisam znao što gdje stoji.
Napisala sam ti.
Poruka, Ana! Ostavila si mi poruku.
Otišla sam kod liječnice. Znaš za srce?
Šutio je.
Znam. Ali tako se ne radi.
Kako ne radi?
Ne ostavlja se obitelj zbog rođendana.
Marko, tiho kaže Ana neću danas čistiti. Sad ću raspakirati torbu i otuširati se. Onda moramo porazgovarati.
Pogledao ju je kao stranca iz daleke zemlje.
***
Dva dana prije razgovora sastavila je popis. Smireno, bez gorčine, za kuhinjskim stolom, na listu s crtama. Onda prepisala uredno na računalu.
Jednaka podjela kućnih poslova, precizan popis tko što radi. Nema više fešti s više od dvanaest ljudi bez njezinog pristanka. Odvojen budžet njezina plaća ne ide više bespogovorno u kućnu kasu. Jedan puta godišnje odmor pravi, ne naknadni.
List pred Marka.
Dugo ga je čitao. Onda odložio.
Ultimatum?
Uvjeti. Želim da nama dvoma bude dobro. Ali treba promijeniti način na koji živimo.
Uvijek si tako živjela. Nitko te nije tjerao.
Stvarno misliš da me nitko nije tjerao?
Sama si! Nitko te nije molio.
Marko, svaki put su me molili. Tvoja mama, tvoja braća. Ti šutio šutnja je isto očekivanje. Prestala sam govoriti ne, i to je postalo pravilo. Sada želim novo pravilo.
Ne mogu živjeti po popisima.
Onda ne znam kako ćemo dalje.
Ustao, hodao po kuhinji.
Ucjenjuješ me.
Ne. Kažem ti istinu. Umorna sam. Srce me boli od stresa. Liječnica mi je rekla još u rujnu, ali ja sam tad otišla kuhati hladetinu. Ne želim više to.
Mami nije svejedno.
Napisala mi je tri poruke. U nijednoj nije pitala kako sam samo o pokvarenom slavlju.
Marko je šutio.
***
Razgovarali su još par puta. Dugo, teško. Marko se ljutio, onda šutio, pa opet svađao. Jednom je došla Marija, sjela u kuhinji, pila čaj, gledala Anu kao da ju vidi prvi put.
Druga si postala rekla je nakon nekog vremena.
Umorila sam se, Marija.
Svi se umore. Tako je život.
Ne, nisu svi. Neki više kad nose previše. Ja sam nosila predugo. To nije samo tako je život.
Svekrva dugo šuti. Dopi čaj.
Jesi ljuta na mene?
Ne. Više ne. Samo ne želim da tako bude dalje.
Marku je teško naviknuti se.
Znam. I meni je bilo teško mijenjati se. Ali sam promijenila.
Marija je otišla. Ana ne zna što je mislila. Vjerojatno ništa lijepo. Ili nešto komplicirano.
***
Razvod su sređivali u veljači. Bez galame došli, potpisali, otišli svatko svojim putem. Marko je ostao u stanu jer je stan bio njegov od prije braka. Ana je dobila poštenu financijsku naknadu za uložene godine.
Iznajmila je mali jednosobni stan u susjednoj ulici. Drugi kat, prozor na dvorište. Mačak iz ulaza često je čekao ispred. Narančast, bez vlasnika. Počela ga je hraniti, a ubrzo je došao da živi s njom.
Na proljeće se zaposlila drugdje, opet u knjigovodstvu, ali sada u većoj firmi s poštenim radnim vremenom. Plaća je narasla. Prestala je štedjeti za svaki slučaj i počela si ponekad priuštiti stvar iz čiste radosti. Kupila je kaput koji je godinama željela. Kupila je i pravu, dobru aparat za kavu.
Svaka tri mjeseca odlazila je kod Jadranke Novak na kontrolu. Ova bi gledala nalaze, skidala naočale.
Puno bolje, Ana. Što ste promijenili?
Neke stvari.
Samo nastavite.
Tomislav je nazvao u prosincu, baš kako je rekao dao joj je vremena. Razgovarali su dugo o svemu što je prošla. Dobro je slušao, bez žurbe, bez komentara. Rekao je: Svaka čast, Ana. jednostavno, bez nepotrebnog, i baš zbog toga bilo je to posve drugačije od onih Ana, zlato si.
Nekad bi se našli. On bi došao iz svoje kućice na selu, otišli bi u kafić, u kino, jednom i na izložbu u stari riječki muzej Ana tamo nije bila godinama. Sve je išlo mirno, bez žurbe, bez osjećaja da se moraš dokazivati.
Jednom ju je pozvao na vikend da vidi kuniće.
Je l ovo ozbiljan poziv? pitala je.
Najozbiljniji odgovorio je. Kuniće ne pokazujem svakome.
Ana se smijala.
***
Prošla je godina. Opet listopad, vjetar nosi lišće dvorištem, ali sada je dvorište drugoga doma, drugi je prozor.
Ana Kovačević sjedi za malim kuhinjskim stolom u svom stanu. Pije kavicu iz dobre aparature. Na stolu knjiga. Mačak leži kraj nje, glava mu na njenom koljenu.
Zazvoni mobitel. Gleda ekran. Marko. Ne javlja se. Onda, ipak, odgovori.
Halo.
Ana, bok. Kako si?
Dobro. Što ima?
Ništa. Ma, evo… Mama opet radi slavlje, opet neki okrugli…
Znam, sedamdeset i jedna, nije to okruglo.
Ali, ona svejedno želi. Snježana kaže da ti najbolje radiš hladetinu. Pa me zamolila…
Ana gleda kroz prozor. Dvorište, drveće, nebo sve isto, ali sasvim drukčije.
Marko, ne.
Ana, molim te… Mama je…
Ne, Marko. Ne jer sam ljuta ili povrijeđena. Samo ne.
On šuti. Dugo.
Jesi li sretna? odjednom pita. Glas mu je tih, nije ljutit.
Ana promisli. Trenutak, ne više.
Jesam, Marko. Prvi put nakon dugo vremena.
Zbog nekog?
Zbog sebe.
Stanka.
Dobro na kraju će on. Razumijem.
Bok.
Bok.
Odlaga slušalicu. Mačak podigne glavu, pogleda, pa nastavi spavati.
Netko zvoni na vrata. Tomislav je obećao doći na ručak. Ona otvara.
Kako si? pita s praga, prvo što pita uvijek.
Dobro sam kaže ona. Ulazi, kava je još vruća.
Ulazi. Zatvara vrata. Mačak ide provjeravati goste.
Van stoji jesen, ista i sasvim nova.
