Muž si je sa 70 godina našao ljubavnicu, a ja… za 46. godišnjicu braka poklonila mu traker
Milena bira broj supruga, sjedeći na tvrdoj drvenoj klupi ispred šalter-sale u Domu zdravlja. Kroz prozor ordinacije slijeva se jesenska kiša, prava zagrebačka smuša, a ona osjeti kako ju hvataju bolovi u leđima zbog dugog čekanja kod kardiologa.
Dražene, hoćeš li me pokupiti? Gotova sam, izlazim, šapće tiho, stišćući mobitel uz uho.
Duga šutnja, duža nego što bi jedno jednostavno pitanje trebalo iziskivati.
Mile… ne mogu sad. Auto… u servisu je. Iz čista mira stao, zamisli. Morao sam žurno ostaviti u AutoCentru Mandić.
Kako stao? zbunjena pita Milena. Jučer si rekao da je sve u redu.
Ma, ne znam. Nešto s motorom. Slabo se čujemo, uzmi taksi, prebacit ću ti novce na račun.
I tu Milena začuje jasno, u pozadini, zvonak, lepršav smijeh mlade djevojke. Onaj bezbrižni ženski smijeh kakav imaju samo cure od dvadesetak godina.
Dražene, izgovara polako, tko ti se to smije?
Što? Ništa ne čujem. Loša je veza. Nazvat ću te kasnije.
Prekida tako žustro kao da ga slušalica opeče.
Milena sjedi i gleda u zamračeni ekran, osjećajući hladnoću u prsima. Nešto nije u redu. Nije već neko vrijeme, ma koliko se trudila to otjerati, sramila se tih misli. Ali osjećaj, kao stijena bliži se rasulu.
Do doma dolazi tramvajem, torbu s lijekovima drži na koljenima. Četrdeset i šest godina braka. Četrdeset i šest godina budi se uz istog čovjeka, kuha mu crnu kavu, pegla mu košulje, rađa djecu, žive kroz rat, neimaštinu, bolesti, smrti roditelja. Zar se sa šezdeset i osam može odjednom prestati razumjeti onoga s kim si dijelio gotovo cijeli život?
Dražen te večeri stiže kasno, odiše parfemom koji nije njegov. Mileni je odmah upao u nos onaj presladak miris kad joj poljubi čelo. Navika ništa više od toga.
Je li popravljen auto? pita tiho, dok postavlja večeru.
Da, sve je okej. Neka sitnica, odmahuje, bježi njezinom pogledu.
Milena pred njega stavlja tanjur s faširancima i sjeda nasuprot. Motri ga, kako jede, kako briše usta salvetom, kako se mršti zbog starih zubnih navlaka. Sedamdeset napunio u ožujku. Skromno slavili, samo najuža obitelj. Djeca im poklonila bon za toplice, nikad nisu otišli Dražen uvijek imao neku izliku.
Koliko su ti naplatili popravak? usput pita.
Ma, sitnica, promrmlja, pa brzo: Mile, nemoj više o autu. Iscrpljen sam danas.
Odlazi u dnevnu, upali televizor. Milena ostaje u kuhinji, polako sprema. Ruke same rade, a u glavi zvoni: laže. Dražen joj laže. I osjeća to duboko, svakom stanicom.
Noću ne spava. Gleda u tamu, sluša njegovo hrkanje. Nekako je postao strani, nervozan, razdražljiv. Krije mobitel kao gimnazijalac, nestaje iz kuće satima, pravda se frendovima. Nedavno si je kupio modernu jaknicu; Mileni je bilo čudno, ali šuti. Pomisli, možda želi mladoliko izgledati. Kriza srednjih godina, samo odgođena.
Ujutro, dok Dražen ode po stvarima, Milena otvara garažu. Onaj njihov Peugeot 508, bež, blista. Djeca im ga kupila za 40. godišnjicu braka. Svi zajedno skupili. Milena tad plakala od sreće oduvijek sanjali dobar auto.
Sjedne za volan, rukom pređe preko komandne ploče. Pogled joj zapne za brojčanik. Kilometraža. Kad su zadnji put bili negdje zajedno, bilo je 123 tisuće. Sad pokazuje 128 tisuća. Pet tisuća više u dva tjedna? Gotovo i nisu vozili.
Otvori pretinac. Među papirima i vlažnim maramicama obavijena žvakaća iz pakiranja koje ni ona ni on ne koriste. Na zadnjem sjedištu primjećuje duge, plave vlasi i komad riđeg psećeg krzna. Peseka nikad imali nisu.
Srce joj poskoči, uhvati je nelagoda. Tresući se zatvara auto, vraća se u kuću, naiskap popije čašu vode. Nije luda. Ovo nije mašta starosti. Nešto se stvarno događa.
Navečer, opet pokušava pričati.
Dražene, zašto nam je kilometraža tolika? Pa skoro da nismo vozili.
Ni ne podiže pogled s mobitela.
Opet izmišljaš. Nemoj, Mile. Od dosade ti nebuloze u glavu dolaze.
Ne izmišljam! U autu su tuđi tragovi, dlake, nešto…
Milena, jesi normalna? prekine je hladno Pa išli smo do Tine prošli tjedan, ima psa, nisi primijetila, valjda je ostao trag.
Začepi. Je, bili su kod kćeri, ali Tinin pas je crn. Ovo je riđe. Ne kaže ništa, jer mu u očima vidi nešto opasno, ljutnju. Nikad tako nije na nju gledao.
Sutra, dok Dražen ne bude doma, Milena zove AutoCentar Mandić.
Dobar dan, trudi se govoriti smireno. Moj muž je nedavno donio Peugeot 508 kod vas. Bež boja, registracija…
Samo malo, ljubazan glas. Kad točno?
Prekjučer.
Hm… nemamo tu registraciju u sustavu. Sigurni ste da je kod nas?
Milena spušta slušalicu. Zatamni joj se pred očima, sruši se na stolicu. Dakle, i oko servisa je lagao. Gleda joj ravno u oči i laže, kao rutinu.
Muž troši novce na ljubavnicu, prođe joj kroz glavu, pa je zapeče još jače. Ne, ne može biti. Sedamdeset mu je. Kakva ljubavnica?
Ali ženski smijeh, parfem, laži… strašna realnost.
Večer dočeka, pa zove najbolju prijateljicu Jelenu. Prijateljuju od djetinjstva.
Jelo, čini mi se da mi Dražen vara, izgovori slomljeno i osjeti suze potekle niz obraze.
Molim!? Ma što to govoriš?
Iskrca joj sve. O kilometraži, o tuđim tragovima, o smijehu kroz slušalicu, lažima.
Slušaj nakon tišine kaže Jelena možda on auto iznajmljuje, znaš, puno ih sad to radi. Novac dobro dođe svakome.
Milena zastane.
Da iznajmljuje? Bez da mi kaže?
Možda misli da se ne bi složila. Znamo kakvi su muževi…
Novac. Za mladu ženu? Sjeti se članka na internetu: prevara supruga u poznim godinama. Tad ga ignorirala. Sad joj svaka riječ poput udarca.
Jelo, pomozi mi saznati istinu.
Tu sam, Mile. Računaj na mene.
Sutradan zove unuka Ivu, šesnaest mu je, jako je pametan.
Ivo, namješta ga za kuhinjski stol, nudi čaj treba mi pomoć. Možeš li staviti traker u auto, da mi prikazuje gdje je?
Iznenadeno je gleda.
Baka, zašto?
Nije ništa, samo želim znati. Za svaki slučaj.
Slegne ramenima.
Lako, ima aplikacija, stavit ću ti na mobitel. Nema ni potrebe za uređajem.
Nakon pola sata Milenin mobitel prikazuje točne lokacije Peugeota 508.
Vidi, bako, ovdje ti se spremaju rute. Evo, jučer je bio ovdje, dan prije ondje.
Milena gleda mapu i osjeća sve veći led. Auto po cijelom gradu. Do tržnice, autobusnog kolodvora, fakulteta. Taksističke rute.
Hvala, Ivo, izgovori šaptom.
Kad ostane sama, Milena sjedi uz prozor s mobitelom. Gleda kartu i plače. Stvarno iznajmljuje auto. Njihov poklon od djece, uspomenu, daje u najam kao bilo kakvu stvar.
A gdje idu novci? Nikad u kuću, to je jasno. Dražen je nedavno rekao da im mirovina teško pokriva troškove. A sam…
Odlazi u spavaću, vadi stari album. Tu su oni mladi njoj dvadeset, njemu dvadeset i dva. Pred studentskim domom. Zagrljeni, smiju se. Tu vjenčanje u selu, prva zajednička soba, mala Tina i Ivan. Cijeli život. Protrče prstima po staroj fotografiji na kojoj Dražen nosi buket poljskih tratinčica nije imao za ruže, ona sretna kao kraljica.
A sad joj taj čovjek laže, skriva, koristi auto za tuđe. Za što točno?
Te večeri traka se pomiče. Auto prelazi cijeli grad, staje ispred kafića Limun. Milena zove Jelenu.
Auto je kod Limuna. Idemo vidjeti što je.
Za 20 minuta, Jeleninim autom, skrivaju se u obližnjem dvorištu. I doista, njihov Peugeot. Čekaju. Nakon dvadesetak minuta iz kafića izlazi djevojka jako mlada, možda dvadeset dvije, visoka, u kožnoj jakni i kratkoj suknji. Plave kose, jarki ruž. Dolazi ravno prema njihovu autu, vadi ključeve iz torbice.
Bože, šapne Jelena. Tko je to?
Milena šuti. Gleda kako cura sjeda za volan njezina auta, pali motor. Prilazi joj Dražen. Ogroman buket ruža i kutija čokolade.
Milena ostaje bez zraka. Sve vidi kao kroz maglu muž se naginje kroz prozor auta, pruža ruže, daje novce, ljubi je u obraz. Smijeh isti onaj kroz slušalicu.
Idemo, grubo kaže Jelena. Mile, ovo ti nije trebalo…
Ali Milena već izlazi iz auta. Drhti joj tijelo, knedla u grlu, ali ide. Dražen se okreće, prepozna je. Lice mu se izduži sve u trenu shvati.
Djevojka osjeti da nešto nije u redu, pogleda, nagazi gas i ode. Milena i Dražen ostaju pred kafićem, jedno drugom nasuprot.
Mile… izusti on.
Idemo kući, kaže ona.
Kod kuće, sjede u dnevnoj sobi. Jelena otišla, ostali su sami. Milena naiskap pije valerijanu. Dražen sjedi s pogrbljenim ramenima, šuti.
Znači, iznajmljuješ auto, mirno izgovori Milena. Otkad već? Mjesec? Dva?
Tri, prizna tiho.
Tri mjeseca lažeš. A novce?
Šutnja.
Gdje su novci, Dražene!? oštrija je.
Pa… neke sitnice…
Sitnice, ponovi ogorčeno. Buket ruža, bombonijere, parfemi koje nosiš doma, to su sitnice?
Ti ne razumiješ…
Ti ne razumiješ! puca joj glas MOJ si auto iznajmljivao! Poklon od djece! Bez mog znanja! Novac trošio na… djevojku!
Nije djevojka. Zove se Barbara. Studentica je, dvadeset i dvije. Razumije me!
Milena skameni. Tišina u zraku kao olovo.
Razumije? A ja? Četrdeset i šest godina uz tebe, a ja ne? pita.
Ne razumiješ! viče Sedamdeset mi je! Star sam! Život mi izmiče, sve sam propustio! Posao, kuća, djeca… Gdje sam ja? Gdje je moj život?
Suze teku niz njegovo lice Milena gleda, kao da gleda nepoznatog.
Barbara ti je mladost? pita hladno. Je li… spavaš s njom?
On šuti, pa klimne.
Milena pokrije lice rukama. Zapalila bi sve, vrištala ali ledi se.
Bojao sam se starosti šapće Dražen da ću biti nemoćan, da ćeš me morati njegovati. A s njom… živ sam. Počeo sam iznajmljivati auto za novac, da joj mogu darivati poklone. Mladoj djevojci treba pažnja, Mile.
Razumijem, kaže Milena. Razumijem da si sebičan. Dala sam ti život, oblikovala djecu, kuhala kad nije bilo ničega. Peglala, kad si ti mirno spavao. Uvijek uz tebe. Sad si prodao auto poklon od djece, novac trošio na klinku Umjesto na lijekove, na odmor, na unuke. Izdao si me, Dražene.
Prilazi prozoru. Ulične lampe sjaje kroz kišu.
Nisam znala da je moguća prevara u starosti, tiho Milena Mislila sam, to nam je iza leđa. A zapravo razvod u starosti, financijske prevare, kriza braka nakon pedesete, sve je moguće.
Mile, oprosti, šapće on Nisam htio povrijediti te.
Ugleda u njegovim očima strah strah da će ostati sam.
Kako preživjeti tvoju izdaju, zamuckuje razmišljala sam o tome po putu. Znaš što sam shvatila? Ne može se preživjeti. Možeš samo prihvatiti da više nisi onaj čovjek u kojeg sam se zaljubila. On je umro. Ovaj koji sjedi predamnom sad… nije više moj.
Dražen jeca.
Ne odlazi, moli Neću više, prekinut ću s njom, kunem se.
Ne kunise, umorno kaže Milena Ne vjerujem ti ništa.
Odlazi u spavaću, uzima jastuk, pokrivač.
Ja ću spavati na kauču. Sutra pričamo s djecom.
O čemu? uplaši se Dražen.
O tome što ćemo dalje. Možda podijeliti stan. Možda ja kod Tine. Ne znam. Moram razmisliti.
Noć vječno traje. Milena zuri u strop; nove misli, nova pitanja. Odnos u starosti nije samo mir i unuci, nego i bol prevare, nedovoljna mirovina, izdaje, što ranije nisu ni slutile.
Ujutro ustaje prva. Odijeva se, šminka, gleda u ogledalo. Staro lice, bore, sijeda kosa. Nije mrtva, još je tu. Neće umrijeti od tuge.
Kad Dražen dođe u kuhinju, ona sjedi uz kavu.
Dobro jutro, nesigurno.
Kimne glavom.
Zvala sam Tinu. Doći će večeras.
Mile…
Dražene, šuti. Samo šuti.
Dan sporo curi. Šute, izbjegavaju teme. Navečer dolazi kći Tina, odlučna, nalik ocu.
Mama, što ste napravili? pita, gledajući oboje.
Milena ispriča sve. Tina je u šoku, dok sluša priču o prodaji auta, Barbari, lažima.
Tata, ne mogu te prepoznati. Kako si mogao?
Tina…
Šutite! Opljačkao si mamu, prodao auto koji smo vam kupili oboma, i trošio novce na neku curu.
Ne vrijeđaj je… odebran Dražen.
Zvat ću je kako želim! vikne Tina Odlijepio si! Imaš sedamdeset! Ljubavnica? Pogledaj se…
Tina, dosta! guši je Milena Nisam te zato zvala. Moram odlučiti što ću dalje.
Razvod, rezolutna Tina Mama, razvedi se. Mi ćemo ti pomoći. Živjet ćeš kod mene, tata neka ostane ovdje sam i neka se zapita što je napravio.
Milena šuti. Razvod u šezdeset i osmoj, nakon četrdeset i šest godina. Kao loš san.
Ne znam tiho izgovara Treba mi vremena.
Tina kasno odlazi. Milena sjedi na kauču, gleda grad. Dražen dođe, sjeda blizu, ne dira je.
Mile, ne znam kako se to dogodilo. Upoznali smo se u parku, šetala je psa. Popričali… s njom nije bilo važno razmišljati o starosti, bolesti. Osjećao sam se mladim. I želio produžiti taj osjećaj. Znao sam da griješim. Nisam znao stati.
Milena sluša, i nešto u njoj puca.
Bojiš se smrti, kaže. I zbog tog straha uništavaš sve staro. Naš brak, obitelj, mene.
Nisam htio, mislio sam da nećeš saznati…
Saznala sam. Što sad?
Šutnja. Položi glavu u njeno krilo, kao nekad, davno, kad im je bilo dobro.
Oprosti mi jeca Star sam i glup. Bojim se da me više nećeš voljeti kad postanem nemoćan.
Milena mu prođe rukom kroz kosu. Starac. I njezin, i nije.
Voljela bih te i tada, šapće al sad… ne znam, Dražene.
Dugo tako sjede. Milena na kraju ustaje. On zna da oprosta nema. Možda nikad.
Prođe tjedan. Težak, ljepljiv dan. Dijele stan, žive kao cimeri. Ona spava na kauču, Dražen u spavaćoj. Sprema, servira odvojeno, ne jede s njim. Svaki pokušaj razgovora hladno odbija.
Peugeot stoji u garaži, Dražen više ne uzima ključeve, Milena ne vozi. Postao je simbol izdaje.
Jednog jutra javlja se sin Ivan, živi u Rijeci.
Mama, sve mi je Tina ispričala. Kako si?
Živim.
Dođi kod nas, uvijek si dobrodošla. Imamo slobodnu sobu.
Hvala ti, sine. Razmislit ću.
Razmišljanje joj je sad posao. Prijateljice su na vezi.
Mile, kako si?
U redu.
Ma nije ti dobro, nemoj glumiti. Možda je stvarno najbolje razići se? Ionako si prepatila svoje…
Ne ide to tek tako, Jelo. Četrdeset i šest godina… nije lako samo presjeći.
Al taj dio tebe je sada truo, oprosti…
Nove riječi bole, ali su istina.
Večer Milena provodi sređujući račune. Naleti na račun iz ljekarne. Lijekovi za Dražena, skupi za srce. Na sebi štedjela, njemu kupila najbolje.
Provali je bijes. Baca račun, ustaje, odlazi u dnevnu, gdje on gleda televiziju.
Znaš li koliko su tvoji lijekovi? 300 eura. Štedjela sam na sebi da tebi kupim najbolje. Dok si ti odvlačio Barbarku po kafićima. Na moje novce. Na naše.
Dražen podiže oči, tuga, očaj. Mileni ga na trenutak bude žao. Samo za trenutak.
Prodao sam auto, izusti.
Milena zanijemi.
Molim?
Peugeot. Danas. Kupac dolazi sutra. Novce ti dajem, sve do zadnjeg centa.
Prodao si naš auto? Bez mog dopuštenja?
Suvlasnik sam. Ne mogu ga više gledati. Previše me podsjeća na moju gadost.
Milena sjeda, prazno gleda oko sebe. On je prodao auto. Zadnje što ih je vezalo za staru sreću, djecu, za 40. godišnjicu.
Nevjerojatan si, prošapće Prvo potajno iznajmljuješ, sad prodaješ. Jesam li ti ja uopće osoba?
Htio sam najbolje…
Šuti, cuti ga. Samo šuti.
Odlazi, ležeći, plače bez zvuka. Plače za autom, za osjećajem, za izdajom. Za životom koji, sad jasno vidi bio je laž.
Ujutro stiže mladi kupac. Dražen pokazuje auto, potpisuje papire. Milena ne izlazi na dvorište. Ne može to gledati.
Kasnije Dražen ostavlja kovertu na stolu.
Ovo je novac. Sav od auta.
Milena pogleda, ne uzima.
Ne treba mi taj novac. Prljav je. Kao i sve što si radio zadnjih mjeseci.
Molim te…
Zadrži. Kupi Barbari još ruža.
Izađe na balkon, promatra studeni Zagreb. Dolje auto-svjetla, gore prozori, život ne staje, a njezin se srušio.
Dražen dolazi do balkona.
Prekinuo sam s njom, šapće. Prije tjedan dana. Nazvao sam, rekao da je gotovo. Nije ni trepnula, nasmijala se i poklopila. Shvatio sam tada da sam joj bio samo starac s kešom. Nikad me nije voljela. Bilo joj je samo zabavno.
Milena šuti.
A ja sve ovo uništio. Izgubio tvoje povjerenje. Tebe. Najgore i dalje me je strah smrti. Mislio sam da će njena mladost to izbrisati. Nije uspjelo, sad me strah još više, jer sam sam.
Sam si to izabrao, tiho Milena kad si lagao. Kad si izdao.
Znam. Ne tražim oprost. Samo želim da shvatiš što sam sve izgubio.
Pogleda ga, star i iscrpljen, deset godina stariji nego prije tjedan dana.
Dražene, ne znam mogu li ti oprostiti. Ni vjerovati ti više. Slomio si me. Nisam sigurna može li se to zalijepiti.
Znam.
I mene strah, prizna Milena. Ostati sama, u ovim godinama, strah me je. Početi ispočetka još više.
Stoje tako dvoje starih, sami na hladnom balkonu, svatko u svojim mislima.
Možemo pokušati, neodlučno Dražen. Počet ispočetka. Bit ću bolji, kunem ti se.
Ne kunise. Ne vjerujem više u obećanja. Samo u djela.
Trudit ću se. Svaki dan.
Milena izdahne. Možda i bude bolji. Možda ne. Zna li i sama što želi? Otići? Ostati? Oprostiti?
Ne znam što će biti, kaže. Zaista ne znam.
Ni ja.
Odlaze svatko u svoju sobu. Prođe mjesec. Prosinac donosi prvi snijeg, hladnoću. Žive i dalje odvojeno. Dražen se trudi donese novi pokrivač kad vidi da Mileni bude hladno na kauču, donese čaj, popravi ručku ormara. Sitnice, ali Milena primijeti.
Jedne večeri Dražen dolazi s kutijom.
Ovo je tvoje. Pronašao sam pisma s tavana.
Stara Draženova pisma iz vojske. Milena čita, suzama kvasi poznate riječi: Milena, ljubavi, kad se vratim, vjenčat ćemo se bit ćeš najsretnija na svijetu. Ti si mi cijeli svijet.
Je li taj dečko danas isti ovaj čovjek?
Podigne glavu. Dražen stoji na vratima.
Sve što sam tad pisao bila je istina šapuće Bila si mi sav svijet. Zaboravio sam to. Izgubio se. No ti si i dalje najvažnija.
Milena spušta kutiju.
Ova pisma je pisao drugi čovjek. Iskren. Ti to više nisi.
Možemo li se vratiti tome? pita.
Ne znam. Vrijeme se ne okreće natrag.
Dođe Nova godina. Djeca ih zovu, odbijaju ne žele glumiti sretni brak pred unucima. Dočekaju je sami, u tišini. Dražen postavlja stol, ona salate. Sjednu nasuprot, kucnu se šampanjcem, u oči ne gledaju.
Sretna Nova, kaže Dražen.
Sretna Nova, odvraća.
Kad ustane da ide u dnevnu, zaustavi je.
Prodao sam auto ne samo radi tebe. Nisam mogao gledati podsjetnik na vlastitu izdaju. Sramio sam se.
Milena stane.
A dok si ju vozio na kave, nije te bilo sram?
Bio je, ali sam odlučio pravdati sve, pravio se da imam pravo na dio mladosti… Bio sam smiješan i jadan, Milena.
Sjedne opet. Zaboli je najviše laž.
Ne to što si varao. Ljudi se mijenjaju. Nego što si lagao mjesecima. U oči. To ne mogu prijeći.
Neću više lagati, tiho.
Samo djela, molim.
Dva starca za stolom, među salatama i mlakim šampanjcem. Nekoć su bili ljubavni par, sad ne znaju imaju li išta zajedničko.
Već tjednima razgovaraju samo o nužnom. Ne o prošlosti, ne o Barbari. O sitnicama vremenu, unucima.
Jednom zove Tina.
Mama, odlučila si? Razvod ili ne?
Milena šuti.
Ne znam, Tino. Ne mogu još.
Onda što patiš i dalje?
Valjda.
Kasno navečer Milena sjedi uz prozor. Vani snijeg, prava zimska bajka. Sjeti se davnih šetnji po Maksimiru, kao mladi, snjegovića za malu Tinu, zajedničke radosti.
Sve je to bilo. Pravo. Ali je li dovoljno jako za ono što je sada?
Navečer, svaki za svojim stolom, Dražen šapće:
Milena, upisao sam se na terapiju. Kod psihologinje za krize starijih. Možda shvatim gdje sam pogriješio.
Milena ga pogleda, ovaj put ozbiljno.
Dobro. Idi, možda ti pomogne.
Mogla bi i ti probati. Razgovarati s nekim, naučiti kako izdržati ovu bol.
Možda.
Negdje u srcu pojavi se tračak nade. Ili tek zasićenost tugom?
Tako prođe zima. Sporo, bolno. Žive skupa, ali svatko za sebe. Milena ponekad uhvati sebe da joj fali stari Dražen. Zagrljaj, zajednički smijeh, serije uvečer.
Ali taj Dražen je nestao. Zajedno s brakom i povjerenjem.
Dođe proljeće. Ožujak, prvi sunčani dani. Milena na balkonu, lice prema suncu. Život ide dalje.
Te večeri Dražen sjeda nasuprot.
Milena, ne tražim oprost ni povratak. Znaj samo shvatio sam što sam uništio. Iz straha, gluposti, sebičnosti. S tim ću živjeti do kraja života.
Gleda ga i šuti.
Ako ikad odlučiš dati mi šansu, pokušat ću je zaraditi. Ako ne razumijem.
Tišina. Najzad Milena spusti glavu.
Ne znam, Dražene. Dala sam sve za obitelj i opet nije bilo dovoljno. Odjednom sve nestane. Ne znam kako dalje.
Skupa ili svatko za sebe?
Ne znam. Zaista.
U tom ne znam bila je sva njezina bol, zbunjenost, strah od nepoznate budućnosti.
Sjede dugo u sumraku. Dvoje ljudi, skoro pola stoljeća zajedno, iznenada stranci. Između njih provalija koje možda više nitko ne može preći.
Sunce zalazi, stan tone u tamu. Nitko ne ustaje da upali svjetlo.
