Zima je ove godine zaista pokazala svu svoju raskoš. Toliko je snijega napadalo da su dvorišta i ulice Zagreba izgledala kao iz bajke. Pahulje su lagano lepršale zrakom, tiho padale na krovove i pločnike, a zrak je od hladnoće bio oštar i kristalno čist.
U svom stanu na Trešnjevci, Ana i Fran su doživljavali posve drugačiju atmosferu toplinu, mir, pravo obiteljsko gnijezdo. Ispred velikog prozora prštala je zimska čarolija, a unutra, pod debelom dekom, bilo je ugodno i tiho. Stolna lampa je stvarala meki krug svjetlosti, koji je tjerao svaki trag studeni s njihovog kauča.
Naslonjeni jedno na drugo, Fran i ja smo naizgled besciljno gledali neku laganu, bezbrižnu komediju na HRT-u. Bilo nam je dovoljno da smo zajedno, da povremeno podijelimo osmijeh, dok se iz kuhinje širila aroma svježe kuhane kave i pečenih kolačića. Fran je više gledao snijeg nego televiziju znao je u ovim malim trenucima pronaći spokoj kakav se ne nalazi ni na najluksuznijim putovanjima.
A onda je zazvonio njegov mobitel. U tom zvuku bilo je nečeg izvanjskog, kao da nam netko remeti naše malo carstvo mira. Fran nije odmah posegnuo za njim, ali kad je vidio tko zove, lagano je uzdahnuo i pogledao me:
Opet zove Mario, treći put večeras progunđao je lagano, gotovo kroz smiješak.
Sigurno opet zove na vikendicu, nonšalantno sam mu dobacila, ne skidajući pogled s ekrana. Otkad je sredio ono imanje kraj Samobora, ne propušta priliku pozvati društvo da proslavimo. A ne zna prihvatiti ne za odgovor!
Fran se kratko nasmiješio, prihvatio poziv pa veselo rekao:
Mario, stvarno ste neuništivi. Još organiziraš tulum za tu zemljišnu knjigu? Sve spremno, pečenje, gemišti?
S druge strane čuo se Maretov glas, oduševljen i prebučan.
Fran, ljudi čekaju! Ana mora probati onu moju rakiju! Svecki tulum! Ajde, crni čoveče, pokupite se i dođite!
Fran me pogledao, a ja sam mu, bez obraćanja pažnje, tek neprimjetno odmahnula. Znao je što mislim: nemamo volje za buku i tulumarenje. Više nam paše ovaj naš mali, skupljeni svemir gdje smo jedno drugome društvo, bez lažne pristojnosti.
Pauza s druge strane, a Fran je iskoristio priliku:
Ma Mario, Ana je kod svoje mame u Rijeci par dana, a sam mi se baš i ne ide. Treba se i odmoriti, znaš kako je. Uglavnom, drugi put. Radije idemo ovih dana u kino, dok je još lijepo vrijeme, a možda svratimo i na Šalatu na klizanje, kao nekad.
Slušalica je na par sekundi zašutjela, onda Mare opet veselo:
Ajde, kad se odlučiš, javi. Fali mi vaša društvena energija!
Javim, javim, rekao je Fran, napokon poklopio mobitel i s osmijehom na licu otpustio napetost.
Uh, skoro sam popustio. Što mu je da je tako uporan? Zna da ne volim te njihove pijanke po vikendicama, a i što bih ja sam tamo? Onda bi morao trpjeti sve njegove fore… Tebi i meni ovako je najbolje!
Zagrlio me, a mene je ispunilo olakšanje. I dalje je u stanu bilo toplo, televizor je tihim smijehom punio prostor, a vani je i dalje neumorno padao snijeg.
Prislonila sam glavu na Franovo rame i osjećala ritam njegovog disanja, sve u toj zaštićenoj tišini. Svjetlo lampe, blagi glas iz televizora, tiktakanje ručnog sata na polici, sve me tješilo na način koji ništa izvan toga nije moglo.
I meni odgovara ovako, šapnula sam mu, gledajući ga u oči. Pogledajmo taj film do kraja, pa na spavanje, ništa mi više ne treba.
Fran me toplije primio oko ramena. Već sam mogla zamisliti kako ćemo za koji sat ugasiti svjetlo, pokriti se našom bijelom dekicom i zaspati uz šumove snježne mećave… Ali, tada ponovno zvono isti broj, isti Mario.
Fran je zakolutao očima i nevoljko podignuo mobitel.
Mario, rekao sam već… počeo je sve tišim, nego prošli put.
Ali Mare je ovoga puta bio čudno ozbiljan, napet:
Fran… Slušaj, evo me sad u Rockersu s ekipom, prije vikendice. I vidim tvoju Anu. S nekim tipom. Pije, grli ga, smiju se. Nisam se htio petljati, al’ trebaš znati. A tebi je rekla da ide kod mame, jel’ da? Jel’ ti stvarno vjeruješ svemu što ti kaže?
Fran je zašutio. Pogledao je u mene, ja sam sjela pored njega, još uvijek zbunjena.
Sigurno se šališ, rekao je poluglasno. Si siguran da je to Ana? Doma sjedi uz mene cijelo popodne!
Sto posto, tvrdio je Mario. Glas joj je prepoznatljiv, već je i dosta popila. Ako hoćeš, dam joj mobitel!
Fran je zatvorio oči, nekako kao da ni sam ne vjeruje što se događa. Narednih nekoliko minuta bio je samo zrak ispunjen neizvjesnošću. Ipak je prozvao:
Hajde, daj.
U slušalici je treštala muzika, negdje u pozadini ženski glas toliko nalik mom, da sam i sama na trenutak posumnjala.
Halo? Tko je to? čulo se, lagano razvučeno, pijano.
Fran je gutao knedlu, gledao me raširenih očiju.
Ana? To sam ja, Fran. Što se događa?
Ajde, pusti me više! Hoću zabavu, čuješ? Umorna sam od tvoje dosadne rutine! Izludit ću ovdje, moram se malo proveseliti, kad već mogu!
Instinktivno sam stala na noge, zgrožena glupošću svega. Do mene je došlo što je dogovoreno netko se predstavlja meni, zna moje imenom, zna čak i tvoj! Počela sam povezivati.
Tko je ta cura? Kako zna detalje frknula sam.
Opet ženski glas, bezobrazan:
Gdje sam ja, tebe ne zanima! I nisam ti dužna položit račune! Radim što mi se hoće!
Mario se ponovno ubacio u razgovor:
Fran, eto, sad vjeruješ?
Fran ga je iznervirano prekinuo. Dosta, rješavat ćemo ovo sutra. Nemoj više zvati!
Odbacio je mobitel na kauč. Da nisam sad tu kraj njega, mogao bi i povjerovati u cijelu tu bedastoću!
Sjeli smo napola izbezumljeni. Glas u mobitelu stvarno je bio moj. Neko vrijeme smo samo šutjeli.
Znaš što je najgore? rekla sam naposljetku. Da me stvarno nema doma, pomislio bi da sam u tom bircu. Tako lako poremetiti tuđe poverenje… Znaš, netko je tu ozbiljno organizirao podlost!
Fran me pogledao, nježno me zagrlio:
Znam ja tebe. Znam što ne bi učinila. Daj da ih sljedeći put polažemo razotkrijemo, pa ćemo tražiti snimku iz kluba ako treba. Dosta teatra.
Polako sam se umirivala u tom zagrljaju. Silina razočaranja, sve je polako zamijenila odluka: istinu ćemo doznati.
***
Iduću sam, oko podne, sjedila u kuhinji uz čaj. Gledala sam poslovni e-mail kad je zasvijetlilo ime: Mario. Nisam htjela ništa, ali radoznalost je prevladala.
Bok, Mario je bio neobično suzdržan. Jesi pričala s Franom nakon jučer?
Da, rekla sam smireno. Svađali smo se. Tvrdi da sam ga lagala. Kaže da više nema povjerenja u mene.
Mario je na trenutak šutio, a onda, kao da mu je laknulo, pita drske tonom:
Znaš, uvijek sam mislio da te Fran ne zaslužuje. Trebao bi ti netko bolji, netko tko te stvarno voli.
Osjetila sam kako mi vrije u želucu, ali ostala sam pribrana.
Što točno želiš reći? upitala sam, birajući riječi.
On, stisnutih usta, skoro šapće:
Ana, volim te. Godinama. Samo sam čekao priliku. Ako ga ikada ostaviš, znaš gdje me možeš naći.
Šutjela sam, sabrala misli. Sad mi je sve bilo jasno. On je isplanirao cijelu prijevaru, znao je za tvoj izmišljeni odlazak…
Duboko sam udahnula, pa hladno odvratila:
Mario, to što si napravio bilo je vrlo podlo. Volim Frana i ostat ću uz njega. Tvoje igre više me ne zanimaju.
Mario je pokušavao glumiti zabrinutost, ali više nije bilo ni trunke povjerenja. Tvrdi, gotovo ogorčen:
Samo sam ti htio dobro! Fran te ionako ne cijeni, to i on sam rekao. Želim ti bolje od toga!
Stisnula sam mobitel, pribrala se i odlučila da više neću ovaj razgovor produžavati.
Znaš što, Mario? Bila sam cijelo vrijeme doma sinoć, i to što si napravio graniči s ludilom. Zauvijek gubiš moje povjerenje.
I šutnja s druge strane, pa napokon iskreni uzdah:
Da, sve sam ja to složio s Marinom! Zašto ne? Volim te, glupačo. Zaslužujem te više od Frana!
Zaslužuješ? odbrusila sam mu, glasa hladnog poput snijega na prozoru. Jedino što si postigao je da sam pomno zatvorila vrata našem prijateljstvu. Više me ne traži, ni mene ni Frana!
Prekinula sam poziv, ruke su mi još drhtale, ali sam se prisilila smiriti. Pogled mi je pobjegao kroz prozor snijeg je i dalje lagano padao, kao da se ništa nije dogodilo.
U sobu je ušao Fran. Po izrazu mog lica odmah je shvatio da je sve jasno.
I? upitao je, ostajući na vratima.
Sve je bilo namješteno rekla sam, pogleda blagoga, ali odlučnog. Priznao je da mu se sviđam. Cijela ona prijevara njegov plan. Srećom da je, makar iz meni neshvatljivih razloga, sve izašlo na vidjelo.
Fran me zagrlio, mirno i odlučno.
Znao sam da nikad nisi ona iz Mareta priče šapnuo je. Znala si i sama da to nije prijateljstvo.
Sad znamo na koga se možemo osloniti, zaključila sam, sklupčala se do njega. Barem postoji nešto dobro u svemu: ne moramo više smišljati izgovore za druženja na koja ne želimo ići. Odvalila sam polušalu, a Fran mi je uzvratio osmijehom.
Ionako je kod kuće ljepše. Film, čaj, pa ni iglu izvan nije lijepo gledati! odgovorio je i privukao me još bliže.
Tako smo u svom mirnom kutku, dok je vani snijeg dublje prekrivao Zagreb, ponovno osjetili kako naše malo zajedništvo znači više nego bilo što treće. Nema više laži, nema više zlih igara samo povjerenje, nježnost i sigurnost koju možemo imati samo jedno s drugim.
***
Negdje na Jarunu, Mario je sjedio za kuhinjskim stolom, zurio u praznu šalicu čaja. U prsima je osjećao samo gorčinu i nepravdu. Snovi o Ani, svi njegovi planovi pretvorili su se u prah.
U mislima mu je neprestano tutnjala rečenica: “Više me ne traži.” Gotovo je osjećao stiskanje u prsima, nokti su mu se zabijali u dlan. Što je to pošlo po krivu? Zašto ona izabire Frana?
Zar nije mogla barem jednom pogledati prema meni? promrmljao je kroz zube bijesno, odbacivši komad starog papira s planom.
Marina, djevojka iz kafića, zaigrano se uživjela u svoj nastup Ana iz Rockersa ali sve je to sad bilo bez smisla.
Oni misle da su pobijedili… ispljunuo je, gledajući u snijeg iza prozora. Ali neka. Njezin svijet možda je topao, ali ne vidi da ju nikad nitko neće voljeti kao ja…
U hladnoj, praznoj kuhinji, Mario je još jednom osjetio kako gubitak zna stisnuti grlo, boljka koja neće proći.
A u stanu na Trešnjevci, Fran i ja mirno smo dočekali većer, dok je vani bjelina tiho gutala glasove grada. U tom malom, sigurnom svijetu, opet je sve sjelo na svoje mjesto. I to je bilo dovoljno.
