Klopka povjerenja
Možeš li vjerovati? Gazdarica stana kojeg sam imala nesreću iznajmljivati traži da se iselim! Gordana je upala u stan prijateljice kao tornado u zadarskoj luci u veljači, zavalila se na kauč i mrko gledala u strop kao da je baš on kriv za sve njezine jade.
Ivana je s dubokim uzdahom pogledala njezinu gostu. Gordana je izgledala kao da je kraj svijeta tu iza ugla oči su joj sjajile od neisplakanih suza, a usne drhtale Ukratko, jadno i od svih ostavljeno dijete.
Dala mi je samo dva dana! nastavila je Gordana, mahnuvši rukama. Pa gdje to ima? Što ja, na cesti spavati?
Na to se Ivana namrštila. Poznavala je Anicu Blažević, gazdaricu stana, kao mirnu, razumnu ženu. Što je moglo natjerati Anicu na takav korak?
Što se dogodilo baš između vas? oprezno upita Ivana, prilazeći prozoru. Anica je meni uvijek izgledala kao prilično razborita i poštena žena.
Po peti put tog sata zavirila je kroz prozor na dvorište, što je Gordanu izludilo. Kakvo je to ponašanje, uopće?!
Ti mene slušaš, uopće? Ja ti ovdje srce na dlanu držim, a ti van gledaš!
Oprosti smeteno reče Ivana i odmaknu se od prozora. Čekam nekoga Ali pričaj, stvarno te slušam.
Gordana je prezrivo frknula, ali ipak nastavila, naglašavajući svaku rečenicu raskošnim gestikulacijama:
Žena me ljubomorna na svog muža! Možeš li to zamisliti? Kao da bi mene zanimao TOMISLAV! Onaj majstor koji dođe popraviti ono što ne treba Ma, slušaj sad: došao je prije dva dana popraviti pipu koja je već dva tjedna kapanjem uništavala moje živce! Kapa-kapa-kapa, cijelu noć i dan, ni spavati ni živjeti! Bila sam spremna sama sve razmontirati, samo da prestane ta mučna simfonija!
Ivana se nasmiješila, zamišljajući Gordanu kako urlajući nasrće na tu sirotu pipu. Ali Gordana nije vidjela njezin smijeh bila je previše zaokupljena svojom pričom.
I tako, nastavila je dođe Tomislav rano ujutro. Ja tek otvorila oči, kosa na sve strane. Otvorim mu vrata u ogrtaču što ima veze? Nisam bila gola! I, možeš vjerovati, prošaptala je za pola sata dolazi Anica! Tako, niotkud i naravno, zatekne nas dvoje zajedno: njen muž u radnom kombinezonu, a ja pored njega u onom ogrtaču. I gleda nas onim svojim očima znaš
Napokon Ivani dođe red da progovori:
Dakle, misliš da je pomislila da između vas ima nešto, pa ti dala otkaz?
Naravno! razmaše se Gordana. Kao da bi me njezin ćelavi vodoinstalater uopće zanimao rastu mu trbuh, priča jedino o cijevima! Ali otkud da ona to zna? Vidjela nas, zaključila svoje, i sad ništa iseli se!
Ispružila se i prekrižila ruke na prsima.
E, pa sad traži da se iselim za dva dana. Kaže, ne želi da joj stan kompromitiram. Kompromitiram! promeškoljila se. Kao da vodim ilegalni bordel! A gdje ću ja sad?
Jesi li bar uspjela presvući taj ogrtač? Ivana se, možda i previše, zadržala na tom detalju.
Gordana samo odmahne rukom, poluležeći na kauču:
Ma kome se da? Ustala, otvorila vrata, nisam ni gledala što imam na sebi. Pa što, običan ogrtač nisam bila gola!
Ivana se, nehotice, prisjetila kako su zajedno birale taj ogrtač. Gordana je tada veselo zavrtjela bokovima pred ogledalom, oduševljeno pjevušeći: Vidi kako stoji! Baš ženstveno! U stvarnosti je ogrtač bio poluprovidan, čipkasti, i jedva je prekrivao noge do sredine butina.
Znam ja te tvoje skromne ogrtače promrmlja Ivana, ne uspijevajući suspregnuti sarkazam. Siromašni Tomislav, vjerojatno je mislio da će mu oči iscuriti! Zar nije baš takve birala radi efekta?
Gordana podigne obrve, djelomično uvrijeđena:
Molim? Na čijoj si ti strani? Ja tu skoro pod most, a ti sprdnju izvodiš!
Ivana uzdahne i protrlja lice, kao da otresa muhe, vjerojatno svoje nevolje. Vidjela je da je prijateljici stvarno teško, ali i samu su je stizale brige.
Gordana, oprosti, danas nisam baš najbolje društvo, prizna konačno, spustivši pogled. Sve se vrti oko Daria.
Zašuti, tražeći riječi. Gordana joj odmah promijeni ton sada su joj oči bile ozbiljne, a glas osjećajniji. Približila se Ivani:
Tvoj bivši muž? Žališ li što ste se rastali? Jesam li ti govorila da razmisliš dvaput? Sad nema povratka, Dario ti nikad neće oprostiti što si ga ostavila.
Govorila je to bez zlobe, više s tonom jesam li ti rekla, i ona je to dobro znala.
Ivana se uspravila i ozbiljno pogledala prijateljicu. Kako ona to može reći, nakon svega? Pa, ipak je znala sve detalje njihova razvoda!
Ne. Ž. A. Lim, reče jasno, naglašavajući svako slovo. Ni sekunde, jasno? I opet bih to napravila!
Nije bilo nesigurnosti u njezinu glasu samo hladna odlučnost. Malo je nagnula glavu, kao da želi podvući što je rekla.
Gordana samo slegne ramenima i ponovno prekriži ruke. Na licu joj je pisalo: Radi što hoćeš.
Dobri muškarci ne rastu na grani, sve manje ih ima, promrmlja.
Dobri kratko odvrati Ivana, s vidljivom gorčinom.
Razgovor stane. Ivana se ponovno okrene prozoru nešto joj nije dalo mira. Pogled joj preleti ulicom i sve se u njoj stisne.
Ispred zgrade bijeli auto. Baš kao Darijev. Ivana osjeti kako joj dlanovi postaju mokri, a srce počne kucati kao ludo. Naglo se makne od prozora, počne hodati po sobi, tražeći očajnički mobitel.
Gdje mi je mobitel promrmlja, glas joj drhti. Gdje?
Čučne, pogleda pod stolić, pa skoči prema polici s knjigama. Ruke joj podrhtavaju, pokreti su joj užurbani, žustri.
Gordana ju samo promatra i pomalo diže obrve. Po njezinu pogledu vidjelo se jasno: Što dramatiziraš?
Konačno Ivana nađe mobitel iza jastuka na kauču. Uzme ga, trese joj se ruka dok pokušava otključati ekran. Lice joj je blijedo, oči raširene od straha.
Gordana napokon puca:
Ajde, smiri se više! Što si to sad vidjela, duh?!
Primiče se prozoru, žmiri prema ulici. Auto kao auto. Dapače, za hrvatske uvjete čak čist. Ništa posebno. Okrene se prema Ivani, koja stoji ukipljena s mobitelom u ruci.
I? pita Gordana. Što je bilo? Što te prestrašilo?
Auto promuca Ivana, glas joj drhti. Dario ima isti takav Što ako je on?
Gordana opet pogleda kroz prozor, pažljivo prouči auto. Za volanom zgodna plavuša u sunčanim naočalama, pored nje bradati tip s trbuščićem. Niti nalikuju Dariju, kojeg je Gordana dobro poznavala: taj je uvijek fit, u teretani, u odijelu.
Ma ne bi on tu došao. Osim toga, to nije njegov auto žena vozi, a pored nje frajer kakvog tvoj bivši ne bi ni na cesti pozdravio. Smiri se
Ivana lagano spušta ruke, ali napetost ostaje kao sloj leda ispod kože. Pokuša otvoriti bocu vode, no prsti joj se tresu. Poklopac ne ide, a suze samo što ne krenu.
Dario mi je prijetio nakon razvoda, izgovori napokon, teško dišući. Rečenica zvuči daleko, gotovo prigušeno. Rekao je da ću požaliti što sam ga osramotila.
Uspije otvoriti bocu, ali voda ne pomaže. Tresu joj se ruke dok ju ostavlja na stol jer se boji da će je ispustiti.
Gordana sada gledala Ivanu s drukčijom ozbiljnošću nestalo je čuđenja, zamijenilo ga je suosjećanje. Primiče joj se i lagano dodirne njezino rame.
Misliš da bi stvarno nešto napravio? tiho pita. Samo te želi uplašiti. Tipično muški prijeti da bi imao prednost.
Ivana se blago gorko nasmije. To nije smijeh, više umorna grimasa. Duboko udahne, kao da se sastavlja, i počne pričati.
Isprva su bile samo poruke kratke, ljutite, pune bijesa. Zažalit ćeš, Nisi se mene tako lako riješila, Zapamti ovo. Prvo ih nije uzimala ozbiljno. Proći će ga, mislila je. Ali postajale su sve oštrije, a prijetnje izravnije.
Razvod je bio blago rečeno spektakularan. Pred sudom je morala iznijeti stvari koje bi svaka Hrvatica najradije progutala nego priznala. Sudu je dala liječničke nalaze: modrice, ogrebotine, jednom i iščašenje ramena. Svaka ozljeda s datumom, i kad je sudac pogledao sve redom, bilo mu jasno: nije slučajno. Sve je počelo nakupljati se od kad je Ivana prvi put odlučila reći dosta.
Sjeća se trenutka kad je shvatila da više ne može. Prvo je razgovarala mirno, pokušala objasniti da joj treba zraka, da joj treba da je pusti. Samo bi se smijao ili eksplodirao. Onda su počeli incidenti slomljeni tanjuri, galama, prijetnje. Da, bojala ga se. Počela je izbjegavati vlastiti stan, provjeravati bravu triput prije spavanja.
Jednog dana je došao njezin brat. Bivši vojak, tip od riječi. Osjetio je da tu nešto ne štima. Kad je Dario nasrnuo na Ivanu, brat nije gubio vrijeme na raspravu Sve je eskaliralo, i na kraju je Dario završio u bolnici sa slomljenim rebrima.
To je bio kraj. Ivana je spakirala sve, dala otkaz, jednostavno nije više mogla disati u tom gradu. Uzela ono malo osnovnih stvari i otišla doma u Split, roditeljima.
Prvih tjedana živjela je kod njih. Primili su je bez pitanja, okružili toplinom, ali osjećala se kao da je ponovno dijete koje ne zna život. Čim se moglo, preselila se u stan koji joj je ostavila baka u Kninu. Sama je okrečila, uredila, posvuda objesila slike s putovanja. Stan joj je postao utočište.
Najvažnije: Dario nije znao gdje je. Pokušavao je doći do njezine rodbine, bivših kolega, slao upite Ali do te tišine, do tog grada, nije mogao. Prvi put u godinama mirno je spavala, bez trčanja do vrata svake večeri. Taj osjećaj sigurnosti, pa i krhak, vratio joj je dašak života.
Upravo kad je počela vjerovati da možda ipak može živjeti mirnije Sve se okrenulo. Očekivala je pošiljku iz internet trgovine kuhinjski pribor, par knjiga. Kurir zazvoni, uzme potpis, ode. Raspakira kutiju plišani medo, onaj isti iz djetinjstva. Samo sada bez glave. Ispod je bila poruka: Želiš li završiti kao on?
Zaledila se. Odakle zna adresu? Kako je nabavio onog medu? Medo je bio na skladištu Znači, Dario je dao potražiti njezine stvari.
Par dana nije izlazila iz stana živjela na dostavi, tresla se od svakog šuma. Bratu i mami slala sve ok poruke svakih par sati.
Ali ni tu nije stalo. Sljedeća pošiljka bila je njezina stara fotografija s maturalne. Lice joj je bilo precrtano markerom. I još jedna poruka: Ne možeš se sakriti.
Sa svakom novom igrom strah je rastao. Više nije sama išla ni kupiti kruh. Brat ju je obilazio skoro svakodnevno, provjeravao brave. Ali ni tada nije nestao nemir.
Onda je došao trenutak kojeg se najviše bojala. Jednog jutra, pogleda kroz prozor na parkiralištu stoji Dario. U rukama džepove, gleda oko sebe. Ivana se povukla od prozora, srce joj je lupa; jedina misao: Opet me našao.
Uzme mobitel, zove policiju. Dolaze brzo, pričaju s Darijom. On pokazuje dokumente, smije se, maše Odu, a on ostaje. Pogleda prema prozoru i podigne ruku u nekoj podrugljivoj gesti. Ode, ali na izlazu iz dvorišta opet pogleda, nasmije se i kaže bezglasno: Vratit ću se.
Kad je nestao, Ivana se spusti na pod i zagrli se, u srcu led.
Nije progovarala. Tek, glas joj zadrhta:
Uskoro ću vlastitu sjenu početi izbjegavati. Onako ozbiljno.
Iz nje je iscurila sva snaga. Gordana je promeškoljila na stolici. Postalo joj je neugodno što se prije ljutila na Ivanu što je uvijek izbjegavala izlaske s njom. Sad joj je sve postalo jasno.
I žalim se tebi na vlastite gluposti, a ti Ajde, oprosti, moji problemi stvarno nisu ništa prema tvojima.
Umjesto riječi, samo je stisnula Ivanine prste preko stola.
Ivana se kiselo nasmiješila. Zamišljena, ali onda je iznenada skočila kao da joj je nešto sinulo.
Znaš što, nagnula se prema Gordani hoćeš doći kod mene neko vrijeme? Da nisi pod mostom, a meni će ipak biti lakše. Nek ti bude ko kod svoje, dok čekam dokumente za prodaju stana.
Čuvši to, Ivana je i sama shvatila da je to dobra ideja bit će manje sama u stanu gdje svaki šum može podsjetiti na užas.
Ti prodaješ stan? iznenadi se Gordana, po prvi put iskreno zanimajući se za nešto izvan vlastitih briga. Zašto? Pa ovo je idealno mjesto! Troje vrata, terasa, pogled Dario će se jednog dana zaljubiti u neku drugu
Ivana uzdahne i prstom prijeđe po rubu šalice.
Preselit ću se u drugi grad. Dalje odavde. Želim hodati po cesti bez straha. Želim spavati bez da osluškujem svaku bagru u stubištu. Želim život, a ne bježanje.
U njezinom glasu više nije bilo straha, već samo odlučnost.
Ali kamo točno? pita Gordana tiho.
Još biram. Ili Rijeka ili Šibenik poznajem ljude, ima posla, pomoći će dok se ne snađem. Samo da se maknem i nađem mir.
Gordana je u tišini gledala Ivanu, pokušavajući to sve shvatiti. Sama se ne bi usudila krenuti ispočetka, ali shvaćala je, imalo je smisla.
Dakle, dolaziš kod mene? Bar da obadvije mirnije spavamo dok sve ne posložim.
Gordana malo razmišlja. S jedne strane, super. Ne plaća najam, ima društvo. S druge, što ako joj se Dario ipak pojavi među vratima? Ali bolje išta nego ništa.
Hvala ti, stvarno, izgovori napokon. Ovo je najbolje rješenje trenutno.
Sljedeći tjedan prošao je iznenađujuće mirno. Ivana se gotovo prestala trzati na svaki zvuk, a poruke od Darija bile su jednom spaljena vještice, drugi put to nećeš zaboraviti, ali ništa više. Nema paketa, nema čudnih scena pred zgradom.
Strah je lagano kopnio, ostavljajući za sobom tek tanki sloj opreza. Možda je stvarno odustao ili mu je dojadilo, mislila je Ivana gledajući sunčani trg. Pa i ako je, još ne smije biti mirna.
Napokon, jedno jutro, osjećala se dovoljno snažnom da sama ode do trgovine. Taj dućan je bio dva minuta od stana, uvijek je nekog bilo vani, a na vratima zaštitar.
Neće on tu scenu praviti, uvjerava se. Vjerojatno me ni ne prati.
Kad je Gordani rekla da ide, ova je samo odobravajuće kimnula:
Pravo! Ne možeš cijeli život bježati od vlastite sjene.
Put do trgovine bio je prvi pravi dašak slobode. Zrak je mirisao, ljudi hodali, nitko je nije gledao. Unutra veselo žagorenje i red na blagajni.
Trpa u košaru ono što mjesecima nije čokoladu, fine kroasane, domaće jagode.
Kao nekada, smije se sebi. Samo do dućana, bez stresa.
Na blagajni, zaštitar joj uputi topao pozdrav:
Gospođo Ivana, nisam vas dugo vidio. Sve u redu?
Je, sad je dobro osmjehne se i njoj je toplije kod srca. Odlučila malo van.
On zabrblja o vremenu i svježim pecivima, a kad odlazi, vikne:
Dođite opet, čuvamo kvart!
Ivana izlazi na sunce, razvuče osmijeh. Vjetar joj igra s kosom, osjeća se, eto, baš dobro.
I tada, tek što je napravila nekoliko koraka ruka je čvrsto ščepa za ruku. Ledena, čelična stisak, Ivana se strese, okrene i upadne u rupu od straha.
Ispred nje Dario. Lice mu iskrivljeno zlobom, oči poput eksera.
Šta, misliš da te neću pronaći? šapne joj na uho. Sad mirno ideš samnom, ako ne želiš da ovo završi još gore.
Prva sekunda je bila zamrznuta. Kao da je ponovno mala, dok ga je prvi put vidjela ljutitog. Tijelo joj se ukočilo, a misli zavladale panikom.
I tada, zaštitar koji je do sada gledao kroz izlog, dotrči van.
Imate kakvih problema? glasno pita, prilazi bliže.
Dario brzo mijenja ton, ali prijetnja u glasu ga ne napušta:
Nema problema. Samo razgovaram s bivšom ženom.
A želi li ona razgovarat s vama? zaštitar pogleda Ivanu, a ona hitro uzdrma glavom:
NE ŽELIM! Ni najmanje!
Dario iskrivi usne u nešto između osmijeha i prezira.
Koga briga što ona želi?
Zaštitar odmah posegne za mobitelom:
Ok, zovem policiju.
Dario plane od bijesa. Naglo povuče Ivanu, pa je grubim pokretom odgurne. Pada na asfalt, koljena joj bruje, ali ne pušta suze. Samo tiho jaukne neće mu još i to dati za gušt.
Vidimo se opet, baci još preko ramena, odlazeći kao da je zatvorio neki posao. Taman ozbiljno.
Pomognem? zaštitar dotrči, pruža ruku. Oporavite se?
Ivana klima glavom, s mukom se diže. Ruke izgrebane, koljena peku ali bol joj više nije ništa prema strahu koji se opet rasplamsao. Gleda za Dariom, zna: ovo je možda tek početak.
**********************
Noću Ivana nije spavala. Gledala je strop, iznova proživljavajući scenu pred dućanom. Osjećala je kako je on u blizini, kako joj šapće na uho. Razmišljala: kako je znao da će doći baš tada? Otkud je znao put? Možda je motrio stan? Ili je čekao da popusti oprez?
Misli su je raznosile, pokušava odagnati strah kuhanjem čaja i pokojom kockom čokolade.
Tiho, kroz hodnik, plazi prema kuhinji u tri ujutro ne da joj se buditi Gordanu. Taman prolazi pokraj sobe prijateljice kad začuje tihi šapat. Gordana se javlja na mobitel.
Zaustavi se. Najprije pomisli da zove dečka ili mamu, ali nešto u tonu joj je zazvonilo.
Približi se još malo, i tada jasno čuje:
Dario, ne budi blesav. Što si je morao zgrabiti pred dućanom? Sad je u šoku, neće tako skoro van. Ako ovako nastaviš, odselit će se. Ne znam hoću li znati njezinu novu adresu.
U Ivani se sve sledi. Stoji bez daha, s dlanom na srcu.
Gledaj nastavlja Gordana pokušat ću joj utuviti da treba razgovarati s psihijatrom. Kad joj nametnem tu ideju i doznam gdje seli, javim ti. Samo ovaj put ne zezaj sve, možda druge prilike neće biti.
Riječi režu kao nož. Ivana isprva i ne vjeruje što čuje. Gordana. Prijateljica. Osoba kojoj je vjerovala
Tiho uzmiče, jedino joj je važno vratiti se u sobu i dočepati mobitela. Pokušava ne napraviti ni šuma, Gordana i dalje priča, nesvjesna da je demaskirana.
Zaključa vrata tiho, ali jasno. Skloni se uza zid. Uzme mobitel, drhteći odmah zove brata.
Samo da se javi, molim te Bože, samo da misli.
Petnaest minuta kasnije zvono ulije strah u kosti i u srce. Pogleda kroz špijunku brat Ivan, tvrda faca ali sada prava zaštita.
Hvala dragom Bogu, šapće, otključava.
Obgrli brata kao da joj je posljednji spas, a on, nada sve, odvraća zagrljaj kao medvjed.
Tko dolazi u tri ujutro? začuje se iznutra zvonki, nervozni Gordanin glas. Je li već jutro?
Moj brat, hladno odgovara Ivana, još uvijek se ne mičući. Osjeća kako bratova toplina tjera led iz nje. A tebe bih nešto pitala, Gordana. Koliko se dugo vrtiš oko Darija? Nemoj lagati, sve sam čula.
Gordana zastane, lice joj se nakratko izobliči. Onda digne bradu i brutalno izbljune:
Sam me nazvao, ponudio mi novce za informacije. Tko bi propustio to?! Želim imati svoj stan, a ne stalno prositi okolo!
Kao da je rečenica izdati prijatelja za lovu jednaka plaćanju računa za režije prođe Ivani kroz glavu. Ali samo reče:
Ja bih odbila, tiho, ali jasno. Ja nikad ne bih prodala nikoga svog.
Pođi s mojih cipela pa pričaj! plane Gordana. Dario mi je ponudio dovoljno da mogu kupiti garsonjeru u Zagrebu, da više nikad ne moram tražiti stan!
Ajde, da ga ja negdje namlatim pa da prestane s bedastoćama reče Ivan, sada već ozbiljan. Iako je vjerojatnost niska, zvuči poprilično uvjerljivo.
Da te zatvore? odvrati Ivana. Ne, idemo dalje, bježimo iz ovoga i on nas više nikada neće naći!
Odlazi do Gordane, sada prvi put u posve mirnom tonu:
Pokupi stvari i izađi iz mog stana. Imaš pola sata.
Noć je! pobuni se Gordana. Kuda ću? Novaca nemam, ni stana!
Ništa me to više ne zanima, idi kod Darija ili gdje hoćeš! prekine Ivana. Ivan zakrsti ruke i stane kao vrata.
Tišina pritisne kao kiselina ali nitko ne popušta. Gordana polako skuplja stvari i, lupi vratima.
******************
Ivana s obitelji mamom, tatom i dva brata preselila se na drugi kraj zemlje. Izabrali su mali lijepi grad kraj mora: Rovinj. Niti jedna stara poznanica nije znala gdje su; Ivana je namjerno izbrisala svaki trag. Promijenila je broj, obrisala profile i, najvažnije, uzela novo prezime nadajući se da će Dario odustati od potrage.
No, još neko vrijeme nije odustajao. Zvao je bivše kolege, pokušavao pronaći rođake, angažirao je sumljive tipove. Ništa. Kako nije bilo traga, polako se prestao truditi. Sve rjeđe se javljao, do potpunog nestajanja.
Pola godine kasnije došla je točka na i. Dario se upustio u vezu s Lenom tiha cura, neiskusna, sve je išlo dobro prvih mjesec dana. Jednom nakon svađe nije se suzdržao udario ju je. Leni nije palo napamet trpjeti: pozvala je brata, brat mamu, a mama oca koji je bio moćni lokalni poduzetnik. U roku par tjedana Dario je došao pod kaznenu prijavu, dokazi su bili čvrsti, kontakte Nikolićeve obitelji nisu pomagali. Dobio je pravu, ozbiljnu zatvorsku kaznu.
Gordana pak nije prošla bajno. Istjerana iz stana, završila je na kauču kod sumnjivih frendova i izvanrednom financijskom stanju. Odluka je pala: pronaći sponzora. Naposljetku je zgrabila pažnju Marka vlasnika više autosalona iz okolice Zagreba.
Mislila je jackpot! Međutim, Marko je imao ženu. Kada je ova doznala za Gordanu, nije radila scene ni prijetila, već je samo poslala dvojicu ljubaznih dečki. Razgovor nije trajao ni tri minute, rezultat: Gordana tjedan dana iz stana nije mogla od modrica, s obje šake u flasterima.
Ugled propada. Nakon toga plovi od čovjeka do čovjeka, završava s Antom konobarom i veseljkom. Prvo je sve bilo bajno, ali kad malo popije, Ante postaje drugi čovjek: viče, viče i katkad podigne ruku. Htjela bi otići nema kamo, ni para ni izgleda, ni dobrog nosa na kraju krajeva.
Godinama kasnije, Gordana je često mislila na Ivanu. Kako je sve moglo biti da nije izdala prijateljicu za nekoliko tisuća eura Da je ostala uz nju, a ne zbog bolje budućnosti. Ali, kasno je bilo za suze. Dario u zatvoru, Ivana tko zna gdje, a ona sama u iznajmljenoj rupi, s podočnjacima i ogorčenjem.
Ivana je napokon pronašla mir. U novom gradu zaposlila se, ljudi su bili ljubazni i opušteni, šef pošten. Upoznala je nove, jednostavne prijatelje s kojima se nije trebalo sramiti prošlosti. Vikendi na plaži, knjige u parku, povremeno kino život je tekao polako, mirno, zdravo.
Tu i tamo neki dan podsjetio bi je na sve strahove, Gordanu, prijetnje, ali sada je to bio samo daleki šum Neki stari, zaboravljeni val koji joj više ne može ništa.
Probala je ponovno disati i uspjela. I znala je: u njezinom novom životu nema mjesta ni za Gordane, ni za Darije. Ovdje je napokon slobodna.
