Dragi dnevniče,
Ma ti si stvarno pravi karakter, Ivane! Takvo što od tebe nisam očekivala! ljutito sam izustila i obrisala nos rukavom bluze, ne hajući za pristojnost. Tu sam bluzu ponosno nosila mama ju je sama sašila, izvadila je davno spremljeni komad svile, uz malo žaljenja što nije za nju, sela za šivaću mašinu i napravila mi da imam što na sebe kao prava cura. Pa, narasla sam, zar ne? Kakva bi mi budućnost bila, da izgledam nehajno?
Sjetih se tada: Bolje bi bilo da se nije trudila… Koja korist? pogledala sam za svojim prvim momkom, mojom najvećom ljubavi.
Taj moj Ivan korakom je vojske odlazio, nije se ni jednom okrenuo. Srce me boljelo kao nikad.
Zaustavih suzu na licu sjetih se maskare na trepavicama, a majka je strogo zabranila šminku, pa nije bilo mjesta plaču.
Ivan, moj Ivica, moj Ivek…
Moj obožavani jedini! Samo pola godine sreće bilo nam je dano. Brojala sam. Od dana kad smo se upoznali, prošlo je točno šest mjeseci.
A u tom pola godine štošta! Toliko radosti i tuge…
Napokon, Ivan se okrenuo, ali ja sam glumila ravnodušnost.
I baš zato! Ja njemu s viješću, a on okreće glavu! Nek ide! Pomorac neka ide svom Jadranu i slobodi! Kao da je mene briga. Sama ću roditi! Sama! Ne tražim dozvolu! Ionako je previše časti za njega!
Ljutila sam se, ali iznutra bijes je bio tanak, ciktav, jecav od povrijeđenosti.
Pa kako? Pa ljubav mi je obećavao, govorio kako će sve biti kako želim, da ćemo se vjenčati… A kad sam mu rekla da čekam dijete nestao je kao prijevara! I nije ni pokušao razgovarati o tome. Rekao samo: Mene more čeka. Planove ne mijenjam, ti ako voliš pođi sa mnom.
Kamo ću ja od kuće? S trbuhom? Na drugi kraj zemlje, gdje nemam nikoga?
Nikako!
Dižem se s klupe, nameštam suknju, popravim kosu. Moje tanke vlasi, ali majčina trajna daje čudo. Uvijek govorila izgled puno toga mijenja. Eto, Ivan fizički ništa posebno, a cure lude za njim. Jer zna pričati, zna nasmijati, zna biti ozbiljan… I bez puno škole! Pet razreda, dvije ulice, ali pametan…
Ni ja se nisam daleko pomaknula u učenju. Završila sam srednju, nisam htjela dalje, koliko god mama molila. Čak se naljutila pa mjesec dana nije pričala sa mnom! Kad je to bilo?
Ali vidim ja svoju boljebit. Što će mi diploma, kad na gradilištu zaradim svoje? Mogu pomoći mami i sebi.
Poslije se mama primirila, opet me prigrlila. Ali… što će sad reći kad sazna da ću joj dijete donijeti? Bit će galame?
Pogodila sam. Nije moglo bez toga.
Izgalamila se, žena iz susjedstva dotrčale, ali nismo objasnile ništa. Samo rekli posao je pošao po zlu, i istjerali ih van. Obiteljske stvari obitelj riješava.
Kako si mogla, dijete moje? Zar sam ti malo ponavljala da paziš na sebe do udaje? Kome ćeš sad trebati? Eh, Ivane! Nisam to očekivala od njega! Dobar se činio! A on… A kad si mu rekla, odmah nestao?
Razmišljala sam da li da mami sve priznam? Ubila bi me. Bolje ovako na meni manja težina, Ivan je ionako daleko.
Tako je, mama.
O, moje siroče… Kako sad dalje?
Ma ništa, mama, nismo mi djeca! Ako me ne napustiš, zajedno ćemo. Nije strašno roditi kad si uz mene.
Pa gdje bih ja od tebe? Koja bi majka svoje dijete odbacila kad joj treba pomoć?
Zatvorih oči na trenutak, i osjetih olakšanje.
Tako je, Ivane! Bez tebe ćemo uspjeti. Plovi ti svojim morem, kad ti je ono više od tvog djeteta!
S vremenom sam stvarno zaboravila detalje tog razgovora. Počela sam vjerovati da sam mu sve rekla, i primila šamar povrh. I tako su ljutnja i povrijeđenost splele u meni svoje gnijezdo, nježno, ali otrovno, uvijek u sjeni srama.
Ajd pogledaj! Mala ti je sama otac na oca! Pravi vragolanka, okreće se, nasmijava! Izmori ti živce, a ni ne znaš zašto! Kad ćeš joj reći za njenog oca? Da zna da je nestao prema svome moru, ni traga mu ni glasa! I ona će ti pobjeći, kad naraste! Jer od mene nisi naučila ni voljeti, ni cijeniti! Hm, jabuka ne pada daleko…
Možda je zato moja Alenka odrastala s uvjerenjem da je, osim bake, malo tko voli. Baka grli, ali čim bi susjede nešto prošaptale, odmah bi je odgurnula:
Hajde, hajde, kod mame idi, da te ona tješi! I što nam Bog dao za kaznu, pitam se?
Do treće godine Alenka je bila uvjerena da su siroče i kazna njezina prava imena. Samo me u trenucima kad bi me obuzeo mir zvala: Alenka. Tada bih je i pomazila.
Dođi, kćeri, da te očešljam. Lijepa ti kosa… Ništa kao moja sijeda… Debela, gusta, kao očevu, crna, kao gavranovo krilo. A oči plave kao more za kojim je otišao. Sve si na njega… Al džaba što si lijepa, sreće ti neće biti…
Zašto, mama? tužno bi pitala Alenka.
Zato…
Glas joj bi pucao, a Alenka bi odmah shvatila ne pitaj dalje. Bolje otići baki, uplakati se u masni pregač koji miriši na pohance i juhu, isplakati se za sebe, pa za mamu, pa i za baku.
Tek kasnije je Alenka shvatila što znači ta kazna. Tek joj je deset bilo kad je mama procvjetala, ljepša nego ikad, i otišla u grad u novi život.
Ostala je s bakom.
I nije baš žalila. Mama je često odlazila, tražeći posao, tvrdeći da mora prehranjivati siročad. Kad bi se vraćala, donosila je poklone, novu odjeću, zagrlila Alenku, divila joj se, a zatim sve svalila baki:
Mama, zašto je mrtva gladna? Susjede će reći da ju ne hranimo!
Neće ona jesti! Ja sam joj nudila svašta, ali samo kruh uzme i dosta! Da si bila češće kod kuće, hranila bi dijete, kako treba! Ja nemam kad treba oko stoke, na farmu, pa još dijete! Ne prigovaraj mi, bolje dođi doma i budi s kćeri!
Što ću je maziti? Velika je! Ajde, ne ljuti se! Pogledaj što sam ti donijela!
Tko to sve treba?! Eh, kćeri, bolje da si tu! Srce mi lupa od čežnje…
Mama bi zatutnjala, a Alenka bi se u strahu povukla.
Da? Tebi je dosadno? A meni nije?! Još sam mlada i lijepa, a živim kao siroče! Ako me još i ti prigovoriš, ne da mi se živjeti! Mama, pomozi mi! Sama sam si natovarila ovo! Da sam znala da će ovako biti, ne bih ga ni pustila!
Sad je kasno, kćeri moja. Poslije pametovati nema svrhe.
Mama!
Što? Dijete imaš odgajaj ga! Ili napiši ocu, možda će uzeti kćer?
Da ja Alenku dam njemu? Nikad! Ni znati nije htio za nju! A sada bi došao na gotovo? Neću to dopustiti! Nisam se godinama borila za nju da on samo dođe otvorenih ruku!
E, onda ne prigovaraj! Sve dijete čuje, zna, boli je. Zna da je otac podliji, a majka grca.
Neka i boli! Život nije samo med i mlijeko! Dođu i šamari. Dosta! O ovoj temi više ni riječi! I ti, nemoj mu pisati, znaš da bih poludjela…
Baka je slušala, ali samo do tada.
Kad je maturirala, stigla je vijest iz grada. Mama je rodila sina, a za tjedan dana napustila ovaj svijet, ne stigavši ništa objasniti.
Ta bi tajna ostala vječna da nije bilo Alenkine upornosti.
Kad je sve čula, baka je otišla nije povela ni uplakanu Alenku, samo joj strogo rekla da pazi na kuću.
Sad ne smijemo misliti na suze, dijete… stežući crni šal, šaptala je. Kako ćemo sad? Na što ćemo živjeti? Ne znam, ne razumijem…
Bako, ja ću raditi!
Sačekaj malo. Prvo moramo vidjeti što s bebom. Otac ga je uzeo, ali neće ga odgajati. A ja… Hoćemo li uspjeti, Alenka?
Imamo li izbora? Bako, ja sam i sama odrastala bez majke! Nećemo valjda maloga dati u dom? Nema šanse!
Znam i ja… Ali bojim se. Ne znam koliko ću još moći…
Baka je otišla, a ja sam prekopala cijeli stan. Sad su zabranjene stvari postale nebitne.
Treba naći oca, jer nas dvije više ne možemo sve same…
Znala sam što moram učiniti. Od malih nogu sam crtala pisma ocu, sakrivala ih od mame i bake. Cijeli stripovi o novoj mački, o tome kako sam pekla fritule s bakom. Jednom je baka našla bilježnice pod krevetom, nije rekla ništa. Pokušala još jednom razgovarati s mojom majkom, ali uzalud. Sva gorčina svijeta ležala je u tim majčinim prijekorima prema bivšem dečku koji nije znao da ima kćer.
Kad sam naučila pisati, umjesto crteža dolazila su nepismena slova i pogrešni redovi. Pisala sam i dalje, punila bilježnice svim osjećajima.
Sad sam trebala napisati ono najvažnije. Pravo pismo. Koje ću napokon i poslati…
Našla sam adresu. Izlizana kuverta, koju bi majka dobro sakrila, pa je nikad ne bi našla da nije slučajno pala slika sa zida. Staklo se rasulo, mama me s neba gledala s te slike iz ateljea, a ja sam drhtala. Pronašla sam kut kuverte i osjećaj da sam je našla bio je gorak i sladak.
Što ovo? povukla sam kut i, kad sam shvatila, rasplakala se još jače. Mama, što sam ti skrivila?
Dugo sam sjedila na podu, lila suze, iskazivala joj sve a olakšanja nije bilo.
Oprosti, mama, ali ovog puta te neću poslušati. Ne želiš da se čujem s ocem… Znam… Ali treba mi. Baka kaže da nije vječna… Ma ljuti me, ali zna da je to istina. Trebat će nam pomoć. Ako je on onakav kakvim si ga opisivala, bar ću znati i prestati se nadati. A ako nije? Mama, pa ja tebi baš i ne vjerujem… Uvijek si govorila da ne valja, ali… Zašto si me onda rađala, ako nisi ni pokušala voljeti? Prazni heroizam… Znam reći ćeš da sam nezahvalna… Možda jesam ali znaš kako boli kad te ne vole? Kad te podsjećaju da ličiš na nekog koga nisi nikada vidjela? Tek da ga jednom upoznam, da čujem njegovu stranu!
Nije mi ni palo na pamet tada da on može biti negdje drugdje. Nisam mislila ništa. Samo sam pisala.
Cijelu večer i pola noći radila sam na tim rečenicama boli, molitvi, tračku nade. I jutro sam, prije škole, bacila to pismo u sandučić.
Kad sam došla kući, baka je već bila tu, s nemirnim, majušnim bebačem u naručju.
Evo ga, Alenka… Blaž, brat tvoj… baka je gledala kroz prozor, vežući ga.
Bako, a zašto je tako malen?
Normalan je. Ti si bila još manja, i lakša.
Jesam?
Jesi. A vidi sad, kako si narasla. I on će. Sve ide svojim tokom.
A otac njegov…
Obećao je da će pomagati, ali ne može ga uzeti. Kaže da nema vremena.
To je već nešto… preuzela sam bakin ton.
Eh, Alenka! Kako ćemo sve to?
Nekako moramo, bako! Kako sve majke, tako ćemo i mi. Pa, Ksenija Mihaljević ima devetero, pa se ne žali! Obećala mi je i robicu, pelene, svašta novo. Djeca su brzo prerasla pa nisu ni stigli sve obući. To ti je istina, bako?
Istina je da djeca rastu brzo. Kao jučer sam tebe nosila… a sad…. više te nema.
Ma ne plači, bako! I ja ću plakat! A i ovaj domaći gospodin već kao da bi zaplakao. Je li mokar?
Gladni! Evo, koliko je sati! Vrijeme je za jesti!
Baka mi ga tutne u ruke.
Drži ga malo! Ne boj se. Dobro ti to ide, dijete! Neka bog da i on bude tako spretnog duha!
Stigla me težina blag osjećaj, da više nisam sama. Koliko sam samo sanjala imati nekoga tko će mene trebati, kao što ja trebam njega! Mama i baka nisu isto. One su uvijek imale neka svoja pravila, drugačija.
Udat ćeš se, odletjet ćeš iz gnijezda, pa nas ni vidjeti nećeš! mama mi je odmahnula na pitanja hoće li obitelj rasti ili nestajati.
A ja sam uvijek sanjala toplu, veliku obitelj, kao kod Ksenije Mihaljević: veselo, bučno, ali toplo i sigurno. Djeca vrište kroz kuću, a tri generacije složno žive pod jednim krovom.
Ksenija živi s roditeljima i svekrvom i svekrom, svima jednako govori “mama” i “tata”. Drži red, zna da je ona stup tog doma. Sve što se pod njenim krovom događa njena je briga. Muž je podržava, mir u kući čuva. Sukobe gasi u korijenu:
Ajmo malo! Zar je red vikati na bližnje?!
Jednom, kad sam čula to, upamtila sam za cijeli život. Tako treba! Obitelj je najvažnija!
Šteta što su meni ostali samo baka i mama. Barem dok nisam dobila Blaža…
Iako je imao samo tjedan-dva, već sam znala to je zauvijek. Potreban mi je, i ja njemu. Koliko god porastao, meni će zauvijek biti ovakva radost i težina na rukama.
Brzo sam naučila sve oko brige. Ksenija je navratila par minuta, raskupusala Blaža, smijući se njegovim ručicama i nožicama:
Zdravo, mali borcu! Vičeš? To je dobro! Viči glasnije, jačaj pluća! Tako, Alenka, slušaj! Nemaš se čega bojati! Sve žene mogu, i ti ćeš! Kako kupati, zamotati pokazat ću. Gdje je baka?
U gradu, sređuje papire. Pokazala mi je sve, ali htjela sam i od tebe naučiti…
Zašto? Zar nije bakina škola dobra?
Nije to, Ksenija… Samo ona kaže da je već zaboravila kako su bebe male. Ti se još sjećaš…
Itekako! nasmijala se Ksenija, čijim blizancima nije još ni godina. Kao jučer!
Zato si mi ti sigurnija, Ksenija. Bojim se. Tako je malen…
Ne brini, Alenka! Izgurat ćeš! Prije su cure s 18 imale dvoje! Moći ćeš i ti!
Pratila sam njene ruke, u glavi mi je svijet okretao. Nisam ni sama bila spremna pomišljati na svoje dijete. Pelene, bočice to nije sve… Voljeti djecu treba. Kako?
Blaž me tome naučio. Iz škole sam trčala doma čekao me! Njegov prvi, bezzubi osmijeh bio je moj, a Ajena! izbljevao je prije svih riječi.
Tu sam, srećo! Dođi! grlila sam ga, i cijelim srcem bila njegova.
Di si bio? Zašto si sav prljav? Idemo, peremo se!
Blaž bi zbog mene podnio i sapun. Baka se smijala našim borbama:
Pravi gušter! Drži ga dobro, Alenka, ili će pasti!
Toliko sam se bavila svime, da sam potpuno zaboravila na pismo ocu. Nikad nije odgovorio, pa sam odlučila niš od toga, nije mu stalo.
Tuga je tiho ostala, ali predamnom bio je Blaž i naša mala svakodnevna borba.
Baka bi stalno pričala kako bih trebala studirati, ali ja nisam htjela ni čuti.
Bako, znaš da je to nemoguće. Morala bih u grad! Kako ćete vi sami? Nema šanse, nema diskusije!
Baka nije odustajala. A ja se ljutila, i mislim si zar neću naći posao tu? U poljoprivredi uvijek fali radnika, a i Ksenija i muž su otvorili dućan nudila mi je posao.
Ali baka tvrdoglava:
Alenka! Ne shvaćaš! Tvoja majka je tako svoj život prokockala, nećeš i ti! Ja to radim za tvoju dobrobit!
Bako, sve razumijem, ali ne nagovaraj me! Neke su stvari važnije od škole!
I baš tada, kad smo najviše raspravljale, pojavio se onaj za kojeg sam već mislila da nikada neće doći.
Vraćala sam se s Blažem od Ksenije, on je jedva hodao, umoran. Na ulazu je povukao moju suknju:
Ajena! Nosi me!
Podigla sam ga, nasmiješila se, potegnula vrata dvorišta, kad sam zastala. Na verandi stranac, na stolici popravlja rasvjetu koja ne radi otkad znam za sebe.
Eto ga, napokon! promrmljao je kad je svjetlo proradilo, i skočio sa stolice.
Tek tada nas je vidio.
Kćeri…
Ivan je polako prišao, i bez pitanja zagrlio i mene i Blaža.
Moja…
Vidjela sam muze suze u očima.
Oprosti, nisam znao za tebe! Njegov je? pokazao na Blaža koji je samo gledao tog stranca Ništa mu nije bilo jasno. Da ga vidim? Dođi, moj mali!
Tek tada mi je proradila svijest znam tko je.
Nije moj, tj. moj je brat! zamuckivala sam. To je mamin sin, Blaž…
Aha! Ivan ga je stisnuo u naručje, a mali mu se prislonio, kao da ga poznaje otprije.
Grbavi ste!
Nema problema, sine, obrijat ću se! Ajmo unutra, komarci vas tu pojedu!
Rijeka nam je blizu, tata…
Znam…
Baka je dočekala s pogledom koji je govorio stvar je dogovorena. I meni, ožiljak iz prošlosti, više nije značio ništa.
Što se događalo prije mog rođenja, nije više važno. Naša obitelj je veća. Poklon sudbine, i vrijedno zahvalnosti.
Gledala sam Blaža uz Ivana, i znala odsad to tako ide. Stigao je napokon muškarac pod naš krov. I dobro je…
Kasnije sam saznala da je moje pismo stiglo. On više nije živio na toj adresi, ali dobra žena je potražila Ivana i predala mu ga. Stiglo do njega, i čekalo ga dok se vratio iz plovidbe.
Čim sam ga pročitao, dojurio sam! Mislio sam da sam sam na ovom svijetu! Tvojoj sam majci često pisao, tražio da se pomirimo, želio život…
A ona?
Odgovorila je samo jednom, da se udala i da je ne uznemiravam. Nisam više slao… Eh, kćeri, da sam znao… Vratio bih se plivanjem! Bože, zašto mi ovo veselje? Nisam ga zaslužio! Pođi sa mnom? Imam stan u Rijeci. Prostran, svijetao! S prozora vidiš more i zalazak što daje nadu!
Tata, ne mogu…
Zašto?
Bez Blaža i bake ne idem! Nema govora!
A tko kaza da bez njih? Stan je velik, svima ima mjesta. Ti ćeš na fakultet! Baka će čuvati Blaža, a ti ćeš studirati!
Ali, kako ćemo živjeti? S jedva prolazimo! Blažov otac je nestao, ne plaća alimentaciju, kao da nema sina! Vidio ga je samo jednom, deset minuta i otišao.
Kćeri, želiš me uvrijediti? tata složi obrve, a ja se jedva suzdržala od smijeha, toliko je podsjećao na malog u naletu bijesa. Što se smiješ? Ja sam muškarac! Padneš li u nevolju, hranit ću vas sve troje! Spakirajte se! Baka je rekla da može. Samo čekamo tvoje da. Je li to sad to?
Je, tata. Je…
Obgrlit ću ga, blagosloviti dan kad sam poslala pismo. I otići s njim do mora koje će unatoč imenu biti daleko od mirnog.
I neka ni moj život nije baš tih, i oluja će biti dosta za tri mora, ali znat ću imam luku, kamo mogu pristati kad dođe nevolja.
A u toj luci uvijek će me čekati toplo, sigurno i miris bakinog zeljanika, kojeg neću nikad znati ispeći ni uz svu volju.
I čekat će me tamo jedan nestašan dječačić, dočekujući me hrapavim, ali toplim glasom:
Hej! Tata reko da ćeš doći! Alenko, nedostajala si mi!
I ti meni, zlato moje… I ja tebi…
