Vijest da mu se rodila kći zatekla je Joška Pavlovića u uredu drvne zadruge, baš na dan isplate. Ljudi su već uzimali kune i odlazili svaki svojoj kući, zvečeći praznim kanisterima od goriva, dok je on još stajao pred vratima, stežući u ruci zgužvane novčanice.
Eh, nesreće moje, procijedio je Joško kroz zube i pljunuo u piljevinu. Koliko sam samo molio ženu: rodi mi sina. Ali ne, morala mi je podvaliti curicu.
U njemu je sve ključalo od ljutnje i gorčine prema ženi, Mariji. Toliko je planuo da nije ni pomišljao vratiti se kući, u praznu staru kuću, gdje sad neće ni ženskog glasa čuti. Dok je Marija s novorođenčetom ležala u riječkoj bolnici, Joško je spakirao svoj jadan imetak u platnenu vreću, ubacio hrpu rublja i komad kruha i otišao k svojoj majci, u rodno selo preko Kupa, dvadesetak kilometara dalje.
Marija se nakon dva tjedna vratila kući sa svojim prvim djetetom i ušla u neobično čistu sobu (očito je Joško pred odlazak sve pospremio), položila smotuljak zamotan u vunenu dekicu na krevet i sjela pokraj njega, spuštene glave. Ramena su joj podrhtavala od tihog plača. Kćerkica, maleno stvorenje s nabranom kožicom na zatiljku, mirno je spavala, povremeno poliznuvši usnama u snu. Gledajući je, Marija je s gorčinom pomislila: “Tko bi rekao, krv moja, da ćeš mi ti biti razlog razdora?”
Joško je bio kršan čovjek, široka vrata, s tvrdim licem i još tvrđim karakterom, kakvoga su u selu zvali grmislavac. Nije trpio prigovore, a svaka riječ protiv njega za njega je bila osobna uvreda. Ubijedio se, sin mu treba, nasljednik. On sam najmlađi u obitelji, iza dvije starije sestre, bio je uvjeren kako je baš na njemu, Jošku Pavloviću, rod opstao. A sad curica. Bezvrijedan teret.
Majka, baka Mara, nekoliko je puta išla moliti sina, nagovarati, ali on je bio nepopustljiv: “Dok curu ne udomi negdje, ne vraćam se.” Ona dva desetaka kilometara postala su za Mariju provalija bez dna.
Marija, kad se malo oporavila od poroda, odmah se poduhvatila posla. Pedeset sedme nitko nije znao za porodiljni, trebalo je paziti na stoku, obrađivati vrt, ići na njivu. Da mu ugodi, da ga možda omekša, nazvala je kći Zvjezdana ime zvučno, skoro muško, kako bi barem ime bilo čvrsto. Djevojčica je rasla mirna i snažna, bez plača i hirova. S šest mjeseci već je čvrsto držala rub kreveta, a s godinu dana nije se dala odvojiti od drvenog konjića, što ga je za nju napravio susjed. Rano je prohodala i progovorila, a s godinu i pol već brbljala i jurcala kućom, kao vjetruša, smijala se baka Mara, ne bi je stigao ni najbrži dječak.
Zvjezdana (svi su joj tepali Zvjezdica) od prvog dana bila je vođa u jaslicama. Brza, snažna, odlučna nijedan dječak joj nije mogao stati na crtu. S tri godine utrnuo bi i najdrskiji petogodišnji vršnjak koji bi joj htio oteti igračku. Pokazivala je čvrst karakter: nije išla svakome na ruke, nije slušala svakoga. Kad je trčkarala dvorištem u zakrpanoj košuljici s leskovim štapom u ruci, rastjerivala je tuđe krave s vrta. Otkud joj samo tolika hrabrost, pitao bi se svatko.
Joško je tada našao utjehu zalijepio se uz razvedenu Katu iz susjednog sela, koja je već imala dva sina. Isprva je k njoj zalazio iz dosade, ali Kata, žena lukava i vatrena, ubrzo ga je navikla na svoj dom. Svidjela mu se snažna, uvijek puna riječi pohvale.
Ja ću ti, Joško, roditi sina, šaptala je zadovoljno u toplini kreveta. Najboljeg
Samo da je sin! mrmljao je Joško, isprva tvrda glasa, ali postupno se mekšao.
No vrijeme je prolazilo, a Kata nikako da ostane trudna. Možda ni nije mogla. Joško se sve više mrštio: već je drugi Božić s njom, bez uspjeha. And tuđu djecu odgajati, nije mu bilo po volji. Želio je svoje.
Uskoro su došli do njega i glasovi iz njegovog sela: mala njegova Zvjezdana prgava je kao dječak, snažna, neustrašiva, darežljiva. Nema joj ravne ni med dječacima.
Majka Mara opet ga je počela nagovarati: “Idi je vidjeti, Joško. Krv nije voda.” Možda ne bi ni otišao, da nije provalio kod Kate u ormar i našao zavezak bilja, nekakve suhe korjenčiće i travke. U sumnju je pao: možda ona nešto muti. Čuo je da kod lokalne babe ide po pomoć.
Odmah isti dan pokupio je svoje stvari, zalupio vratima da su stakla zaigrala i otišao. Kata ga je uvjeravala da je to za zdravlje, ali on nije htio slušati.
Tako je, nakon četiri godine, prvi put kročio preko svoga kućnog praga i vidio kćer. Omalena, raščupana, u izblijedjeloj pamučnoj suknjici, stajala je usred sobe i tmurno gledala prema njemu. Bila je to njegova krv, ali kao da ga nije ni prepoznala. Ni prutiću što joj je donio nije prilazila.
Vidi je samo kako gleda zamrmljao je Joško, osjećajući nelagodu pred odlučnim pogledom malenog djeteta. Sigurno si je nagovorila? predbacio je ženi.
Marija je bila sva u ushićenju, mahnula rukama:
Ma ne, Joško! Samo sam te lijepo spominjala. Nadala sam se, doći ćeš k sebi, vratiti se. Nismo ti mi tuđi.
Voljela je ona njega, ma koliko grub bio. Grub, zapravo često i surov. Nije bio od riječi, brzo bi planuo, a nezadovoljstvo pokazivao šakom o stol, pa i prema ženi dignuo ruku. Započeo je istu stvar i sada.
Zvjezdani je bilo pet. Već je puno shvaćala. Čim bi otac pogledao mrko na majku, ona bi se odmah skupila i stisnula šačicu:
E, ti zločesti! Dat ću ti ja!
Mala, smiješna dječja šakica, ali Joška bi razljutila, jer je prepoznao u njoj prkos što ga je i sam u sebi potiskivao.
Donekle se Joško smirio kad mu je Marija rodila sina. Nazvali su ga Ivan. Cijela briga oko brata odmah je pala na Zvjezdanu: ona ga je nosila na leđima, hranila, mijenjala pelene, pazila na njega dok bi mama radila.
Joško je bio zadovoljan. Ali to je bila tiha, neutralna radost. I dalje je galamio po kući kad mu nešto nije bilo po volji.
Marija bi strpljivo slušala njegove prijekore, trpila sve, samo da ponovno ne digne ruku.
A Zvjezdana (već sedam joj je bilo) bi tad drmala nogom i viknula:
Ići ću policajcu ispričat na tebe!
Joško bi se trg’o od bijesa:
Ma ti mali peršunčiću! Kome ti prijetiš?
Jurnuo bi na nju, ali Zvjezdana bi brza, spretna, iskliznula iz ruku i prijetila s distance.
Jednom ju je pokušao išibati šibom, da nauči red. Zvjezdana ni suze nije pustila, samo je grizla zubima o rub pregače. Joško je bio zadovoljan: mislio je da ju je preodgojio! Ali drugi dan Zvjezdana je zaista dovela policajca.
Marija se zaprepastila, nije očekivala toliku tvrdoglavost. Počela je braniti muža:
Gospodine policajac, pa ne tučem ja dijete, samo učim… Joško je radišan, hrani nas sve, brine za kuću…
Policajac, Ivan Babić, skinuo je kapu, obrisao znoj s ćelave glave:
Slušajte, Marija Pavlović, mora se znati, dođe li ova prijava do Centra teško ćete se izvući. Za sada opomena.
Joško je stajao spuštenih očiju, glumeći stid:
Eto dokle smo došli! Do policije! Ako dijete sve sebi dozvoli, što onda?
Policajac je otišao, a Joško je od tad postao oprezniji sa Zvjezdanom. Gledao bi je ispod oka i procijedio kroz zube:
Zverčići…
Marija je, misleći da je oluja prošla i da se sve smirilo, ostala trudna po treći put. Rodila je još jednu curicu, Nazvala je Anja, onako po svome.
Joško ništa, samo baci pogled na malu i iziđe iz sobe.
Joško se najmanje bavio najmlađom. Živjeli su pod istim krovom kao stranci. Prvo ju je Marija njegovala, ali poslije je sve prebacila na Zvjezdanu:
Navikla si ti, čuvaj Anju, mijenjaj pelene.
Zvjezdana bi iz škole odmah odradila zadaću, pojela nešto i do mraka čuvala sestricu. Kad bi majka bila na poslu i prala svu robu. Joško, videći da mu je starija kći opet postala desna ruka, šutio je. Ništa nije prigovarao, a i slučaj s policajcem mu je ostao u sjećanju.
Tako je Zvjezdana rasla do osmog razreda. Kad je završila osnovnu, javila je da ide u grad u školu. Joško je pocrvenio, riđa mu se kosa nakostriješila.
A od čega ćeš živjet? zarežao je. Odeš nam za vrat, dosta smo te hranili sve ove godine!
Puni joj je bilo petnaest. Snažna, žilava, osjećala se u njoj snaga. Njeni teški šake mogle su izuti svakog dečka, a i stariji je nisu izazivali. Profesor tjelesnog je znao reći:
Tebe, Pavlović, treba u hrvače. Svakog bi nadjačala.
Ma dosta mi je, gunđala Zvjezdana.
Ocu je gledala hrabro u oči:
Rekla sam, idem. Učit ću.
Ne bulji! prijetio je Joško. Novca nećeš dobit’!
Ne tražim. Ti barem mlađe prehrani, tata…
Ma što to…?
Grabi remen sa zida, kreće prema njoj. Zvjezdana skoči uz peć, uhvati hvataljku.
Probaj! Razbit ću te!
Marija jadikuje, baca se među njih. Joško, vidjevši odlučnost na njenu licu, pogledi na hvataljku, shvaća: neće uzmicat. Baca remen i izletio van uz psovke.
Idi, tiho kaže Marija, brišući suze. Snaći ćeš se, idi, uči.
A ti se razvedi! odbrusi Zvjezdana.
Marija odmahne rukom:
Ma kakvi to govoriš, kćeri moja!..
Dokad ćeš još slušati tog feudalca? ne odustaje Zvjezdana.
Što ti je to feudalac, gdje si to naučila?
U školi.
Zašto vas ne uče nešto korisnije… kako s roditeljima biti u miru?
Ako želiš, živi kako znaš. Ja više neću šutjeti.
Nakon što je Zvjezdana otišla, Joško kao da je omekšao. S mlađima je bio blaži, s Marijom govorio normalno. Zvjezdanu je ignorirao, mlađi su se uz Joška priklonili. Zaboravili bi sve što je Zvjezdana za njih radila.
Naš tata je super! jednom reče Anja sestri. A ti si zločesta! i pokaže joj jezik.
Baš mi drago, nasmije se Zvjezdana. Živite sa svojim tatom, možda vas i nagradi.
Nakon osmog razreda otišla je. U zavežljaju samo promjena odjeće i platnena vreća hrane, koju joj je Marija potajno spremila. U džep je sakrila i nekoliko starih kuna.
Za početak, šapnula je, gurnuvši joj novac. Moje je to. Štedjela sam. Uzmi.
Zvjezdana pogleda majku. Nije još bila stara, ali lice joj je već bilo naborano, ramena spuštena, pogled žalostan.
Mama, kada ćeš više? Rastavi se i gotovo.
Ne znam drugačije, uzdahnula je Marija. Svi u selu tako žive. Poviču pa se pomire. A Joško radišan je, donosi kući kune, otac je svojoj djeci. Ljudi bi rekli od dobrog se dobro ne traži…
Ali pazi, upozorila je Zvjezdana. Ako te povrijedi, piši mi. Ja ću ga zaustaviti.
Ne valja, kćeri, protiv oca… Prijavila si ga policiji, pa s hvataljkom…
A on može? On gospodari, a ti sluškinja. Zar je to život?
Kakav je, takav je.
Ma nema veze. Ali ja mu se klanjati neću. Ako ne upišem školu, ne vraćam se. Hvala za novac. Zapamtit ću to.
Kćeri, ti dođi, Joško brzo zaboravi, sve će biti dobro Ja ti s vrta dolazim donijeti povrća
Pomognem, kratko obeća Zvjezdana.
Grad ju je dočekao bukom, prometom i mirisom benzina. Izabrala je strojarsko-tehničku školu, gotovo bez razmišljanja oduvijek su je vukli alati, strojevi, onaj mir u radionici gdje su je kao dijete puštali. Ispite je položila bez problema; i škola i pamet bili su joj prijatelji.
U studentskom domu, gdje su je smjestili nakon mjesec dana, upoznala je cimericu. Mirna, kovrčava Dubravka, iz manjih Varaždinskih Toplica, bila je njena potpuna suprotnost. Upisala je tekstilstvo, ali je ubrzo postalo jasno što je zanima pronaći bogatog dečka.
Vidi, Zvjezdana, kakvi su dečki na našem smjeru! uzdisala je pred ogledalom. Onaj Filip, visok, kažu mu tata direktor
Meni je svejedno, sliježe ramenima Zvjezdana, udubljena u skripte. Došla sam učiti.
Glupačo! smijala se Dubravka. Svi već našle dečke, a ti samo s knjigama.
Nema vremena, Dubravka. Treba se i prehranjivati.
Zvjezdana je počela čistiti u uredu tekstilne tvornice posao navečer, novaca malo, ali dovoljno da ne traži od majke.
Dubravka bi uzdahnula:
Kad ti samo stigneš? Škola, posao još meni pomažeš oko matematike. Ti si, Zvjezdana, čelik!
Navikla, smiješila bi se.
Profesor strojarstva, Mladen Kovačević, došao je na trećoj godini mlad, uredan, u sivoj odijelu i tankim naočalama. U razredu, gdje su pola studenata stariji i veći, djelovao je gotovo nezaštićeno.
Dobar dan, tiho će. Ja sam Mladen Kovačević
Mladenko, dobaci netko s klupe. Sinčiću…
Cijeli razred prasne u smijeh. On se smete, popravi naočale, pokušava nastaviti. Nitko ga ne sluša. Buka raste.
Dubravka gurne Zvjezdanu:
Vidi ga kako je nježan. Kako će on ove divlje obuzdati?
Zvjezdana gleda, osjeća joj je žao tog čovjeka koji crta na ploči, a svi se samo podsmjehuju.
Dosta! reče odjednom zvonko, ustane. Smiriti se!
Svi se okreću.
Luka, Krešo, pogleda glavne brbljavce. Počnite još jednom, izbacit ću vas van. Razumijete?
Šta? protegne Luka.
To. Treba mi diploma. Da doma po cijele dane ne uzimam majci prazan novčanik. Ili sjedite tiho, ili van.
Sjeda. U slobodi razreda nastaje tišina. Znali su svi kakva je Zvjezdana. Nije ju bilo pametno izazivati.
Pogled joj se susretne s profesorovim. Pogleda je s čuđenjem i zahvalnošću. Neznatno klimne. Nastavlja predavanje.
Nakon toga Dubravka ne prestaje:
Vidi kako te gledao! Zaljubio se!
Glupa si, odmahnula je Zvjezdana. Oženjen je. Vidiš prsten?
Prsten ništa ne znači, nasmije se Dubravka. Možda je nesretan
Ma daj, pusti me.
Ali i ona ponekad primijeti kako joj misli zalutaju na njegov glas, pogled, način na koji popravlja naočale. Osjeća nešto što dosad nije osjećala.
Mladen, pak, također pamti njezino lice, oštru ozbiljnost i snagu. U njezinim očima nije bilo ni trunke koketnosti, samo duboka, skrivena moć.
Zvjezdana doma rijetko dolazi. Samo za blagdane ili pomoći kad treba kopati krumpir, saditi. Anja i Ivan narasli. Ivan završava školu, želi postati vozač. Anja je poslušna poput majke.
Joško se i dalje prema njoj drži hladno, ali nikad više ne podiže glas. Zvjezdana se drži po strani. Pomogne ako treba, donese koji poklon, ostavi koju kunu.
E, sad si ti prava gradska, kroz zube procijedi Joško. Ni ne prepoznaješ svoje.
Prepoznajem, tata, odgovara mirno. Ne brini, nisam umišljena.
Na četvrtoj godini Dubravka se udaje za Filipa, onog direktorskog sina. Svadba bučna, s tamburašima. Zvjezdana je kuma. Gleda Dubravku u bijeloj haljini i razmišlja: “Što meni život nosi? Sama radim, možda dijete, a možda i ništa”
Misli o obitelji i djeci joj sve češće dolaze. Dvadeset joj je, doma su sve već udane. Oko nje sami muški, ali nikako pravi: ili piju, oženjeni, ili joj se gade. Prisjeća se oca, njegove grubosti i nezadovoljstva. “Bolje sama nego tako kao mama”, odlučuje.
Sudbina joj ipak donosi neočekivano poznanstvo.
Zoran Mršić studira paralelno. Visok, miran, ponekad nespretan. Dugo se trudio, ali nikad joj nije prišao. A jednog dana, na plesu na koji ju je odvukla Dubravka, skupio je hrabrost:
Hoćeš plesati?
Zvjezdana se začudila. Nije ga ni primijetila dosad. Ali visoki mladić, iako nespretan, bio je uporan.
Može, slegne ona ramenima.
Od tada su se počeli viđati. Zoran nije bio ni sličan ocu. Tiho, nježno društvo s njim bilo je sigurno. Nije pio, nije pušio, nije bio grub. Radio je kao električar u žitnom mlinu. Gledao ju je pogledom odanosti, to joj je doslovno topilo srce.
Hoćeš se udati za mene? pitao ju je nakon tri mjeseca.
Dugo je šutjela, zatim pitala:
Nećeš otići, kao što je tata radio s mamom?
Nikad, obećao je.
Vjenčali su se skromno. Suborci i kumovi Dubravka, Zoranov brat. Dobila je posao u tvornici kao tehničarka, Zoranu dali stančić u novom naselju. Za godinu dana rodila je malenog Nadu.
No sreća nije dugo trajala. Zoran se, nakon što je Nada stigla, potpuno promijenio. Tišina je postala apatija, nježnost se izgubila. Sve više vremena je provodio vani, s prijateljima, novaca sve manje. Zvjezdana ga je pokušala smiriti, a on bi grubo uzvratio:
Nisam rob, imam pravo i odmoriti!
Prisjetila se riječi majke: “Takav je život.” Uplašila se da slijedi istu stazu poniznost i šutnju.
Zorane, rekla je jedne večeri kad je došao kući pijan, ili ćeš se promijeniti, ili idemo svatko na svoju stranu.
On se samo kiselo nasmiješio:
Gdje ćeš sada? S djetetom?
Vidjet ćemo, odvratila je i sljedećeg jutra podnijela zahtjev za razvod.
Dubravka se zapanjila:
Zvjezdana, to je ludo! Kako ćeš sama, s malom?
Kako? smijala se. Nikad mi nije bilo lako.
I zaista, nije propala. Radi u tvornici, gdje je već cijenjena, mala Nada ide u jaslice. Žive skromno, ali nisu gladne. Zoran je davao alimentaciju kad bi se sjetio, ali nije pomagala.
Ivan, mlađi brat, dolazio joj je u grad kad je upisao vozačku školu, stanovao kod Zvjezdane. Bio je zadivljen njezinim trudom poseban stan, voda, plin. Najviše ga fasciniralo što Zvjezdana sve sama nosi na leđima.
Ti si kao konj, Zvjezdana, čudio se. Ne umaraš se?
Tko ne orje, ne žanje, kratko bi ona odgovorila.
Ivan je gledao sestru i mislio: kakva bi mi žena trebala biti takva, snažna, vrijedna, a opet dobra.
Dubravka se, s druge strane, ubrzo razvela od Filipa pokazalo se da je mama mu sve, a on sklon curama i kafanama. Plakala je pred Zvjezdanom:
Bila si u pravu. Pouzdanost nije novac. To je čovjek. Barem da imam nekog k’o vaš profesor
Kojeg profesora? nije shvatila Zvjezdana.
Našeg Kovačevića. On je sad samac u gradu, rastavljen… Baš simpatičan!
Zvjezdana nije ništa govorila. Davno je prestala na njega misliti, ali mu se ime vratilo s toplinom.
Sreli su se sasvim slučajno. Na riječkoj tržnici, kasno popodne. Zvjezdana je, nakon posla, svratila u malu zalogajnicu “Staklenka”, kako su je svi zvali po staklenim zidovima, na čaj. Malo ljudi. Za jedinim stolom sjedio je muškarac s knjigom.
Naručila je čaj i kolač, sjela kad začuje:
Zvjezdana?
Podigne glavu. On. Mladen Kovačević. Stariji, s prosijedom kosom i umornim očima, ali isti onaj mudar, topao pogled.
Dobar dan, zbuni se.
Daj, možemo na ti, smješka se. Mogu sjesti?
Naravno.
Razgovor je potrajao satima, kao da se znaju oduvijek. Ispričala mu je o sebi, razvodu, kćeri, radu. On o supruzi od koje se rastao, o sinu koji studira, o staroj kući na Grobniku koju obnavlja.
Zašto si sama? pitao je.
Tako je ispalo, slegnula je ramenima. Uvijek sama.
Ni ja više nisam s nikim, reče on. I baš mi je drago što sam te sreo.
Zvjezdana se zarumenjela. On ju je gledao i više nije vidio starostu iz grupe, nego ženu kojoj toliko treba podrška.
Otpratio ju je kući. Polako su šetali, šuteći. Na vratima ju je primio za ruku:
Mogu nazvati?
Nazovi, tiho izgovori ona.
I nazvao je.
U nedjelju pozove ju je na svoju kuću na Grobniku, pokazati što gradi, čime živi. Zvjezdana je ostavila Nadu kod Dubravke i zaputila se.
Mjesto je bilo mirno. Nova četvrt još u izgradnji, okolo grubi tereni i neograđene kuće. Njegova parcela na rubu. Kuća tek pod krovom, ali osjeća se red i domaćinova ruka. Sve posloženo, alati na mjestu.
Lijepo ti je ovdje, iskreno reče ona. Tiho, mirno.
Za sad da. Ali uskoro će biti življe.
Pili su čaj u maloj sofici kraj peći. On je pričao planove, sjenu stabala, rasadnik jabuka. Zvjezdana je slušala i osjećala pravi mir. U tom trenutku to je bila najveća sreća sjediti uz ovog čovjeka, slušati ga, gledati kako popravlja naočale.
Odjednom iza ograde zujanje auta. Mladen pogleda kroz prozor, namršti se:
Kamion… Sumnjiv…
Iz kamiona iskaču dvojica, preskaču ogradu prema kući.
Zvjezdana, kaže tiho Mladen, čini mi se da dolaze kradljivci. Pazi se, budi u sofici.
Ne, reče odlučno i ustane. Idem s tobom.
Muškarci već na pragu. Jedan, mlađi, viče:
Gazda! Ajde van, pričajmo!
Šta želite? Mladen izlazi van, zatvarajući vrata za sobom.
Toliki metal imaš… Da ga se malo riješiš, ha? bahato će drugi.
Ništa ne prodajem. Odlazite!
Vidi onog šmokljana! izvadi nož sitni, pokvarenjak. Hoćeš li popiti još čekićem po glavi?
U isti mah otvaraju se vrata i izleti Zvjezdana s sjekirom.
Ajde, bježite! vikne. Nemate što tražiti!
Zbunjeni muškarci odstupaju. Takva odlučnost i bijes u očima te žene zaplašila ih je.
Jesi luda ti, ženo? promrmlja onaj drugi.
Van, rekoh! Zaprijeti Zvjezdana.
Brzo su pobjegli, povukli kamion i nestali.
Mladen je stajao blijed. Nije u njegovim očima bilo straha, već divljenja.
Zvjezdana… Jesi li normalna?
Da nisam, mogli bi te ubiti. Morala sam.
Priđe joj, zagrli je. Prisloni se uz njega, osjeti kako mu srce snažno lupa.
Nikad neću dopustiti da mi se štogod dogodi, šapne mu ona. Nikad.
Od tog trenutka sve se promijenilo. Nije više bilo distance. Mladen je znao da je uz tu ženu spreman proći cijeli život. Jaku, odanu, neustrašivu.
A Zvjezdana se po prvi put osjećala ne kao muško u suknji, već kao prava žena. Voljena, podržana, cijenjena. Iako je, ovog puta, ona štitila njega.
Nakon mjesec dana, Mladen ju je zamolio za ruku. Nije imao puno riječi, ali gledao ju je pravo u oči:
Udaj se za mene. Nemam bogatstvo, samo kuću još gradim. Ali volim te, tvoju Nadu isto, i učinit ću sve da budete sretne.
Zvjezdana je dugo šutjela. Potom su joj se prvi put nakon mnogo godina pojavile suze u očima.
Da, rekla je tiho. Da, Mladene.
Vjenčali su se skromno ali veselo. Najbliži su došli: Dubravka sa sinom, Ivan s mladom, Anja s mužem. Marija i Joško došli su također. On nerado, ali Marija ga nagovorila:
Ići ćeš, Joško. Kći nam se udaje. Ne događa se to svaki dan.
I došao je.
U riječkom matičnom uredu sve je bilo veselo i blisko. Zvjezdana u jednostavnoj lijepoj haljini, s puštenom kosom, zračila je srećom i mirnoćom. Mladen, pristojan, u odijelu, pristojno je drhturio.
Nada je u ruci nosila jastučić s prstenjima, vesela. Već je Mladenu govorila tata.
Nakon vjenčanja svi su došli u Zvjezdanin stan. Stol je bio pun jela, sve su sami pripremili. Joško je sjedio postrance, promatrao je zeta s nepovjerenjem. Mladen je to primijetio, prišao mu s čašom:
Gospodine Joško, hvala što ste došli. Hvala za vašu kćer.
Joško promrmlja i digne se. Gleda Zvjezdanu pokraj muža, Nadu koja se privija uz očuha, i u očima mu je prvi put zaiskrila toplina:
Pazi mi je, reče promuklo. Svojeglava je, ali dobra. Na majku je.
Zvjezdana podigne obrve od čuda. Prvi put čuje od oca pohvalu.
Čuvat ću je, odlučno kaže Mladen. Obećajem.
Navečer, kad su roditelji kretali doma, Zvjezdana zagrli mamu:
Mama, dolazite. Sada vas čekamo.
Marija je plakala od sreće. Joško je stajao posred dvorišta, sramežljivo pogladio Nadu po kosi:
Rasti, zlato, uči dobro.
Hoću, dida, ozbiljno reče djevojčica.
Autobus je otišao. Zvjezdana i Mladen ostali na stanici, držeći se za ruke. Grad je tonuo u večernji sumrak, palile su se prve svjetiljke.
Što kažeš, ženo? tiho šapne Mladen. Idemo doma?
Idemo, nasmiješi se.
Krenuli su pustim ulicama, i u Zvjezdaninoj duši bilo je mirno i svijetlo kao nikad prije. Pred njima je bio cijeli život. Znala je: sad će sve biti dobro. Jer pored nje je snažno rame, toplo srce i dom koji grade zajedno.
Prošlo je nekoliko godina.
Mladenova kuća na Grobniku sada je završena i puna života. Dvoetažna, sa širokom terasom obraslom vinovom lozom i malim voćnjakom koji je Zvjezdana posadila.
Nada završava srednju, priprema se za medicinu. Ivan je postao vozač, oženio se, radi u autobusnom poduzeću. Anja je za udaju našla traktorista iz susjednog sela, rodila blizance. Marija često dolazi, pomaže u vrtu, pomaže s unucima. Joško Joško je nevjerojatno, ali i on sve češće dolazi. Sjedi s Mladenom na terasi, piju domaći čaj, pričaju o životu. Ponekad bi Nadu vodio u šetnju uz Kupu. Zvjezdana, gledajući ih kroz prozor, pomislila bi: “Život je zaista čudan. Loše nekako samo ispari, ostane samo dobro.”
Jednog sumraka, kad se širi voćnjak spremao na san, sjedili su na terasi: Zvjezdana, Mladen i Nada. Sunce je zalazilo, bojeći Krk i Rijeku u zlato.
Mama, upita Nada, jesi li sretna?
Zvjezdana pogleda muža, kćer, kuću i vrt. Prisjeti se svega teškog djetinjstva, poniženja, straha, samoće. I zna: ništa nije bilo uzalud.
Sretna sam, tiho kaže.
Mladen je zagrli i privuče k sebi.
I ja, šapne on.
Nada se nasmiješi i izađe u vrt. Oni ostaju sami, slušaju kako se večernji povjetarac igra s krošnjama jabuka.
Za njima zalazi sunce. I to je bio samo još jedan u nizu večeri koje tek dolaze. Pred njima je cijeli život, i obećavao je biti dug i sretan.
