On je tumarao zagrebačkim noćnim ulicama, nesigurnim korakom što ga je vukao iza pića. Gdje je stigao? Nije ga briga. Grad mu je poznat, noge će ga same dovesti do stana. Zaokupljen je bio važnijim besposlicama filozofirao je naglas.
Zašto, zašto moj život ovako izgleda? Dvadeset i sedma mi je, prijatelji već djecu šalju u osnovnu, a mene cure napuštaju nakon mjesec dana u najboljem slučaju. Grub sam? Nisam ili jesam. Kakav mora biti muškarac, Petar je kroz osmijeh promrsio. Jedina stvar koja mi ide je posao. Do milijuna kuna još daleko, ali za dobar život dosta.
Iznenada se zaustavio, uhvatio se za glavu, a kroz oči su potekle suze:
Toliko novca sam dao tom doktoru, a na kraju: Ništa ne mogu napraviti za vas. Evo vam adresa nekog poznatog doktora u Zagrebu. Ali, bojim se da vam ni on neće pomoći. Ma idem mu sutra, zašto ne bih?
Prišao je mostu. Zagledao se u crnu površinu Save:
Da skočim? Reka je duboka jednom skok i kraj, pogleda još jednom niz vodu. Ma ne, neću se utopit. Hladno je. A i Sokrat nije nahranjen. Idem doma.
Krenuo je preko mosta, i tada je ugledao na sredini djevojku vrlo mladu. Na prsima joj ruksak s malim djetetom. Stajala je i gledala u rijeku. Odjednom se popela na ogradu. Stala na gornju cijev, raširila ruke i Petar je jurnuo. Stigao ju je uhvatiti oko struka, privukao je k sebi i oboje su pali na prašnjavi asfalt. Dijete je jauknulo.
Jesi li normalna? viknuo je Petar, naglo trijezan.
Što hoćeš? Zašto se miješaš gdje te nitko ne zove? rasplakala se.
Ne znam, učinilo mi se da ti je prerano za to, pokaza na dijete. A njemu pogotovo. Hajde, digni se i idi doma, mužu, mami, kome god!
Nemam ni doma, ni muža, ni mame. Nitko mi nije ostao!
Još mi se ti natovarila na vrat, podignuo ju je zajedno s djetetom. Ajmo.
Ne idem ja nigdje s tobom. Tko si ti, možda luđak?
Skočiti možeš kad hoćeš! Al sa luđakom je strašnije? povuče je za ruku. Ajmo!
***
Hodali su noćnim Zagrebom, ispod jecaja djeteta. Na kraju, Petru prekipi:
Šta mu je, zašto toliko plače?
Gladan je, stisnula je dječaka uz sebe.
Pa daj mu mlijeka.
Nemam ni mlijeka, ni novca.
Ni pameti, prezrivo se osvrnuo. Eto ti trgovina, radi cijelu noć. Ajmo po mlijeko.
***
Blagajnica i zaštitar su ih pretražili pogledima. No, Petar je odlučno uzeo košaru i pozvao pratilju:
Ajmo, obrati se blagajnici. Gdje držite mlijeko?
Vrijedni, tamo, pokazala je rukom.
Prišli su hladnjaku.
Uzmi koliko treba! naredi Petar.
Ovo jedno, uzela je karton.
Uzmi više. Koliko treba, toliko uzmi! pričeka da složi mlijeka u košaru. Što još treba?
Pelene.
A što su to pelene?
Tamo su, prvi put joj zatreperi osmijeh.
Uzmi!
Smijem i vlažne maramice?
Smiješ.
Došli su na blagajnu. Petar izvuče karticu.
Primamo samo gotovinu, kaže blagajnica.
Iz džepa izvuče složene novčanice od dvjesto kuna. Pruži jednu.
Nemam sitno za vratiti, kaže ona.
Daj onda čokolade za ostatak, Petar pokaza nervozno prstom. Tu, onu.
***
Ušli su u stan. Mlada žena se osvrnula, iznenađena. Vlasnik skinu tenisice, baci ribu mačku pod noge, izvadi sok i naglo popi. Zatim priđe gošći:
Prespavat ćeš ovdje, prelazio je prstom po prostorijama. Kuhinja, wc, kupaonica. Ja odo spavat.
Krenu prema drugoj sobi. Vrati se:
Kako ti je ime?
Antonija.
Meni, Petar.
***
Izgleda nije luđak! pomisli, pa na kuhinju, plin uključi, zakolutavi čajnik. Bože glupačo, umalo da skočim! Da nije ovog lude glave. A šta bismo sad ja i Lovro napolju? Smrznuli bi se načisto. Sutra će nas svakako izbaciti. Važno da je noć topla.
Vrela voda. Otrča u sobu, položi dijete na krevet. Izvadi iz ruksaka bočicu, natrag u kuhinju. Operi, natoči mlijeko, obogati vrelom vodom.
Dijete pohlepno popi. Zaspalo je. Obriše ga, stavi pelenu. Spava.
Prođe kroz wc, umije se. Ponovo u kuhinju. Sjeti se da nije jela danima. Otvori frižider ruka sama posegla za komadom kulena. Zagrize, reže kruh, još mesa, sir.
Sitost donese sram. Odmahne rukom, legne do sina, zaspi.
***
Jutro. Noćas je dva puta ustajala, hranila Lovru. Osam mu je mjeseci stalno gladan. Čula je kako Petar ustaje. Sada opet šušti.
Vrijeme je, usta tiho, da ne probudi sina. Ništa ne traje zauvijek dobro.
Na štednjaku Petar nešto glumi. Ona se brzo opere, do kuhinje.
Sjedi! klimnu glavom. Sad ću ispeć jaja.
Ti sjedi, blago ga odmaknu od plamenika.
Uzme svježeg kopra, nasjecka, pospe po jajima. Pogleda čaše, dobro ih opere. Pripravi kavu.
On cijelo jutro pri telefonu, nešto zapovijeda, na nekog viče. Antonija ima osjećaj da je uopće ne primjećuje. Jeo, popio kavu. Ustao.
Ona napeta, čekala:
Sad će reći da idemo!
Antonija, slušaj me pažljivo! Odoh sad na tjedan dana. Najvažnije, nahrani mačka, zove se Sokrat. I ne pokušavaj mu dati kakav Whiskas! Jede samo ribu i meso, svježe. U moj ured ne ulazi! U ostalim sobama radi što želiš.
Plač iz spavaće. Antonija skoči, pogleda ga.
Idi! kimne.
Nakon nekoliko minuta vraća se s djetetom. Na stolu nekoliko smežuranih dvjestotki.
Mislim da će ti biti dosta tjedan dana, klimnu na novac. Idem ja.
Pođe do vrata. Tad mali Lovro ispruži ruke kao da kaže ta-ta. Možda se Petru samo pričinilo. Ali ga nešto stegne duboko. Otac nikad neće biti.
Antonija, smijem li ga podignuti? izusti sam začuđen.
Podigni, pruži mu dijete, a lice joj ispuni blagi osmijeh. Nikad nisi držao dijete?
Nisam.
Ovako se to radi.
Dijete guče radosno, maše ručicama. Petar mu zadivljeno gleda svaki pokret.
Nikad neću imati sina, lice mu potamni, preda dijete majci.
I otišao.
***
Vraćao se kući. I taj poznati zagrebački doktor rekao je da od djece ništa. Očaj:
Zašto mi toliki novac, stan s četiri sobe, Land Cruiser? Muškarac treba zarađivati za obitelj. U stanu vječni nered, u autu sedam sjedala.
Sumorno uđe u stan… Svuda čisto, miriše, žena ga dočeka s osmijehom.
Ta-ta! zatrepeće pred očima male ručice.
Torba s odjećom sklizne, a ruke same posegnu prema djetetu.
