Korak do oltara
Snježana je stajala pred ogledalom u svojoj sobi i nije mogla maknuti pogled sa sebe. Polako se okretala čas na jednu, čas na drugu stranu, diveći se odrazu, a na licu joj se svako malo pojavljivao širok, sretan osmijeh. Haljina prava, vjenčanica lepršavo je padala niz tijelo, a bogata suknja lagano se njihala uz svaki pokret. Snježana je čas podizala rub, čas ga puštala, zamišljajući svoj put prema oltaru.
Na vratima se pojavila njena starija sestra, Danijela. Naslonila se na dovratak, prekrižila ruke i s blagim podsmijehom pratila Snježanin performans.
Lijepa si, stvarno lijepa, napokon je izustila, sad već pomalo kroz smijeh. Al ti definitivno treba još jedna haljina. Cijeli dan i cijelu noć u toj pjenastoj grdosiji nećeš izdržati. Zamisli: domjenak, ples, kumovi, svi gosti… a ti zarobljena u ovom remek-djelu. Sretno s naglim kolonama prema bifeu!
Snježana je zastala i ozbiljno promotrila svoj odraz. Sestrine riječi su joj odjednom dale misliti. Zbilja, kako se toga prije nije sjetila? Haljina je idealna za ceremoniju i slike baš onakva kakvu je sanjala: elegantna, svečana, prava vjenčanica. Ali za ples, za druženje i veselje s prijateljima i rodbinom, možda bi bilo bolje uzeti nešto laganije, recimo kratku bijelu do koljena, udobnu i jednostavnu, da se može skakati po čitavu noć.
Misliš? zaškiljila je Snježana, podigla suknju i procijenila njen opseg. Dobro, hajde. Hoćeš mi pomoći da izaberem?
Naravno, odlučno je kimnula Danijela. Poznam te. Sama bi se izgubila među policama do zatvaranja, isprobala bi pola dućana i još otišla praznih ruku. Da te mama poslala samu, još bi i sad birala uniforme za prvu pričest. Kako si uspjela izabrati ovu?
Snježana je sramežljivo slegnula ramenima:
Sašili su mi po mjeri. Krojačica je napravila sve po mom crtežu. Da sam išla u salon, vjerojatno bi tamo i prespavala. Toliko modela, toliko perlica… oči mi zapetljane!
Odmaknula se od ogledala i sjela na rub kreveta, gledajući sestru s onim pogledom “ne spašavaj me”.
Jesi sutra slobodna? Išla bi sa mnom u šoping? Sama sam izgubljena priča.
Danijela je prišla bliže, pažljivo ispravila nepostojeću boru na vjenčanici i toplo se nasmiješila.
Op, sve za moju najdražu seku. Ne udaješ se svaki dan! Tražimo zajedno haljinu za ples. I, naravno, validiramo kroz sve kafiće na putu
*******************
Snježana je sjedila za kuhinjskim stolom, okružena hrpom blještavo bijelih pozivnica. Večer je odavno pokrila Zagreb, a u sobi je gorjela topla svjetlost lampe, obasjavajući uredne redove kartica i kuverti. Snježana se nagnula nad još jednu karticu, brižno ispisivala imena gostiju krasopisom iz osnovne škole. Htjela je svaku pozivnicu učiniti posebnom, pa je tvrdoglavo odbila digitalno printanje ručno potpisane, baš kako se u nas nekad radilo. Primijetit će rodbina!
Mama i sestra su u početku nudile pomoć, ali Snježana je čvrsto ostala pri svome: “To je moje vjenčanje, moram barem nešto raditi sama!”
Samo još ovo malo, promrmljala je, pažljivo okrećući novu karticu. Ruka joj se već žestoko bunila od tolikog pisanja, prsti su drhtali nakon nekoliko sati. A bože, kad sam zadnji put toliko pisala olovkom… mogu slobodno na manikuru nakon ovoga.
U vrata je tiho zavirila Danijela, nekoliko minuta samo promatrala, pa se polako ugnijezdila nasuprot. Prekriženih nogu i uz onaj svoj smiješak za “podrška, ali samo da znaš koliko si luda”, gledala je kako se Snježana pretvara u pravu nevjestu.
Hoćeš da ipak pomognem? nježno je predložila, naginjući se naprijed. Još te dosta čeka. I uopće, zašto ti Tomislav ne pomaže? Pola gostiju je ionako njegova armija rođaka.
Snježana spusti olovku, razmrda umorne prste i nasloni se na naslon. Pauza je bila taman na mjestu.
Ne stigne čovjek. Cijeli dan na poslu, pokušava sve završiti prije godišnjeg. Znaš kako to ide kod nas prije nego nestaneš na dva tjedna, moraš sve privesti kraju da te šef ne šalje poštom na povratku.
Nasmiješeno je na kratko zastala, u očima joj zasvijetlila ona poznata nada.
Otići ćemo nakon svadbe na jedno malo putovanje. Negdje gdje je sunčano i tiho. Da krenemo iznova, daleko od stresa i računa.
A svejedno, Tomica je mogao potpisati desetak ovih, promrsila je Danijela, trudeći se da zvuči neutralno.
Istini za volju, Danijela nikako nije uspijevala zagristi Tomislava do kraja. Već je iz prve nešto u čovjeku bilo… naporno lažno. Snježana je blistala pored njega, zaljubljena do ušiju, gledala je samo najbolje. Možda je to do sestre, možda je previše zaštitnički nastrojena, ali nešto joj je uvijek falilo u toj savršenoj slici. Tomislav je često djelovao odsutno, kao da vozi autopilot i pristaje na sve što Snježana predloži, a srce već negdje na Bledu.
Najveća ironija je bila što je baš Tomislav prvi pokrenuo priču o braku. Poznavali su se svega tri mjeseca što je kod nas sasvim okej za zaručiti gicu, ali… On najednom izjavi da želi sve ovjekovječiti, i baci se u organizaciju.
Želim da ovo zapamtiš cijeli život, govorio je, mašući slikama dekoracija s Pinteresta. Pogledaj kako su lijepe pastelne boje, živo cvijeće Bit će to bajka!
Biranje restorana, lista gostiju, grintanje oko broja kumova, sve je preuzeo Tomislav, pozivajući se na obitelj iz Vinkovaca, Zadra, Splita, Graz-a i Broda. Doći će mi pola Hrvatske, ne mogu ih sve naćerati da se voze zbog bureka i kave! Pravo slavlje za nas, to i zaslužujemo!
Snježana je bila oduševljena, i nije primjećivala male rupe kako Tomislav nekad naglo ušuti kad se povede razgovor o budućnosti, kako nekad pogleda kroz nju kao da planira popravak auto-klime, a ne medeni mjesec na Hvaru.
Danijela je sve to prva prokužila, ali nije znala što misliti. S jedne strane, budući muž vodi glavnu riječ, trudi se. S druge strane, sve se čini kao predstava, u kojoj igra savršenog zaručnika, ali ne zna točno zašto.
Možda ga samo pere nervoza, mislila je Danijela, uostalom, vjenčanje je ozbiljan korak. Samo, zašto ja imam osjećaj da tu nešto smrdi?
Pogledala je Snježanu koja se udubljeno bavila uzorcima materijala za dekore, i tiho uzdahnula. Najvažnije je, mislila je, da mi je sestra sretna. Sve ostalo… valjda će vrijeme reći.
***********************
Snježana je bila sretna što pripreme idu glatko. Tomislav je doista preuzeo glavninu troškova: dogovorio restoran u samom centru Zagreba, rezervirao profi fotografa, isplanirao medeni mjesec negdje na Jadranu da se odmor naplati u kunama, a duša na miru. Njoj je ostalo samo pobrinuti se za haljinu, dogovoriti frizuru i šminku, s još dva-tri sitna zadatka sa spiska. Ogroman teret je pao s njenih ramena i iskreno je cijenila što je Tomislav toliko investirao u njihovu bajku.
Jednog večera, kad su sestre pile čaj u kuhinji, Danijela ipak nije mogla izdržati da ne bocne s pitanjem. Dugo je gledala sretno lice Snježane, ali zabrinutost je bila jača.
Nisi možda malo previše požurila, Snješko? tihim je glasom upitala, mucajući se po žličici. Skoro pa ni ne poznajete se… ne znaš kako je to kad živiš s nekim danima. Možda bi trebalo prvo malo u zajednički najam, pa onda, ako preživite dijeljenje kupaonice, napravite svadbu?
Snježanu komentar nije uvrijedio. Znala je dobro da joj sestra ne želi zlo, nego samo brine. Osmijeh joj je bio topao, u očima joj je titrala sreća.
Ma opusti se, Daca, sve će biti super, odgovorila je, gledajući u daljinu kao da već vidi svoje sretno sutra. Znaš da super kuham, ima recepata za čudesa, domaće i talijanski sto posto. Uživam u čišćenju, stvarno mi nije frka. Jasno, Tomislav neće imati vremena ni za veš-mašinu, ali nema veze, sve ću sama. Ako baš sve ode kvragu, unajmit ćemo neku tetu Đurđu!
Otpila je gutljaj čaja pa nastavila uzbuđenije:
Zaljubljena sam. Prvi put mi neki muškarac izaziva takve osjećaje… Kao da sam napokon našla ono što sam cijeli život tražila! I neću pustiti da mi to pobjege!
Danijela je sve upijala, trudeći se da ne ispadne sumnjičavac. Lice joj je sjajilo, oči svijetlile već pri spomenu Tomislava. Ako to nije ljubav, nije ni zagrebački snijeg u svibnju sve prepreke su nebitne, budućnost izgleda kao sladoled od vanilije s dvije čokoladne kuglice.
Zbilja vjeruješ u njega? oprezno je pitala Danijela, nadajući se barem jednom iskrenom “ali”.
Skroz, odrješito je Snježana. Da, znamo se kratko, ali znam da je on taj. Razumijemo se, zabavljamo se zajedno, i oboje želimo isto toplu, veselu obitelj.
Danijela je uzdahnula s osmijehom. Kako god da je brinula, sada nije imala izbora nego biti podrška.
Dobro, tvoju sreću nitko ne može zasjeniti. Držim fige, seko, i uvijek sam za tebe! rekla je i rukom prekrila Snježaninu.
Snježana joj je zahvalno stegnula prste.
Hvala ti, Daco. Znam da brineš. Ali stvarno sam sretna. I osjećam da je ovo početak nečeg savršenog.
Danijela je morala priznati: Tomislav se prema Snježani ponašao kao pravi gospodin. Tu mu svaka čast. Svaki susret kao scena iz romantične drame: buket svježeg cvijeća bez povoda, nježna poruka skrivena u šalici za kavu, draga knjiga ili bajadera koju je obožavala još kao klinka.
Posebno su Snježanine kolegice bile oduševljene svakodnevnom dostavom kave na posao. Tomislav je pažljivo upamtio omiljeni aromatizirani cappuccino s bademovim sirupom i šlagom. Svakog jutra, točno u devet, kurir bi isporučio mirisnu šalicu s pažljivo ispisanom porukom: “Za najbolju”. Snježana bi se sramežljivo nasmiješila, ali bilo je jasno da joj to godi kao kesten u listopadu.
Uz to, Tomislav je svako jutro vozio Snježanu na posao i navečer je pokupio. Došao bi ispred firme, otvorio vrata na autu, pridržao torbu, pružio ruku. Cure su komentirale preko šaljivih poruka:
E, svaka ti čast! Gdje takvog našla? Nas iz domaćih firmi respect!
Snježana se samo smijuljila, još uvijek nevjerujući što joj se događa.
Danijela je sve to pratila, i ponekad se zapitala nije li ipak pretjerala sa sumnjama? Tomislav se stvarno trudio, bio je pažljiv, okružio je Snježanu brigom. Ali duboko u sebi nije mogla otjerati osjećaj da nešto nije kako treba kao da se iza savršene fasade krije nešto šuplje.
Jedne večeri, dok su pile čaj, Danijela je ipak progovorila:
Gledaj, on je pravi džentlmen… ali meni nešto ne štima. Ne mogu reći što, ali osjećam da nešto fali.
Snježana ju je iznenađeno pogledala:
Daco, o čemu pričaš? Tomislav je toliko nježan, radi sve da budem sretna!
Danijela je mudro šutjela par sekundi.
Ne kažem da je loš. Samo… sve je toliko savršeno. Buketi, pokloni, kava… Ali moraš gledati ispod površine. Kako reagira kad nešto zaškripi? Kad se plan izjalovi?
Snježana je zamislila lice, pa se nasmiješila.
Ti si uvijek bila ta za detalje! Hajde, ne traži problem dok ga nema. Sretna sam, stvarno. Bit će dobro.
Danijela je odmahnula glavom:
Dobro, kako kažeš, ali… Živi bili pa vidjeli.
Unutarnji osjećaj, onaj njen “radar za muku”, i dalje je svirao alarm. I kao što to biva bila je u pravu. Nešto veliko došlo je za sestru, nešto što ni ona nije mogla zamisliti prava hrvatska drama…
***********************
Snježana se pojavila kod Tomislava sva vesela. Pod rukom papiri sa zadnjim svadbenim detaljima: raspored sjedenja, set-lista za bend, ukrasi na stolovima. Fantazirala je kako će sve zajedno proći, kako će se smijati uz pizzu i provesti večer kao sav normala par.
Ali već na vratima je shvatila: nešto je trulo u državi Danskoj. Tomislav ju je dočekao u hodniku, bez smiješka, bez zagrljaja, kao što je običavao. Ruke u džepovima, lice zatvoreno, pogled negdje prema podu.
Kako misliš, nema svadbe? šapnula je Snježana, osjećajući da joj se tlo ruši pod nogama. Usne kao od kamena. Što ti je? Što sam napravila? Tomislav, nešto nije u redu?
On je polako podigao oči, ali osmijeha nije bilo ni za lijek. Umjesto toga, iskrivljeni izraz prezira na njegovom licu.
Što si ti napravila… Ma ništa posebno, iznudio je bezosjećajno, kao da govori o promjeni vremena. Rođena si kao žena, eto što. A žene uvijek samo za kunama idete. Pojavi se netko bolji odosmo! Kako vas tek ne mogu smisliti
Snježana je ostala skamenjena. Mislila je da sanja. Je li ikada davala povod za takve riječi? Pa cijeli njen svijet se vrtio oko Tomislava! Odbijala je pozive na kavice, skraćivala svoje planove, čak godišnji uskladila prema svadbenoj histeriji.
Tomislav, ne razumijem… uspjela je šapnuti i zabiti prste u papire što ih je donijela; zglobovi su joj pobijelili. O čemu ti to? Znaš kako mi je stalo do tebe.
On se cinično nasmije, okrene prema prozoru, i samo slegne ramenima:
Ma, nema ti tu dokaza. Sve ste vi iste. Zar misliš da ne primjećujem kako gledaš druge muškarce? Kako se smješkaš kad su blizu?
Snježanu je stisnuo grč u grlu. Pokušavala je reći kako to nije istina, ali riječi nisu izlazile van. Ovo nije bio onaj Tomislav kojeg je zavoljela. Ne taj koji joj je donosio cvijeće, slavio rođendane uz ribice i plišane medvjediće. Ovo je bio stranac, duboko povrijeđen, prepun starih rana o kojima ona nije imala pojma.
Nikad nisam… pokušala je još jednom, ali glas joj je zatitrao.
Ma dosta isprika, prekinuo ju je, odmahnuvši rukom. Sve je ionako jasno. Mislio sam da si posebna. A vidi, ista si ko ostale.
Stajala je, izgubljena, a pitanja su joj kolala glavom bez ijednog odgovora. Kako se sve srušilo u par minuta? Čovjek koji je jučer brucoširao s njom budućnost danas je samo leden laki igrač u nekoj vezi. U srcu joj je nastao ogroman prazni prostor.
Snježana je drhtala, svaka riječ joj je sjela kao kamen na prsa. Htjela je viknuti, uvjeriti ga, ali glas joj je bio slab, gotovo nečujan:
Volim te, meni nitko drugi ne treba promucala je, stisnuvši šaku da sakrije drhtanje. Vjeruj mi!
Tomislav je naglo podigao glavu. U očima mu se pojavila neka stara bol, još nedočekana i zauvijek nezaboravljena. Nije više čuo ni Snježanine riječi; čuo je samo škripanje vlastite prošlosti.
Vjerovao sam već jednoj, znaš, procijedio je, zatežući šake. Potrošio hrpu love, vremena, energije… I onda na vjenčanju, među dvjesto uzvanika, ona mi kaže da joj ipak nisam dovoljno dobar.
Bio je tada mlad, pun snova i nade, pravio svadbu od stotinu kava i sladoleda, birao prsten, sanjao budućnost. A na dan vjenčanja, ispred svih, prišla mu je ta njegova bivša, nasmiješila se onim smiješkom zbog kojeg je gubio dah i rekla: “Oprosti, ipak sam se predomislila.”
To boli, jelda? nastavio je, ne gledajući je nego promašujući pogled kroz Snježanu kao da iščitava poduzetnički vodič. Kad te odbace korak do oltara? Zahvali se barem što te ne ostavljam pred gostima. Ajde, izlazi. Dosta mi je.
Kao šamar. Snježana je uzmaknula, ali je ostala na nogama. Htjela je viknuti, nešto dokazati, ali snage nije bilo. Tiho se okrenula i otišla.
Vrata su tiho škljocnula za njom, ostavljajući Tomislava samog u stanu. Sjeo je na kauč, sakrio lice dlanovima, pokušavajući pobjeći od svega od stvarnosti, od vlastite tuge.
Ma vrijeme je stvarno da pročistim glavu kod specijalista, promrmljao je kroz gorak smiješak.
A Snježana mu je stvarno bila draga. Prava. Bila je dobra, pažljiva, slušala ga, smijala se njegovim vicevima, kuhala moju omiljenu juhu. Ali što je više veza napredovala, to je češće u njoj vidio Kristinu. Tu Kristinu s onim nježnim osmijehom, plavim lukavim očima, tihim glasom.
I svaki put kad bi ga Snježana gledala onim pogledom punim povjerenja i pričala o budućnosti, o djeci, o domeku na moru panika bi zapljusnula. Vidio je, kao na filmu, kako isto tako Kristina kaže: “Oprosti, našla sam drugog. Pola sata ranije me zaprosio. Razumiješ ti mene. Ti mi to nikad ne bi mogao priuštiti.”
Pokušavao je zaboraviti te slike, ali su bile stvarnije od stvarnosti.
Duboko je udahnuo i uhvatio mobitel. Zasvijetli ekran, dugo vrti kontakte pa odabere jedan broj.
Ej, ja sam, teško je izustio. Treba mi pomoć. Bojim se. Bojim se ponoviti prošlost. Da ću opet ostati sam, jadan. Ne smijem to dozvoliti.
S druge strane smiren, liječnički glas:
Dobro je što si nazvao. Hajde, dogovorit ćemo sve. Kad možeš doći?
Tomislav pogleda kroz prozor u zadnje zrake sumraka, pa tiho kaže:
Može, i sutra
**********************
Godinu dana kasnije, Snježana je stajala u sali okupanoj svjetlom, okružena prijateljima i obitelji. Na sebi je imala onu istu bajkovitu vjenčanicu prozračna, blago pufasta, čipkasti rukavi.
Začula se glazba nježna, tekuća, ljuljajuća. Snježana je uhvatila Tomislava za ruku i povukla ga u sredinu sale. On se lagano nasmiješio, privukao bliže, pa su se zavrtjeli u valceru.
I, mužu moj, šapnula mu je kroz smiješak, gledajući ravno u oči kakav je osjećaj?
Zanimljiv, iskreno je priznao Tomislav, zaškiljio sve isto, a sve drukčije.
Jer sad je napokon pravo, odgovorila je Snježana nema straha, nema “što ako”.
Sjetila se onog dana, godinu ranije, kad je otišla od Tomislava, razbijena njegovim riječima. Tada joj je svijet izgledao kao zagorski lonac bez ručke. Upravo joj je ta dna dala snage ustati i boriti se.
Već sutradan došla je opet k njemu, ne s argumentima ni svađom nego s jasnom potrebom da razgovaraju iskreno.
Neću otići dok ne popričamo, rekla je, gledajući ga ravno u oči. Znam da te strah, strah da ćeš ponovno to proživjeti. Ali ne moraš rušiti našu šansu zbog stare rupe u srcu. Ajde, pronaći ćemo rješenje skupa.
Tomislav je šutio dugo, onda tiho:
Ne shvaćaš Ne želim opet boljeti.
I ja ne želim da živiš u strahu, odgovorila je Snježana. Hajdemo probati zajedno.
Tako su prvi put sjeli kod psihologa. Malo po malo, korak po korak, priča se otvarala, Tomislav je ispričao tu staru bol, izdaju, sram zbog kojeg je godinama bježao od ozbiljnog odnosa.
Snježana je bila tu nije osuđivala, ne žurila. Samo je slušala, nudila ruku, pokazivala mu da nije sam. Učila je razumjeti njegove strahove, a on je polako učio ponovno vjerovati.
Sada su tu muž i žena, plešu uz pljesak, a u Tomislavovim očima nema više onog zaleđenog pogleda. Sad ima topline, snage i zahvalnosti.
Znaš, rekao je tiho, stežući joj dlan drago mi je što se nisi predala.
I meni, odgovorila je Snježana, stisnuvši ga još bliže. Sad znam: naša ljubav je jača od svake nesreće.
Glazba je tiho jenjavala, ali njihov je ples trajao dalje smiren, bez žurbe, ispunjen onim tihim hrvatskim srećama koje dolaze kad napokon pronađeš osobu s kojom možeš proplesati kroz sve životne kiše i sunčane dane.
