Torta
Sretan rođendan tebi! najprije je pjesma krenula tiho, ali se ubrzo razlila punim glasom. Sretan rođendan tebi! Sretan rođendan, dragi Krešo! Sretan rođendan tebi!
Svi su gledali prema vratima, odakle se očekivalo da će se pojaviti Jana s tortom. Svjetla su već bila ugašena i svi su s nestrpljenjem čekali vrhunac slavlja. Tišina je postala napeta, netko je nervozno počeo šaptati, drugi opet započeli pjesmu.
Što se događa? upitala je zabrinuto Mira, Krešina majka, mršteći se i lagano se probijajući prema vratima.
Gosti su se zbilja skupili u lijepom broju. Naravno! Rođaci, kolege iz firme kojom je Krešo upravljao, gomila prijatelja. Ipak je trideset i peta obljetnica! Bez obzira na Krešine proteste, Mira je inzistirala na velikom slavlju.
Dosta je, nisi više dijete! Vrijeme je da se okružiš ljudima. Trebaju ti poznanstva, razgovora, druženja. Sine, nije to samo proslava! To je prilika da učvrstiš veze s važnim osobama.
Ma, mama, nemoj sad! Samo bi se htjela pohvaliti mnome, a? Krešo se nasmijao gledajući kako joj se nos lagano nadima. Dobro! Odradit ću ti proslavu! Nahvali se koliko hoćeš svojim sinom, a onda ja i Jana nestajemo na godšnji! Dalje od svih tih tvojih važnih ljudi!
Kamo se to spremate? I baš sad? Ne moraš li raditi? Tek ste se vratili s medenog mjeseca!
Mama! visoki, mršavi Krešo, zagrli nježno mamu. Jesi li što pomiješala? Kakav je to ispit sad? Odrastao sam, mogu kako hoću!
Dobro nevoljko je uzdahnula Mira, pružajući obraz za poljubac.
Super! Uvijek sam znao da si mudra žena.
Samo bih voljela da ti je i žena jednako mudra
Mama?
Molim?!
Jesmo već raspravili tu temu? Dogovorili se da poštuješ moj izbor, jel’ tako?
Tako
Onda je tema zaključena! Imam najbolju mamu na svijetu! I najbolju ženu! To su dvije jake strane, shvaćaš? Ako počnu ratovati, kome će biti najgore? Naravno, meni! Zato – mir kući, što bi se reklo. Zar ti nije dosta što volim svoju ženu? Hoćeš još dokaza? Evo! Jana je super izbor, mama. Sjećaš se, slagala si se s time. Pametna, školovana, iz dobre kuće. I s mirazom, što nije nevažno, zar ne? Svaka tvoja želja je ispunjena. Ili griješim? Sjećaš se kad si inzistirala da ostavim Anu, sve si to nabrojala.
S Anom sam bila u pravu! Zar ne? Samo joj je trebalo prebivalište i tvoje kune. Nije te ni voljela!
Mama, ostavi to. Prošlo je. Ana je sretna u novom braku, i ja sam sretan zbog nje. Zamisli da smo ostali skupa. Mučili se i učili mrziti jedno drugo.
Prevarila te!
I što sad? Ionako nismo više živjeli zajedno. Ti si tad najviše pritiskala i ponavljala da me nije vrijedna. Ali nije bilo tako. Mladi, različiti… strast nas je držala, a ne ljubav. Zašto si toliko miješala prste? Okretala nas jedno protiv drugoga?
Postao si slobodan.
A po koju cijenu? Jesi li zaboravila? A godine izgubljene, to ne vrijedi? Ne shvaćaš koliko me to boljelo? Mama, ne radi to! Nisam od kamena! I znam da nijedna cura na svijetu nije kao ti, a zbog toga ti se teško ugoditi. Ali, znaš što?
Što?
Naučio sam. Najvažnije od svega, ti me voliš. I ja tebe. Ali ljubav je dvosmjerna. Kad sve postane radi kako kažeš i bit ćeš obasjan ljubavlju, više mi nije zanimljivo. I ne volim te jače zbog toga. Nije ovo do Jane, niti ikoga drugog. Ovo je između tebe i mene. Ne guši me. Bit će sve što treba. Usput, skoro sam zaboravio. Ključevi.
Koji ključevi?
Od mog stana. Vrati ih, molim te.
Pa čuj! Mira se gotovo uvrijedila. Zašto? Zar je loše da imam ključeve? Kad odete na odmor, tko će mačka hraniti i cvijeće zalijevati?
Mama, kakvo cvijeće? Imam jedan kaktus, i taj zimski spava. Mačak će kod Janinih roditelja, luduje za njezinim heftom, bit će mu super par tjedana.
Krešo, skroz si se promijenio…
E pa možda je i vrijeme! Za što se sad zapravo prepiremo? Kome to treba? Gluposti Ajde ključeve, i ja idem! Bit će ti slavlje! Jana je obećala tortu, već danima petlja s kremama. Znaš kakva je kad nešto zamisli
Da nije toliko tvrdoglava, ne bi nikad otvorila svoju slastičarnicu!
Opa! Je li to kompliment Jane?
Hajde bježi, pričalico! uzdigne se Mira na prste i povuče sina za uho. Ključevi ti vise na kukici u hodniku, uzmi! I Krešo…
Što? Krešo se okrene na vratima.
U pravu si ponegdje Počinjem zvučati kao zločesta baba, ha? u Mirinim očima zasjale su suze. Ako je tako, vodi me odmah u šumu! Sad odmah!
Sa dva široka koraka Krešo zagrli majku.
Do mirovine ti ima još stotinjak godina, mama! Toliko je još pred tobom – unuci, praunuci, mi s Janom Koga ćeš držati na oku ako ne nas? Ne brini, ne daj se, čuješ? Brišem sad! Čeka me!
A zašto nije s tobom; gdje je njezin auto?
Posudila Oljinoj sestri. prodala svoj auto, novu još nije kupila, a bebu mora voziti na pretrage. Zamolila Janu, pa ja ionako pokupim ženu s posla.
Oljinoj kćeri nešto fali?
Nešto s vidom, tek se ispituje. Požalila se da loše vidi pa Olja paničari, ima tek pet godina, bolje provjeriti.
Tako i treba! Mala je, a već brige… Jadno dijete!
Mama, vidi se kakvo je to jadno dijete. Na svadbi nam je bila uragan! Preživjet će ona, pomoći ćemo što treba. Medicina ide naprijed. Ajde, idem! Vidimo se!
Taj razgovor je Miru poprilično potresao. Zamarala se, prekoravala jer nije znala držati jezik za zubima. Nikad nije uspjela, ni kao mala sa svojim roditeljima, ni kasnije s mužem. Spašavala ju je ona dobroćudna šašavost što je imala oduvijek. I u djetinjstvu je neka njezina dosjetka često nasmijala sve ukućane, makar bi se isprva zgranuli. S mužem to nije prolazilo često, ali do braka se već malo naučila samokontroli. Svađe su joj bile teške i nije ih voljela.
Zato sad ni sebe nije prepoznavala. Kamo ide s tim svojim prigovorima? Dosta je napravila štete i prije!
S prvim snahom, Anom, nikako nije bila zadovoljna. Toliko da je na Krešinom vjenčanju plakala kao nikad, nisu je mogli urazumiti ni muž ni njezina mama.
Mira! Nije smak svijeta! gubio je živce muž.
Ali Mira ništa nije slušala. Svijet se raspao, kamenje s neba!
Krešo, njezin Krešo! Još je sa dvadeset tri oženio tu Anu! Lijepa, naravno, ali ništa posebno! Ni pameti ni duše, kako bi rekla. I još, ni sreće od nje! Mira nije ni htjela razmišljati da će joj ta žena biti snaha, majka unuka…
Koliko se poslije zbog toga kajala… Mislila je da je baš ona, svojom nevoljkošću, nesvjesno proklela Anu i Krešu, pa Ana nije ni mogla imati dijete…
Ne smiješ, Mira! mamino šaptanje bilo je tiho, bolest joj je oduzimala snagu, ali Mira je znala da pokušava reći nešto važno. Ne smiješ se ljutiti tako. Sve se vrati, sva tvoja težina u srcu, razumiješ? Ne prizivaj nesreću!
Pa ja nisam ništa poželjela! ustala bi se Mira, šetala po sobi.
Jesi… Možda nesvjesno Ne moraš snahu voljeti, ali poštuj sina! Povezan je s njom, jače nego s tobom Ne ljuti se, ali to je prirodno sada. I ispravno. Ne smiješ im smetati
Ne smetam ja! Mama! Ma nemaš pojma o čemu pričamo! Ona njega ne voli! Ja to vidim! I ionako će se za godinu, dvije rastati. Samo će izgubiti vrijeme.
Mira Ako to bude njegova odluka, vrijeme nije izgubljeno, ali ako bude tvoja… teško. Slušaj me
Mama, hajde ti malo odspavaj. Treba ti snage. Ja ću ti skuhati juhicu, hoćeš?
Što bi sada dala da može čuti što je mama htjela reći… Ali vremena nema nazad.
Samo da je poslušala tada… Sinu ne bi otišlo deset godina na vjetar, a možda bi ona već bila baka…
Da, sada ju opet sve kopka, sjeća se što ne treba. Pa i Ani joj, usprkos svemu, bilo žao kad je ležala u bolnici poslije spontanog. Nije znala ni pokazati osjećaje, samo se još više naljutila na Anu kad je okrenula lice prema zidu i nije odgovarala na pitanja. Onda se okrenula, pogledala je suhim, bolnim očima i rekla:
Evo, sad ste zadovoljni? Baš onako kako ste htjeli… Sretno vam bilo!
Uh, kakva ljutnja ju je tada preplavila! Odlazi iz sobe, samo što vratima nije zalupila.
A sad shvaća bila je sama kriva… I Ana u mnogočemu imala pravo. Bez prigovaranja i nerazumijevanja, možda bi danas taj mali još živio…
Najviše boli ipak to što je Ana, kad je srela Miru godinama kasnije, samo dobrodušno pozdravila, nasmiješila se i popravila pokrivalo na kolica u kojima je spavao drugi sin, i poželjela joj, Miri, sve najbolje! I ona je to rekla iskreno… Mira je to vidjela.
Otkuda u toj ženi tolika snaga? Baš ona snaga koju je imala njezina majka? Kako je to Ana postigla? Druga na njezinom mjestu nikad ne bi oprostila! Da Mira ni sebi ne bi oprostila! Njegovala bi tu ljutnju i dan i noć, dok joj ne bi zamračila cijeli svijet Ali Ana je mogla otpustiti i krenuti dalje! Rodila dijete, smiješi se na suncu Kako joj to ide? I hoće li Mira ikad znati tako živjeti?
Odgovora nema A briga za sina ju izjedala. Kako on živi, kako se nosi?
Izvana je sve izgledalo lijepo. Posao mu cvjeta, kupio je stan. Jana se pojavila… Čini se da je dobar izbor, Krešo je u pravu. Njena obitelj solidna, roditelji liječnici.
Mira je jedino bila iznenađena kad je doznala da su podržali Janinu odluku da ne nastavi liječničku lozu.
Ali zašto? Pa imate tradiciju! čudila se Mira, a Janina mama se samo smiješila.
Ma nije kraljevska! Neka živi kako želi. Mi smo tu da je podržimo i pomognemo!
Slastičarka? Je li to zanimanje? To nije usporedivo s liječničkim pozivom.
I ne treba. Ja pružam mogućnost majci da donese zdravo dijete na svijet, a Sachericu nikad neću znati ispeći. Pogotovo ne kao Jana! I s brojevima se bolje snalazi od nas. Ona nam sad vodi obiteljske financije. Rasporedila je sve već na prvoj godini faksa, pa kredit za biznis nismo ni morali dizati. Samo smo prodali garažu, što smo ionako htjeli, pa nije nas ništa koštalo. Svakome svoje, zar ne?
Ne znam Za mene je to još čudno. Liječnik je ozbiljno zanimanje, ali Jana je još mlada, možda promijeni mišljenje.
I tada joj kažem isto: idi hrabro naprijed, kćeri! Samo da je sretna.
Mira je samo odmahivala glavom. Ali ne može se tako! Da dijete uvijek ima pravo! To nije život!
A Jana se nije obazirala na Mirine dvojbe. Ocu joj je baš te večeri javio da je našao odličan prostor za slastičarnicu, Jana je odmah krenula opremati buduću radnju.
I opet Mira nezadovoljna. Zašto sve to? Krešo ima dobar posao, dovoljno zarađuje. Nije li bolje da Jana sjedi doma, brine se za muža i dijete? Ali nitko nije htio poslušati Miru dapače, Krešo kupi ženi neko posebno skupo pomagalo, a Jana skače od veselja, skače doslovno do stropa. Pa kakva će to biti majka?! Morat će pomoći, ali neće ju pustiti Što će joj svekrva pored žive mame? I ispast će opet da je na margini, višak, nevažna Boli…
Htjela bi pustiti tu tugu, ali ne može. Sada joj se čine da u svemu nalazi Janu krivom za nešto samo da ima na što prigovoriti.
A sad, gdje je? Koliko može trajati paljenje svijeća? Nema joj kraja…
Mira se provukla kroz redove gostiju koji su sad već glasno šalili o nestaloj torti i uletjela u kuhinju.
Jana! Što se tu
Prizor pred njom bio je blago rečeno kaotičan!
Torta, na kojoj je Jana radila gotovo cijeli dan, bila je nepopravljivo upropaštena. Velika udubina na boku otkrila je nježnu, lagano ružičastu, mjestimično crvenu pa i tamno-čokoladnu kremu, po čemu je Mira prepoznala da je Jana izabrala njoj najdraži Schwarzwald. Krešo je ionako sve jeo, ali ovo je bilo za svekrvu.
Još je više boljelo što je ta ljepota sada uništena, i to od koga! Liza, Oljina kći. Ona ista zbog koje je Jana ostala bez auta na neko vrijeme.
Liza je stajala raširenih ruku, prsti umazani kremom, a oči uplašeno gledale iza debelih novih naočala.
Što se dogodilo? Liza, jesi li ti to napravila? Kako? Kako si ostala ovdje sama? Mira je tražila pogledom Janu i zapanjeno uzdahnula. Jana! Što ti je?!
Jana je čučala uz mali stol, glave pokopane u dlanovima, a suze su joj curile niz lice, maskara se razlijevala.
Miri nije jasno kako, ali nešto u slici te tužne djevojke srasle je za srce. Umjesto bijesa, obuhvatila ju je oko ramena, nježno ustala i zagrlila, šapćući utješne riječi.
Ma daj, dijete moje! Ne plači tako! To nije ništa, sve ćemo popraviti! Nije tuga, ni blizu, ne prizivaj goru nesreću! Smislit ćemo nešto brzo! Samo se smiri.
Prepoznatljiv ton Mirinog glasa smirio je Janu, a ona obriše suze i upita:
Ali kako? Kako ovo spasiti?
Liza, što si napravila?
Elizabeta slegnu ramenima, gledajući u pod.
Ne znam…
Ruke su ti pune kreme, zar ne znaš?
Liza šuti, mršti se.
Nije ona!
Glas se iznenada začuo ispod stola, Mira skoro poskočila uplašena, a odmah podigla dugačku suknju da vidi što je.
Teta Mirice, ne vičite! To sam ja, Pavo!
Čupavo lice šestogodišnjeg dječaka, Mirinog najmlađeg nećaka, izvije se iz sjene. Mamino mezimče, kojeg obično pokušavaju ostaviti doma za obiteljskih okupljanja, sad je bio tu jer je Jana zakazala slavlje u kafiću s dječjim kutkom.
Nakon što mu je među djecom dosadilo, odlučio je tražiti zabavu u kuhinji. Torta velika, šarena, Pavo se nije mogao suzdržati. Samo jednu višnju! Nitko neće primijetiti!
Liza je ušla baš kad se Pavo nagnuo sa stolca prema torti, ali je skliznuo dolje, obema rukama zgazivši u kremu.
Što gledaš? Pomozi!
Lizinoj haljini nije smio prijetiti još jedan flek, pa je potpomogla Pavla spustiti se. Torte se bojala i pogledati.
Nikome ni riječi!
Svi će ipak saznati!
Neće, ako ti ne kažeš. Možda je bio mačak!
Koji mačak? Jani mačak ostao doma, ovdje nema nijednog!
Neka, reći ću da je mačak! A ti ako me odaš vidjet ćeš ti!
Nemoj me prijetiti! Ne bojim te se! Liza stisne šake.
Skoro da su se posvađali, kad su se začuli Janini koraci. Pavo je zaronio pod stol, Liza ostala nepomična da ne uprlja svečanu haljinu.
Jana nije ništa rekla. Gledala je minutu u upropaštenu tortu, pa sjela na pete i počela plakati. Liza je skoro i sama briznula u plač, ali je tad ušla Mira.
Pavo je sad miješao kremu po košulji i nešto žustro objašnjavao teti.
Teta Mira, ne krivite Lizu! Ona nije kriva! Ja sam sve napravio! Nisam ni ja kriv… Mislim jesam, al… Torta je bila tako lijepa, tak fina! Samo sam htio probati!
Otkud znaš da je fina? Jana se kroz suze nasmiješila Pavi.
Pa polizao sam prste…
U toj iskrenosti bio je pravi dječji šarm, pa su se i Jana i Mira nasmijale, zaboravivši upravo na brige, sve dok nije ušla Olga.
Jano, ti Isuse! Što je ovo bilo?!
Sad su svi prionuli poslu. Mira je rezala neuništeni dio torte, Jana slagala komade na tanjure i svakome stavljala svjećicu. Olga je brzinski očistila djecu i poslala ih u dvoranu, pa se priključila pomaganju.
Imaš plan?
Imam! Mira mi je rekla! Sama ne bih nikad smislila!
Jano, kad ti jednom padne na pamet prestati me zvati punim imenom, možeš me slobodno zvati mama. Razumijem da ti je jedna mama, ali mogu biti i tvoja mama Mira. Ne sad, možda jednom. Nije to mala stvar.
Olga i Jana su se nasmiješile, ali nisu ništa rekle. Mira je stavila na tanjur zadnji komadić za sebe i povela ih natrag.
Za par minuta svi su dobili svoj komad torte, svjetlo je opet nestalo, svjećice su zatitrale po prostoriji.
Inače slavljenik puše svijeće i zamišlja želju. Danas ćemo malo drukčije. Neka svatko od vas puše svjećicu i zaželi sreću Kreši, ili neku svoju želju. Za sebe ili nekog drugog. Dobro razmislite prije nego puhnete u plamičak. Osobito ove godine jer znam da će se želja ispuniti! Mira je zažmirila i ugasila svjećicu na svom komadu.
Godinu kasnije uzbuđeno je šetala pred rodilištem.
Eto ti želja! Sama sam sve upozorila. Pametna si, nema što! Baš pametna!
Janini roditelji promatrali su je s osmijehom, još nitko nije ulazio.
Fotograf istrči, snima Janine roditelje, Miru, koja se smirila na vrhu stepenica, Lizu i Pavu kako se drže za ruke, i sve one što su došli čestitati Jani i Kreši na rođenju sina.
Jana je izašla, na tren zaškiljila od sunca, nasmiješila se:
Pozdrav svima! Evo nas! Upoznajte našeg Marku Krešimira! Tko prvi želi baku upoznati?
Mira je nesigurno napravila korak, pogledala u Janine roditelje, a oni su samo kimnuli odobravajući.
Mogu li? nježno pruži ruke, Jana podiže obrvu.
Mama Mira! Koji su to živci? Hajmo! Držite ga čvrsto! Ovo je naša budućnost! Tako! Sad je sve na mjestu, zar ne?
Da Mira lagano podiže kut pokrivača i ostade nasmiješena od sreće.
