10. studenog 2020.
Danas kiša ne prestaje. Dok gledam boljikavo nebo s kuhinjskog prozora, imam osjećaj da će ova kiša potrajati isto kao i napetost među nama. Ivana mi je došla, nisam ni stigla skinuti pregaču, ona stoji kraj prozora u kaputu, lice joj je čvrsto, gotovo sječeno kamenim rezom.
Mama, znaš li što radiš? Tata leži u krevetu, ne može sam ni ustati, a ti dovodiš neku nepoznatu ženu u našu kuću, mene to boli, znaš? rekla je, gotovo kao presudu.
Sjedim za stolom, preda mnom hladni čaj. Kapljice kiše ostavljaju tragove na staklu, crte koje nestaju pravo u nepoznato. Duboko dišem i polako govorim:
Nije bilo tko. Jasna Pavlović, profesionalna njegovateljica, šezdeset joj je, radi dvadeset i pet godina u neurologiji. Pričala sam s njom dugo.
Zar to išta mijenja? Tata bi trebao biti s obitelji, s tobom, a ne strancem.
Uzimam gutljaj čaja; gorak i hladan, kao sve što prolazim. Vozim se ovih riječi jer nemam snage za svađu:
Ivana, meni je 57 godina. Lumbago sam jedva suzbijam lijekovima, tlak skace, nisam u stanju svakodnevno dizati, okretati, prati čovjeka od 80 kila. Nisam fizički sposobna, ne mogu više.
Drugi mogu.
Koji drugi?
Nije odgovorila. Nikad nije gledala sebe kao dio tog drugih, uvijek je to bilo upućeno nekom mističnom sposobnom drugom.
Ti si mu žena, dužna si! prokine napokon.
Trideset godina to slušam. Uvijek nešto moram. Morala sam napustiti posao dok ste bili mali, morala sam šutjeti kad nije trebalo, morala sam ignorirati, ostajati I sve sam ostajala.
Mama, sada nije vrijeme za stare zamjerke. Tata je imao moždani udar, paraliziran je.
Znam što se događa, ne tražim krivca. Samo ti kažem: ne mogu dalje sama.
Kroz zatvorena vrata iz spavaće čujem zvuk. Jasna je tamo, obilazi krevet, navikava se na raspored stvari. Zlatko je prikovan uz krevet, pola ga nema, i kad spava i kad je budan, pogleda koji znaju više nego riječi.
Ivana je tiša sad, lice joj više nije tako čvrsto, uključila se i tuga.
Mama, kako to izgleda sa strane, znaš li ti? Izgleda kao izdaja.
Znam. Ali nije to izdaja, to su granice. Imam na njih pravo.
Vrata se zatvaraju, Ivana odlazi pozvati brata, Tomislava. Zastajem sama, izlijem hladni čaj, stavim kuhati novi. Jasna proviri:
Kavu? pita tiho.
Nema potrebe, hvala.
On je miran. Tlak stabilan.
Klimam glavom u znak zahvalnosti.
Sljedećeg jutra Tomislav zove dok vezujem šal idem nakon tri tjedna prvi put prošetati uz Savu, samo pola sata, ali to je meni sad luksuz.
Mama, Ivana mi je sve ispričala. Moramo popričati.
Pitaj slobodno.
Stvarno si zaposlila njegovateljicu?
Zaposlila. Jasna jučer već radila.
Dugi muk.
Znam da ti nije lako, ali tata on je naš otac.
I moj muž, no to ne znači da mi je dužnost biti bolničarka sljedećih deset godina. Jasna zna što radi, tata će imati dobru skrb.
Ali ona je strankinja.
A ja nisam specijalist, ni medicinska sestra. Samo supruga, koja je trideset godina bila tu, odgajala vas, radila, kuhala, podnosila sve. Sad više ne mogu. Ne zato što ga ne volim, nego što više nemam što dati.
Ništa nije odgovorio odmah.
Promijenila si se, rekao je napokon.
Nisam. Samo prestala glumiti.
Izišla sam napokon van. Kiša je stala, ali zrak je bio težak i vlažan, mirisala sam raspadnuto lišće. Stajala sam nad Savom i gledala kako plovi jedna patka, daleko od drugih. Stajala i disala.
To je bilo dovoljno dobro.
Četiri tjedna Zlatko leži u spavaćoj. Desna strana mu je slaba, ruka skoro bezvoljna, noga nešto bolja. Govor je spor, često samo klimne, ali vidi se razumijevanje u očima. Nisam ni ja više ista, pogled su mu oči tvoji, toliko poznati, a sada s nečime što ne ime.
Liječnik je bio jasan: svaki dan je važan, terapije, vježbe, lijekovi, okretanje, sve na vrijeme, nema improviziranja. Zato sam tražila profesionalca, ne bilo koga. Jasna se pojavila preko agencije, odmah je sve znala pitati i objasnila mi što će raditi. Osjetila sam prvi put nije sve na mojim leđima.
Da sam Ivaninu reakciju trebala predvidjeti, jesam. Prekasno sam joj javila, ali više nisam imala snage neprestano objašnjavati.
Deset i petnaest godina ranije sve je bilo slično, samo sam tada još s lakoćom šutjela našu unutarnju tugu. Šutjela kad bi Zlatko izbjegavao večeru, kad bi preskakao moje brige, kad bi ponavljao sad ne mogu k liječniku. Tlak mu je bio visok, a ja sam ga tjerala da pije tablete, ali bi brzo odustao ništa mi nije. Pa tako ukrug.
Prije osam godina sam mu rekla jasno: Ako ti završiš kao nepokretan, neću moći sama uz tebe. Gledao me čudno, šutio dva dana, a sve se vratilo na staro. Ali riječi su ostale.
Kad je udar došao, bila sam u susjednoj, čula zvuk pada, stolicu i kratak jauk. Kad sam uletjela, sjedio je na podu, lice iskrivljeno, lijeva strana ok.
Zovi hitnu, promrsio je.
Pritrčala sam, držala ga, u tih osam minuta do dolaska hitne vjerojatno samo govorila sve će biti u redu, ni sama ne znam.
Tri tjedna u bolnici. Dolazila sam stalno, donosila voće, čitala mu iz novina, šutila kad bi mu razgovor bio težak. Kad je liječnica pitala tko će voditi brigu, ja sam odgovorila: Naći ću njegovateljicu.
Ona nije pokazivala iznenađenje i upravo sam joj zbog toga zahvalna.
Prva dva dana doma sama, onda Jasna. Ispala je jednako sposobna kako je izgledala. Zlatku je bilo neugodno, šutio, zatvarao oči kad bi prolazila. Na mene je gledao prazno. Vraća sam mu kratke odgovore.
Jedan dan, kad smo ostali sami, tiho mi je rekao:
Bila si u pravu.
Za što?
Za tlak, liječnike, sve Nisam slušao.
Pogledam mu ruku, praznu, plave žile, prsti nepomični.
Slušam te.
Ljutita si?
Nisam.
I nisam lagala. Prošla me ljutnja, ostala je samo jasnoća.
Neću brinuti sama za tebe. Nije iz ljutnje. Više ne mogu.
Nije ništa rekao, ali mislim da je shvatio.
Nakon tri dana zove Ivana, glas poslovan:
Mama, Tomislav i ja mislimo da tati treba rehabilitacijski centar. Znaš Lišće kraj Zagreba?
Čula sam.
Dobre terapije, liječnici, fizioterapeuti. Mi ćemo platiti.
Želite ga premjestiti tamo?
Da, tamo će mu biti bolje.
Ne mislim da će pristati, znam ga.
Jesi ga pitala?
Nisam. Znam ga trideset godina ne voli institucije.
Mama, to nije institucija, nego centar s terapijama.
Nazovi ga kako želiš, smisao ostaje isti.
Znaš da Jasna nije rehabilitacija nego čista skrb? A njemu treba više.
Dogovorena je logopedica i fizioterapeut, dolazit će. Više ne mogu kod kuće.
Ili dom.
Ovdje je njegov dom. Tri desetljeća ovdje živi.
Mama, ideš linijom manjeg otpora dovodiš njegovateljicu, ne želiš centar. Što uopće želiš?
Da bude dobro zbrinut u svom domu i da me ostavite s miru.
Prekinula je, bez pozdrava.
Pet dana kasnije došli su zajedno. Vidjela sam im na ulazu: razgovarati neće. Tomislav ozbiljniji, ali odlučan.
Mama, razgovarali smo s tatom. Pristaje u Lišće.
Sam je rekao?
Jest, rekao je i Ivana potvrdi. Jasno, hladno. Zna da mu je ovdje neugodno s nepoznatom osobom, da žena ne želi brinuti za njega.
Klimnula sam.
Ako to želi, neka bude.
Nisu ni očekivali suze ni odbijanje. Nije ih bilo.
Organizirali su preseljenje. Lišće je dvadesetak minuta od grada u pravoj borovoj šumi. Pošla sam s njima, pomagala spremiti stvari. Zlatko je šutio, gledao kroz prozor.
Hoćeš li doći? pitao je.
Hoću.
To je bila istina.
Nakon povratka, Jasna više nije dolazila. Prošla sam kroz kuću besprijekorna dekica, voda na noćnom ormariću, zadnja koju sam stavila tog jutra. Premjestila sam je, zategnula jastuk, ostala stajati.
Skuhala sam si kavu u džezvi Zlatko nije volio miris prave kave, godinama sam samo instant zbog njega.
Ovo više nije bila ni tuga, ni sreća. Samo činjenica.
Ivana se dva tjedna nije javljala. Onda kratka poruka: Tata smješten, navikava se. Ni riječi kako si. Nije me povrijedilo, to sam i očekivala.
Tomislav je nazvao za mjesec, desetak minuta telefona o poslu, o vremenu, o svojoj Ani. Oca: Stabilan, na terapijama, priča bolje. Ni riječi o onome što je ostalo među nama, i meni je odgovaralo.
Posjećivala sam Zlatka najprije svaki tjedan, onda rijeđe. Lišće je stvarno bio dobar centar svjetlo, čisto, ljubazni ljudi. Zlatko je živio u dvokrevetnoj sobi s gospodinom nakon operacije kralježnice malo su pričali, ali oboma je to odgovaralo.
Naši su razgovori bili kratki. On nešto priča, više klimne, ja mu prepričam što ima kod kuće, što čitam, što radi susjeda. Sluša me, ponekad nešto doda, ponekad samo šuti.
Jedne zime pitao je:
Žališ li?
Za čim?
Kako je ispalo.
Žalim što si bolestan, žalim što su se djeca uzrujala. Za svoj odabir ne.
Stajao je i gledao kroz prozor, snježni vrt. Pripomenuo:
Uvijek si bila tvrdoglava.
A ti si to uvijek doživljavao kao optužbu, a nije.
Nasmišio se krivom usnom. Bila je to ipak osmijeh.
Ivana i djeca su se tada udaljili; ona uopće ne zove, Tomislav rijetko. Unuke viđam s vremena na vrijeme, ako baš naiđem. To boli, ne mogu lagati. Bol poput trna u prstu, ne presudna, ali vječna.
No, nisam požalila ni jednom. Shvatila sam da se cijeli moj život sastojao od rečenica posebnoga modusa: treba, moraš. Kad je došlo moje neću, to nije bila izdaja, nego prvi udisaj nakon ronjenja.
Proljeće. Upisala sam se na akvarel, ne zato što sam sanjala, nego sam naišla na plakat u Maksimiru. Skupinu nas je bilo sedam, uglavnom starijih gospođa, profesorica blaga, umirena: Igrate se, griješite, sve je to slikanje. Griješila sam, ali me to veselilo.
Na prvu radionicu išla sam pješice, uz radijski šum u ušima. Bilo mi je čudno, kao da sam prvi put sebi nešto dozvolila.
Preko ljeta sam ostala u Zagrebu. Vruće, kupila sam ventilator, odlazila rano na tržnicu po blitvu i špinat, čitala na balkonu. Zvala sam svoju prijateljicu Mirjanu, s kojom sam bila u nekoj tihoj pauzi. Znala je za sve Zlatko, djeca, njegovateljica ispričala sam joj u teškim danima.
Kako si?
Dobro. Slikam.
Što?
Akvarele. Cvijeće. Iskreno, loše mi ide, ali uživam.
Ozbiljno?
Ozbiljno.
Drago mi je. Nikada nisi znala raditi nešto za sebe. Sjećaš se kad si odbila otići u toplice, jer djeca nemaju gdje? Imali su dvadeset.
Da, imaš pravo.
Nasla sam se smijati zbog te scene prvi put nakon dugo.
Tada mi se posložila ideja: zašto više ne bih gdje sama otišla na par dana, onako kako nikada nisam? Cijeli život nisam. S njim tek jednom do Trogira i jednom u Crikvenicu, a kasnije mu se nije dalo, navikao doma.
U rujnu kartu za vlak do Splita, pet dana sama.
Zlatko je tada dugo bio u Lišću. Posjetu prije puta sam mu rekla:
Idem u Split, na par dana.
Sama?
Prvi put.
Nikad nisi bila sama na putu.
Vrijeme je.
Idi u Galeriju Meštrović, znaš da si voljela to.
Odat ću se.
Pogledao me nekako nježno. Nije više imao snage za riječi.
Split me dočekao kišom i burom, ali sam svejedno uživala: kava na rivi, do Galerije, pa cipelarenje po starim kamenim ulicama. Prva tri dana sam bila povučena, četvrti dan sam Mirjani telefonirala:
Znaš što, zašto ovo nikada nisam ranije?
Možda nisi znala, možda te nisu pustili.
Ja zapravo nisam samu sebe pustila.
Vratila sam se drugačija. Ne sretna u smislu kakav se piše u časopisima, ali s nekim osjećajem da nije gotovo.
Listopad. Tomislav zove ozbiljno.
Mama, tati je gore. Upala pluća.
Pišem, a ruke su mi blage.
Što je bilo?
U bolnici je, van centra. Stari je, oslabljen. Vidio sam ga jučer.
Doći ću.
Ne moraš…
Dolazim.
U bolnici običaj bijeli hodnici, atmosfera sterilnosti. Ležao je s još troje bolesnika. Pogledao me, zatvorio na trenutak oči.
Došla si.
Jesam.
Sat vremena sam mu držala ruku. Povremeno bi promrmljao hladno mi je, zamolila sam sestru za još jednu deku. Kad sam odlazila, pitao je:
Hoćeš li opet negdje ići?
Možda na proljeće.
Idi, gdje si htjela.
Hoću.
Izliječili su ga, vratili u Lišće. Sad sam dolazila češće, ali snage je bilo sve manje. Fizioterapeutkinja je rekla: Stabilan, ali granica drugdje. Skupljali smo dane, šutnje su nam bile mirne, ne teške.
Jesi li sretna? pitao je odjednom.
Nisam nesretna. I to nešto znači.
Da Ivana ti ne oprašta?
Ne.
Tomislav?
Pričamo, ali drugačije distanca.
Zbog mene?
Zbog svega.
Žališ za njihovom povredom?
Žalim, ali ne bi promijenilo moj izbor.
Snažna si.
Uvijek si to govorio kad si zapravo mislio tvrdoglava.
Sad mislim snažna.
Hvala ti.
Drugi moždani pogodio ga je iznenada, dvije i pol godine od prvog. Zvali su iz centra, Tomislav me zvao rano ujutro: tata je umro noću.
Sjela sam za kuhinjski stol s telefonom na stolu.
Slušaš li me?
Slušam.
Pokop je bio tih; Tomislav, Ivana, dvije Zlatkove radne kolegice, susjedi, malo rodbine. Dok sam stajala uz pokojnika, shvatila sam da je trideset i dvije godine završeno bez drame, jednostavno kraj neke knjige, tiho zatvoriš posljednju stranicu.
Ivana mi nije prišla. Stajala je na suprotnoj strani. Zatvoreno lice, ne ljutito, nego zanošeno.
Tomislav je bio drugačiji. Nakon pokopa, prišao mi je:
Mama, ljutio sam se na tebe. Dugo. Ne toliko zbog tate, nego što si mi postala strana. Jer nisam razumio.
A sad?
Ne razumijem do kraja. Možda nikad neću. Možda me smetalo što si napravila nešto što nisam očekivao od tebe, to da možeš tako.
Očekivao si?
Da ćeš plakati, patiti. A ti si otišla u Split.
Patila sam. Ali ne na način koji drugi očekuju.
Ivana još uvijek
Znam.
Neće promijeniti mišljenje. Znaš li?
Znam.
Bolno?
Jest. Ne svakodnevno, ali jest. Unuka raste, ne viđam ju. Najteže je to.
Možda ona može sama…
Mogla bi, ali neće. To bi značilo priznati da sam suprotno od onog što su joj rekli.
Jesi li bila u pravu?
Napravila sam što sam mogla. Pravo ili krivo ti odluči. Ja više ne tražim validaciju.
Pili smo čaj u tišini.
Kako Nina?
Dobro. Na more želi.
Idite.
Valjda hoćemo, ako bude kune više…
Idite. Samo oni koji misle da će kasnije stići, uvijek kasnije sve.
O sebi to govoriš?
O svima nama.
Odlazili smo natrag uz kratak, nespretan zagrljaj.
Nakon toga, život je krenuo dalje. Akvarele sam, u međuvremenu, zapustila upisala sam tečaj španjolskog, voljela osjećaj ponovne učenice s greškama i smiješnim izgovorom.
Proljeće sam provela putujući dvotjedno u Gruziji, Tbilisi, Kachetija, Batumi. Šetala sam strmim ulicama, jela khachapuri, ispijala vino na terasama, gledala planine. Nitko nije pitao di sam, nije tražio izvještaj. Osjećaj slobode s pedeset osam već tada.
Mirjana mi je pisala: Zavidim ti. Dođi idući put. Odgovorila je smiješkom i Razmislim.
Iz Gruzije sam donijela mali vrč i šareni šal s gruzijskim motivom. Poredala sam ih na policu gdje je stajao Zlatkov stari TV sad sklonjen. Više nije trebao.
Ivana se nije javljala, znala sam kroz Tomislava da je rekla: Majka mi više ne postoji. Te riječi ne možeš vratiti. Pomislim na to predvečer kad sve stane, kad je tišina teža nego dan.
No, nisam ju htjela zvati niti tražiti oprost. Ona ne želi razgovor, ona želi priznanje krivice. Krivicu više ne osjećam. Istina ili laž, nije uvijek jasno. Ali mogu živjeti s učinila sam što sam znala i mogla. S osjećajem nisam bila u pravu ne bih mogla.
Drugu jesen srela sam u apoteci Ninu, susjedu iz ulaza. Njezin Zdravko je ležao godinu dana, ona ga je sama njegovala, pa sama završila na operaciji kralježnice, teško hoda.
Istina je, dala si ga u centar?
Istina.
Ne žališ?
Ne žalim.
Nina me gledala bez osude, nego s nečim što nisam često sretala priznanjem.
Ja sam godinu dana, ali sad jedva hodam. Nisam to tebi u prijekor.
Znam, Nino.
Uzela je lijekove i otišla. Ostala sam uz kasu dugo zamišljena. Njezina cijena bila je zdravlje. Moja je bila usamljena stara soba, ali ja hodam.
Tomislav se pojavio godinu nakon pokopa. Bez najave.
Mama, mogu gore?
Ušla sam, pokazala mu police s vrčem, knjige… Vidio je promjene.
Na španjolskom knjiga?
Da, već godinu dana učim.
Zašto?
Jer mogu. Sviđa mi se.
Sjeo je, pustila sam ga pričati.
Ljutio sam se na tebe. Zbog svega. Najviše što si mi postala strana. Ali mislim da sam bio ljut i jer si napravila nešto što nisam mislio da možeš. Da si otišla.
Očekivao si drugo?
Da ćeš patiti javno, za sve. A ti si živjela po svome.
Jesam patila, ali ne za prikazivanje.
Ivana… ona neće…
Znam.
To ne boli?
Boli. Svaki dan ne, ali boli. Nema Mie.
Mogla bi ona…
Neće. To bi značilo priznati da nije bila u pravu.
Jesi li bila?
Napravila sam ono što sam mogla. Ni manje, ni više.
Pili smo zajedno. Kad je krenuo, opet taj nespretni zagrljaj, ali neka nježnost u njemu.
Proljeće, španjolski napreduje, pronašla sam putovanje u Lisabon, deset dana u travnju. Čitam o njemu, planiram znamenitosti. Sljedeće godine želim masne boje akvareli su osvojeni teritorij.
Sjetim se Irine, mislim: možda će nazvati, možda ne. Nije to više do mene.
Sjećanja na Zlatka dolaze s mirom: njegove svijetle oči kad smo bili mladi, šala na tržnici u Rijeci, prva ljetovanja, kako mi je kupio smiješan šešir… Trideset i dvije godine, sve je stalo tu, zajedno dobro i loše. Ne opraštam, ne izmišljam idealnu prošlost. Priznajem ono što je bilo.
Dječak ispod prozora šutira loptu, tek je zalutao među sjenama. Oko njega nikoga, ali svejedno slavi.
Uzimam knjigu španjolskog, otvaram lekciju Putovanja.
Lisabon se nalazi na zapadnoj obali. Grad je poznat po…
Podvlačim nove riječi. U sumraku, pod prozorom, lampioni svijetle.
Prošlo je još pola godine. Portugal je bio baš kao što sam željela: Lisabon strm, večeri s kolačem od vanilije, pogled na Atlantik kod Roca. Stojim na rivi, dišem i mislim evo kraj Europe, gdje dalje nego voda.
Tomislav se javlja svakih par tjedana, pričamo o svemu, o unuci, Miji. Polako gradim most, makar na daljinu.
O Ivani ne pričamo, i to je naš prešutni dogovor. Zatvorena vrata.
Ljeto, zvoni nepoznat broj.
Halo…?
Ovo je Mia.
Zaustavila sam se u dnevnoj.
Mia?
Da, vaša unuka. Našla sam broj preko tate. On ne zna.
Razumijem. Kako si?
Dobro. Htjela sam pitati kako ste vi.
Dobro sam. Vratila sam se iz Portugala.
Gdje je to?
Zapadna Europa, gradovi na brdima, slatki kolači.
Lijepo?
Prekrasno.
Tišina.
Baka, kaže nakon malo. Mama kaže da ste napravili nešto loše. Ja ne znam. Mala sam još.
Zatvorim oči.
Nisi mala, Mia. Razmišljaš, a to je već jako puno.
Ljutite se na mamu?
Ne.
Nikad?
Nikad.
Zašto?
Prilazim prozoru. Dvorište zeleno.
Zato što radi ono u što vjeruje. Ja sam radila što sam mislila da trebam. Različiti smo.
A tko je u pravu?
Ne znam, Mia.
Stvarno ne znate?
Stvarno. To je pitanje bez jednog točnog odgovora.
Mia šuti.
Voljela bih vas vidjeti.
I ja tebe.
Ali mama neće dopustiti.
Znam.
Što onda?
Gledam na ulicu, žena sa psom na klupi.
Odrasti ćeš… i sama odlučiti. Nitko više neće moći zabraniti.
To je dugo.
Jest, dugo.
Duga tišina.
Moram ići, baka. Mama će doći.
Idi, Mia.
Hvala što ste se javili.
Hvala što si nazvala.
Doviđenja, bako.
Doviđenja, Mia.
