On nije odabrao mene
Ivana lagano gura kolica kroz široke redove zagrebačkog hipermarketa. U zraku se širi suptilan miris svježih peciva iz pekarnice i naranača s voćnog odjela. Subota je, tek deset sati ujutro ono vrijeme kad većina još uživa u krevetu ili odrađuje kućanske obveze, pa su hodnici trgovine iznenađujuće mirni. Ni redova na blagajni, ni žamora, ni užurbane gužve. Samo poneki kupac prolazi polako između polica, zamišljeno prebirući po proizvodima.
Ivana uživa u toj laganoj atmosferi. Već dugo kupuje jednom tjedno, upravo zato da tijekom radnih dana ne mora trčati po trgovinama zbog jedne sitnice za večeru. U njenim kolicima već su uredno poredani povrće hrskavi krastavci, sočne rajčice, vezica svježeg peršina. Uz njih, nekoliko pakiranja integralne riže, dva jogurta, ono osnovno. Ivana prolazi putem, povremeno svraćajući pogled na popis koji drži u ruci i podsjeća se što još treba kupiti.
Pogledom prelazi po šarenim ambalažama i bocama, niti na čemu posebno ne zastajkuje, kad joj iznenada oko zape za poznato lice. Nije povjerovala, ali kad se bolje zagledala nema sumnje, to je on.
Mario? izleti joj prije nego što se stigla suzdržati, pa glas zazvuči glasnije no što je namjeravala.
Mario stoji kod polica s konzerviranim povrćem. Za ruku drži stariju ženu očito je to njegova majka. Gospođa pomno proučava etikete na konzervama, s vremena na vrijeme nešto tiho pita sina, a on strpljivo odgovara, nagnuvši se bliže k njoj.
Mario se okrene. Na tren mu izraz lica zablokira, kao da pokušava pogoditi gdje je već sreo ovu ženu. Onda na usnama presiječe stisnuti osmijeh.
Ivana? Bok. Nisam te očekivao ovdje, kaže i blago podigne obrve.
Osjeti kako joj nešto zadrhti iznutra, ali trudila se izgledati smireno. Malo je pogurala kolica naprijed da ne smeta prolazu i odgovorila:
Da, dugo se nismo sreli. Kako si?
Glas joj zvuči mirno, premda joj u nutrini vri pitanja. Koliko je već prošlo od njihove zadnje prilike? Deset godina? Možda i više? Kao da je cijela jedna životna faza prošla, i da su oboje sada drugi ljudi.
Dobro, kaže, slegnu ramenima. Posao, kuća… Sve po starom.
Njegova majka, do sada zaokupljena konzerviranim grahom, konačno pogleda preko oka Ivanu. Blago oprezan pogled, kao da se pita tko je i kako se našla ovdje kraj njenog sina.
Mama, to je Ivana, prije smo… bili smo zajedno, nesigurno pojasni Mario.
Aha, kratko zastane žena, očito više zainteresirana za popust na polici, nego za iznenadnu poznanicu svog sina. Mario, uzmi ove, na akciji su, doda i pokaže na red s natpisom Sniženo 30%.
Mario spremno skine dvije konzerve pelata i stavi ih u košaru, pazeći da ne razbuca ostalo. Ivana se malo maknula, nehotice promatrajući jednostavnu obiteljsku scenu. U glavi joj klikne nevidljivi prekidač: primijeti da na njega i majku gleda gotovo nezainteresirano, bez starog uzbuđenja koje bi je prije potreslo.
Drago mi je da sam te srela, izgovori, kimnuvši u znak pozdrava. I stvarno nije slagala. Nekad su ih povezivale velike stvari, a iako rastanak nije bio lagan, ipak joj je drago da je dobro. I još joj se čini da su se njezine slutnje ispunile do kraja. Sve najbolje ti želim.
Također, odgovori Mario s istim onim ukočenim osmijehom s početka razgovora. Sretno.
Ivana lagano gura kolica dalje, automatski prelazeći pogledom preko šarenih ambalaža i cijena. Ali misli joj se stalno vraćaju na taj susret, kao da se zakačila za nevidljivu nit. Pamćenje joj, uvijek previše ažurno u takvim trenucima, izbacuje slike iz prošlosti žive, ponekad bolne, kao da su bile jučer, a ne prije deset godina.
Tada je sve izgledalo obećavajuće i ispravno… Ivana i Mario su bili u vezi godinu dana i sve je bilo novo, lijepo, uzbudljivo. On je bio baš onakav kakvog je zamišljala: pažljiv, dobronamjeran, sposoban za iskren razgovor. Uz to lagane naravi, uvijek spreman na šalu, da opusti napetu situaciju.
Večeri su provodili po kafićima na Cvjetnom trgu, uz miris kave, pa odlazak u kino ponekad komedije, nekad ozbiljne drame, potom dugi razgovori o filmu i utiscima. Najviše su voljeli bezbrižno hodati po centru bez plana, eto tako, zastati kod Bookse, zadržati se na Zrinjevcu, pričati o svemu i ničemu ili jednostavno šutjeti držeći se za ruke.
Znala je često pomisliti da je možda to ono zauvijek sretni, o kojem sanjaju svi zaljubljeni. Vidjela je život ispred sebe: kuću ispunjenu smijehom, zajednička putovanja, godine pred njima. Sve joj je izgledalo logično i harmonično, kao da tako mora biti.
Ali život, naravno, ima druge planove.
Prvi sumnjivi signali su se pojavili neopaženo. Ivana je dugo vagala taj razgovor, birala pravi trenutak, usudila se za večerom, kad su sjedili sami uz svijeće.
Možda bismo mogli početi živjeti skupa? oprezno predloži, vrteći vilicu među prstima. Već se dugo viđamo, putovali smo nekoliko puta, svaki vikend provodimo zajedno… Logično bi bilo…
Prekinula je rečenicu s namjerom da čuje njegov odgovor. Nada joj je sjajila u očima željela je pravu obitelj. Željela je čekati supruga s večerom, kuhati mu kavu ujutro, gledati televiziju i razgovarati. Zar je to toliko neobično? Neki se vjenčaju nakon par mjeseci.
Mario se vidljivo smetnuo. Prstima uhvati rub stola, pogleda u stranu kao da ondje traži rješenje. Nakon šutnje, smireno reče:
Ivana, znaš da je mama sama… Teško joj je bez mene. Navikla je da sam doma svaku večer.
U njegovu glasu nije bilo ljutnje, samo iskrena zabrinutost, skoro dječačka nesigurnost koji razdire između dviju strana.
Ivana uzdahne, pokušavajući ostati staložena. Poštovala je njegovu privrženost majci, ali vjerovala je da se može naći ravnoteža.
Nećemo ju ostaviti, mirno mu kaže gledajući ga u oči. Samo želim da imamo svoj prostor, svoj život. Možeš je posjećivati, pomagati, zvati svaki dan sve isto kao i do sad. Samo želim našu svakodnevicu, naš red. To je normalno, Mario. Nismo više klinci. Zar ne želiš obitelj? Djecu? Ili barem psa, bez straha da će joj njegova dlaka izazvati alergiju?
Mario spusti pogled, polako uzdahne:
Samo ona me odgojila… Sve sam joj… A ona meni. Ne mogu joj samo reći da odlazim. Treba pričekati. Navikla je da često nisam doma, pa ću uskoro moći sve objasniti.
U njegovim riječima nije bilo opravdavanja samo konstatacija kako je njegov svijet posložen.
Ivana je šutjela. Nije rekao ne, ali niti da. Odlučila je vratiti se toj temi s vremenom, jer Mario je znao spominjati brak, zajedničku budućnost, djecu… Radije polako nego da predloži stanovanje pod istim krovom s njegovom majkom. To bi sigurno bila katastrofa. Previše je starica vezana za sina, a Ivana nije htjela konflikte svakog dana.
Zato se nasmiješila i blago, bez gorčine, odgovorila:
Dobro, nećemo žuriti. Riješimo to kasnije.
Večer se nastavila kao i obično, uz razgovor, smijeh i planove za vikend. No, duboko u sebi Ivana je osjećala laganu nelagodu: a što ako to kasnije nikad ne dođe?
Onda se ozbiljno razboljela.
Sve se dogodilo bez upozorenja. Večer prije osjećala se normalno, samo malo umorno. Pripremila večeru, pogledala seriju i otišla spavati.
Jutro je donijelo naglu promjenu. Ivana je odmah osjetila da je nešto nije u redu tijelo teško, svaki pokret boli, grlo peče, glava puca na dijelove. Groznica, tijelo gori a znoji se. S velikim naporom dohvatila je mobitel, drhtavim prstima birala Mario broj.
Mario, bolesna sam, grozno mi je. Upaljeno grlo, temperatura, sve me boli… Možeš li doći kod mene? Barem par dana dok ne bude bolje. Ne mogu ni ustati kako treba…
Naravno da ću doći, rekao je bez dvoumljenja. Brzo ću spakirati stvari. Imaš lijekova doma ili da svratim do ljekarne?
Čini mi se da sve imam…
Dobro, stižem.
Pola sata kasnije Mario je bio kod nje. U rukama vrećica s narančama i kutija domaćeg čaja. Ivana omotana u deku, slomljenog izgleda, osmjehne mu se čim ga ugleda.
Hvala ti što si tu, tiho kaže, osjećajući olakšanje što nije sama.
Kako bih drugačije mogao, osmjehne se on nježno. Priđe, poljubi je u vruće čelo, izmjeri temperaturu i odmah preuzme brigu: Idem ti donijeti lijekove i napraviti čaj. Odmori.
Cijeli dan Mario se brinuo za nju s nevjerojatnim strpljenjem. Donosio je vodu, mjerio temperaturu, kuhao čajeve po receptu bake. Kad je pokušala ustati, nježno bi je vratio u krevet: Lezi, trebaš mir. Skuhao je juhu, nagovarao je da barem malo pojede, pazio na lijekove.
Do večeri joj je doista bilo malčice bolje. Groznica je pala, grlo peklo manje. Ležala je poluotvorena očiju, slušala kako Mario pere suđe. Mislila je kako je sretna što ima nekog takvog pouzdanog, strpljivog, pravog čovjeka. U mislima su navirali prizori budućnosti, kako zajedno rješavaju izazove.
Ali jutro je razbilo te slike.
Ivana se probudila sama. Teškom se mukom uspravila. Mario je nestao, stvari nema. Mobitel joj leži pored jastuka, gori ekran-bez poruka ni poziva. Sa zatezanjem u grudima bira njegov broj.
Mario, gdje si? izbaci tiho.
Doma sam. Mama se sinoć loše osjećala kad nisam došao. Brinula se toliko da je dobila tlak. Morao sam ostati s njom.
Ivani se sve skupilo u jednom dahu. Grlo je stislo, osjetila je novu slabost.
Znači, ostavio si bolesnu djevojku koja ne može pravilno ni ustati jer se mama zabrinula? riječi su joj izletjale grublje nego je namjeravala.
Nije to tako… Ona je sama, treba podršku. Tebi će već biti bolje, dolazit ću svaki dan nakon posla, donijet ću ti što ti treba…
Govorio je mirno, kao da nudi razumno rješenje, ali Ivani je to bio znak da stvari nisu kakve je mislila.
Pa kako misliš živjeti s nekim? Zar ćeš i poslije braka svaki dan odlaziti k mami? upita kroz knedlu.
Pa živjet ćemo svi skupa, rekao je Mario, sasvim miran, kao da je to samorazumljivo. Mama nam je potrebna, nema se tko drugi brinuti za nju.
Mario, Ivana se uspravi u krevetu, osjećajući hladnoću iznutra. Ti si odrastao čovjek, trebaš svoj život, obitelj. Kako zamišljaš da svi živimo pod istim krovom? To nije normalno!
Ma što ima veze? nasmije se, samouvjereno. Vjenčat ćemo se, biti ćemo zajedno i brinut ćemo o njoj. To je prirodno. Mama me sama odgojila…
Ivana je tražila riječi, ali nije više imala snage za objašnjavanje.
Mario, to nije prirodno, tiho kaže s dozom tuge u glasu. To nije obiteljski život. Naš život treba imati naše navike, naš red. Ne možeš cijeli život biti mamino dijete.
Mamu neću nikad ostaviti. Cura ima koliko hoćeš, ali mama je jedna! poglasi on nakon šutnje. Ako trebam birati između vas dviju, biram nju.
Ivana je na trenutak zanijemila. Ona će uvijek biti druga. To nije za nju.
Ako je tako, slobodno više ne dolazi, rekla je gotovo šaptom, boreći se sa suzama i slabošću.
Ivana, ne ljuti se nerazumno… Mario je zvučao izgubljeno.
Rekla sam što sam imala. I ne vraćaj se. Ako želiš cijeli život biti s mamom, a žena i djeca su ti sporedni, onda nisi čovjek za mene.
Zavlada tišina. Na kraju je samo promucao pozdrav je, poželio brz oporavak i dodao kako će čekati da se predomisli kad bude bolje.
Ivana se cinično nasmijala. Polako se odvukla uz zid do prozora, zavalila u omiljeni naslonjač i zamotala dekicom. Pozvala je najbolju prijateljicu, hrapavim glasom zamolila da dođe. Sama nije mogla ostati…
Sad, stojeći pred policom sa sirom, Ivana se tiho nasmiješi. U glavi vidi sliku sebe ranjene, ali odlučne da sve promijeni. Danas, deset godina kasnije, zahvalila je onoj staroj sebi, ne zbog suza, nego hrabrosti.
Sve se baš promijenilo u ovih deset godina. Bilo je teško, ali život se polako složio u novi mozaik.
Nakon što je ostavila Marija, ozbiljno se posvetila obrazovanju. Posao je bio siguran, ali željela je napredak. Upisala je postdiplomski na Ekonomskom fakultetu, učila uz posao. Rano ustajanje, dugi sati, ali na kraju diplomski je otvorio nova vrata i ubrzo je promijenila firmu. Nova pozicija donijela je puno odgovornosti, ali i mogućnost rada na vlastitim idejama.
Putovanja su oduvijek bila njena želja, ali Mario nikad nije imao ni vremena ni volje. Sada je sebi obećala nema više čekanja. Prvo put do Praga, zatim na more u Grčku, pa onda čak tri tjedna kroz Italiju. Svaki novi grad, svaka drugačija ulica još jednom su dokazali da je svijet beskrajan za novu sreću.
I kod kuće je sve dobilo drugu boju. Jednom, svraćajući po hranu za susjedovu mačku, nije odoljela malenom sivom mačiću s očima kao teniske loptice. Nazvala ga je Šime. Od tada, svake je večeri dočekivao njen povratak kući glasnim mjau i mazeći joj se oko nogu dok ne dobije svoj obrok. Briga o njemu dnevima je davala toplinu i veselje.
Naučila je puno između ostalog, napraviti savršeni cappuccino. Prvo sama, pa s novom kavom, sve dok nije otkrila tajnu savršenog omjera pjene. Sada svako jutro započinje upravo s tom, svojom posebnom šalicom kave.
No najveće iznenađenje bio je susret s Lukom. Dogodilo se to na zimskom domjenku u firmi. Radio je u drugom odjelu tih, promišljen, dobrodušan s toplim osmijehom. Prvo su si samo govorili bok u hodniku, kasnije bi jutro počelo uz njegovu šalicu kave na stolu. Razgovori su polako postali duži i dublji.
Veza se razvijala bez dramatičnih trzavica. Išli su u kino, u šetnje, razgovarali o knjigama, budućnosti. Nakon godinu dana odlučili su zajedno unajmiti stan i bilo je to iznenađujuće jednostavno. Brzo su ulovili isti ritam, savladali dogovore i podršku. Dvije godine kasnije su se vjenčali, skromno, u krugu prijatelja i obitelji.
Danas Ivana stoji uz pult, bira sir za svečanu večeru, osjećajući toplinu u sebi. Očekuju dijete i ta vijest puna je nade i radosti. Već zamišlja kako će joj pričati priče s putovanja, učiti ga da uživa u malim stvarima, da vjeruje u sebe.
Uzima omiljeni paški sir i smiješi se. Život je postao bogat i neočekivan, daleko bolji nego što ga je mogla sanjati sjedeći uz prozor i gledajući snijeg onog dana prije deset godina.
Sve u redu? javi se Lukin glas s leđa, i Ivana se ni ne trgne toliko joj je ugodno njegovo prisustvo. Nježno joj stavi ruku na rame, provjeravajući je li ovdje ili je odlutala mislima.
Da, Ivana ga pogleda i nasmiješi se, nesvjesno se privijajući bliže. Toplina njegove ruke, mirnoća u pogledu, poznata bora između obrva sve je vratilo u sadašnji trenutak. Samo sam se nečega prisjetila.
Nečeg dobrog ili lošeg? pita Luka, ne mičući ruku. U njegovu glasu nema znatiželje, samo spremnosti da sluša ako želi podijeliti.
Možda poučnog, odgovori Ivana, zamišljeno gledajući daleko. Znaš, nekad kroz bol najbolje shvatiš što ti je važno. To te nauči što ne smiješ više trpjeti.
Luka kimne. Nikad nije ispitivao, raščišćavao ili tražio detalje koje nije htjela podijeliti. Znao je pustiti i slušati kad se ona otvori. Baš zbog te obazrivosti ga je i najviše cijenila. Uz njega nije trebala glumiti, birati riječi, ni brinuti da će biti pogrešno shvaćena.
Idemo završiti, predloži on, stisnuvši joj rame. Pita hladi doma. Znaš da poludiš kad izgubi svježi miris.
Ivana se nasmije glasno, iskreno. Znala je njegovu slabost obožava domaću pitu i smatra da gubi pola arome ako je ne jede dok je još topla.
Idemo, pristala je, gurajući kolica. Još samo kremšnitu moramo uzeti. Znaš da je to tvoj favorit.
Krenuli su lagano prema sljedećoj polici, prateći listu potrepština. U njihovu razgovoru nema napetosti, samo mirna svakodnevica i povjerenje koje su izgradili godinama.
A na drugom kraju trgovine, kod konzervi, sve je poznato. Mario i njegova majka biraju što je na akciji. On uzima u košaru što ona kaže, kima, ne proturječi. Tu i tamo nešto prozbori, ali većinom samo potvrđuje što ona želi.
Sve je po starom. Sve kao uvijek. I ništa ne upućuje da bi to moglo biti drukčije, u tom malom, ustaljenom svijetu gdje svatko zna svoje mjesto i red…
