– Joj, evo ide Vjekoslava! Ajme, šta će sad bit!
Najbrbljavija ekipa iz ženskog dijela zagrebačkog studentskog doma skupila se na klupi kraj ulaza i čekala. Ne događa se ovakvo nešto svaki dan!
Vjekoslava čvrsta žena! Nikad prljavo rublje iz svog doma nije iznosila van. To su svi naučili kroz sve te godine. Stigla je kao mlada cura iz nekog zabitog sela kod Vinkovaca da radi u tekstilnoj tvornici i tu se nastanila. Čekala je stan, al sad Teško. Nekad su radnici automatski dobivali stan, a onda je krenula svakojaka ludnica dobro da je tvornica uopće preživjela. Nekoliko vlasnika se izmijenilo, znali su svi u domu i po tjedan dana gladni bit. Nisi ni imao od koga posudit do, bogzna kad, očekivane plaće.
Ali Vjekoslava se ni tada nije predavala. Radila je poslove sa strane, čistila, po noći prala stubišta, i izgurala sama, a često pomogla i drugima kad bi vidjela da ne mogu. Nije to bila pomoć za knjige, naravno, ali djeca, njena i tuđa, nikad gladna nisu išla leć.
Prije blagdana Vjekoslava bi osobno išla od vrata do vrata i izvukla zadnje kune iz džepova susjeda:
– Daj, Joža, a i ti, Stipe šta skrivate po đepovima? Dat ću za cugu, al djeca moraju imati pravi praznik! Ajde, sram vas bilo kasnije će vas biti stid gledat ih u oči. Neće vam cijeli život bit mali. Sve pamte!
Ni najgori tipovi iz doma nisu ulazili u klinč s Vjekoslavom. Iza leđa su joj se rugali i zvali je Kuzmina mati, posebno nakon što je jednog Veselka tresnula po čelu šakom, kad su ga pilićari podivljali, pa se smirio do navečer.
Svaki tko bi Vjekoslavu Jurić prvi put vidio, zinuo bi.
Bilo i razloga!
Vjekoslava je mjerila skoro dva metra, a na nogama šlepale cipele četrdeset četvorke izguljene, raštimane, ali još uvijek ženske cipele. Nije to bila škrtost: nije bilo ženskih cipela tako velikih, a Vjekoslava ni mrtva nije nosila muške. Muž joj je te cipele negdje nabavio u Zagrebu, spalio zadnje kune što su bili skupili za cijelu obitelj.
– Pa šta si napravio, luda glavo? zgranula se Vjekoslava kad je otvorila kutiju, ali lice joj se ozarilo.
– Vjekoslava, i ti trebaš nešto novo šta da uvijek samo za nas sve?
– A u čemu će klinci u školu?
– Snać ćemo se.
Dva tjedna nakon toga njen muž Zvonko prebijao kičmu na gradilištu, ali do školskog zvona je stigao. I mali Jurići su na prvom danu škole izgledali najljepše. Milica je bila presretna, stalno dodirivala velike mašne na kosi i špotala brata:
– Pristojno se ponašaj! Nemoj sramotit mater!
Blizance je Vjekoslava rodila kad se već pomirila da djece neće biti. Deset godina je čekala trčala po doktorima, skrivala pogled od uvaljenih susjeda i patila. Sramila se pred mužem, pred obitelji punom djece, pred sobom. I grdila se i sažalila: Kladara žena, ni dijete ne može imat…
Naravno, uvijek je sebe krivila. Nije joj palo na pamet da je možda i kod Zvonka problem. Njega je voljela i žalila, a sebe ružila. Jednom je čak razbila jedino ogledalo u stanu, da ne mora gledat svoje sive oči, uvijek promjenljive čas plave, čas tamne kad joj je duša nemirna.
Tamo negdje, gdje se djeca dijele, odlučili su da za Vjekoslavu nije kasno blizanci su došli kad je sva nada umrla.
Kad je rodila, Vjekoslava se tresla od plača, u naručju stišćući dva majušna zamotuljka koji su na njenim rukama izgledali još manji. Svi koji su bili oko nje plakali su skupa i doktor i babica.
Stari doktor kojeg su pozvali samo je vrtio glavom:
– Mnogo sam čuda vidio, ali ovo s ovakvom dijagnozom… Ma prava divovska žena. Čudo, Vjekoslava! Ma ženske su snaga ove zemlje. Nestane kraljeva, pojave se kraljice! Al nemoj više Sve ima svoje vrijeme. Divim ti se! Eto, cure, vidite kako se voli i živi!
Nakon poroda, činilo se kao da je u tamnom hodniku staračkog doma upaljen reflektor.
Prvo što je napravila, okupila je sve susjede i natjerala da složno okreče i urede katove:
– U svinjcu djeca ne mogu rast šteti!
Nitko joj se nije usudio proturječit, iako su slegali ramenima.
Dom u kojem je živila nije bio baš zapušten; znali su se skupit pred Uskrs, svake godine, okrečit, pomoljit prozore. Držali su se tradicije iz svojih sela, sad su svi gradski.
Djeca su rasla, pa je Vjekoslava uvela red i u glavama.
– Ajd, usvoji se! Ako još jednom čujem psovku pred djecom, naučit ću te kako se priča hrvatski bez da se proklinje! Jesi shvatio?
Nije bilo pogovora. Svi su je se bojali. Netko bi gunđao, al otvoreno suprotstavljanje nije dolazilo u obzir.
Vjekoslava je s vremenom postala arbitar doma. Kod nje su išle susjede kad je muž pijan, ona je mirila roditelje i djecu, brinula za to da barem dijete u problematičnoj familiji ne bude gladno.
Nitko nije Vjekoslavu učio komunikaciji. Nisu znali za obiteljsku psihologiju ni pravnika za obiteljsko. Njihov svijet je bio sirov, grub. Al ona je sve rješavala instinktom znala kako uletjet usred svađe, što reći, što napraviti. Zbog toga su je i cijenili i pomalo strahovali.
– Ej, Svjetka, ti se baviš vještičaranjem! brisala bi suze neka susjeda s modricom pod okom, nakon još jedne Vjekoslavine terapije. Kako uvijek pogodiš? Te riječi ti ma i rješenja! Ja to ne znam
– Ma ne moraš ti! Vjekoslava bi joj natočila šalicu čaja i gurnula tanjurić sa keksima. Pa dobro, na što ste se posvađali sad opet?
– Joj, Vjekoslava
I tako su živjeli.
Vrijeme je prolazilo, svijet se mijenjao, ali življenje doma bilo je kao stajaća voda. Sve po starom posao, dom, povremene fešte.
Jedino što je Vesnu veselilo djeca. Milica i Jura rasli su zdravi i pametni.
– U mater! zadovoljan je bio Zvonko, gledajući ih.
Vjekoslava bi pocrvenila, odmahivala, pogledavši ga s visine. On je bio za glavu niži, ali svi su znali tko je glava kuće Zvonko i tu istinu nije puštala brkat.
– Da sam sama, drugo bi bilo. Ovako muž je glava, nema tu!
Susjedi su komentirali:
– Svjetka je prava carica. Tako se život vodi! Bravo!
O tome je znala, al ne bi komentirala. O bračnim odnosima muk, a ni o djeci nije pričala puno ni hvalila ni kukala. Rastu, pa šta? Svi su bili djeca. Nema plakanja i čuđenja što se dijete otelo kontroli. Put do srca treba tražit, to je to.
I svi to prođu Koliko je ona takvih vidjela?
Eno, kod Mirjane sin je već petu godinu u Remetincu. Sve zato što ga je Mirjana izbacila zbog lošeg društva a Vjekoslava joj je govorila da ga skloni kod bake u Dalmaciju. Nije slušala. Sad vozi pakete u zatvor i broji dane do amnestije.
Ili, evo, Kata i Lucija. Joj, jadna Lucija. Cura je bila divna, piste bi zaustavljale za njom, al ona je htjela, umjesto dečka i braka, medicinu. Kata nije dala Radi, odmah, tko će te financirat? Ostavila školu, otišla radit u dućan gdje je upoznala Ivu, ostala trudna Ivinima nije bila po volji, a Kata ju je natjerala na abortus, još joj trljala novac ispred nosa, (za kojeg nije ni imala; digla kredit). Lucija ostade bez djeteta, Ivo joj nije oprostio jer nije pričekala, kad je saznao da joj je uništeno zdravlje zbog toga, otišao je. Kad su se kasnije pokušali pomiriti, Lucija je sama odlučila da nema smisla. Svatko optužuje sebe, a između njih je stajala Lucijina izgubljena beba, sjena do kraja života.
Promatrajući to, Vjekoslava je sa svojima bila sasvim drugačija. Djeci je bila oslonac, stijena na kojoj se nitko nije bojao.
Kako je izdržavala ni ona sama ne zna.
– Treba djecu razumjet, pomaziti Vjekoslava bi, dok zakuhava tursku kavu, pričala jedinoj pravoj prijateljici Ani o svemu. Aj reci, šta ja njemu mogu kad ti u osamnaest dovede curu u kuću i kaže, ljube se, ne mogu bez nje. Šta da radim? Lomit ga? Objašnjavat mu da je rano, da završi faks, pa da onda gradi život? Gleda te tako, a znaš da ako mu zabraniš, isparili su ti i on i ta njegova ljubav. I koji ti je izbor? Nemaš ga. Sjedneš, fino ih popričaš i aj skupa naći način da ne zglajzaju.
– Ti si uspjela.
– Po kojoj cijeni, Anči? Srce sam ostavila Sad se sve smirilo, Jura radi, diplomu dobio, ti si dolazila kad je slavio. A Nikolina ne sjedi skrštenih ruku, radi, studira. Pomažemo svi. Mali Matko stalno bolestan, više na bolovanju nego u vrtiću.
– Kako je Nikolinina mater?
– Ništa, ni pozdrava. Kad je saznala da je Nikolina trudna, izbacila je iz kuće. Toliko o intelektualcima. I nastavnica je, gdje takvu puštaju pred djecu? Nit pameti, nit srca! Pa tvoje dijete, kako možeš tako?
– Da nije bilo Nikoline, ne bi bilo Matka ni Jureve sreće A on?
– Jura je htio odustati od faksa, ići raditi sa ocem, govorio da mu je žao opterećivati nas. Ali rekla sam: sve će doć na svoje. I bila sam u pravu. Sada je inženjer, ima pravu plaću, a s Nikolinom se slaže. Ako se i pokoškaju, neka, nisam se u sitnice miješala. U ozbiljno da, jednom je zavrzlama s nalazima ispala i ja to sredila. Inače, nek sami raspravljaju. Nikolina je slična meni, svoju bol nosi sama, promišlja, pa odluči. Zato ju volim. Zna da sam tu kad zatreba, ali neću se petljat u sitnice. Zašto bih?
– A Milica?
– Sve isto, ništa novo. Šetaju od doktora do doktora, ali ništa.
– Drži se, Vjekoslava. I ti si mislila da neće i vidi Kakva ti djeca!
– Bože, da bar Kod nas više nikad dječje noge da protrčavaju po stanu. Matko raste, drugo Nikolina neće još studira, radi. Kad-tad, možda, al sad ne. A Milica Srce mi puca kad vidim kako ga gleda. Bila bi majka kakve ne pamti Hrvatska! Učiteljicu joj roditelji na rukama nose. A kad dođe pred prvašiće svi oko nje ko pilići, a ona doma dođe i plače Život zna bit nemilosrdan. Neki ni ne žele, a imaju desetoro, poput susjede Dragice dvoje već socijalna uzela, ostala troje. Navečer dođi, gladni ili majka na cugi. Gledam ih kako jedu kod mene i nemam više riječi. Moja ne može dobit djecu, a njih ove ni ne žele
– A kad ti je to smetalo? Anka bi pokupila posuđe.
Tih je razgovora bilo na desetine ispod žarulje u maloj kuhinji.
Godine su prolazile.
Matko je rastao, veselio i Vjekoslavu i Zvonka. Mali vrt, što su ga nekad dobili od tvornice, postao je raj i okupljalište. Vjekoslava je s Milicom jurcala po poliklinikama tražeći rješenje. Govorila je: Nikad se ne predaj, iako joj je duša bolovala.
Sve je išlo svojim tokom dok nije došao šok nešto što bi i najhladnokrvnije susjede ostavilo bez riječi.
Zvonko je počeo hodati.
Nitko nije znao što ga je snašlo kad je prvi puta vidio Ljiljanu. Ko da je Bog isključio mozak. Krupna, plavooka, dosta slična Vjekoslavi iz mladih dana prošla je kraj njega, namignula i promrmljala: A šta sad gledate, Zvonko? Sram vas bilo, ima žena!
Nekoliko susreta po stepenicama i uskoro cijeli dom bruji: što će bit kad Vjekoslava sazna? Treba im dati za pravo: prve koje sve izbrbljaju, ovaj put su šutjele. Nitko joj nije išao otvarati oči. Svi su šutjeli i čekali. Tko je mislio da će proći, tko je čekao vatromet.
Opet je Vjekoslava sve iznenadila. Kad joj je Zvonko došao i priznao, jedva je zatitrao mišić na usni, a srce joj je zapeklo da je jedva disala. Kad je napokon tama popustila, teške, radničke ruke nemoćno su spustile, a glas joj je bio tih, kakvog Zvonko nikad čuo nije.
– Idi.
– Kamo, Vjekoslavo?
– K njoj. Ako je tako moralo bit, tu ti je mjesto.
– A ti?
– Ja imam djecu. Matka Ostalo mi više nije ostalo…
Otišla je iz kuće u papučama, u kiši prošla pola grada, dok nije stigla do Jure. Nikolina je otvorila vrata i šokirala se, pa joj odmah izvadila mokru robu i zamotala je.
– Mama Vjekoslava, prepadate me! Što se dogodilo? Zvonko, je li njemu loše?
– A? Vjekoslava kao da se prenula i briznula u plač.
Nikad, prije ni nakon toga, tako nije plakala. Nikolina, kad više nije znala što s njom, pozvala je hitnu. Ni oni nisu pomogli, tablete nisu djelovale, a tlak je otišao u nebo. Stariji doktor samo je tupo vrtio glavom i savjetovao bolnicu.
Spasio je Matko. Protrljao je okice, stao na vrata i zaridao na sav glas, glasnije od bake, pa se ona trgnula, odgurnula liječnika i pošla k njemu: Ajde, srce, nemoj plakat. Tu je baka! Sad ćemo popiti vode i spavat, a sutra će sve biti bolje, dobro?
– Hoće? Matko se čvrsto priljubio baki na prsa.
– Hoće! odmahnula je liječniku. Pusti me, bit ću dobro. Nikolina, daj malo valerijane i jastuk. Spavat ću s Matkom. Laku noć!
Sutradan je oborila s visokom temperaturom, tjedan dana bila pod dekicom kao sjena same sebe.
Nikolina je uzela bolovanje i grmjela po muškoj pameti.
– Znaš, Jura, on voli Vjekoslavu, ovdje mu je mjesto! Šta je to u muškarcima?
– Ni ja više ne znam, Nikolina Otac ne želi slušat, ni gledat u oči, samo pita za mamu. I izderali smo se, neću mu oprostiti Vjekoslavu. Kako je mogao?
Nikolina bi ga zagrlila.
– Ja to tebi nikad ne bih napravila!
– Ni ja tebi!
– Što ćemo sad?
– Živjet ćemo! Mami sad treba tlo pod nogama.
– Imam vijesti, nije možda vrijeme, ali možda ju to malo digne
Plan se isplatio. Čim je čula da će opet postati baka, Vjekoslava je skliznula iz tuge.
Unučicu nazvanu po njoj Vjekoslava je dočekala ispred rodilišta s takvom ponosom da se Nikolina nije prestajala smijat’.
– Mama, ma ko da princezu slaviš!
– I slavim, pa kako ne to je sve mi što imam ona i Matko.
Baš se prevarila. Nije znala što joj život sprema. A kad je misao da ništa više nema smisla gotovo otupjela, naišla je nova varka Kravata sudbine zamrsila je konce, pa raspetljala opet i poklonila zlatnu nit usred očaja.
Baš dok je nosila unučicu kući, saznala je: Zvonko je s Ljiljanom dobio sina. Nikolina, izbjegavajući pogled, kazala joj je da je bila na istom odjelu s Ljiljanom.
– Htjela ga je odmah dati u sirotište.
– Kako to misliš?! Vjekoslava je zastala u kuhinji.
– Tako. Ima novog frajera i seli van.
– A kad?
– Ko to zna, nosila je cijelo vrijeme.
– A Zvonko?
– Ne znam Možda Juraju reći?
– Ne moraš. Ja ću. Tvornički sir ili složenac za jest?
– Svejedno! Mogu jesti vola Mama
– Ajde
– Kako si ti, zapravo?
– Ne brini Moram još živjeti
S pripremom razgovora s mužem nije gubila vrijeme. Par dana s unučicom, torti u hladnjaku koliko ne stane.
– Šta će nam to sve? Nikolina ju je gledala dok se borila s plastičnim kutijama.
– Ostavljam vas mirne, gladni nećete biti.
– To ni za pola godine nećemo pojest. Mama, što ti planiraš?
Vjekoslava nije odgovorila.
Studenti su gledali kako odlučno podiže bradu i lagano korača prema ulazu. Kaj će sad bit?
Ušla je, susjede su šaptale.
– Ne diraj Oni će riješiti Vjekoslava zna bolje.
Vrata u stanu su poluotvorena. Duboko je udahnula, skinula čizme, oprala ruke i pitala:
– Kako si ga nazvao?
Mali koji je urlao otkako ga je Zvonko donio iz rodilišta, u njenim rukama je odjednom utihnuo.
– Kuzma. Po mome didi.
– Lijepo ime, ništa ne treba mijenjat.
– Kako misliš?
– Pa ako su me već nazivali Kuzmina mati i prije, tako ću ostati.
– Vjekoslava
– Šuti. Sad šuti. Kasnije ćemo pričat. Ili bolje ni ne treba Život posloži gdje treba.
Prepakirala ga je, zamotala, hodala po sobi ljuljajući ga. Zvonko je stajao kraj vrata, ništa nije znao reći. Znao je: više nema povratka, ništa nije isto. Ali bilo je budućnosti Disala je na njenim rukama, zadihano spavala.
Odjednom je pogledala Zvonka i prasnula u smijeh:
– Ma Giacomo Casanova, majku mu! Je li ovo moguće?
Šest godina kasnije, na splitskoj rivi ljudi su se okretali za visokom ženom koja gura kolica i viče:
– Matko, drži Vjekicu i Kuzmu! Milice, ti uzmi kolica, ja ću sandale zakopčati. Prelijepe su, ali smotane!
– Mama, budi sretna da si ih i našla! S tvojim brojem znaš i sama…
– Ma nema veze! Opa, Mila se probudila! Milice, šta joj je? Tek si je hranila.
– Dosadno joj više sanjat, kad je sve tako veselo! Milica vadi kćerku iz kolica, smiješi se. Ajmo na sladoled, kao nekad, pa na plažu!
– Zvonko! okrene se Vjekoslava.
– Svima sladoled!
– Razumijem! Zvonko grabi Vjekicu i odlazi po poslastice.
Vjekoslava zastaje, podiže lice prema suncu.
– Mama Milica se privija uz nju.
– Što je, dijete?
– Kako si?
– Dobro, Milice. Prava stvar. Kako ste vi, to je bitno. Boli su pustili, Nikola i Jura se slagali. Djeca rastu. Šta mi fali?
– Mama, kako pustiš bol? Jer prek srca?
Vjekoslava se uozbilji, pa odmah raznježi kad unuka prema njoj pruži ručice:
– Ne dozivaj nesreću, Milice Bitno je samo ovo, tu i sad. Tuga je bila, pa nestala. Možda to nije pravo, ali nikad nisam slušala druge, neću ni sad. Ne nosi bol u sebi. Kome je bolje zbog toga? Ti kažeš Kuzma je stalno tu. Je, ali to je moj sin. Neću mržnju kraj njega držat. Odgovorila sam ti?
– Jesi Mama
– Što?
– Volim te.
– I ja tebe, dijete
– Je istina da su te zvali Kuzmina mati?
– Bilo je toga. Sad su možda i u pravu. Vjekoslava se nasmije, zagrli sina koji joj dotrči i podigne ga visoko. No, gdje je moj sladoled?
– Mama, nosio sam ga, al nestao! Donijet ću ti drugi!
– Dobro, ali pazi da ne boli grlo. Onda ćemo peaceku gledati dok ostali plivaju. Jesi čuo?
Brzonogi Kuzma stisne mamu poljupcem pa odjuri. A Vjekoslava, lice prema suncu, požuri dalje, zove sve oko sebe:
– Ajmo, do ručka još tri plivanja do bove!
